U zadnjih godinu-dvije kroz američke medije provlači se tema dječjeg rada, posebno onog migrantskog. Mediji pišu o krizi, iznoseći podatke o opasnim poslovima koje ta djeca obavljaju radeći u smjenama od dvanaest pa čak i četrnaest sati, ozbiljnim ozljedama i smrtnim slučajevima po američkim tvornicama, klaonicama i gradilištima.
Veći interes medija za ovu temu počinje zapravo još 2021. godine s dolaskom velikog vala maloljetnika bez pratnje koji, potaknuti pandemijskom krizom u svojim zemljama, prvenstveno Guatemali, zatim El Salvadoru i Hondurasu, dolaze do granica SAD-a. Procjenjuje se da je u SAD samo u 2021. godini ušlo više od 150 tisuća djece bez pratnje. Djeca odlaze prvenstveno zbog siromaštva, zbog raširenog nasilja bandi i, sve učestalije, ekstremnih vremenskih prilika u kojima ostaju bez domova i usjeva.
Bidenova administracija tada je propuštala maloljetnike te ih privremeno smještala u prihvatne centre diljem Amerike, dok je Ministarstvo zdravstva i socijalnih usluga (HHS ili United States Department of Health and Human Services) obrađivalo njihove zahtjeve. HHS dio je savezne izvršne vlasti čija je zadaća prvenstveno briga o zdravlju i pružanje osnovnih socijalnih usluga.
Mediji su izvještavali o očajnim uvjetima u jednom takvom prihvatnom centru – Fort Blissu, o improviziranim pretrpanim kavezima u kojima su se djeca smještala bez adekvatnih higijenskih ili bilo kakvih standarda. Međutim, optužbe na račun HHS-a sežu još u 2017., kada započinje „El Paso pilot program“ u kojem su odrasle, koji bi prešli granicu bez dozvole, zadržavali i kazneno gonili (ranije je to bio samo prekršaj) i odvajali ih od njihove maloljetne djece.
Godinu dana kasnije, Department of Justice (DOJ, američko Ministarstvo pravosuđa) objavljuje da provodi „zero tolerance“ politiku prema migrantima koji prelaze granicu bez papira; odrasle migrante zatvara i podiže kaznene prijave, a njihovu maloljetnu djecu stavlja u jedno od stotinu prihvatnih centara širom SAD-a.
Izložen pritisku javnosti uslijed novinskih izvještaja o neljudskim uvjetima u prihvatnim centrima, pritužbama o sediranju djece kako ne bi plakala, te više od četiri i pol tisuće pritužbi po prihvatnim centrima zbog seksualnog nasilja nad djecom od strane odraslog osoblja, Donald Trump 2018. izdaje izvršnu naredbu kojom Ministarstvu državne sigurnosti nalaže da prestane s praksom separacije obitelji osim u slučajevima kada roditelji predstavljaju opasnost za dijete. Ta se iznimka obilato zlorabila pa su se separacije provodile i u slučajevima kada su roditelji imali samo prometni prekršaj u svojim matičnim zemljama.
Bez obzira na Trumpovu naredbu i pojedine sudske presude koje nalažu hitno spajanje razdvojenih obitelji, praksa odvajanja roditelja od djece nastavljena je i nakon 2018. godine. Broj slučajeva razdvojenih obitelji varira, a službeni podaci nisu relevantni zbog lošeg i nesustavnog prikupljanja podataka. Pravi broj razdvojenih obitelji kao rezultat politike odvajanja može se samo nagađati, ali za primjer, Amnesty International navodi da je između travnja i kolovoza 2018. godine, granična policija razdvojila 6.022 obitelji.
Ovakav kaos u službenim podacima dodatno je otežao naknadno spajanje roditelja s djecom. Djecu bez roditelja, nakon obrade u prihvatilištima, HHS otpušta takozvanim sponzorima. Oni mogu biti rođaci ili obiteljski prijatelji, ali često i djeci nepoznate osobe koje ih potom iskorištavaju i prisiljavaju da rade. Civilne udruge izvještavaju da pojedini sponzori odlaze u Gvatemalu i po tamošnjim selima vabe djecu obećanjima o dobroj zaradi u SAD-u. HHS je kronično potkapacitiran pa je pod pritiskom da u što kraćem roku otpusti djecu često neprovjerenim sponzorima.
Pojedini zaposlenici HHS-a svjedoče o enormnim pritiscima koje su na njih vršili šefovi kako bi u što kraćem vremenu otpuštali djecu pa je tako u javnost izašla izjava ministra zdravstva i socijalnih usluga Xaviera Becerra s internog sastanka u kojoj kritizira sporost službenika koji nedovoljno brzo otpuštaju djecu iz prihvatilišta. „Da je Henry Ford vidio ovo u svojim tvornicama nikada ne bi postao slavan i bogat. Tako se ne radi na pokretnoj traci“, zaključuje Beccera.
Prema izjavama savjesnijih službenika površnost i brzina rješavanja slučajeva se nagrađuju, dok se onima koji se bune i izražavaju svoju zabrinutost prijeti da će biti zamijenjeni. HHS je zapravo više služio kao spona između tržišta rada i djece radnika nego kao državna služba zadužena za brigu o zdravstvu i socijali. Nakon što djecu preuzmu sponzori, izostaje bilo kakva provjera institucija i uvjeta u kojima ta djeca žive. Mnoga su već samim ulaskom u SAD dužna krijumčarima od 3.000 do 11.000 dolara. Osim tog duga, djeca sama moraju pokrivati sve troškove života, uključujući stanovanje čak i kad su smještena kod rodbine jer se uglavnom radi o siromašnim obiteljima. Usto, moraju slati novac i svojim obiteljima kod kuće.
Pod takvim egzistencijalnim pritiskom oni su nepresušan izvor jeftine radne snage za američku ekonomiju. Većina djece dolazi iz zemalja Centralne Amerike, posebno Gvatemale, čija je ionako slaba ekonomija devastirana epidemijom korone. Dolaze iz siromašnih obitelji kojima djeca odlaskom i radom u SAD-u pomažu s osnovnim životnim troškovima. Novac koji im djeca šalju koriste da plate struju, vodu, hranu i lijekove. Djeca su navikla na rad jer uglavnom rade i prije dolaska u SAD, međutim ostaju zatečena količinom i težinom posla u SAD-u.
Zakon o poštenim radnim uvjetima (1938.)
Prvi savezni zakon koji je regulirao rad u SAD-u je Fair Labour Standards Act (Zakon o poštenim radnim uvjetima) iz 1938. godine donesen za vrijeme Franklina D. Roosevelta, a i danas je na snazi. Zakonom je prvi puta ograničen radni dan i tjedan te je određena minimalna satnica. Zakonom se definira opresivni dječji rad kao “zapošljavanje mladih ispod 16 godina na bilo kojem poslu ili zapošljavanje mladih ispod 18 godina na opasnim poslovima“. Međutim, on predviđa brojne iznimke, od kojih je najznačajnija da njime uopće nije obuhvaćen rad u poljoprivredi.
Neke odredbe zakona ovise o dobi djeteta, vrsti posla i djelatnosti, trajanju školskog tjedna i roditeljskom dopuštenju. Međunarodna organizacija rada donijela je dvije konvencije koje uređuju pitanje dječjeg rada, a SAD je jedna od svega 10 zemalja koje nisu potpisnice jedne od njih. Radi se o Konvenciji br. 138 – o minimalnoj dobi za zapošljavanje, koja određuje najnižu dob za zapošljavanje na 15 godina. U SAD-u prevladava mišljenje da je dječji rad praktički iskorijenjen Zakonom o poštenim radnim uvjetima, no istraživanja pokazuju da je utjecaj zakona na stvarnu situaciju bio samo simboličan i da dječji rad ostaje surova stvarnost ovisno o uvjetima na tržištu rada i o u periodima tijekom kojih američkom tržištu nedostaje radne snage.
Kroz čitavo 19. stoljeće dječji je rad bio važan izvor obiteljskog prihoda i izvor jeftine radne snage čitavih industrija. Statistike na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće u državi Philadelphiji pokazuju da je udio dječjeg rada u kućnom budžetu bio 28-33 % ili čak do 46 % budžeta u obiteljima irskog ili njemačkog porijekla. Na početku 19. stoljeća djeca su činila i do 50 % radne snage u predionicama pamuka, i nešto manje u proizvodnji vune i papira. Prve dostupne nacionalne statistike iz 1880. godine pokazuju da je udio djece radnika značajno veći kod crnačke nego kod bjelačke djece, kao i kod djece rođene izvan SAD-a. Dječji rad također je bio učestaliji u ruralnim sredinama nego u velikim gradovima.