Žuti prsluci nastavljaju s prosvjedima po Francuskoj već 21. tjedan u nizu. Pokret koji je krenuo kao prosvjed građana protiv poreza na fosilna goriva nastavio se kao pobuna Francuza protiv cijelog sustava, elitizacije političke kaste i sve veće polarizacije urbanih i ruralnih krajeva Francuske.
Iako se broj ljudi koji svaku subotu izlaze na ulice diljem Francuske od studenog 2018. drastično smanjio te sad broji tek jednu desetinu početne brojke od 300.000 ljudi, pokret žutih prsluka i dalje zaokuplja pozornost vladajuće elite i javnosti. Pokret se u ovih nekoliko mjeseci profilirao kao mjesto izražavanja nezadovoljstva ne samo Macronovom politikom, nego cijelim nizom vladajućih struktura koje su u posljednjih dvadesetak godina pokazale potpuno nerazumijevanje statusa građana koje predstavljaju i nametnule se kao elite u službi bogatih građana i krupnog kapitala. Taj je odnos prouzročio nepovjerenje građana u sustav, pa je jedino i logično da je manifestacija tog nezadovoljstva i nepovjerenja pokret koji se profilirao kao horizontalan, anoniman i antistranački, agresivno napadajući svakoga tko se iz te horizontale izdiže s individualnom političkom agendom. Istovremeno, pokret se ne može ukalupiti u uvriježenu političku paradigmu lijevo-desno, nego su vrijednosti za koje se članovi pokreta zalažu heterogene, pa tako možemo naći i lijeve (socijalna sigurnost, ukidanje klasnih i regionalnih razlika) i desne (ograničavanje migracija, nacionalna suverenost). Zajednički nazivnik svih vrijednosti koje pokret promiče možemo definirati kao antiliberalizam, a upravo je ekonomski liberalizam politika koju dosadašnje francuske vlasti, a posebice Emmanuel Macron, provode. Politika je to koja u povlašteni položaj stavlja velike kompanije, smanjujući im porezno opterećenje na uštrb građana koji novim nametima plaćaju upravo tu razliku, a i koja je dovela do privatizacije brojnih javnih usluga u Francuskoj, kao što su opskrba plinom i električnom energijom, što za posljedicu ima i rast cijena. Najveća je posljedica takve politike sve veća razlika između siromašnih i bogatih.
Ne čudi zato činjenica da je nezadovoljstvo građana buknulo oko cijena goriva, s obzirom na to da je auto postao nužnost; ne imati auto mogu si priuštiti samo građani u urbanim centrima gdje je javni prijevoz razvijen, dok, s druge strane, ruralna područja, gdje je auto neophodan, doživljavaju još jedan udarac u nizu mjera koje su povećale razlike kvalitete života u gradu i na periferiji. Na taj se način rješavanje problema koji su uzrokovale multinacionalne kompanije prebacilo na leđa ugroženijih slojeva društva, kompanije su dobile poreze olakšice, a građani nove ekološke poreze. Točka je to na i nakon Macronovog ukidanja poreza na bogatstvo i istovremenog povećanja poreznog opterećenja ostalih građana. Time je predsjednik još jednom pokazao socijalnu neosjetljivost i pozicionirao se kao produžena ruka imućnih kapitalista.
Sumiramo li aktivnosti prosvjednika zadnjih mjeseci, možemo apstrahirati nekoliko glavnih značajki prosvjednih subota i istaknuti ključne događaje koji su se odigrali od 17. studenog kada je započela ova serija građanskih neposluha. Prva su tri tjedna obilježili nasilni prosvjedi velikog broja ljudi u sukobu s policijom. Blokirane su ceste, posebice kružni tokovi koji su također postali jedan od svojevrsnih simbola pokreta. Policija je na prosvjednike koji su palili aute i razbijali izloge reagirala vodenim topovima i suzavcima. Četvrti je tjedan obilježilo Macronovo obraćanje javnosti koje je postalo najgledanije obraćanje francuskog državnika u povijesti, s više od 23 milijuna gledatelja ispred ekrana. Macron je u svom govoru obećao povećanje minimalne nadnice za 100 eura u 2019. godini, ukidanje dodatnih trošarina i poreza na gorivo, ukidanje poreza na bonuse na plaće na kraju godine, ali i dalje nije odustao od svoje odluke o ukidanju poreza na bogatstvo i povećanja poreza na nekretnine, kao što je uz obećanje o dizanju minimalne nadnice napomenuo da će se ona postići bez dodatnog troška za poslodavce. Sljedeće tjedne prosvjeda karakterizira pad u broju prosvjednika, sve do devetog tjedna kada se ta brojka s 50.000 penje na 84.000 građana. U desetom tjednu prosvjeda, na samom početku 2019. godine, Emmanuel Macron raspisuje tzv. Veliku nacionalnu raspravu. Predviđeno je da ona traje dva mjeseca (do 15. ožujka) na način da jedinice lokalne samouprave organiziraju javne forume na kojima se građani mogu izjasniti o politici vladajućih, izraziti svoje zamjerke i prijedloge za poboljšanje rada zemlje, a od 1. ožujka zamišljeno je organiziranje regionalnih konferencija na kojima bi se zaključci tih rasprava sumirali i formirali konkretni prijedlozi vlasti. Iako je Macron isticao da nema „zabranjenih pitanja“, sama se rasprava usmjeravala na pitanja poreznog sustava, tranzicije na ekonomiju niske emisije CO2, organizacije vlade i javnih službi i pitanja demokracije i građanstva u Francuskoj. Žuti prsluci taj su predsjednikov plan shvatili kao pokušaj pacificiranja pokreta i pozvali na daljnja okupljanja na ulicama. Ipak, broj se prosvjednika s vremenom smanjio, ali je potpora pokretu još uvijek jaka i prosvjedne se aktivnosti nastavljaju.
Važno je napomenuti da se vlast obilato služila državnim represivnim aparatom pri pokušajima obuzdavanja nezadovoljstva na ulicama, što je izazvalo još veću ljutnju francuskih građana. Policijska i vojna uporaba sile često je bila neopravdano velika, pa je tako zabilježen cijeli niz slučajeva u kojem su prosvjednici teže ozlijeđeni upravo zbog nje. Među njima je i Jérôme Rodrigues, jedan od istaknutijih članova žutih prsluka koji je u jednoj policijskoj akciji ostao bez oka. Do danas je u događajima koji okružuju aktivnost žutih prsluka poginulo više od deset ljudi. Demoliranje dijelova grada nije se odvijalo kaotično; najviše su nastradale ulice s luksuznim trgovinama i banke, a punktovi okupljanja prosvjednika često su bili mediji koji, u očima žutih prsluka, podržavaju vladajuće strukture.
8. travnja francuski premijer Edouard Philippe iznio je javnosti zaključke Velike nacionalne debate koji se uglavnom poklapaju sa zahtjevima žutih prsluka. Građani zahtijevaju smanjenje poreznog opterećenja, stvaranje boljih veza urbanih i ruralnih krajeva zemlje, veću transparentnost vlasti i participativnu demokraciju te ekološke mjere koje se ne bi očitovale u povećanju poreza za građane. Istovremeno je francuska parlamentarka Catherine Fournier pozvala predstavnike žutih prsluka na sastanak u francuski parlament u utorak, 9. travnja, no sastanak je otkazan naprasno, 20 minuta prije njegova početka zbog „moguće prijetnje javnoj sigurnosti”. Time se nastavlja diskurz o žutim prslucima kao o nasilničkoj skupini, između ostalog, kako bi se opravdala upotreba vojske protiv vlastitih građana, što u Francuskoj nije viđeno od 1947. godine.
Pokret žutih prsluka pokazao se specifičnim u Europi iz nekoliko razloga. Prvo, prosvjedi su po svom formatu kratkotrajni, eksplozivni pokazatelj nezadovoljstva građana, a ovaj je pokret bez obzira na variranje broja sudionika u akcijama zadržao svoju relevantnost i nakon dvadeset i jednog tjedna prosvjedovanja. Drugo, žuti prsluci traže radikalne promjene koje se ne mogu klasificirati standardnim političkim kategorizacijama, nego izražavaju nezadovoljstvo građana cijelim političkim sustavom, što dobiva na još većem značaju upravo zbog njihove masovnosti i dugotrajnosti. I na kraju, ovaj pokret pokazuje dubinske probleme kapitalističkog sustava koje se nikakvim malim reformama, poreznim olakšicama i populističkim mjerama ne mogu zakamuflirati. Narod je svoje rekao i ne planira ušutjeti.
Izvor naslovne fotografije: na poveznici
Autorica teksta:
Preporučite članak: