Međunarodni monetarni sustav traje eto već 80 godina. Začet je 1944. u Bretton Woodsu dok su još trajali užasi Drugog svjetskog rata. Dogovorom 44 zemlje iz cijeloga svijeta dolar je obučen u zlatno ruho te postao nadređena i referentna valuta.
Ovaj tekst, iako poduži, može se smatrati konciznim prikazom važnih objektivnih zbivanja, temeljem informacija otvorenog koda, uz pokušaj da prikaz bude svima razumljiv. Tekst se djelomice sastoji od osobnih procjena
i stavova.
Profesor emeritus Željko Garača, koji je bio i dekan Splitskog ekonomskog fakulteta, a koga sam zamolio prije objave da pročita početnu verziju ovog teksta, rekao je da tekst pretendira biti sveobuhvatan. U tom smislu predložio mi je da nešto proširim, a nešto pojasnim. Dao mi je neke sugestije vezano za povijesni kontekst pada Bretton Woods-a, i još ponešto, što sam nadogradio u tekstu.
Smatram da je time tekst dobio na kvaliteti, o sveobuhvatnosti ne mogu govoriti. Profesor nije htio ulaziti u neke moje osobne procjene i stavove, koje bi on, sukladno svojim, nešto drugačije razložio. O nekim mislima gospodina Garače pri kraju teksta.
No, da se vratimo na 1944. godinu. Američki Kongres se kao kakav globalni Suveren izdigao nad svijetom i odredio vrijednost zlata po cijeni od 35 dolara za uncu. Tečajevi drugih valuta unutar sustava bili su vezani za dolar. Amerika je svima garantirala kupovinu svog dolara isplatom u zlatu. Sjedinjene Države, pobjednice Drugog svjetskog rata, nisu doživjele ratna razaranja, u to vrijeme valjda su same proizvodile koliko i ostatak svijeta.
Svijet je prepoznao toliko veliku ekonomsku nadmoć i priznao Americi odgovornost nad međunarodnim monetarnim sustavom. Dogovor Bretton Woods težio je uravnoteženoj svjetskoj trgovini. Suficiti i deficiti trgovinske bilance morali su se uravnoteživati prodajom ili kupovinom zlata (dolara), na takozvanom 'zlatnom prozoru' kod Američke Središnje banke (Fed). Ubrzo je u valutnom sustavu došlo do stabilizacije. Međutim, samim izdizanjem američke nacionalne valute na svjetski pijedestal, ravnoteže nije moglo biti.
Zakonomjerno samom sporazumu dolar je naginjao deficitu. Zemlje potpisnice sporazuma zahtijevale su od SAD-a da uravnoteži svoju trgovinsku bilancu, kao što su i one uravnoteživale svoju. Američka administracija je kroz godine sve nešto hoće-neće petljala oko toga. Postojao je problem. Amerika je trebala smanjiti svoj deficit čak i ako bi to značilo usporavanje svjetske trgovinske razmjene i recesiju. Jedna stvar je bila očita, dolar je u svijetu bio tražena roba, Amerikanci su ga zakonomjerno tome štampali i kupnjom raznih proizvoda širili po svijetu, a da nisu mogli imali ekvivalent u količini zlata.
Uravnotežen ekonomski 'zlatni' sustav je u osnovi gospodarska djelatnost čiji razvoj određuje količina iskopanog zlata, na određenoj točci sustav bi se trebao zatvoriti, jer nema toliko zlata po fiksnoj cijeni, zlatni standard nije mogao trajati dugo. Francuski predsjednik Charles de Gaulle ubrzao je raspad sustava kad je 1965. zahtijevao od SAD-a da se dolari koje drži Francuska pretvore u zlato, što je jako uvrijedilo Amerikance. U to vrijeme pojavio se i rat u Vijetnamu, koji je uz troškove trajao godinama i koji je uvelike povećao deficit SAD-a.
Za mandata predsjednika Richarda Nixona, koji je počeo 1969., uz rat u Vijetnamu, američka administracija je stvarala proračunski deficit podržavajući i politiku rasta dohotka. Radilo se o guranju Keynesovih recepata pune zaposlenosti, ali u potpuno pogrešno vrijeme. Pojavila se inflacija u SAD-u, što je dovelo do pada vrijednosti dolara, pad vrijednosti dolara podigao je cijenu nafte, moguće i uz spekulacije, što je samo pojačalo inflaciju.
Inflacija je išla uz rast nezaposlenosti
To je dovelo do stagflacije, situacije u kojoj inflacija postaje jako teško ukrotiva. Kao ključni svjetski financijski instrument, dolar je inflaciju iz SAD-a izvozio u svijet. To je dovelo do kraha Keynesovih ideja i rast onih neoliberalnih, koje su tražile veću produktivnost, više rada uz manje plaće, privatizacije, deregulacije i uopće manju ulogu države uz fiskalnu štednju. Ti tranzicijski procesi su početno strašno utjecali na svjetsku ekonomiju, naročito teško za siromašne zemlje Trećega svijeta.
Pored svega toga, francuska politika pritiska na zlatne rezerve SAD-a, bila je točka na i koja je dovela u sumnju ispravnost sustava i oslabila povjerenje u dolar. Nekoliko godina nakon toga, u kolovozu 1971., virtuozni kreatori američke politike šokirali su svijet, zatvorili su zlatni prozor i time dokinuli zlatni standard unutar Bretton Woods sustava, u korist razvoja fiat valuta. Uz početni kaos i nesnalaženje, uz inflaciju s kojem se SAD borio do osamdesetih godina, svijet se postupno prilagodio novoj stvarnosti plivajućih tečajeva.
Osim što dolar više nije bio pokriven zlatom, sve je drugo u stvarnosti ostalo isto. Bretton Woods je utemeljio Svjetsku banku i Međunarodni monetarni fond, koji su nastavili s radom. Američka ekonomija se oporavila i dalje je bila moćna, povjerenje u dolar se vratilo, svi su ga prihvaćali kao valutu međunarodne razmjene. Gotovo sve svjetske valute i dan danas svoju vrijednost pojašnjavaju u dolarima, oko 60 svjetskih valuta je danas dobrovoljno vezano za dolar. Američka gotovina s razlogom nosi nadimak The King, dolar je ostao referentna 'zlatna' valuta.
Valja još spomenuti sigurnosni ugovor koji su prije pedeset godina potpisali SAD i Saudijska Arabija, koji je doveo do takozvanog 'petrodolara'. Koliko sam uspio pretražiti pojam, sam ugovor (nedavno je istekao) nije ni jednom riječju spomenuo riječ nafta ili nešto slično pojmu 'petrodolar'. Bio je to ugovor kojim je SAD Saudijskoj Arabiji garantirao sigurnost. Onaj dio kojim se Saudijska Arabija "obvezala" određivati cijenu nafte u valuti dolar, a višak zarađenih dolara ulagati u američke državne obveznice, bio je čisto usmeni, đentlmenski dogovor između kralja Saudijske Arabije i američke administracije koju je vodio Henry Kissinger.