Large logor

Učestali protesti građana Niša otkrivaju sve veću socijalnu depriviranost velikog broja ljudi u ovom gradu. Deo problema je i deindustrijalizacija i posledično velika nezaposlenost. Na primeru fabričkog kruga Elektronske industrije to se toliko jasno vidi da izmišljene proslave i počasti rimskim carevima teško mogu da sakriju realnost.

 

Nekada je na ulazu u grad Niš stajala tabla s natpisom: „Dobro došli u grad elektronike“. Danas, na auto-putu nekoliko kilometara pre ulaska u grad piše: „Grad Niš – The Birthplace of Constantine the Great“. Uprkos činjenici da je Niš 2012. godine poneo titulu najsiromašnijeg grada Srbije, javna sredstva za centralnu proslavu obeležavanja 1.700 godina od potpisivanja Milanskog edikta nisu se štedela. U jeku praznovanja rimskog cara, 2013. godine, obećavani su obnova infrastrukture grada, masivni hrišćanski spomenici, turistička signalizacija i auto-kamp za sve te hiljade turista koji će dolaziti da vide rodno mesto Konstantina Velikog.

U Nišu nas je dočekao Radiša Spasić, član radne grupe za socijalna pitanja bivših radnika Elektronske industrije (EI). Bivši radnici i radnice društvenih preduzeća u Nišu potražuju oko 50.000 neisplaćenih zarada i već godinama bezuspešno protestuju ispred institucija lokalnih vlasti. Radiša je za svog radnog veka u EI bio član Samostalnog sindikata Srbije, a danas je nezaposleni član Sindikata zaposlenih radnika na određeno vreme (SZROV) i aktivni učesnik građanskih protesta koje organizuje Udruženje predsednika skupštine stanara i vlasnika privatnih zgrada. 

U podrumu stambene zgrade jednog naselja podignutog u doba grada elektronike, okupljaju se članovi Udruženja i druge nezadovoljne Nišlije i Nišlijke, koji jednom nedeljno protestuju ispred zgrade gradske uprave. Komšije i svi drugi zainteresovani ovde provode svoje vreme i mimo planiranja građanskih akcija. Među njima ima i bivših radnika EI, profesora, novinara, penzionera, nezaposlenih, ali i srednjoškolaca i srednjoškolki. Na jednom zidu male prostorije poređane su fotografije nekadašnjeg smetlišta iza stambenog kompleksa koje su stanari samoinicijativno preuredili u zelenu površinu. Niz fotografija prekinut je plakatom koji propagira lokalnu demokratiju. U zaglavlju plakata stoji znak Saveta Evrope, a na sredini se nalazi mala nalepnica portala „Južna republika“, na kojoj, uz portret Vladimira Putina, piše: „Hoćemo ruske baze. NE – diktaturi, cenzuri, jednoumlju, manipulaciji, beogradizaciji, NATO-u i Evropskoj uniji“.

Udruženje predsednika skupštine stanara i vlasnika stambenih zgrada formiralo se kako bi se suprotstavilo prevelikim računima za grejanje i netransparentnosti u radu javnih komunalnih preduzeća i lokalne gradske vlasti. Danas se oko ovog udruženja okuplja sve više depriviranih građana i građanki. Zvanični podaci govore da je u Nišu trenutno oko 36.000 nezaposlenih, a oko trećina stanovnika Niša, nema nikakva primanja. Na sastanku, za jednim od stolova, sedela je grupica mladih u ranim dvadesetim, debatujući koji bi to bio minimalni zajednički zahtev koji bi na ulicu izveo veći broj ljudi. Spominjali su se minimalna zarada i novi Zakon o radu.

Jutarnji protest, koji smo otišli da podržimo, nije trajao dugo, jer gradska skupština nije uspela da skupi kvorum za zasedanje. Saša Kostić, predsednik Udruženja, rekao nam je da očekuju od gradske vlasti da poštuje dogovor o smeni kompletnog menadžmenta gradske toplane i konačno obezbedi mesto predstavniku građanskog udruženja tokom sastanaka nadzornog odbora, postignut nakon prethodnih protesta. "Mi smo danas došli čisto da im stavimo do znanja da nećemo odustati od onoga što smo dogovorili, ali ako na narednoj sednici ne budu primenili sve dogovore, mi ćemo smatrati da su svi dogovori i pregovori i razgovori raskinuti i onda ćemo na drugačiji način da se organizujemo."

Bulevarom dr. Zorana Đinđića ušli smo u Bulevar svetog cara Konstantina, odnosno nekadašnji Bulevar Veljka Vlahovića, gde se i nalazi kompleks Elektronske industrije Niš. Ispred ulaza u EI nalazi se ogroman, gotovo prazan parking i u korov obraslo mesto račvanja pruge koja ulazi u industrijski kompleks. Ovom prugom su saobraćali teretni vozovi i vozovi kojima su radnici dolazili na posao. S glavne kapije pruža se pogled na fascinantno betonsko zdanje s uskim vertikalnim prozorima, čije linije prate visoke tuje. U samom centru nalazi se tabla sa spiskom nekadašnjih firmi EI. Sklad ove slike narušavaju načičkane table privatnih firmi, različitih dimenzija i boja, što podseća na mnogo puta osvajan planinski vrh.

Desno od kapije nalazi se ogromna pekara, u kojoj svoj dnevni obrok kupuju učenici i učenice Srednje elektrotehničke škole „Mia Stanimirović“ i studenti i studentkinje prava, ekonomskih nauka, slikarstva, mode i sportskog menadžmenta sa dva privatna univerziteta u krugu Elektronske. Radiša nam je ispričao da je u prostoru u kojem je danas pekara bila zajednička radnička kasa. „Svako je mogao da pristupi zajedničkoj kasi. Svakog meseca određeni broj radnika mogao je da uzme beskamatnu pozajmicu, koju je kasnije vraćao na rate“. Malo dalje od ulaza je i nekadašnji restoran za posetioce Elektronske, sada privatna srednja škola „Prokopović“, nazvana po vlasniku, u kojoj se nastava ne izvodi još od 2010. godine zbog renoviranja. „Tu su bile specijalne sale za ručavanje za goste. Svaka sala nosila je ime jedne od bivših republika: Slovenija, Bosna i Hercegovina, Makedonija Crna Gora… Sećam se da smo govorili: idem u Crnu Goru, imam zakazano“, pričao je Radiša s osmehom na licu. „To je stvarno bilo nešto ekskluzivno, tu je klopa bila boli glava, svaki jelovnik, svaki ručak je bio najmanje tri vrste jela.“

S platoa ispred ruiniranih svečanih sala bivših republika ulazi se u nekadašnju radničku menzu. Kroz ovaj objekat nekada je prolazilo nekoliko hiljada ljudi dnevno. Kompleks industrije u Nišu prostire se na površini od oko šezdeset pet hektara i u njemu je bilo zaposleno 18.000 radnika i radnica. Industrija je imala svoje ogranke i u Zemunu, Žitorađi, Svrljigu, Aleksincu, Đevđeliji i Srbu, i zapošljavala je približno 28.000 ljudi. Sve do osamdesetih godina prošlog veka, industrija je godišnje prihodovala stotine miliona dinara. Danas, u firmama koje i dalje rade u sklopu Elektronske industrije ostalo je oko sedamdeset zaposlenih, a objekat radničke menze preuređen je u salu za svadbene proslave „Bolji život 2“. Radiša je pokušao da nam pokaže i svečanu radničku salu, ali nas je radnik „Boljeg života“ zamolio da izađemo: “Gazdarica je tu, molim vas nemojte da mi pravite problem“. Ispratio nas je do platoa nekadašnjeg „Biroa za odmor, rekreaciju i turizam“. „EI je imao hotel na Dojranu. Mogao si svake godine da se prijaviš i odeš tamo preko fabrike, povoljno, na rate da letuješ“, kaže Radiša.

Na „bolji život“ čekaju i radnici preduzeća koja još posluju u sklopu nekadašnje Elektronske industrije. Jugorendgen, firma koja je uspešno poslovala sve do uvođenja embarga 1992. godine, nakon brojnih malverzacija, početkom dvehiljaditih, otišla je u stečaj. U upravnoj zgradi danas se nalazi Fakultet za menadžment. „U halama u kojima su se proizvodili medicinski aparati i bolnička oprema sada su Yumis supice i čajevi.“ U zgradi istraživačko-razvojnog centra EI danas se nalazi niški departman privatnog novopazarskog Internacionalnog univerziteta.

Polovina proizvodnih hala i upravnih zgrada firmi koje su nekada poslovale u kompleksu EI ili je privatizovana ili se izdaje i koristi u druge svrhe. Nemoguće je pobrojati sve privatne prostore unutar kompleksa Elektronske, s obzirom na to da se neretko izdaju ili prodaju samo delovi pojedinačnih objekata, sasvim dovoljni za proizvodne kapacitete današnjeg privatnog biznisa. Ako je suditi po fejsbuk „check inu“, unutar nekadašnjeg niškog giganta najvažnija dešavanja su klupske žurke, svadbe i krštenja, a osim ogromne ponude s tržišta obrazovanja, može se posetiti muzički studio i naručiti omiljena hrana. Početkom prošle godine, na spisku za privatizaciju našla su se i sva preostala preduzeća koja posluju u sklopu EI, osim firme koja se bavi distribucijom električne energije. Postojale su i inicijative da se EI izuzme iz privatizacije, jer njegova imovina vredi mnogo više od ukupnog dugovanja, a predlozi su išli od osnivanja „Tehnološkog parka“ do industrijske zone u nadležnosti republike.

Trebalo nam je nekoliko sati da obiđemo ceo kompleks EI, usput smo naleteli samo na jednog radnika od koga smo saznali da EI danas proizvodi samo štampana kola. Požurili smo da pre mraka stignemo u memorijalni muzej logora „Crveni krst“. U ovaj logor uglavnom su bili odvođeni komunisti, Romi i Jevreji. Logor je poznat i po bekstvu 105 zatvorenika, 12. februara 1942, zbog čega je u odmazdi streljano 1.100 ljudi, a prostor logora dodatno ojačan zidom. Sredinom prošle godine, na Dan pobede nad fašizmom, ispred ulaza u memorijalni muzej podignut je spomenik sovjetskim vojnicima poginulim u savezničkom bombardovanju. Na spomen-ploči, ispod zvona, petokrake, šlema i mitraljeza, „crkvenoslovenskim fontom“ ispisano je: „U sećanje na sovjetske vojnike poginule 7. novembra 1944. godine za nezavisnost srpskog naroda u borbi protiv fašizma“. Spomenik je postavljen uz podršku rusko-srpskog humanitarnog centra i Ambasade Rusije. Uspeli smo da napravimo samo nekoliko fotografija u memorijalnom muzeju do trenutka kada je iz zgrade uprave užurbano izleteo zaposleni, mašući rukom da prestanemo. „Slikanje je zabranjeno! Zabranjeno slikanje!“ Na naše pitanje zašto, odgovorio nam je da je tako i u najvećim muzejima u svetu, poput Luvra. „Uostalom, muzej je trenutno u fazi renoviranja, ovo je sad samo moja dobra volja što sam vas pustio.“

Nismo uspeli da vidimo centralnu zgradu zatvora, ali je radnik muzeja bio rad da nas pusti da razgledamo okolinu i iskoristio priliku da nam ukratko ispriča istorijat logora. Pozdravili smo se ispred muzejske suvenirnice, smeštene u jedan deo nekadašnje upravne zgrade logora. Iznad ulaza u suvenirnicu ocrtavala se izbledela svastika. U izlogu su stajale keramičke figure cara Konstantina.


Foto: Marko Miletić
Tekst napisala:

Tamara Baković Jadžić




    Preporučite članak: