Međunarodni monetarni sustav traje eto već 80 godina. Začet je 1944. u Bretton Woodsu dok su još trajali užasi Drugog svjetskog rata. Dogovorom 44 zemlje iz cijeloga svijeta dolar je obučen u zlatno ruho te postao nadređena i referentna valuta.
Ovaj tekst, iako poduži, može se smatrati konciznim prikazom važnih objektivnih zbivanja, temeljem informacija otvorenog koda, uz pokušaj da prikaz bude svima razumljiv. Tekst se djelomice sastoji od osobnih procjena
i stavova.
Profesor emeritus Željko Garača, koji je bio i dekan Splitskog ekonomskog fakulteta, a koga sam zamolio prije objave da pročita početnu verziju ovog teksta, rekao je da tekst pretendira biti sveobuhvatan. U tom smislu predložio mi je da nešto proširim, a nešto pojasnim. Dao mi je neke sugestije vezano za povijesni kontekst pada Bretton Woods-a, i još ponešto, što sam nadogradio u tekstu.
Smatram da je time tekst dobio na kvaliteti, o sveobuhvatnosti ne mogu govoriti. Profesor nije htio ulaziti u neke moje osobne procjene i stavove, koje bi on, sukladno svojim, nešto drugačije razložio. O nekim mislima gospodina Garače pri kraju teksta.
No, da se vratimo na 1944. godinu. Američki Kongres se kao kakav globalni Suveren izdigao nad svijetom i odredio vrijednost zlata po cijeni od 35 dolara za uncu. Tečajevi drugih valuta unutar sustava bili su vezani za dolar. Amerika je svima garantirala kupovinu svog dolara isplatom u zlatu. Sjedinjene Države, pobjednice Drugog svjetskog rata, nisu doživjele ratna razaranja, u to vrijeme valjda su same proizvodile koliko i ostatak svijeta.
Svijet je prepoznao toliko veliku ekonomsku nadmoć i priznao Americi odgovornost nad međunarodnim monetarnim sustavom. Dogovor Bretton Woods težio je uravnoteženoj svjetskoj trgovini. Suficiti i deficiti trgovinske bilance morali su se uravnoteživati prodajom ili kupovinom zlata (dolara), na takozvanom 'zlatnom prozoru' kod Američke Središnje banke (Fed). Ubrzo je u valutnom sustavu došlo do stabilizacije. Međutim, samim izdizanjem američke nacionalne valute na svjetski pijedestal, ravnoteže nije moglo biti.
Zakonomjerno samom sporazumu dolar je naginjao deficitu. Zemlje potpisnice sporazuma zahtijevale su od SAD-a da uravnoteži svoju trgovinsku bilancu, kao što su i one uravnoteživale svoju. Američka administracija je kroz godine sve nešto hoće-neće petljala oko toga. Postojao je problem. Amerika je trebala smanjiti svoj deficit čak i ako bi to značilo usporavanje svjetske trgovinske razmjene i recesiju. Jedna stvar je bila očita, dolar je u svijetu bio tražena roba, Amerikanci su ga zakonomjerno tome štampali i kupnjom raznih proizvoda širili po svijetu, a da nisu mogli imali ekvivalent u količini zlata.
Uravnotežen ekonomski 'zlatni' sustav je u osnovi gospodarska djelatnost čiji razvoj određuje količina iskopanog zlata, na određenoj točci sustav bi se trebao zatvoriti, jer nema toliko zlata po fiksnoj cijeni, zlatni standard nije mogao trajati dugo. Francuski predsjednik Charles de Gaulle ubrzao je raspad sustava kad je 1965. zahtijevao od SAD-a da se dolari koje drži Francuska pretvore u zlato, što je jako uvrijedilo Amerikance. U to vrijeme pojavio se i rat u Vijetnamu, koji je uz troškove trajao godinama i koji je uvelike povećao deficit SAD-a.
Za mandata predsjednika Richarda Nixona, koji je počeo 1969., uz rat u Vijetnamu, američka administracija je stvarala proračunski deficit podržavajući i politiku rasta dohotka. Radilo se o guranju Keynesovih recepata pune zaposlenosti, ali u potpuno pogrešno vrijeme. Pojavila se inflacija u SAD-u, što je dovelo do pada vrijednosti dolara, pad vrijednosti dolara podigao je cijenu nafte, moguće i uz spekulacije, što je samo pojačalo inflaciju.
Inflacija je išla uz rast nezaposlenosti
To je dovelo do stagflacije, situacije u kojoj inflacija postaje jako teško ukrotiva. Kao ključni svjetski financijski instrument, dolar je inflaciju iz SAD-a izvozio u svijet. To je dovelo do kraha Keynesovih ideja i rast onih neoliberalnih, koje su tražile veću produktivnost, više rada uz manje plaće, privatizacije, deregulacije i uopće manju ulogu države uz fiskalnu štednju. Ti tranzicijski procesi su početno strašno utjecali na svjetsku ekonomiju, naročito teško za siromašne zemlje Trećega svijeta.
Pored svega toga, francuska politika pritiska na zlatne rezerve SAD-a, bila je točka na i koja je dovela u sumnju ispravnost sustava i oslabila povjerenje u dolar. Nekoliko godina nakon toga, u kolovozu 1971., virtuozni kreatori američke politike šokirali su svijet, zatvorili su zlatni prozor i time dokinuli zlatni standard unutar Bretton Woods sustava, u korist razvoja fiat valuta. Uz početni kaos i nesnalaženje, uz inflaciju s kojem se SAD borio do osamdesetih godina, svijet se postupno prilagodio novoj stvarnosti plivajućih tečajeva.
Osim što dolar više nije bio pokriven zlatom, sve je drugo u stvarnosti ostalo isto. Bretton Woods je utemeljio Svjetsku banku i Međunarodni monetarni fond, koji su nastavili s radom. Američka ekonomija se oporavila i dalje je bila moćna, povjerenje u dolar se vratilo, svi su ga prihvaćali kao valutu međunarodne razmjene. Gotovo sve svjetske valute i dan danas svoju vrijednost pojašnjavaju u dolarima, oko 60 svjetskih valuta je danas dobrovoljno vezano za dolar. Američka gotovina s razlogom nosi nadimak The King, dolar je ostao referentna 'zlatna' valuta.
Valja još spomenuti sigurnosni ugovor koji su prije pedeset godina potpisali SAD i Saudijska Arabija, koji je doveo do takozvanog 'petrodolara'. Koliko sam uspio pretražiti pojam, sam ugovor (nedavno je istekao) nije ni jednom riječju spomenuo riječ nafta ili nešto slično pojmu 'petrodolar'. Bio je to ugovor kojim je SAD Saudijskoj Arabiji garantirao sigurnost. Onaj dio kojim se Saudijska Arabija "obvezala" određivati cijenu nafte u valuti dolar, a višak zarađenih dolara ulagati u američke državne obveznice, bio je čisto usmeni, đentlmenski dogovor između kralja Saudijske Arabije i američke administracije koju je vodio Henry Kissinger.
Tim dogovorom dolar se obukao u crno zlato. Trgovina nafte se počela obračunavati u dolarima, američka valuta je počela dominirati u tom velikom biznisu. Danas to više nije toliko važno za SAD, koje su 2020. postale neto izvoznica energenata. Veliki proizvođači nafte danas prodaju svoj proizvod u raznim valutama. Venezuela za juane, Rusija za rublje i druge valute, Saudijska Arabija je dala naslutiti da će prodavati svoju naftu i u drugim valutama, gdje postoje neki pregovori sa Kinom. Iran prodaje Kini i drugima, sve u valutama koje nisu dolar. Nigerija, afrička zemlja bogata naftom, posljednja je u nizu zemalja koja je nedavno objavila odluku da će svoju naftu ubuduće prodavati u domaćoj valuti.
Nekako je od tih 70-tih godina prošlog stoljeća Amerika postala jedinstvena država koja je stalno u deficitu trgovinske bilance. Svake godine više uvozi roba iz svijeta nego što izvozi, sve do dana današnjih. Real-ekonomisti će reći da je tako umjetnim putem (štampanjem dolara) podigla standard svojim građanima. To je svakako istina, ali neuravnoteženi sustav fiat valuta, na čelu s dolarom, razvio je umreženu globaliziranu financijsku ekonomiju, te podigao standard i u svijetu. Amerika je izvršila veliku kreditno-monetarnu ekspanziju.
Tijekom proteklih desetljeća organizirane slobodne međunarodne fiat trgovine, bazirane na američkoj nacionalnoj valuti dolar, stvorile su neviđeno bogatstvo i veliku financijsku imovinu. Od 1971. do 2024. državni dug SAD-a narastao je s 400 milijardi dolara na preko 35 bilijuna dolara. Ovdje treba razumjeti da od takozvanog 'državnog duga' oko 80% se definira 'javnim dugom', što je zapravo ekvivalent za stvorenu privatnu imovinu. Koliko ima javnog duga, toliko ima i privatne imovine. Ako izuzmemo prekomjernu vlast SAD-a nad Međunarodnim monetarnim sustavom i vječiti politički problem raspodjele stvorenog bogatstva, sustav je, u tehničkom smislu, do ovoga stupnja razvoja, zadovoljio potrebe civilizacije i funkcionirao prilično dobro.
Kritike utjecaja dolara na međunarodni monetarni sustav postoje od kad postoji i sam sustav. Zemlje koje u njemu sudjeluju su u svakom slučaju izračunale da je bolje sudjelovati nego ne. Matematika je jednostavna, oni koji su izbačeni iz sustava, kao Kuba ili Sjeverna Koreja, ne mogu se pohvaliti napretkom. Biti izvan sustava nije dobro, kao što nije pametno kršiti američke odluke unutar sustava. Kako SAD utjeruje pravdu vidjeli smo kad je francuska globalna banka BNP Paribas 2015. kažnjena s velikih 8,9 milijardi dolara zbog zaobilaženja američkih sankcija Kubi, Sudanu i Iranu. Većina transakcija banke s te tri izbačene države bila je u dolarima, što je registrirao američki klirinški sustav, pa je BNP Paribas postao podložan zakonima SAD-a.
Recentna zbivanja
Nakon izbijanja rata u Ukrajini, sankcije su nadrasle prijašnje presedane prema 'nepoćudnim' zemljama. Američka administracija i saveznici izbacili su Rusiju iz međunarodnog platnog sustava Swift i zaplijenili oko 300 milijardi u dolarima i eurima, koje je Ruska središnja banka držala kao rezervu na zapadnim računima. Ovaj čin se u Rusiji registrirao kao krađa. Swift je nominalno 'međunarodni sustav plaćanja', ali on se temelji na američkoj nacionalnoj valuti. Metoda transakcije preko sustava ide tako da zemlja A plaća zemlji B svojom valutom, koju sustav pretvara u dolare, potom se ti dolari pretvaraju u valutu zemlje B kojoj je uplaćeno, ove usluge transakcija se naplaćuju.
Ovaj vrijedan alat, koji raspolaže s referentnom vrijednosti, uvelike olakšava plaćanja među državama, ali se može i jednostavno koristi za blokiranje transakcija ako su povezane sa zemljama koje je američka vlada sankcionirala. Proces je otišao i korak dalje, na Zapadu (uz zahtjeve Ukrajine i pritisak SAD) počelo se raspravljati i o korištenju zaplijenjene ruske financijske imovine. Od ukupne količine blokirane ruske imovine u Europi se nalazi oko 260 milijardi dolara.
Šefica Europske središnje banke Christine Lagarde naglasila je da bi zapljena potkopala međunarodnu vladavinu prava, s nesagledivim posljedicama. "Prelazak sa zamrzavanja imovine na konfiskaciju imovine, raspolaganje njome, nešto je što treba vrlo pažljivo razmotriti, jer bi to počelo kršiti međunarodni pravni poredak koji želite zaštititi, koji biste željeli da Rusija i sve zemlje svijeta poštuju”, rekla je Lagarde. Predsjednica ECB je po pitanju korištenja oduzete imovine govorila o asimetriji rizika između Europe i SAD-a, odnosno da bi svaka međunarodna osuda (odlazak međunarodnih ulagača) teže pogodila euro nego dolar.
Europska politika uzela je u obzir brige koje je izrazila Lagarde po pitanju glavnice ruske imovine, ali je iznašla 'pravni' modus korištenja profita kojeg ta (deponirana) imovina stvara, radi se o cirka 4-5 milijardi eura godišnje, koji se sada oduzimaju, da bi se na temelju njih garantirao veći kredit za Ukrajinu. Bilo kako bilo, procesi zapadne privatizacije međunarodnog monetarnog sustava unutar geopolitičkih napetosti otišli su predaleko. Bez obzira na vrhunsku organizaciju i zasluge Zapada, međunarodni monetarni sustav fiat valuta temelji se na globalnom povjerenju, povjerenje je oslabilo u svijetu, ponajviše u skupini BRICS.
Pokušaji oslobađanja od američke financijske hegemonije
Ruski predsjednik Vladimir Putin je u nekoliko navrata bezbrižno izjavio da Rusija ne namjerava odbaciti dolar, već da dolar odbacuje Rusiju. Rješenje mu se valjda činilo jednostavno, koristit ćemo nacionalne valute u obračunima. Ali korištenje nacionalnih valuta bez referentne globalne vrijednosti je sve samo ne jednostavno. Rusija je u poslovanju sa Indijom ubrzo stvorila viškove indijskih rupija, koje nije imala gdje smisleno potrošiti. Silom prilika i snalaženjem, uzajamnu ekonomsku korist Indija i Rusija, uz dosta problema realiziraju zaobilazeći američke sankcije. Indijske rafinerije počele su plaćati rusku naftu u dirhamima, valuti Ujedinjenih Arapskih Emirata. Vrijednost dirhama je vezana za dolar, što nudi određenu stabilnost trgovcima, a istovremeno omogućuje Rusiji da preusmjeri novac od dolara.
Amerikanci još nisu komentirali ovo rusko iskorištavanje valute dobrovoljno vezane za dolar. Čini se da tu ne mogu napraviti baš ništa. Trgovina preko nacionalnih valuta može bez problema prolaziti između zemalja koje imaju kompatibilnu ponudu i potražnju u razmjeni. Rusija i Kina su jako dobro počele surađivati s nacionalnim valutama. Putin navodi, a kineski portal prenosi, da se 80% njihove razmjene sada obračunava u nacionalnim valutama. Radi se o preračunatoj razmjeni u vrijednosti od oko 200 milijardi dolara. Rusija ima mnoštvo energetskih resursa, Kina moćnu industriju, to je dobitna kombinacija kojom se među sobom te zemlje uspješno dedolariziraju.
Ali nije tako uspješno među svim zemljama. Ruski monetarni stručnjaci brzo su shvatili da zemljama BRICS-a treba zajednička obračunska jedinica. Predlošci za takav postupak već postoje. Nakon ukidanja zlatnog standarda 1971. godine, valute europskih zemalja su počele jako fluktuirati među sobom, što je stvaralo probleme u razmjeni. Za stabilizaciju problema trebalo je vremena. Rješenje se našlo u stvaranju zajedničke obračunske jedinice ECU 1979. godine. Ta zajednička obračunska jedinica nije postala zajednička valuta, ali je utemeljila put koji je išao ka tome. Ruski prijedlog naišao je na otpore u Indiji, koja je to shvatila kao uvođenje zajedničke valute.
ECU je centrirao tečajeve europski valuta, ali sam je bio definiran sa ograničenjima korištenja koja su sprječavala da postane prava valuta. S druge strane sam je po sebi ipak postavio temelj za budući Europski monetarni sustav. Prošla su dva desetljeća usuglašavanja i pregovaranja dok ECU nije prerastao u Europski monetarni sustav, odnosno euro. Kao što vidimo, tradicionalni putevi stvaranja zajedničke monetarne jedinice su prilično dugotrajni, pretpostavljaju višegodišnje složene pregovore i dogovore među državama, uz odricanja od elemenata vlastite suverenosti. BRICS-u, naročito Rusiji, čini se treba nešto brže.
Dolar bi po tradicionalnoj logici mogli relativno brzo zamijeniti euro ili juan. Ali obje valute imaju problema. Da bi međunarodne trgovinske transakcije funkcionirale u nacionalnim valutama, zajednička monetarna jedinica mora biti od velikog povjerenja, sigurna i likvidna, euro je u svijetu ostavio dvojbe sigurnosti još od krize državnog duga 2010. Premda se Europska središnja banka uvelike trudi, ona još nema kompetencije koju ima američki Fed. Fed ima dvostruki zakonski mandat čuvanja stabilnosti cijena i čuvanja zaposlenosti, ECB ima samo mandat čuvanja stabilnosti cijena. Da bi ECB dobila kompetenciju kojom može garantirati i zaposlenost građana, odnosno da bi potpuno preuzela na sebe rizik suverenih dugova zemalja članica, Eurozona bi trebala de jure i de facto postati federacija. Politička unija sa zajedničkim proračunom nalik SAD-a. Takve tendencije doduše postoje (Recovery fund) ali postoje i vrlo jaki otpori.
S druge strane, kineski juan trebao bi promijeniti monetarnu politiku. Kina bi trebala otvoriti svoj kapitalni račun, juan postati potpuno konvertibilna valuta i dopustiti da se ponaša kao dolar. S obzirom na snažnu organizaciju svojih financija i ekonomije, Kina bi to mogla napraviti, ali trenutno očito ne želi. Juan bi u tom procesu postao tražena roba, stoga bi i ojačao poput dolara, ali to bi smanjilo kompetitivnost kineske ekonomije. Kina bi mogla više kupovati, ali manje prodavati. Možda Kina u skladu sa svojom društvenom psihologijom jednostavno ne želi ići prema financijskom kapitalizmu kao Amerika, već joj sasvim dobro odgovara uloga svjetske radionice.
Kina uglavnom trenutno ne pokazuje veće znakove liberalizacije svoga kapitala. Kina traži nova financijska rješenja, naročito je napredna u sferi državnog digitalnog javnog novca CBDC čija se prednost, između ostaloga, ogleda i u tome što bi u međudržavnim transakcijama mogao zaobilaziti Swift i pojeftiniti procese. U tom smislu Kina je jedna od četiri države koje eksperimentiraju s projektom mBridge koji razvija moguće transakcije CBDC među državama, a koje prati Banka za međunarodna poravnanja. Kao promatrači projekta uključene su sve važne svjetske monetarne institucije i mnoštvo svjetskih centralnih banaka. Primarni se interesi Kine u svakom slučaju zalažu da se Međunarodni monetarni sustav očuva, ali transformira i sinkronizira u skladu sa svjetskim ekonomskim, tehnološkim i inim promjenama.
Zemlje BRICS-a su 2018. prestigle G7 u ukupnom svjetskom bruto domaćem proizvodu (BDP) u smislu pariteta kupovne moći (PPP). Do 2024. razlika se još više povećala, BRICS sada drži ukupno 35 posto svjetskog BDP-a u usporedbi s 30 posto koliko drže razvijene ekonomije zemalja G7. Na početku međunarodnog monetarnog sustava SAD su proizvodile ogromni dio od ukupne svjetske proizvodnje, danas sama Kina doprinosi s 35 posto globalne proizvodnje. Gotovo trostruko više od SAD-a, koji sada doprinosi s 12%. Ovdje treba na trenutak zastati i otvoriti jednu zagradu. Nasuprot tog velikog rasta, svjetska trka za profitom prilično je već devastirala svjetske resurse, te se postavlja pitanje koliko je još održiva svjetska ekonomija bazirana na 'rastu' profita.
Planeta Zemlja je zatvoreni resurs koji se temelji na obnovi, profitna ekonomija ne može rasti iznad rasta prirodne obnove. Čovjek bi mogao postati samouništavajući parazit na kori zemaljskoj. Ovo nije šala, procesi koji koketiraju sa samouništenjem već su vidljivi u iracionalnim geopolitičkim sukobima i ratnim igrama, sve na rubu termonuklearne kataklizme. Potreba za održivim mirnim metodama je problem cijeloga svijeta.
Rivalstvo koje je nastalo u odnosima SAD-a i Kine prijeti destabilizacijom svjetske civilizacije. Kad bi SAD protiv Kine donio slične sankcije kao i protiv Rusije, međunarodni monetarni sustav bi se vjerojatno rascijepio na odvojene blokove, uz moguće daljnje sporove suvereniteta i ratove. To bi bila de-evolucija, podjednako loša za Zapad kao i globalni Jug. Nema alternative koja bi po evolutivnoj ispravnosti mogla parirati zajedničkom rješavanju nagomilanih problema ove globalne civilizacije.
Nova svjetska valuta
Zapanjujuće je otkriće da rješenje za zajedničku, pravu međunarodnu valutu, postoji na dohvat ruke. Meni je to otkrio ovaj vrijedan članak Le Monde diplomatiquea, na koga sam se djelomice oslonio pišući ovaj tekst. Jezgra prave međunarodne valute već postoji u obliku MMF-ovih posebnih prava vučenja SDR koji označavaju na svjetskoj razini nešto slično onom što je na regionalnoj razini ECU označavao za euro. U intervjuu za Financial Times čelnica MMF-a Kristalina Georgieva pozvala je na reformu prava glasa unutar fonda, kako bi se odrazile promjene u globalnom gospodarstvu, koje bi Kini dale veću glasačku moć.
Kao najveći dioničar MMF-a, SAD drži otprilike 17 posto glasačke moći, što mu daje pravo veta na odluke o kvotama, za koje je potrebna potpora od 85 posto. Kina ima 6 posto udjela u glasačkoj moći, iako je njezina težina u svjetskom gospodarstvu sada tri puta tolika. Financial Times piše da se SAD opire, ali je ipak ostavio otvorena vrata mogućim reformama. Zašto je to važno? Još 2009. godine Zhou Xiaochuan, tadašnji guverner kineske središnje banke, obrazložio je da MMF u sebi sadrži sjeme svjetske središnje banke, koja bi mogla upravljati međunarodnim novčanim tokovima i osigurati stabilnost cijena. "SDR bi mogao postati široko prihvaćeno sredstvo plaćanja u međunarodnoj trgovini i financijskim transakcijama", napisao je Zhou, koji je usput razdvojio ulogu kreditnog novca (duga) i prave svjetske monetarne jedinice, te time dodirnuo u monetarne dogme Zapada.
Prihvaćanje nacionalnih valuta temeljenih na kreditima kao glavnih međunarodnih rezervnih valuta, kao što je slučaj u sadašnjem sustavu, je rijedak poseban slučaj u povijesti. SDR kao moguća svjetska valuta nije kredit, ona bi kao stabilni međunarodni valutni dogovor mogla s vremenom zamijeniti sve postojeće fiat valute, dok se njegovom emisijom više ne bi stvarao dug. Nacionalne valute bi puno lakše prilagođavale svoju tečajnu politiku s obzirom na neravnoteže. Dakle to bi bio međunarodni financijski instrument, bez nacionalnog vlasnika, ili kako je napisao Zhou Xiaochuan, "superdržavna valuta" koja bi legitimno predstavljala međunarodni monetarni sustav.
On spominje i povijesni fakt da je1940-ih Keynes već predložio uvođenje međunarodne valutne jedinice pod nazivom “Bancor”, temeljene na vrijednosti 30 reprezentativnih roba. Kreatori američke politike odbacili su prijedlog govoreći da bi sustav bio glomazan i da bi usporavao razvoj međunarodne razmjene, ali Keynes je bio dalekovidniji. Kineski stručnjak objašnjava: "MMF je stvorio SDR 1969., kada su se prvobitno pojavili nedostaci Bretton Woods sustava, kako bi ublažio inherentne rizike koje su uzrokovale državne pričuvne valute. Ipak, uloga SDR-a nije u potpunosti iskorištena zbog ograničenja njegove dodjele i opsega njegove uporabe. Međutim, on služi kao svjetlo u tunelu za reformu međunarodnog monetarnog sustava".
Potez koji bi išao prema tom svjetlu je zahtjev preinake MMF-a, koja bi Kini dale pravo glasa koji joj pripada, odnosno, oduzela SAD-u pravo veta, koji mu stvarno više ne pripada. Iako su zapadni stručnjaci čuli ove argumente, američke elite još ne pokazuju namjere napustiti dominaciju dolara. Za njih globalizacija još uvijek znači nešto drugo.
"Učestalost i sve jači intenzitet financijskih kriza nakon kolapsa sustava iz Bretton Woodsa sugerira da troškovi takvog sustava za svijet premašuju svoje prednosti. Cijena postaje sve viša, ne samo za korisnike, već također i za izdavatelje pričuvnih valuta", argumentirao je guverner Kineske središnje banke još 2009. godine. Ta cijena je do danas uvelike porasla i to je vjerojatni razlog što kreatori američke politike nisu posve zatvorili vrata preinakama prava glasa u MMF-u. Koncizno obrazloženje Zhou Xiaochuan o reformi međunarodnog monetarnog sustava i mogućeg stvaranja prave svjetske valute, svakako je vrijedno čitanja u cijelosti. Original njegovog teksta objavila je Banka za međunarodna poravnanja, a prijevod na hrvatski možete naći ovdje.
BRICS
Zemlje BRICS-a sastaju se od 22.-24.10.2024. u ruskom Kazanu. Ruski predsjednik Putin potvrdio je da BRICS razvija vlastiti neovisni platni sustav. "BRICS radi na vlastitom neovisnom platnom sustavu, oslobođenom političkog pritiska, zloporabe i vanjskog uplitanja", izjavio je Putin govoreći na Ruskom energetskom tjednu. Pojasnio je da u okviru BRICS-a rade na stvaranju vlastitog kruga plaćanja i obračuna, koji će omogućiti neovisno učinkovito servisiranje zajedničke vanjske trgovine. Prije toga ruska agencija Tass objavila je vijest kako je utvrđen popis financijskih projekata o kojima će se raspravljati na samitu u Kazanu:
- zajednička obračunska jedinica (Unit)
- platforma za međunarodne obračune u digitalnim valutama BRICS-a (Bridge)
- sustav plaćanja (Pay)
- depozitorij za poravnanje (Clear)
- sustav osiguranja (Insurance)
- BRICS rejting savez
Andrey Mikhailishin, voditelj radne skupine za financijske usluge Poslovnog vijeća BRICS-a, obrazložio je za Tass neke detalje ovih projekata. Ovdje posebno upada u oči projekt The Unit. White paper projekta sam uspio iskopati na internetu. Projekt ukratko govori o necentraliziranom konceptu međunarodne trgovine, monetarnih poravnanja, mjere vrijednosti, štednje, kredita odnosno međunarodno prihvatljiv financijski instrument kojim bi pod istim uvjetima upravljali svi oni koji su se pridružili i koji bi funkcionirao na osnovu razvojne digitalne blockchain tehnologije.
40% vrijednosti te nove valutne jedinice sastojao bi se od zlata, a 60% od nacionalnih valuta. Dakle to bi bio CBDC podržan zlatom. Govori se da bi također mogao biti podržan i drugim realnim vrijednostima, plemenitim metalima, rijetkim zemljama, energentima, žitaricama i sl. (dakle nešto slično kao Keynesov Bankor) Kad bi se ovaj projekt (uz naravno pojašnjenja i nadogradnje) razvio, na svijetu bi se pojavio novi globalni financijski instrument, koji bi olakšao ravnopravnu transakcije između svjetskih zemalja - jednakomjeran sustavu dolar, ali s većim mogućnostima razvoja.
Da bi se tako nešto uobličilo u stvarnost u svakom slučaju treba vremena. Nije jasno koliko su se zemlje BRICS-a do sada pripremile, teško je očekivati da će se realizirati na samitu u Kazanu. Realno je očekivati spremnost BRICS-a da se ozbiljno posveti tome, a da u međuvremenu stvore nešto na osnovu CBDC mBridge ili slično.
Iz ovoga je vidljivo da bi u slučaju američkog odbijanja idealne solucije reforme Međunarodnog monetarnog sustava, BRICS mogao otići svojim putem. Ili da bi Kina na čelu BRICS-a mogla otići svojim putem u vidu pritiska na SAD da prihvati transformaciju već postojećeg Međunarodnog monetarnog sustava. Što god da se desilo, ako SAD ne izbaci Kinu iz svog sustava, Kina bi trebala biti most između Zapada i globalnog Juga.
Zapad vs. Kina
Ono što se može naučiti iz 80 godina Međunarodnog monetarnog sustava je da visoko razvijena ekonomska fiat dinamika, pod upravom sustava dolar, stvara izrazito nisku društvenu entropiju, ono što se zove "hektika", koja se u žargonu odnosi na užurbanost, zajedljivost, nervozu, a koja se izražava kao stanje neravnoteže ili kao nedostatak konstruktivnosti. U monetarnom smislu izražava se u neravnoteži suficita i deficita trgovinske bilance. Globalna ekonomija, koja se misli organizirati i razvijati, ne može biti uravnotežena, barem ne u fiat sustavu gdje je novac u cijelosti definiran kao kredit, odnosno dug. U sustavu fiat valuta, mora postojati neravnoteža između onoga tko stvara deficit (kreditira, dodaje novac u optjecaj) i onoga tko, radeći, raspolaže s viškom prihoda nad rashodima odnosno s profitom, koji se također definira kao dug.
Kao drastični primjer na razini država, danas imamo konkretni slučaj neravnoteže između SAD-a, koje stvaraju deficite, i Kine, koja ostvaruje suficite. Tu su sada dva velika jednakomjerna i međuovisna hegemona, različitih psihologija i kultura i s drugačijim pogledima na budućnost svijeta, oboje opterećeni s kreditnim dugom. Sjedinjene Države, kao glavni kreator duga, nastupaju s pozicija moći, vlasti i sile, ali u stvarnosti, po pravilima kreditne ekonomije, trebaju pomoć Kine da uravnoteže svoju trgovinsku bilancu. Kina je postala globalni proizvođač sve kvalitetnije robe uz prihvatljive cijene. Amerika sa svojom industrijom i cijenama proizvodnje ne može konkurirati Kini. Bidenova administracija stoga pomalo naivno optužuje Kinu za 'prekomjernu proizvodnju'. Ovdje počinje dijalektika između dva hegemona, o kojima ovisi svijet.
Po onome što je klasika i povijest ljudskog duha ostavila generacijama, rasprava bi trebali ići u pravcu sinteze, koja uravnotežuje. Ali to nikada nije bilo lako i uvijek je ovisilo o nivou kulture i diplomatskom umijeću. "Peking preplavljuje globalna tržišta električnim vozilima (EV), solarnim pločama i drugom robom čiste energije, prijeteći radnim mjestima u SAD-u", rekla je američka ministrica financija Janet Yellen, nakon nedavne posjete Kini. Ono što je nekad bilo 'sveto slobodno konkurentno tržište', sada više nije u modi SAD-a.
Kinezi su "prekonkurentni". Kinezi odgovaraju da koncept 'prekomjerne proizvodnje' ne mogu definirati pojedine države, već samo svjetsko tržište. Potražnja za kineskim proizvodima, koje navodi Yellen, u stvarnosti je ogromna, viška kapaciteta uopće nema. Kina nastupa sa svjetske pozornice govoreći da pravo na dizanje standarda života nije samo američko. Kinezi se ne mogu načuditi odakle nekome pravo da se globalno gospodarstvo definira samo interesima SAD ili Europe?
"Sredstva za život američkih radnika su važna, ali su sredstva za život radnika u Kini, Indiji i Brazilu jednako važna. Ovdje počinje smjena moći, koja nije podložna volji Zapada. To ovisi o redu, razumnom i poštenom poretku, poretku u kojem svi pregovaraju na ravnopravnoj osnovi, umjesto da jedna strana nameće nerazuman hegemonistički pritisak na drugu. Samo tako čovječanstvo može napredovati i svijet se razvijati", poentira Global Times. list kineske političke elite. Čini se međutim da je i ministrici Yellen jasno da ne može nikome dirigirati što će i koliko proizvoditi.
Reuters prenosi kako je koncu sama ublažila svoj početni zahtjev da Kina mora 'smanjiti proizvodnju' i rekla nešto drugo: "Nemamo problema s Kinom koja proizvodi i prodaje na globalnoj razini i izvozi, ali Sjedinjene Države, Europa i druge zemlje također žele sudjelovati u mogućnosti proizvodnje čistih energetskih proizvoda koji će biti od velike važnosti".
Ne postoji naravno nitko na svijetu tko bi zabranio SAD-u ili EU da proizvode sve što žele, svjetsko tržište određuje kvalitetu i cijenu. Jasno je da iza te galame stoji činjenica da SAD ili EU ne mogu konkurirati Kini, koja je razvila visoko automatiziranu proizvodnju. Pritom ne prepoznaju diplomatske opcije koje bi pravile konstruktivne sinteze uz jednakopravne pregovore koji donose zajedničke interese, već reagiraju isključivo, s rješenjima u protekcionizmu.
Na uvoz nepoćudnih kineskih proizvoda uvest će se carine. Kinezi komentiraju da protekcionizam ne može riješiti ovaj problem, može samo pojačavati sukobe koji nikome neće koristiti. Pritom upozoravaju da će nakon Kine i druga gospodarstva u razvoju neizbježno doći u priliku natjecanja s proizvodima Zapada, tražeći svoj tržišni udio. Ključni podaci koje donosi članak Peterson Institute for International Economics glase:
- Samo četiri zemlje opskrbljuju Sjedinjene Države s više od 10 posto ukupnog uvoza: Europska unija, Kanada, Meksiko i Kina
- Diversifikacija američkih izvora povećala se od 2018. od kada SAD smanjuje ovisnost o Kini za sve vrste uvezene industrijske robe
- Europska ovisnost o kineskom uvozu je u tom razdoblju porasla, a to bi moglo otežati Washingtonu i Bruxellesu da se dogovore o nacionalnoj sigurnosti i tehnološkim politikama.
Zapad se više manje mentalno već odlučio udaljiti se od Kine, ali Europska Unija, po tom pitanju, ima problema. Udaljiti se od giganta koji najjeftinije proizvodi robu, koju Zapad treba za održivu budućnost, razumljivo je samo u kontekstu kompleksa "vlasti" nad profitom, ali nema nikakve veze sa metodološkom globalnom korisnosti koju može dati Kina unutar nekog svjetskog sustava koji ne bi bio determiniran osjećajem superiornosti Zapada. Svijet u svakom slučaju doista postaje veliko mjesto koje niti jedan hegemon više ne može otkupiti. Kinezima je izgleda to jasno, Američkim i EU elitama bi to trebalo, brics po brics, postati jasnije.
Sankcije ili carine imaju dvostruko loši efekt. Kandidat za američkog predsjednika Donald Trump je rekao da će nametnuti stopostotne carine na robu iz bilo koje zemlje koja se odmakne od dolara. Kina je ključni igrač koji se postupno odmiče od dolara, usput i veliki dobavljač roba u SAD. Kineske robe bi u tom slučaju u SAD-u 100% poskupjele, mogle bi sve nestati iz SAD-a. Kina je još uvijek najveći dobavljač roba u Sjedinjene Države. Godine 2022. je imala udjela 16.5% u ukupnom uvozu roba u Ameriku. S obzirom da su dva hegemona međuovisna, takva odluka naštetila bi i Kini i SAD. Kini bi pao koji postotak BDP-a, što za njih nije mala stvar, SAD bi ostao bez jeftinih proizvoda, morali bi nabavljati skuplje, pa bi im se vratila inflacija, protiv koje se teško bore.
Nitko ne garantira da će se tolika proizvodnja početi realizirati u SAD-u, kako to zamišlja Trump. Njegov plan riskira destabilizaciju trgovinskih mreža. Po nekoj racionalnoj logici, carine će dovesti do rasta cijena, ljudi će silom prilika manje kupovati, tvrtke će manje ulagati, ekonomska aktivnost će se smanjiti, gospodarstvo će usporiti. Možda bi to bilo dobro, ali ne u sustavu koji se bazira na profitu. Amerikanci bi morali početi iz početka kao što su Kinezi, uz male plaće s puno posla. Ali SAD više nije na tom stupnju kapitalizma, američki kapitalizam je postao financijski, neki kažu 'ultrafinancijski', koji slijedi svoje posebne zakone.
Moguće da je veliki uvoz migranata u SAD ciljana radna snaga za taj poduhvat proizvodnje, ali tu će trebati vremena. Trump je prije te izjave o 100%, najavio carine 60% za Kinu i 20% za ostale zemlje koje uvoze u SAD. Europska unija i Kanada su zemlja bliski partneri kojima će to najviše smetati, jer puno uvoze u SAD. Sigurno će doći do protumjera. Čini se da iza te američke odluke o carinama postoji konsenzus američke politike i da nije važno tko će pobijediti na predsjedničkim izborima. Po kineskim cijenama neće dakle tu robu naći nigdje u svijetu i jako teško će je proizvesti kod kuće. Ako se carine i svi drugi glavni dobavljači, pa tko će kratkoročno te robe proizvoditi za SAD? Ta roba će na nepoznato vrijeme ostati skuplja, dakle inflacija.
Tržište će naravno nastaviti živjeti svoj život. Moglo bi se desiti da se ta ista kineska roba, ušminkana i prepakirana u drugim zemljama, skuplje preprodaje u SAD-u. Slično se već događa s ruskim plinom i naftom u Europi, koja je uvela sankcije Rusiji. Francuska je više nego udvostručila svoj uvoz ruskog LNG-a tijekom prvih šest mjeseci 2024. u usporedbi s istim razdobljem 2023. Pored svih sankcija, Rusija je i dalje drugi najveći dobavljač plina u EU. Također je opće poznato da Indija veliki uvoz ruske nafte prerađuje, derivate prodaje između ostaloga i Europi. I same države Europe imaju povećani izvoz u granične zemlje Rusiji, koje europsku robu preprodaju Rusiji. Europske sankcije Rusiji su u svakom slučaju prilično više naškodile EU nego Rusiji.
Vjerojatno bi se slično dogodilo s američkim carinama. Resursi ili proizvodi su svakako bitniji od kreditnog novca. Sankcije i carine nisu zapravo u interesu nikoga. U međuvremenu udio rezervi u američkim dolarima koje drže središnje banke pao je na 59 posto - što je najniža razina u 25 godina, javlja MMF. Analitičar američkog CNBC-a još uvijek objašnjava: “Američki dolar je vrsta privilegije koju američko gospodarstvo uživa, i to je vrsta poreza na likvidnost za ostatak svijeta".
Nevolje u raju
Formulacija američkog analitičara na krasan način obrazlaže tu veliku američku 'nadmoć'. Posljednjih godina u američkom društvo došlo je do povećanog zanimanja za Modernu monetarnu teoriju (MMT), koju sam podržavao jer je prilično jasno obrazložila način funkcioniranja američkog monetarnog sustava i dale svijetu neke dobre ideje. Glavni postulat teorije glasi: "Nema financijske krize toliko duboke da se s njome ne bi mogla nositi dovoljno velika fiskalna prilagodba". Ideja koketira sa Keynesovim teorijama i pretendira univerzalnosti. Teorija je dobila na značaju kada su počele politike monetarnih popuštanja izražene u "quantitaive easing", čime su centralne banke počela kupovali dug i trpati ga u svoje bilance.
To se prije više od 10 godina počelo kontrolirano i održivo dešavati ponajprije i ponajviše u Japanu, potom i Eurozoni, gdje se sniženjem kamatnih stopa olakšavalo državama članicama pristup jeftinom novcu. Za SAD je MMT specifično mjesto, gdje može doći do nekontroliranog efekta. Dogodila se pandemija. Trump je uopće počeo s povećanim stvaranjem deficita. To se tijekom njegova mandata dodatno povećalo zbog pandemije, koja je svugdje prijetila rasulom gospodarstva i gdje se morala naći fiskalna prilagodba. Ali SAD to rade i u okviru nadmoći u smislu stvaranja svjetske likvidnosti. Dolar je svjetska valuta, njegovi deficiti mogu biti prihvatljivi samo do točke do koje svijet tu valutu prihvaća.
Lijevo krilo Demokrata je prigrlilo MMT, tako da je Bidenova administracija i izvan pandemije nastavila sa grandioznim širenjem deficita. MMT je u svakom slučaju koristan u uvjetima deflacije, ali danas postoji inflacija. Današnji deficiti SAD-a čini se izlaze iz okvira održivosti i prijete dolaru kao svjetskoj valuti. Modernoj monetarnoj teoriji prijeti sudbina Keynesovih teorija, ne zato što bi teorija bila skroz pogrešna, nego naprosto zato što se koristi ili nekontrolirano ili u krivo vrijeme. Postulat teorije doživljava svoj krah u suočavanju sa stagflacijom.
Što se trenutno dešava s valutnim sustavom dolar? Ovdje se mora dati nekoliko podataka kroz zadnje dvije godine. Koristit ću jezgrovite slobodne podatke koje na bivšem Twitteru redovito objavljuje Kobeissi Letter.
Ožujak 2024. - "Gotovo 7 bilijuna dolara u bruto izdanjima US Treasures u samo 3 mjeseca tijekom 2023. godine. Za cijelu 2023. godinu izdano je nevjerojatnih 23 bilijuna dolara američkih državnih obveznica. Savezni dug SAD-a raste za 1 bilijun dolara svakih 90 dana. Potrošnja američke vlade kao postotak BDP-a je na razini Drugog svjetskog rata"
Listopad 2024. - Javni dug SAD-a skočio je za 345 milijardi dolara u posljednja 3 dana dosegnuvši još jedan rekord od 35,7 bilijuna dolara. Od lipnja 2023. savezni dug porastao je za OGROMNIH 4 bilijuna dolara ili 14%. Tijekom istog vremenskog razdoblja, američki BDP porastao je za samo 1,5 bilijuna dolara ili ~6%. Drugim riječima, državni dug je u zadnjih 16 mjeseci nadmašio gospodarski rast 2,7 PUTA. Izvan pandemije, savezni dug SAD-a nikada nije tako brzo rastao. U međuvremenu 36% kućanstava s nižim primanjima s godišnjim obiteljskim prihodom manjim od 25.000 dolara nije platilo sve svoje račune. Javni dug SAD svakim danom postiže nove rekorde a kamate su visoke, volatilnost je velika, što je s privatnim dugom?
Rujan 2023. - Rekordnih 17,1 bilijuna dolara duga kućanstava. Rekordnih 12 bilijuna dolara u hipotekama. Rekordnih 1,6 bilijuna dolara duga u kreditima za automobile. Rekordnih 1,6 bilijuna dolara duga studentskih zajmova. Rekordni dug od preko 1 bilijuna dolara po kreditnim karticama. Ukupni hipotekarni dug sada je više nego dvostruko veći od vrhunca iz 2006. godine. 36% Amerikanaca ima više dugova po kreditnim karticama nego ušteđevine. Hipotekarne kamatne stope upravo su dosegle 7,1%, a kamatne stope po kreditnim karticama rekordnih 25%. S druge strane, u poslovnom sektoru, potražnja za bankovnim kreditima upravo je pala na najnižu razinu od 2008. Gotovo je upola manja od godine 2020. kada je gospodarstvo bilo blokirano.
Evo na kraju i svježe Kobeissi pismo: 10.10.2024. - Najgora noćna mora Feda je počela - temeljna CPI inflacija raste na 3,3%, prvo povećanje od ožujka 2023. - 258.000 ljudi podnijelo je zahtjeve za nezaposlene ovaj tjedan, što je nadmašilo očekivanja od 230.000. Nakon što rujansko izvješće o zapošljavanju bude znatno niže, otkrit će situaciju iz noćne more Fed-a.
Rastuća inflacija s porastom nezaposlenosti
Reakcija tržišta na izvješće o inflaciji CPI-a bila je čudna. Dionice padaju, dok zlato raste, a obveznice padaju. Tržišta možda počinju padati - u recesiji. Sve ovo skupa još uvijek treba uzeti s ogradom. "Kobeissi Leter se smatra vodećim komentarom o globalnim tržištima kapitala u industriji, koja pruža uvid u tržište dionica, roba i obveznica iz tehničke i fundamentalne perspektive. Informacije koje pruža Kobeissi Letter dobivene su iz izvora za koje se vjeruje da su pouzdani, ali nije zajamčena njihova točnost ili potpunost." Ovo stoji na vrhu pretrage pojma "Kobeissi Leter" na Googleu. Podaci dakle možda nisu potpuni ili posve točni. Moglo bi biti i gore. Ali i da su podaci nešto smanjenog doživljaja, još uvijek iz ovoga proizlazi da američki problemi nisu mali i da su slični vremenu raspada Bretton Woods sustava.
Ako već želite očuvati jaku valutu i globalno povjerenje u nju, borba protiv inflacije podrazumijeva racionalnost i smanjenu potrošnju. Fed je u tom smislu dignuo kamatne stope i žrtvovao nekoliko velikih regionalnih banaka. Ali Amerika očito opet značajno deficite i troši na ratove, pritom i dalje cvate u neposlovnom sektoru, obilato se troši na kredit, uzimaju se skupi krediti uz hipoteke i ulazi u minus po tekućim računima s ogromnim kamatama. Kako bi išta moglo poći po zlu kad federalni proračun sve to nekako pokriva redovitim ubrzanim približavanjem plafonu javnog duga, odnosno fiskalnom ekspanzijom.
Kratko rečeno, kreditna se ekspanzija pokriva fiskalnom ekspanzijom, a kad dođe do plafona duga, američki Kongres, uz politička prepucavanja, redovito diže plafon duga. Iako je kontekst drugačiji, sve to također podsjeća na lude američke dvadesete godine prošlog stoljeća... Rast inflacije uz rast nezaposlenosti je ono što se definira kao stagflacija, to jest stagnacija/recesija i inflacija zajedno. To je ono što je poznati izvršni direktor JPMorgan Chasea, Jamie Dimon, nedavno na Vijeću institucionalnih investitora u New Yorku, iznio kao "najgori ishod" za ekonomsku budućnost Amerike: "Najgori mogući scenarij mogla bi biti stagflacija - gdje se suočavamo i s recesijom i rastućom inflacijom. I iskreno, ne bih odbacio tu mogućnost", rekao je Dimon.
Ovo bi bila noćna mora Fed-a iz razloga što se taj problem ne bi više mogao olako riješiti monetarnim akcijama. Poznati ekonomist Ludovik von Mises, koji je u osnovi bio zagovaratelj stroge monetarne politike, u jednom lucidnom trenutku, dok je ljutito kritizirao one koji šire kreditnu ekspanziju, poentirao je: "Ne postoji način da se izbjegne konačni kolaps procvata izazvanog kreditnom ekspanzijom. Alternativa je samo treba li kriza nastupiti prije, kao rezultat dobrovoljnog odustajanja od daljnje kreditne ekspanzije, ili kasnije, kao konačna i potpuna katastrofa uključenog valutnog sustava".
Katastrofa američkog valutnog sustava, koji se bazira na kreditu, bi zapravo trebala biti i katastrofa Međunarodnog monetarnog sustava. Svijet je već dobro upoznat sa rizicima i krizama koje stvara kreditna ekonomija. Financijski šokovi iz SAD-a redovito se prelijevaju na svijet. Ali svijet si ne može priuštiti kolaps međunarodnog valutnog sustava. Stoga ubrzano traži alternative izvan sustava dolar. Kao što je rečeno, alternativa može biti utopijski ujedinilačka, na tragu očuvanja i daljnjeg razvoja međunarodnih institucija, velikim dogovorom oko nove međunarodne valute, ekonomije koja bi se uravnotežila s obnovom planete - pa tako težila rastu opće korisnosti, a ne rastu profita. Globalna ekonomija bi se korištenjem novih tehnologija mogla dogovorom usmjeriti ka rastu održive kvalitete, a ne rastu kvantitete i 'hektike', kao do sada. To bi također uravnotežilo i svjetsku politiku, uz daljnje razvijanje ideala mira nastalih nakon Drugog svjetskog rata.
A može biti i pad do sada izgrađenih međunarodnih institucija, odnosno niska suradnja uz nerazumijevanje i mogući rascjep na odvojene svjetske blokove, koji nisu točno odgovorili na civilizacijsko pitanje, odnosno nisu uspjeli konstruktivnom metodom sintetizirati svoje stavove. Vjerojatno uz nove hladne i ine ratove, koji se već događaju. Na kraju i jedna utjeha, u jednom ne-kanoniziranom evanđelju piše: "Tamo gdje raste opasnost, tu raste i spasenje".
Profesor emeritus Ekonomskog fakulteta u Splitu Željko Garača kaže da je za sada nesklon vjerovati da je svjetska valuta, u smislu prijedloga kineskog guvernera, u kapitalizmu moguća, ili bar dobro rješenje, iako neki zajednički nazivnik mora postojati. Kaže da u realnim okolnostima ne bi težio univerzalnoj svjetskoj valuti, ali da rado razmišlja o Keynesovom prijedlogu u Bretton Woodsu koji je odbačen. Dao je i kratki komentar kojeg sam uvažio i reflektirao: "Ne vjerujem da valuta MMF ima budućnost, jer BRICS odbacuje MMF, više bih se kladio na Unit".
BRICS je već izgradio Razvojnu banku, koja doduše još uvijek posluje u sustavu dolara i podložna je sankcijama, stoga je trenutno udaljena od Rusije. U trenutku eventualnog stvaranja sustava koji posluje izvan dolara, tipa The Unit, pa čak i Bridge, koji je uznapredovao, Razvojna banka bi se mogla izdvojiti i postati monetarna institucija konkurentna sustavu pod kontrolom dolara. U tom smislu, sasvim je zamislivo da bi daljnji napredak mogao ići kroz konkurenciju dvaju sustava, što ne bi moralo nužno značiti i rascjep na odvojene blokove. Drugim riječima, u nekim normalnim okolnostima, zemlje BRICS-a bi mogle i dalje trgovati u Zapadnom sustavu, onoliko koliko im taj sustav pruža interesa. Zemlje Zapada bi također mogle trgovati u sustavu BRICS-a, koliko one nađu interesa. Pa tko bolji.
Došlo bi do određenog uravnoteženja, što bi u svakom slučaju moglo biti razvojno i konstruktivno. Treba isto uzeti u obzir da se zemljama BRICS-a ne žuri toliko koliko Rusiji. Unatoč svim problemima sa Zapadom, mislim da se Kina još uvijek nada sporazumu u okvirima postojećih međunarodnih institucija. Unutar kojih bi se trebalo naći i rješenje za gorući problem rata u Ukrajini. Ovo puno ovisi o kreatorima američke politike i sudbine sustava dolar. Možda promišljaju kakav potez kojim bi ponovo iznenadili svijet. Svijet ovaj put nije više naivan. Taj potez, da bi bio uspješan, morao bi biti konstruktivan i odražavati zajedničke interese. Nije još posve razvidno da BRICS odbacuje MMF. To je važna i stručna institucija, koja je svojevremeno pomogla SAD-u u tranziciji iz Bretton Woodsa.
Sjetio sam je jedne vijesti s početkom rujna, Reuters je objavio kako se "MMF priprema ići u Rusiju, zadnji put je delegacija MMF-a bila u Rusiji u studenom 2019. Mnoge zapadne nacije pokrenule su mogućnost izbacivanja Rusije iz MMF-a nakon invazije na Ukrajinu, ali to se pokazalo teškim zbog nevoljkosti drugih članica s velikim glasačkim kvotama, poput Kine i Indije. Kao što vidimo, MMF je pokušao izaći iz narativa Zapada i odlučio posjetiti Rusiju, prvo putem video konferencije, a potom 1. listopada u Rusiji. Posjeta je prekinuta intervencijom nekih zemalja Zapada.
Indija trenutno nema interesa napustiti sustav dolara nepromišljeno i naglavačke, njoj zapravo odgovara ovo krizno stanje, gdje posluje na razne načine sa svima i diže standard svojim građanima. Ona vrlo dobro iskorištava ovu krizu. Stvara konstruktivne odnose i sa SAD-om i s Kinom i s Rusijom i s EU. Indija je zapravo pred-slika multipolarne zemlje koja posluje u oba sustava. Indija dobiva puno na svjetskom značaju. MMF bi mogao pomoći u takvoj tranziciji.
Reuters javlja da većina ministara financija i šefova središnjih banaka iz skupine zemalja BRICS-a nije prisustvovala sastanku na visokoj razini u Moskvi, uoči samita BRICS-a, gdje Rusija pokušava pridobiti partnere inicijativama kao što je stvaranje međunarodnog platnog sustava Bridge i drugo. Poslali su niže rangirane dužnosnike. Moguće da Reuters i nije posve 'točno ili potpuno informiran'. U svakom slučaju na potezu je BRICS, tek treba vidjeti što će se na najvišoj razini točno odlučiti u Kazanu.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Foto: Pexels
Preporučite članak: