Bila je svježa proljetna noć u Greenwich Villageu, New York, noć koja je mirisala na asfalt poslije kiše, duge ponoćne razgovore i jazz. Bio je ožujak 1939. godine, predvečerje rata koji će promijeniti sve, ali nije se činilo da New York previše mari za to. Rat? Kakav rat? Grad je disao svojim tempom, a ako se već moralo ratovati, činilo se da bi prvo trebalo riješiti ono što ključa ispod vlastitog pločnika. Domaće nepravde, tenzije, šutnje odzvanjale su glasnije od nekog histeričnog malog Austrijanca što se penjao po govornicama negdje u dalekoj Evropi.
U tom trenutku, u podrumu jednog noćnog kluba svjetla su se ugasila. Pokreti su stali, a prostorija je nakratko utihnula. Jedini izvor svjetla bio je oštar, bijeli snop reflektora, uperen ravno u lice pjevačice na pozornici. Koža joj je imala topli, zlatno-smeđi ton, a u kosi je nosila jednu gardeniju. Nakon podužeg dramatičnog instrumentalnog uvoda njen promukli glas ispunio je prostor, pun neke tihe snage koja je natjerala svakoga da osluhne:
Southern trees bear a strange fruit
Blood on the leaves and blood at the root
Black bodies swinging in the Southern breeze
Strange fruit hanging from the poplar trees
Razgovori su zamukli, šuškanje je utihnulo, čak su i čaše prestale zveckati. Svi pogledi bili su prikovani za pjevačicu, a sve misli slijedile su riječi koje su klizile iz njezina grla. Pogledi su se krišom susretali. Čekaj malo, pjeva li ona stvarno o onome o čemu se čini da pjeva?
Pastoral scene of the gallant south
The bulging eyes and the twisted mouth
Scent of magnolias, sweet and fresh
Then the sudden smell of burning flesh
Idilični prizori Juga smjenjivali su se s jezivim slikama izbuljenih ljudskih očiju, a miris magnolije s mirisom sprženog ljudskog mesa. Netko je šutke ustao i otišao, uz škripu stolica i gnjevne poglede. Ljudi su ukočeno i zapanjeno sjedili, polako počevši shvaćati o čemu se radi. Povijest se tiho šuljala prostorijom, a jedno pitanje je ostalo visjeti u zraku: smije li se uopće o tome pjevati?
Here is a fruit for the crows to pluck
For the rain to gather, for the wind to suck
For the sun to rot, for the tree to drop
Here is a strange and bitter crop
Posljednji tjeskobni stih, otpjevan kao i ostatak pjesme – nenametljivo i vrlo intenzivno u isti mah – signalizirao je bendu da završnim zvučnim udarom označi kraj pjesme. Reflektor se ugasio. Tišina je pala preko prostorije kao crni veo, teška, gotovo opipljiva. Činilo se da će potrajati zauvijek. A onda pljesak. Kratak, nesiguran, jedan par dlanova negdje sa strane, nervozan i sam. Zatim još jedan. Pa treći. I onda, kao da je netko škarama presjekao napetost, prostorija je eruptirala i frenetični pljesak je ispunio prostoriju.
Noćni klub u kojem se to sve događalo zvao se Cafe Society, pjevačica se zvala Billie Holiday, a pjesma Strange Fruit.
Cafe Society nalazio se u bivšoj ilegalnoj birtiji na West 4th Streetu. Bio je neobičan čak i za New York, grad koji se ponosio svojim čudacima i buntovnicima. Sam je sebe reklamirao kao Pogrešno mjesto za prave ljude. Radilo se o podrumskoj dvorani s kapacitetom za 200 ljudi oslikanoj satiričkim muralima koji su ismijavali sve što je bilo „uzvišeno“: razmaženi Manhattan, isprazni glamur slavnih, desničarsku politiku, snobizam i rasizam popularnih newyorških mjesta. Svi barmeni su bili veterani antifašističke brigade Abraham Lincoln, a crnci i bijelci su se družili na pozornici i izvan nje. U tom trenutku, kada je rasna segregacija bila norma, bilo je to možda jedino zaista integrirano mjesto u New Yorku, okupljalište ljevičara, intelektualaca, umjetnika i jazz zaljubljenika. I vjerojatno jedino mjesto u Americi gdje je Strange Fruit mogla biti izvedena.
Otprilike tako razmišljao je i Abel Meeropol kada je pokucao na vrata Barneyja Josephsona, vlasniku Café Societyja, i predstavio mu svoju pjesmu Strange Fruit s idejom da se izvede upravo tamo. Meeropol, bijeli židovski srednjoškolski učitelj iz Bronxa i član Komunističke partije, pisao je poeziju i skladao pjesme pod pseudonimom Lewis Allan. Bio je društveni aktivist, a ono što ga je posebno uznemiravalo bio je rasizam ugrađen u temelje američkog društva te fizičko nasilje kao njegova logična i najčešća posljedica.
Jednog dana, listajući časopis za građanska prava, naišao je na fotografiju koja ga je duboko potresla. Snimio ju je Lawrence Beitler 1930. godine, a prikazivala je crne tinejdžere Thomasa Shippa i Abrama Smitha kako beživotno vise s grana drveta u Marionu, Indiana, okruženi bezbrižnom masom bijelih žena i muškaraca. Optuženi za pljačku, ubojstvo i silovanje, nisu ni imali priliku za suđenje. Bijesna rulja je provalila u zatvor gdje su dječaci bili zatvoreni i linčovala ih. Meeropol je kasnije rekao da ga je ta slika "progonila danima", ali zapravo, nikad ga nije ni pustila.
U to vrijeme, linčovanja su i dalje bila relativno česta u južnim državama Amerike. Zakoni "Jim Crow", naslijeđeni iz prošlog stoljeća, nametali su rasnu segregaciju, a svatko tko bi ih prekršio, riskirao je najokrutniju kaznu. Iako su bila neopisivo brutalna, linčovanja su često bila masovni društveni događaji, održavani u gotovo svečanom ozračju, uz prisutnost stotina, muškaraca, žena i djece koji su dolazili svjedočiti ovom obliku „pravde“.
Na linčovanjima bi se ljudi fotografirali i te fotografije bi se zatim u obliku razglednica tiskale u desetinama tisuća primjeraka i prodavale od vrata do vrata. Najčešće bi prikazivale crna tijela obješena o grane drveća i bijelce koji stoje oko njih i smiješe se. Fotografije su se prodavale na tržnicama, u trgovinama, pa čak i u ljekarnama.
Prema studiji Instituta Tuskegee, između 1890. i 1940. godine gotovo je četiri tisuće ljudi bilo linčovano u Sjedinjenim Američkim Državama, od čega su 80 posto bili crnci. Kraj 19. stoljeća, netom nakon Građanskog rata, donio je ukidanje ropstva i veliki broj slobodnih crnih ljudi na jugu Sjedinjenih država. Smatra se da je porast žrtava linča bio odgovor bijelih ljudi na to. Neka vrsta podsjetnika da ako si crn, sloboda ima granice. Linč nije bio kazna samo za ubojstvo, krađu i silovanje, nego i za vrijeđanje bijele osobe, hvalisanje, psovanje ili kupovinu automobila. Svaka gesta dostojanstva mogla je biti razlog.
Nacionalna udruga za napredak obojenih ljudi (NAACP) pritiskala je zakonodavce da linč proglase federalnim zločinom, ali svaki pokušaj bio je blokiran od strane bijelih supremacista unutar Demokratske stranke. Savezni zakon protiv linča nije usvojen sve do 2022. godine, kada je konačno, nakon više od stoljeća odgađanja, Zastupnički dom donio Emmett Till Antilynching Act – nazvan po 14-godišnjem dječaku čije je tijelo izbačeno iz Mississippija, ali čija je smrt probudila Ameriku.
Potresen fotografijom, Abel Meeropol napisao je pjesmu i objavio je u siječnju 1937. godine u sindikalnom časopisu The New York Teacher pod naslovom Bitter Fruit. Ubrzo nakon objavljivanja ju je i uglazbio, malo dotjerao tekst i zajedno sa suprugom počeo je izvoditi na ljevičarskim okupljanjima i političkim skupovima, a jednom prilikom je izvedena i u Madison Square Gardenu.
Od tada je prošlo puno vremena i danas se teško probiti kroz šumu kontradiktornih priča o tome kako je točno Strange Fruit došla do Billie Holiday i kako je ona reagirala kad ju je prvi put čula. Prema njenoj kontroverznoj autobiografiji Lady Sings the Blues, čija je vjerodostojnost, blago rečeno, upitna (Holiday ju je jednom kasnije prokomentirala sa „sranje, čovječe, nikad nisam čitala tu knjigu“), čim ju je prvi put čula bila je oduševljena i željela ju je izvesti.
Prema Meeropolovom sjećanju stvari su bile malo drugačije i Holiday se „nije osjećala ugodno s pjesmom“ i nije izrekla ništa osim pitanja „što znači pastoralno?“. A onda, tu je i priča pjesnikinje i aktivistice Maye Angelou. U jednoj sceni iz njezine knjige njezin sin upita pjevačicu: „Što je pastoralna scena, gospođo Holiday?“ Na što ona odgovara: „To znači kad bijelci ubijaju crnce. To znači kad uzmu malog crnca poput tebe i otkinu mu jaja i gurnu ih u njegovo prokleto grlo. To znači. To je ono što rade. To je prokleta pastoralna scena."
Ista magla obavija i pitanje tko je zapravo zaslužan za konačnu verziju pjesme. Neki izvori kažu da su to bili sama Holiday, njen pijanist Sonny White i aranžer Danny Mendelsohn. Drugi pak citiraju Dannyja Mendelsohna koji je prvobitnu Meeropolovu kabaretsku verziju pjesme navodno nazvao „nečim što bi moglo biti nešto što je navodno glazba”.
Što god od svega toga bilo istina, Lady Day, kako su je mnogi nazivali, je pjesmu testirala na jednoj zabavi u Harlemu i dobila ono što će kasnije postati poznata reakcija na pjesmu: šokiranu tišinu, a zatim urlik odobravanja. To je bilo dovoljno za Barneyja Josephsona. Od tog trenutka pa nadalje pjesma je imala svoja pravila. Strange Fruit se izvodila samo na kraju nastupa. Za vrijeme njene izvedbe svjetla su se gasila, prostorija je morala biti u potpunoj tami, a jedini zrak svjetlosti padao je ravno na pjevačičino lice. Konobari su stajali ukočeno, posluživanje je prestajalo, blagajne su utihnule. I kad bi otpjevala posljednje riječi, reflektor bi se ugasio. Kada bi se svjetla ponovno upalila, pozornica bi bila prazna. Billie Holiday bi nestala. Nije bilo bisa. Samo tišina.
Čak i za tako liberalnu publiku kakva se okupljala u Café Societyju, učinak je bio šokantan. Jer ne zaboravimo, to je bila 1939. godina. Godina u kojoj je postojala samo naznaka pop kulture kakvu danas poznajemo. Rock 'n' roll još nije ni sanjao da će ikada nastati. Danas, 2025., kada smo stvarno sve čuli, kada nas rijetko što što dolazi iz zvučnika može iznenaditi i kada je kroz naše uši prošlo bezbroj pjesama u kojima je društvo secirano iz svih mogućih i nemogućih kutova, teško je pojmiti nevjericu publike koja 1939. prvi put sluša pjesmu o linču. Ali ta nevjerica bila je vrlo opipljiva. Ljudi su plakali i pljeskali, ali i glasno negodovali.
Te večeri, kad su u tom polumračnom podrumu prvi put čuli stihove o tijelima što se ljuljaju na južnjačkom povjetarcu, ljudi nisu znali kamo s rukama, kamo s pogledom. Neki su plakali. Neki su pljeskali. Neki su bijesno ustajali, ostavljajući piće i račun netaknutim. Došli su piti, plesati i zabaviti se, a dobili su ovo. A na to nisu bili spremni. Bilo je vrijeđanja i psovki. Ponekad i nasilja. Ali jedno je bilo sigurno – ravnodušnih nije bilo.
Holiday je razgovarala sa svojom diskografskom kućom, Columbijom o snimanju, no Columbia je nije željela izdati, smatrajući da bi tekst mogao odbiti njihovu južnjačku publiku. Holiday se obratila svom prijatelju Miltu Gableru, vlasniku malog, ali hrabrog Commodore Recordsa. Izvela mu je pjesmu a cappella i rasplakala ga. Gabler je želio uhvatiti emocionalni naboj koji je Strange Fruit imala uživo, pa je potaknuo Holiday i njezin bend, osmočlani Cafe Society Band Frankieja Newtona da snimanje završe brzo. Za to im je bilo potrebno samo četiri sata, a rezultat je bio snimak koji će revolucionirati društvene i političke mogućnosti glazbe.
Unatoč snažnom protivljenju, osobito od strane radijskih postaja na jugu koje su odbijale puštati Strange Fruit, pjesma je ipak postigla visoke pozicije na ljestvicama, s vremenom se prodavši u milijun primjeraka i postavši njena najprodavanija ploča i njen zaštitni znak.
Kako je rasla njezina popularnost, Strange Fruit je prestajala biti samo pjesma – postala je političko oružje. Zagovornici zakona protiv linča slali su je uhodanim kanalima sve do Kongresa. S druge strane neki su promotori, bojeći se kontroverzi, zabranjivali Holiday da je izvodi. Kao odgovor, ona je u svoje ugovore dodala klauzulu koja joj je jamčila pravo da je pjeva. Izvođenje pjesme bilo je zabranjeno u nekim američkim gradovima iz straha da bi moglo izazvati građanske nemire. A ni Abel Meeropol nije ostao pošteđen. 1940. pozvan je na saslušanje pred Odborom za istraživanje komunističkog djelovanja u javnim školama. Odbor je zanimalo je li mu Američka komunistička partija platila da napiše ovu pjesmu. Meeropolu je 1945. bilo svega dosta, pa je napustio svoj učiteljski posao u Dewitt Clintonu, a nešto poslije i Komunističku partiju.
I bio bi to kraj priče o Abelu Meeropolu, barem što se tiče igre na malo većoj sceni, da nije bilo slučaja Rozenberg. Naime, nakon što su 1953. godine američki supružnici Julius i Ethel Rosenberg zbog špijunaže za Sovjetski Savez osuđeni na smrt i pogubljeni, iza njih je ostalo dvoje malodobne djece. Meeropol i njegova supruga usvojili su ih, iako ih uopće nisu poznavali. Ali to je jedna druga priča.
Popularnost pjesme pokazat će svoju mračnu stranu i samoj Billie Holiday i progonit će je do kraja njezina života. Tada 23-godišnjakinja, kojoj ni do tog trenutka stvarno nije manjkalo loših okolnosti u životu, preko Strange Fruit došla je na radar Harryja Anslingera, šefa Saveznog ureda za narkotike, inače pobornika teze da crni jazz pjevači stvaraju đavolsku glazbu. Čim je čuo Strange Fruit, poželio ju je ušutkati. Najprije joj je zabranio da izvodi pjesmu, što je ona prkosno odbila.
Ali Anslinger nije bio čovjek kojeg se tako lako moglo odbiti. Pokrenuo je lov i formirao je ekipu koja joj je disala za vratom i čekala njenu grešku. I dočekala ju je. Podmetnuli su joj heroin i uhitili je zbog posjedovanja, što istini za volju i nije bio posebno težak zadatak, jer je Lady Day tada već bila višegodišnji ovisnik o heroinu i alkoholu. Osuđena je na 18 mjeseci zatvora.
Kada je izašla, Anslinger se potrudio da njena licenca za izvođenje u noćnim klubovima ne bude obnovljena, što je potpuno uništilo njenu karijeru, a na kraju rezultiralo i time da se Holiday ponovo vrati heroinu. Nakon godina ovisnosti njezino tijelo počelo je popuštati 1959. godine i završila je u bolnici u New Yorku zbog srčanih i plućnih problema i ciroze jetre. Anslinger je poslao svoje ljude u bolnicu da je privežu za krevet. Iako je Holiday pokazivala postupne znakove oporavka, Anslingerovi ljudi su zabranili liječnicima da joj pruže daljnju pomoć. Umrla je nekoliko dana kasnije. Harry Anslinger je ušutkao Billie Holiday. Imala je 44 godine.
Kasnije se činilo da je pjesma pala u zaborav, no David Margolick, autor knjige Strange Fruit: The Biography of a Song tvrdi suprotno – njezin je utjecaj trajao desetljećima. Iako su pjesme povezane s pokretom za građanska prava iz 1960-ih bile manje eksplicitne od Strange Fruit, Margolick naglašava da je upravo ova pjesma oblikovala generacije glazbenika koji su kasnije podizali glas protiv nepravde.
Među njima je bio i Bob Dylan, koji ju je jednom prilikom naveo kao jednu od svojih osobnih inspiracija. Ahmet Ertegun, legendarni producent, nazvao je Strange Fruit „objavom rata... početkom pokreta za građanska prava.“ Možda su upravo ti nevidljivi tragovi njezinog utjecaja naveli pijanisticu i pjevačicu Ninu Simone da 1965. godine pjesmu ponovno snimi za potrebe pokreta za građanska prava i udahne joj novi život.
Iako se izvedba Billie Holiday i dalje smatra najdojmljivijom, jer je prožeta dubokom boli i tihim gnušanjem, Nina Simone joj se po mnogim mišljenjima prilično približila svojom turobnom verzijom iz 1965. godine i učinila je jednom od himni otpora.
Osim Simone, Strange Fruit nastavila je živjeti kroz brojne interpretacije – obrade, semplove, citate. Glazbenici različitih žanrova i senzibiliteta posegnuli su za njom, svaki joj dodavši vlastiti ton i boju. Od Siouxsie and the Banshees do Jeffa Buckleyja, od Dee Dee Bridgewater i Josha Whitea, pa sve do UB40, Kanye Westa, Tori Amos, Elle Fitzgerald, Annie Lennox i Stinga, svi su je prizvali na svoj način. Cocteau Twins su na dvije minute zaboravili na svoju sanjivu eteričnost, Beth Hart i Joe Bonamassa unijeli su u nju blues žar, a Robert Wyatt dah minimalizma. Pjesma je tako nastavila pulsirati kroz desetljeća, mijenjajući se, ali nikad ne gubeći svoju snagu.
Strange Fruit prkosi žanrovskim ladicama. Previše je umjetnička da bi bila narodna, a previše politička i polemična da bi bila jazz. Nije prva protestna pjesma, ali je prva koja je eksplicitnu političku poruku unijela ravno u svijet zabave. Za razliku od snažnih radničkih himni sindikalnog pokreta, koje su izazivale gnjev i pozivale na borbu, ona je hladila krv, kao mračni podsjetnik na stvarnost koju je bilo lakše ne gledati. Nijedna pjesma u američkoj povijesti nije toliko puta utišala publiku i nije izazvala toliko nelagode.
Nina Simone, koja ju je sama otpjevala, nije štedjela riječi: „To je najružnija pjesma koju sam ikad čula. Ružna u smislu da je nasilna i kida utrobu onima koji shvaćaju što su bijelci učinili mojem narodu u ovoj zemlji.” Ništa manje eksplicitan nije bio ni pijanist koji je pratio Holiday u posljednjim godinama. Mal Waldron: „Izvođenje Strange Fruit je kao trljanje nosa ljudi u vlastiti izmet.“
U današnjem svijetu teško je u potpunosti pojmiti rizik koji je Billie Holiday preuzela kad je odlučila snimiti tu pjesmu. Biti crnac koji se usudi govoriti glasno značilo je izgubiti posao. Učitelji su otpuštani, sindikati zabranjivali crnim aktivistima raditi na građevinskim i vodoinstalaterskim poslovima, a umjetnici su bili izloženi cenzuri i prekidu karijera. Kako piše dr. Farrah Jasmine Griffin u knjizi If You Can’t Be Free, Be a Mystery: In Search of Billie Holiday, odluka da snimi Strange Fruit, bila je "vrlo hrabra i odvažna za mladu umjetnicu koja je stvarno riskirala svoju karijeru ne samo pjevajući već i snimajući ovu pjesmu, a činila bi to opet i opet i opet. Ne mogu se sjetiti druge pjesme do 1960-ih koja je imala politički i emocionalni utjecaj kakav je Strange Fruit imala i kakav i dalje ima."
Biograf američkog kantautora Josha Whitea, izvođača koji je često uvrštavao Strange Fruit u svoj repertoar, Elijah Wald jednom je rekao: „Kada Josh pjeva tu pjesmu, osjećate da slušate sjajnu izvedbu. Kada Billie pjeva, osjećate se kao da stojite podno drveta.“
Godine 1999. magazin Time proglasio je Strange Fruit „pjesmom stoljeća.”
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Foto: Lawrence Beitler/Bettmann/Corbis, William Gotleib Collection
Preporučite članak: