Potpuna ruska invazija Ukrajine 24. veljače 2022. iznenadila je većinu Ukrajinaca. Mnogi su mislili da je riječ o nekoj vrsti nesporazuma koji bi se mogao riješiti pregovorima među političkim čelnicima u roku od nekoliko dana ili tjedana. Oni koji su bježali iz rodnog grada namjeravali su uglavnom „čekati da se stvari smire”, a vrlo je malo Ukrajinaca tada slutilo da bi rat mogao trajati i godinu dana pa i duže. Većina je onih koji su napustili Ukrajinu čekala nekoliko tjedana prije donošenja takve odluke.1 Do svibnja, iako su pregovori propadali, a rat trajao već nekoliko mjeseci, mnogi Ukrajinci koji su pobjegli u inozemstvo počeli su se vraćati kući dok su se ruske trupe povlačile iz Kijeva i sjevernih regija Ukrajine. Državna granična služba Ukrajine primijetila je da je od svibnja nadalje broj prelazaka granice za ulazak u Ukrajinu počeo prelaziti broj izlazaka. Tko su bili ljudi koji su se vratili kući već u travnju/svibnju? Tko je i dalje oklijevao? Hoće li ove zime doći do novog vala migranata, s obzirom na to da je Rusija počela ciljati civilnu infrastrukturu za električnu energiju?
U ovom članku tvrdim da je očekivano trajanje rata ključno za određivanje migracijskih obrazaca ukrajinskih izbjeglica u EU, kao i za određivanje različitih putanja migranata i izbjeglica. Klasične migracijske teorije koje uzimaju u obzir „push-and-pull” faktore u matičnoj zemlji i u zemljama primateljicama, naravno, još su uvijek relevantne, ali i vrijeme treba uzeti u obzir – posebno s obzirom na „status privremene zaštite” ukrajinskih migranata u EU-u, gdje je veća vjerojatnost za povratkom kući „čim rat završi”, za razliku od izbjegličkog statusa koji pretpostavlja dugoročniji prekid s ratom pogođenom matičnom zemljom.
Nade i očekivanja ukrajinskih izbjeglica između proljeća i jeseni 2022.
Oko dvije trećine izbjeglica napustilo je Ukrajinu u ožujku (84 posto do kraja travnja), a tek je 15 posto Ukrajinaca napustilo zemlju od svibnja nadalje.2 Gotovo polovica ispitanika koju je u svibnju intervjuirao Kijevski međunarodni institut za sociologiju (KIIS) vjeruje da će rat završiti u sljedećih šest mjeseci, a samo 18 posto smatra da bi mogao trajati dulje: 11 posto procijenilo je da će to biti 6 do 12 mjeseci, a 7 posto više od godinu dana.
Do rujna je polako nestala uvjerenost da će doći do brzog završetka rata. Velika većina Ukrajinaca još uvijek je vjerovala u konačnu pobjedu Ukrajine i u njezinu prosperitetnu budućnost kao članice EU-a. KIIS je u istraživanju provedenom od 7. do 13. rujna 2022. godine3 ispitao bi li ispitanik razmotrio emigrirati u EU ili SAD kad bi mu se ponudilo pravo na državljanstvo. U usporedbi s 2020. postotak onih koji su odgovorili potvrdno smanjio se četiri puta, s 28 posto na 7 posto (čak i s pretpostavkom da je dio onih ispitanika koji bi potvrdno odgovorili već bio otišao otkako je počela ruska invazija, razlika bi prema KIIS-u i dalje bila dvostruka, što je vrlo značajno smanjenje). InfoSapiens proveo je omnibus istraživanje od 12. do 18. kolovoza koje je pokazalo povećanje u osjećaju nacionalnog ponosa (98 posto u usporedbi s 41 posto u 2002. i 69 posto u 2020). Istraživanje je također pokazalo da je velika većina, njih 95 posto, optimistična u pogledu budućnosti Ukrajine, a 92 posto optimistično je u pogledu vlastite budućnosti u Ukrajini. Postotak onih koji ne bi pristali na teritorijalne gubitke Ukrajine uime mira ostao je visok, pa se čak i povećao za nekoliko postotnih bodova: od 84 posto u svibnju do 87 posto u rujnu. Velika većina (86 posto) smatra da bi se Ukrajina trebala nastaviti opirati čak i usprkos ruskim masovnim terorističkim napadima na elektroenergetsku mrežu u listopadu 2022, uz ozbiljne rizike potpunog nestanka struje i kolaps cijele električne mreže, grijanja i sanitarnih mreža.
Međutim, ta je nada bila mnogo slabija kad je riječ o očekivanom trajanju rata: već spomenuto istraživanje KIIS-a pokazalo je da je u rujnu postotak onih koji su smatrali da bi rat mogao završiti u sljedećih šest mjeseci pao na 28 posto, dok se postotak onih koji su mislili da će trajati duže gotovo udvostručio, na 34 posto, pri čemu je 16 posto dalo procjenu od 6 do 12 mjeseci, a 18 posto mislilo da će trajati više od godinu dana. K tomu, ruski napadi na električnu mrežu koji su započeli u listopadu mogli bi dovesti do novog vala ukrajinskih izbjeglica u EU. Nevladine organizacije koje rade s ukrajinskim izbjeglicama u susjednim zemljama prijavile su mjestimično deseterostruko povećanje do kraja listopada, kao u slučaju graničnog prijelaza Záhony prema Mađarskoj na kojemu se trenutačno bilježe između 300 i 500 novih slučajeva dnevno, u usporedbi s manje od pedeset u ljetnim mjesecima. Čak i nekoliko visokopozicioniranih ukrajinskih vladinih dužnosnika poticalo je Ukrajince koji mogu otići u inozemstvo na zimu da to i učine, kao i one koji su trenutno u inozemstvu da odgode svoj povratak do proljeća 2023. godine.
„Push-and-pull” faktori migracije
Od 4,5 milijuna ukrajinskih izbjeglica koje su dobile status privremene zaštite u EU-u, više od 80 posto čine žene, a dvije trećine njih ima djecu.4 Istovremeno, među Ukrajincima koji se vraćaju u Ukrajinu samo je trećina s djecom (UNHCR-ovo istraživanje na granici među onima koji se vraćaju u Ukrajinu, provedeno od 3. do 27. travnja). To je i očekivano: majke s djecom nisu sklone povratku u Ukrajinu dok je rat još u tijeku, strahujući za sigurnost djece. Mlađi samci koji smatraju da će se moći prilagoditi novoj ratnoj stvarnosti – kao i starije osobe, kojima je teško u inozemstvu i kojima nedostaje njihov dom – zbog čega je povratak u njihovu slučaju trenutno mnogo izgledniji.
Istraživanje je centra Razumkov u proljeće pokazalo da se 79 posto migranata želi vratiti kući „čim rat završi”. No, u isto vrijeme, istraživanje Work.ua pokazalo je da 59 posto ukrajinskih izbjeglica već tražilo posao pod privremenom zaštitom. Naravno, tih bi 59 posto moglo biti posljedica nedovoljne potpore u zemljama domaćinima; ne znači nužno da ukrajinske izbjeglice žele ostati duže, ali barem se kratkoročno tih 59 posto odlučilo integrirati, a ne vratiti kući. KIIS-ovo istraživanje za ukrajinski Centar za socijalna i ekonomska istraživanja (CASE) provedeno od 3. do 18. svibnja, pokazalo je da samo 42,9 posto Ukrajinaca vidi budućnost svoje djece u Ukrajini u slučaju dugotrajnog rata. U slučaju potpisivanja primirja i mirovnog sporazuma u bliskoj budućnosti, taj broj raste na 54,7 posto. Žene su u ovom istraživanju imale veće sigurnosne zahtjeve od muškaraca.
Zabrinutost majki očito nije samo zbog bombardiranja, već i zbog toga hoće li se škole i predškolske ustanove ponovno otvoriti, mogu li djeca imati „normalno djetinjstvo”. Zbog veće uključenosti žena u reproduktivni rad, one su znatno svjesnije svega što bi trebalo funkcionirati kako bi živjele s djetetom: škole, trgovine i ljekarne, klinike; bežični internet, neometana opskrba vodom i strujom... U osnovnoj školi moje kćeri u središtu Kijeva dvije trećine roditelja koji su sudjelovali u anketi u lipnju o planiranom povratku u školu 1. rujna odgovorili su potvrdno. No upravo zbog svega navedenog u razredu od 20 učenika samo jedno dijete pohađa školu uživo, troje ih pohađa nastavu online iz drugih dijelova Ukrajine, a ostatak trenutno pohađa nastavu iz inozemstva. Neki su se prestrašili ruskog nuklearnog terorizma u kolovozu, drugi dugog popisa stvari koje je potrebno spakirati u ruksak za hitne situacije, u slučaju da dijete ostane blokirano u školskom podrumu do tri dana u slučaju granatiranja.
Istodobno poteškoće u osiguravanju skrbi za djecu i nedostatak potpore obitelji u slučaju razdvajanja obitelji mogu potaknuti žene da se vrate čak i u kontekst koji se ne smatra sigurnim. Kod starije djece i mladih postoji i mogućnost povratka majke dok dijete ostaje u EU-u. Nekoliko internata nudi cjelodnevnu brigu za ukrajinsku mladež, a ove školske godine otvoreni su privatni internati usmjereni na ukrajinsku djecu izbjeglica.
UNHCR je u svibnju proveo istraživanje na granici u Zakarpatskoj oblasti o razlozima zbog kojih se ukrajinske izbjeglice vraćaju kući. Jedna trećina navela je ponovni susret s obitelji kao glavni razlog, a druga trećina – percepciju sigurnosti u području povratka (posebno za sjeverne regije i Kijev). Možemo klasificirati te odgovore kao „pull” faktor motivacije za povratak kući. Istodobno, iako su manje rasprostranjeni, postojali su i „push” faktori tjeranja iz EU-a: manjak stanovanja/poteškoće u pronalasku stanovanja u zemlji primateljici (5 posto) ili nedostatak mogućnosti zaposlenja u zemlji primateljici (među onima koji se vraćaju u Kijev to je bio razlog za 5 posto ispitanika – čak je i tijekom rata Kijev mogao nekim ljudima ponuditi bolje uvjete rada od država članica EU-a). Uloga ovih faktora može s vremenom i rasti. Prvo, ljudi bi mogli biti spremniji prihvatiti neadekvatne životne uvjete u prihvatnim centrima u kratkoročnom, ali ne dugoročnom smislu. I drugo, socijalne naknade koje se pružaju ukrajinskim izbjeglicama u prvim tjednima i mjesecima drastično se smanjuju, što otežava preživljavanje bez posla na puno radno vrijeme.
Na primjer, Francuska, jedna od najvelikodušnijih zemalja, u početku je nudila 420 eura mjesečno po odrasloj osobi u obliku socijalnih naknada, besplatan željeznički prijevoz i besplatan hotelski smještaj. Međutim, početkom svibnja ukinut je besplatan prijevoz i počelo se izbacivati stanare hotela nudeći im tri druge mogućnosti za stanovanje (ponuđeni smještaji često su se nalazili u udaljenim ruralnim područjima, a u slučaju odbijanja svih triju ponuda nisu im dane druge mogućnosti). Nedavno su u listopadu francuske socijalne naknade prepolovljene, zadržavajući drugu polovicu iznosa samo za one osobe koje mogu dokazati da plaćaju stanarinu. Francuska također ograničava valjanost dokumenata o privremenoj zaštiti na šest mjeseci, a prvi val ukrajinskih izbjeglica već je morao obnoviti svoj status u rujnu.
Klasna dimenzija migracija
Takve promjene imaju barem dva neposredna učinka. Prvo, one „filtriraju” ukrajinske izbjeglice u više ili manje „poželjne” skupine – potičući daljnju integraciju onih koji su uspjeli pronaći zaposlenje i stanovanje, ali ograničavajući socijalne naknade svima ostalima, čime se neke od njih prisiljuje na povratak kući. Drugo, te promjene otežavaju stvari tek pristiglim izbjeglicama, koji su često ranjivija potkategorija od one prvog vala. Istraživanja pokazuju da su prvi koji su otišli bili ljudi koji su bili ekonomski stabilniji i koji su imali više društvenog i kulturnog kapitala za razmatranje odlaska u inozemstvo. Veća je vjerojatnost da je prvi val migranata imao kakvu ušteđevinu s kojom su se mogle pokriti osnovne potrebe dok se čekala obrada zahtjeva za privremenu zaštitu. UNHCR-ovo istraživanje koje je obuhvatilo 34.145 ukrajinskih izbjeglica pokazalo je da je 12 posto njih imalo rođake u zemljama primateljicama te da je 56 posto njih već uspjelo pronaći privatni smještaj za najam (iako je 29 posto još uvijek bilo u prihvatnim centrima, a ta je brojka veća za tek pristigle izbjeglice). Veća je vjerojatnost da će migranti u prvom valu imati privatna vozila (tako i mogu napustiti zemlju u prvim danima rata), neke poznanike u zemljama primateljicama – bilo osobne ili profesionalne, znanje barem jednog stranog jezika, visoko obrazovanje itd. Istraživanje centra Razumkov ustvrdilo je da postoji veći postotak menadžera (14 posto u usporedbi s 1,5 posto koliki je njihov udio u ukupnom ukrajinskom stanovništvu) i privatnih poduzetnika (14 posto u usporedbi s 4 posto ukupnog ukrajinskog stanovništva), uključujući dodatnih 12 posto onih koji se izjašnjavaju kao kvalificirani radnici te 11 posto koji se izjašnjavaju kao kućanice. Dakle, oni koji su napustili Ukrajinu često imaju viši društveno-ekonomski status u usporedbi s onima koji su ostali. Veća je vjerojatnost i da takve izbjeglice dolaze iz urbanih područja (devet od deset ispitanika u Razumkovljevu istraživanju) i imaju visoko obrazovanje (86 posto njih završilo je ili je bilo u postupku stjecanja visokog obrazovanja). Oni koji su naknadno odlučili otići vjerojatno su to bili prisiljeni učiniti zbog pogoršanja sigurnosne situacije, gubitka vlastitog doma ili štete na njemu te drugih „push” faktora, pri čemu manje važnu ulogu igraju „pull” faktori privlačenja izbjeglica u EU.
Sigurnosni problemi bili su glavni „push” faktor tjeranja iz Ukrajine, dok je životni standard zapravo „pull” faktor privlačenja u EU (privremena zaštita i druge prednosti). Međutim, suprotna dinamika također je u igri – poboljšanje percepcije sigurnosti kod kuće može biti „pull” faktor privlačenja u Ukrajinu, dok poteškoće u osiguravanju adekvatnog životnog standarda funkcioniraju kao „push” faktor koji tjera iz EU-a i privlači izbjeglice u Ukrajinu.
„Pull” faktori privlačenja u EU mogu biti dominantni za ranjivije skupine kojima je potrebna posebna pomoć: EU ima bolju zdravstvenu skrb, ustanove za djecu s posebnim potrebama, bolje odredbe za osobe s kroničnim bolestima i bolestima opasnima po život poput raka. „Pull” faktori privlačenja u EU također mogu biti dominantni za mlade bez vlastite obitelji i bez obveze brige za članove obitelji u Ukrajini (studenti, samci). Ekonomska potpora članovima obitelji koji ostaju u Ukrajini smatra se vrijednim doprinosom i razlogom za ostanak u EU-u („Ne mogu biti s roditeljima, ali im mogu poslati novac i tako im pomoći”). Nadalje, odluka je o ostanku snažnija ako je obitelj ostala nerazdvojena, kao u slučajevima kada se otac može pridružiti ženi i djeci u EU-u (slučajevi s troje i više djece, djecom s invaliditetom ili ako je otac napustio zemlju prije 24. veljače) ili u slučajevima u kojima su se djedovi i bake mogli doseliti svojoj djeci kako bi pomogli u kućanskim poslovima i brizi za djecu.
S druge strane, „push” faktori odvlačenja natrag u Ukrajinu često su povezani s negativnim početnim iskustvom: birokracija koja predugo traje, poteškoće u pronalaženju posla, stanovanje, osiguravanje skrbi za djecu. Poteškoće u pronalaženju zaposlenja ne uključuju samo prepreke u zapošljavanju – nepoznavanje lokalnog jezika, potrebu za dokazivanjem vještina/kvalifikacija, nevoljkost kad je riječ o prihvaćanju „ponižavajućih” ponuda (tj. rad na polju za migrante iz urbane srednje klase), nego i u nekim slučajevima uključuju i bolje izglede za zaposlenje u Ukrajini. Na primjer, istraživanje centra Razumkov o ukrajinskim izbjeglicama pokazalo je da gotovo 60 posto njih ima tek toliko sredstava za kupnju hrane i osnovne jeftine odjeće i stambenih predmeta, a 12 posto njih jedva uspijeva spojiti kraj s krajem, u usporedbi s 11 posto, odnosno 2 posto u Ukrajini. 42 posto ispitanika imalo je problema s pronalaženjem posla, 32 posto imalo je problema s unajmljivanjem stana, a još 21,5 posto nije imalo nikakvo stanovanje, dok je 15 posto iskusilo neugodne uvjete stanovanja.
Te faktore dodatno pogoršavaju problemi u osiguravanju potreba za skrb o djeci: slučajevi u kojima predškolske ustanove prihvaćaju djecu samo ako su majke zaposlene, ili kada je potrebno imati stalnu adresu prije podnošenja zahtjeva za mjesto u predškolskoj ustanovi, gdje radno vrijeme ne odgovara nastavnim satima, ili slučajevi kada školarine nisu pristupačne (npr. plaćanje jaslica). 14 posto ukrajinskih izbjeglica iz Razumkovljeva istraživanja imalo je poteškoća u osiguravanju obrazovanja djece, a 13,5 posto u osiguravanju razonode i izvanškolskih aktivnosti. Ne samo da se radno vrijeme škola i vrtića često preklapa s radnim vremenom već i radno vrijeme birokratskih ustanova, trgovina, ljekarni itd., tako da samohrana majka ne može osigurati zadovoljenje potreba svog kućanstva, brinuti se o djeci i zadržati posao. Istraživanje provedeno na majkama djece predškolske dobi pokazalo je da je nedostatak mogućnosti skrbi o djeci glavna prepreka traženju zaposlenja, ograničava izbor mjesta stanovanja pa je veća vjerojatnost da će neke izbjeglice vratiti u Ukrajinu. Društvene veze mnogo su ograničenije u zemljama primateljicama, dok u Ukrajini drugi članovi obitelji ili društvene mreže mogu biti od pomoći. Postoje i emocionalne i psihološke poteškoće: poznavanje funkcioniranje svakodnevice u Ukrajini („kao riba u vodi”) u usporedbi s nužnošću učenja novog načina života od nule, što zahtijeva vrijeme i resurse („riba na suhom”).
„Čim rat završi”: različite putanje koje ovise o trajanju rata
Kao što je prethodno navedeno, velika većina ukrajinskih izbjeglica prvotno je izrazila želju za povratkom kući: istraživanje 4Servicea koje je provedeno između 28. ožujka i 4. travnja 2022.5 pokazalo je da se više od dvije trećine ispitanika želi vratiti čim stanje ponovno bude sigurno u njihovoj matičnoj regiji (36 posto) ili „čim rat završi” (35 posto). Dodatnih 13 posto planiralo se vratiti u roku od godinu ili dvije nakon završetka rata, a 7 posto njih ako bi njihovo poduzeće nastavilo s radom ili ako bi imalo sigurno radno mjesto kod kuće. Na dvije krajnosti bilo je 11 posto ispitanika koji su se planirali vratiti u najskorijoj budućnosti, i 7 posto njih koji uopće ne predviđaju povratak. Istraživanje je pokazalo da među onima koji su već bili zaposleni na neodređeno vrijeme u EU-u, njih se 18 posto ne predviđa vratiti, a to bi mogao biti jedan od najvažnijih pokazatelja koji će se s vremenom promijeniti. Kako vrijeme prolazi, EU se može suočiti sa sve većom polarizacijom među ukrajinskim izbjeglicama. S jedne strane, bit će onih koji su se u potpunosti integrirali u tržište rada, osigurali privatni smještaj, integrirali djecu u lokalne škole i čiji će ostanak u EU-u biti dobrodošao čak i nakon završetka privremenog programa zaštite. Čak i danas u istraživanju 4Servicea među onima koji se ne namjeravaju vratiti vidimo veći udio nekih specifičnih profila: oni koji su razmišljali o emigraciji u EU čak i prije rata (54 posto), mlađi samci do 35 godina koji donose tu odluku samo za sebe (a ne za cijelo kućanstvo) i oni koji tečno govore jedan ili više europskih jezika (64 posto).
S druge strane, možemo pronaći očajniju skupinu izbjeglica koji se jednostavno nemaju kamo vratiti s obzirom na uništene domove, slabe izglede za zaposlenjem, loše socijalne mjere u poslijeratnoj Ukrajini za ranjive skupine kao što su starije osobe i osobe s invaliditetom. Od 81 posto ispitanika koji su bili zaposleni prije rata, samo je 11 posto uvjereno da se mogu vratiti na posao, a dodatnih 34 posto nada se da će to biti moguće. U isto se vrijeme 12 posto nadalo da će pronaći drugi posao, dok 36 posto ne zna hoće li uopće moći pronaći posao.
Također možemo primijetiti sve veći jaz u kapacitetima zemalja primateljica za prihvat izbjeglica, s obzirom na to da će obrazovanije izbjeglice srednje klase migrirati dalje na zapad u zemlje s boljim mjerama. Već vidimo taj trend s daljnjom migracijom iz Poljske u Njemačku: iako je Poljska u početku primila većinu izbjeglica zbog svoje fizičke i kulturne blizine Ukrajini, do jeseni je broj izbjeglica u Njemačkoj porastao na 800.000. Mnogi među njima prvotno su se smjestili u Poljskoj, a kasnije su se preselili u Njemačku radi bolje razine socijalne zaštite. K tomu, Bugarska je izvijestila o gotovo pola milijuna ulazaka u zemlju, ali tek je svaki deseti Ukrajinac odlučio ostati i dobiti privremenu zaštitu, a preostalih 90 posto nastavlja putovanje u druge zemlje. Postoji tendencija zaustavljanja na tom putu na nekoliko mjeseci kako bi se istražile mogućnosti za daljnje migracije: u Facebook grupama ukrajinskih izbjeglica u susjednim zemljama često se vode rasprave poput „Gdje su za nas bolje mjere?”, „Kakva je situacija za izbjeglice u Francuskoj, Španjolskoj, Nizozemskoj itd.?” U usporedbi s onima koji ostaju u prvoj zemlji ulaska, oni koji odluče migrirati još dalje vjerojatno će biti motiviraniji i s jasnijim ciljem – nakon što su obavili svoje „istraživanje” o tome gdje mogu dobiti bolju zaštitu, znajući kamo točno idu, na što mogu računati itd.
Što se tiče regionalne dimenzije na ukrajinskoj strani, već od prvih dana rata postojale su regionalne razlike, a i te će se razlike s vremenom pogoršati. Prethodno spomenuto istraživanje 4Servicea pokazalo je da, iako se svaki peti izbjeglica iz zapadnih regija planira vratiti u bliskoj budućnosti, samo se 6 posto izbjeglica iz istočnih i južnih regija tako izjasnilo – a u njihovu slučaju uglavnom je riječ o namjeri da se vrate u druge dijelove Ukrajine, ne u svoj dom. Postoje i male regionalne razlike u spremnosti da se rat okonča putem pregovora, čak i ako bi to značilo teritorijalne gubitke: iako čak i u istočnim i južnim regijama velika većina ispitanika odgovara da bi se Ukrajina trebala vojno oduprijeti, taj je postotak nešto niži od nacionalnog prosjeka (69 posto naspram 88 posto), a postotak onih koji bi pristali na pregovore i prekid vatre veći je (29 posto naspram 8 posto). Strahote rata kojima je svjedočio mnogo veći broj ljudi iz tih regija također mogu stvoriti velik jaz u ratnim iskustvima kako vrijeme prolazi.
Nove podjele, nova solidarnost? Završne napomene
Stoga je jasno da različiti migracijski obrasci i izbori, kao i različite polazišne točke, stvaraju nove podjele među ukrajinskim izbjeglicama. Dinamika „push-and-pull” faktora također se s vremenom mijenja: u nadi da će rat brzo završiti ljudi obično primjećuju pozitivne aspekte povratka kući (povratak k obitelji, poznat društveni i kulturni kontekst, stabilniji smještaj, a u nekim slučajevima i zaposlenje) i negativna iskustva u inozemstvu (kao što su nedovoljna zaštita i nepoznat društveni i kulturni kontekst), ali kako je sve slabija nada za brzim završetkom rata, motivacije se mijenjaju. Razlike u klasi između mobilnijih, samopouzdanijih izbjeglica srednje klase i ranjivijih skupina s manje mogućnosti također mogu postati izraženije.
Sociolozi također uočavaju različite stavove onih Ukrajinaca koji su ostali u zemlji prema onima koji su pobjegli od rata. Eksperiment s podijeljenim uzorcima koji je u rujnu proveo KIIS pokazao je da, iako je stav prema svim skupinama ukrajinskih izbjeglica općenito pozitivan (90 posto ispitanika izrazilo je razumijevanje, a samo 5 posto osude izbjeglica), ipak postoje određene razlike na temelju rodnog i obiteljskog statusa izbjeglica. U slučaju majke s maloljetnom djecom čiji je suprug ostao u Ukrajini, 90 posto podržava ih u odlasku, a 6 posto osuđuje, za neudane mlade žene bez djece potpora se smanjuje na 87 posto, a osuda se povećava na 9 posto, dok za starije muškarce (72-godišnji profesor) potpora se još više smanjuje na 83 posto, a osuda se povećava na 10 posto. Očekivano, potpora je najniža u slučaju „31-godišnjeg radnika-migranta koji je bio u Poljskoj kada je izbio rat i odlučio ostati ondje” (75 posto podržava u odnosu na 19 posto koji osuđuje njegov izbor). Različita iskustva različitih skupina migranata i različita percepcija unutar Ukrajine u pogledu tih migranata mogu dovesti do značajnih prepreka u poslijeratnoj obnovi Ukrajine i stvaranju ujedinjenih društvenih diskursa koji bi mogli premostiti taj jaz te stvoriti solidarnost.
Ovaj članak dio je višejezičnog serijala ELMO posvećenog transnacionalnim migracijama u Srednjoj i Istočnoj Europi iz intersekcijskih perspektiva rase, roda, klase i državljanstva. Tekst na engleskom možete pronaći ovdje.
Naslovna fotografija: Europska unija/Radnička prava
Prijevod: Borna Karanušić
Tekst napisala:
Preporučite članak: