Donosimo vam prvi iz serije tekstova „Won't you help to sing these songs of freedom“ našeg suradnika Hrvoja Bogutovca. U ovoj seriji Hrvoje će predstavljati pjesme iz cijelog svijeta koje su ostavile dubok trag u borbama za radnička i općenito ljudska prava. Saznat ćete sve o njihovom nastanku, povijesnom kontekstu te kako su svojim porukama utjecale na ljude i pokrete. Seriju započinjemo s pjesmom „We Shall Overcome“, jednom od najvažnijih himni građanskih prava koja već desetljećima nadahnjuje ljude u borbi za slobodu, jednakost i dostojanstvo.
Kroz desetljeća borbe i nade, pjesma We Shall Overcome odjekivala je ulicama, trgovima i dvoranama. Pjevali su je radnici u štrajku, studenti na prosvjedima, senatori i predsjednici. Njen glas bio je glas rudara, boraca za građanska prava, aktivista svih boja i uvjerenja. Prigrlile su je vjerske i političke manjine, citirali su je državnici i lideri. Odzvanjala je na sahranama i svečanostima, a njezina poruka nade i prkosa odaslana je čak i u svemir.
No, odakle je zapravo potekla ova pjesma? Njeni korijeni sežu duboko – u europske melodije 18. stoljeća poput Prayer of the Sicilian Mariners i O Sanctissima, afroameričke duhovne pjesme I’ll Be All Right, No More Auction Block For Me i If My Jesus Wills te gospel himnu I'll Overcome Some Day koju je 1900. godine napisao velečasni Charles Albert Tindley.
Zbog svoje poruke koja utjelovljuje nadu, vjeru i jedinstvo, pjesma je postala himna borbe za građanska prava 1950-ih i 1960-ih. No, njezina priča nije stala tamo. S vremenom je prerasla u univerzalni simbol izdržljivosti, upornosti i nepokolebljive odlučnosti – pjesma koja, unatoč svemu, uvijek ide naprijed.
Priča kaže da je We Shall Overcome prvi put odjeknula kao prosvjedna pjesma 1945. godine, kada su je pjevale crne radnice duhanske industrije u Charlestonu, Južna Karolina. Dok su marširale ulicama u znak protesta, jedna od njih, Lucille Simmons, podigla je moral štrajkašicama pjesmom I Will Overcome – melodijom koju je čula u crkvi, prožetom elementima gospela Charlesa Alberta Tindleya i pjesme I’ll Be All Right.
No, Simmons nije pjevala u uobičajenom gospel stilu. Umjesto toga, svoj moćan glas pretočila je u polaganu, osjećajnu baladu bez ritma u stilu poznatom kao long meter style, budući da su radnice nosile transparente i nisu mogle pljeskati. I dok je izvorni tekst govorio iz perspektive pojedinca, Simmons je napravila ključnu promjenu – umjesto I, zapjevala je We.
Tako je nastala himna zajedništva i otpora, sa stihovima poput We will organize, We will win our rights i We will win this fight, improviziranim u svrhu podrške sindikatima.
Među onima koje je pjesma dirnula bila je i Zilphia Horton, bijela folk pjevačica, aktivistica i glazbena direktorica Highlander Folk School u Tennesseeju. Prema sjećanjima Petea Seegera, folk kantautora i aktivista, opisanim u njegovoj knjizi Where Have All the Flowers Gone, Horton je posjetila Charleston kako bi podržala štrajkašice i ondje prvi put čula We Shall Overcome.
Očarala ju je njezina jednostavnost i snaga – ali i način na koji ju je Lucille Simmons pjevala, pretvarajući običnu crkvenu pjesmu u glas otpora.
Highlander Folk School bila je jedinstvena ustanova – integrirani centar otpora na ruralnom Jugu, ali i širom Sjedinjenih Država. Njena misija bila je jasna: podržati radnički pokret, osnažiti sindikalne organizatore i pružiti alat aktivistima za građanska prava u borbi protiv segregacijskih zakona. Kroz njezina vrata prošli su neki od najvažnijih boraca za pravdu – među njima i Rosa Parks, Martin Luther King Jr. i John Lewis. Tijekom 1950-ih, crni i bijeli aktivisti okupljali su se u Highlanderu kako bi zajedno učili strategije za društvene promjene.
Pjesma je postala moćno oružje, a kroz radionice i zajedničko pjevanje učili su kako glazbom podići duh, ujediniti mase i dati snagu pokretu koji će promijeniti povijest. Na radionicama u Highlanderu i tijekom svojih putovanja diljem zemlje, Zilphia Horton širila je pjesmu, učeći polaznike njezinim stihovima i prenoseći je dalje.
Novo poglavlje pjesme We Shall Overcome
Kada je 1947. godine Pete Seeger posjetio Highlander, Horton mu ju je pokazala – i tu započinje njezino novo poglavlje. Seeger je pjesmi dao stabilan, ali spor ritam, prateći se na bendžu, i pritom unio jednu ključnu promjenu: will je postalo shall, čineći stihove zvučnijima i lakšima za izgovor. Dodao je i stih We’ll walk hand in hand, jednostavan, ali moćan simbol jedinstva. No, njegov utjecaj nije bio samo glazbeni – usmjerio je pjesmu prema rastućem pokretu za građanska prava, pomažući joj da pronađe svoje mjesto u srcu američke kulture.
Kao bijeli izvođač, Seeger ju je približio široj publici, izvan afroameričke zajednice, i tako proširio njezin doseg. Upravo je njegova verzija objavljena u People’s Songs Bulletin, publikaciji organizacije People’s Songs, odakle ju je preuzelo mnoštvo aktivističkih pjevača - među njima Frank Hamilton, Joan Baez, Guy Carawan i Joe Glazer.
No, jedan trenutak učvrstio je njezin povijesni značaj. Godine 1957., tijekom proslave 25. godišnjice Highlander Folk School, Seeger je izveo We Shall Overcome pred publikom u kojoj je bio i Martin Luther King Jr. Pjesma ga je duboko dirnula. Kasnije su njegovi suradnici ispričali kako je, dok su se vozili natrag, King tiho pjevušio melodiju i rekao: Postoji nešto u toj pjesmi što te proganja.
U travnju 1960. godine, folk glazbenik i muzikolog Guy Carawan odnio je We Shall Overcome u Raleigh, Sjevernu Karolinu. Pjesmu je naučio od Franka Hamiltona, koji ju je pak usvojio od Petea Seegera još ranih 1950-ih. U Raleighu su se okupili aktivisti za građanska prava iz cijelog Juga, kako bi učili metode nenasilnih prosvjeda.
Među njima su bili i studenti crnih fakulteta iz Nashvillea, koji su predvodili borbu protiv segregacije u lokalnim restoranima i uspješno postigli mirnu integraciju. Ti su studenti kasnije pokrenuli val prosvjeda diljem juga SAD-a – u Greensborou, Nashvilleu i mnogim drugim gradovima. Organizirali su se pod imenom Student Nonviolent Coordinating Committee (SNCC) i ubrzo stekli reputaciju mladih radikala koji nisu htjeli čekati na promjene. Dok su trpjeli maltretiranje tijekom sjedećih prosvjeda, snagu su nalazili u pjesmi naučenoj u Highlanderu.
Iako je Pete Seeger kasnije priznao Carawana kao ključnog u širenju pjesme unutar pokreta za ljudska prava, njegova polagana, baladna izvedba nije oduševila afroameričku mladež. Oni su joj udahnuli novi život – ubrzali su tempo, dali joj snažniji, duhovniji ritam. Više nije bila polagana balada, već pjesma marševa, zatvorskih ćelija i neustrašivog otpora.
Bernice Johnson-Reagon, pjevačica i aktivistica, prisjetila se da su crni aktivisti isprva pjevali I will overcome. No, bijeli aktivisti više su voljeli we, vjerujući da bolje izražava kolektivnu borbu. Kako je kasnije objasnila: U crnačkoj zajednici, ako želiš izraziti grupu, kažeš ‘ja’, jer ‘mi’ ne znači nužno da će se netko doista pojaviti. No, kad smo prihvatili ‘mi’, prihvatili smo i podršku koju su nam bijelci pružali.
Pjesma je postala neizbrisiv dio povijesti 28. kolovoza 1963. godine, kada se na Maršu na Washington okupilo 250.000 ljudi. Stajali su na stepenicama Lincolnovog memorijala, slušajući riječi Martina Luthera Kinga Jr. i njegov slavni govor I Have a Dream. Tada 22-godišnja Joan Baez povela je mnoštvo u pjevanju We Shall Overcome, pretvarajući pjesmu u moćni kolektivni poklič nade i prkosa.
Vrhunac svog društvenog i političkog utjecaja pjesma je dosegnula 15. ožujka 1965. godine, kada se predsjednik Lyndon B. Johnson obratio Kongresu i naciji. Samo nekoliko dana ranije, svijet je svjedočio brutalnim napadima na demonstrante koji su marširali od Selme do Montgomeryja, boreći se za pravo glasa.
Johnson je govorio o potrebi donošenja Zakona o biračkim pravima, a njegov govor dosegnuo je vrhunac riječima koje su odjeknule poput himne pokreta: Njihova borba mora biti i naša borba, jer nije riječ samo o crncima – riječ je o svima nama, koji moramo nadvladati pogubno nasljeđe netrpeljivosti i nepravde. I mi ćemo pobijediti.
Neki su možda osjetili da je predsjednik prisvojio frazu, no John Lewis, tada mladi aktivist, a kasnije kongresmen iz Georgije, mislio je drugačije. Te noći, gledajući govor s Martinom Lutherom Kingom Jr., osjetio je snagu tih riječi. Kasnije je napisao: Njegove su riječi bile riječi državnika, ali više od toga – bile su riječi pjesnika. Dr. King se morao složiti. Kada je Johnson izgovorio 'We shall overcome', tiho je obrisao suzu.
Tri godine kasnije, Dr. Martin Luther King Jr. izgovorio je riječi ove pjesme u svojoj posljednjoj propovijedi, 31. ožujka 1968. u Memphisu, Tennessee.
Pobijedit ćemo. Pobijedit ćemo. Duboko u svom srcu vjerujem da ćemo pobijediti.
I vjerujem to jer, nekako, luk moralnog svemira je dug, ali se savija prema pravdi.
Pobijedit ćemo jer… nema laži koja može živjeti zauvijek.
Pobijedit ćemo jer… će istina, slomljena na zemlji, ponovno ustati.
S ovom vjerom moći ćemo izrezati kamen nade iz planine očaja.
S ovom vjerom moći ćemo transformirati zbrku naše nacije u prekrasnu simfoniju bratstva.
S ovom vjerom moći ćemo ubrzati dan.
Dolje na Jugu imamo jednu malu pjesmu koju pjevamo u našem pokretu.
Ne znam jeste li je čuli. Toliko puta držao sam ljude za ruke, s učenicima i drugima, iza zatvorskih rešetaka, i pjevao:
'We shall overcome.'
Ponekad s suzama u očima, ali ipak smo odlučili pjevati:
'We shall overcome.'
O, prije nego što pobijedimo, neki od nas morat će još jednom završiti u zatvoru – ali pobijedit ćemo."
Nekoliko dana kasnije, King je ubijen, a na njegovoj sahrani, 50.000 ljudi ujedinilo se u pjesmi. Glasovi su se stopili u jedan – glas tuge, ponosa, odlučnosti. We Shall Overcome više nije bila samo pjesma. Bila je zavjet.
No, kako se pokret za građanska prava razvijao, njegovi su se smjerovi mijenjali – postajali su oštriji, radikalniji. Pjesma koja je nekad bila simbol jedinstva počela je gubiti snagu među mladim aktivistima. Tijekom marša u Mississippiju, 1966. godine jedan aktivist je Kingu rekao: Ne pjevamo to više. Zapravo, cijelu pjesmu treba odbaciti. Ne ‘We Shall Overcome’, nego ‘We Shall Overrun’. (Ne ‘Mi ćemo pobijediti’, nego ‘Mi ćemo preuzeti’).
Pete Seeger kasnije je priznao da je pjesma s vremenom izgubila dio svoje moći. Njegova prijateljica, dramaturginja Lillian Hellman, rekla mu je s dozom cinizma: Kakvo cmizdravo, mlako jadikovanje! Uvijek 'jednog dana, nekad'! To se ponavlja već dvije tisuće godina. No, Bernice Johnson Reagon imala je odgovor na to: Ali ipak, kad bismo rekli da ćemo pobijediti idući tjedan, to bi bilo pomalo nerealno. Što bismo onda pjevali tjedan nakon toga?
Cijeli svijet pjeva We Shall Overcome
Ali We Shall Overcome nije ostala samo pjesma jednog pokreta. Njeni su stihovi prešli oceane, granice i režime – postali su glas potlačenih širom svijeta. Od ulica Južnoafričke Republike, gdje je pjesma bila zabranjena jer je odjekivala među borcima protiv aparthejda, do Sjeverne Irske, gdje su je katolički aktivisti 1970-ih pjevali kao bojni poklič.
Zagrmjela je i na Trgu Tiananmen 1989., gdje su je pjevali studenti koji su sanjali o demokraciji. Te iste godine, u Pragu, stotine tisuća glasova spojilo se u jedan, pjevajući je na engleskom i češkom jeziku dok su rušili komunizam u Baršunastoj revoluciji. Pjevali su je prosvjednici u Libanonu i Južnoj Koreji, studenti u Indoneziji, a 2010. postala je simbol otpora izraelskoj blokadi Gaze. Čak su je i indijski studenti krajem 1970-ih uzeli kao himnu svoje borbe protiv komunizma.
A onda, desetljećima nakon što je prvi put odjeknula u američkim crkvama, njezine riječi otpjevali su i predsjednik Barack Obama i potpredsjednik Joe Biden, zajedno sa suprugama držeći se za ruke na posveti spomenika dr. Kingu. I kao da ni Zemlja više nije bila dovoljna – 2014. godine, We Shall Overcome otputovala je u svemir, aranžirana za klasični orkestar i poslana u beskraj misijom Orion.
We Shall Overcome nikada nije bila samo pjesma. Bila je glas onih koji su se borili, onih koji su sanjali i onih koji su vjerovali da će jednog dana, možda ne danas, možda ne sutra, ali jednom sigurno – pobijediti.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Foto: Thomas Hawk, Piano Piano
Preporučite članak: