U zadnjih godinu-dvije kroz američke medije provlači se tema dječjeg rada, posebno onog migrantskog. Mediji pišu o krizi, iznoseći podatke o opasnim poslovima koje ta djeca obavljaju radeći u smjenama od dvanaest pa čak i četrnaest sati, ozbiljnim ozljedama i smrtnim slučajevima po američkim tvornicama, klaonicama i gradilištima.
Veći interes medija za ovu temu počinje zapravo još 2021. godine s dolaskom velikog vala maloljetnika bez pratnje koji, potaknuti pandemijskom krizom u svojim zemljama, prvenstveno Guatemali, zatim El Salvadoru i Hondurasu, dolaze do granica SAD-a. Procjenjuje se da je u SAD samo u 2021. godini ušlo više od 150 tisuća djece bez pratnje. Djeca odlaze prvenstveno zbog siromaštva, zbog raširenog nasilja bandi i, sve učestalije, ekstremnih vremenskih prilika u kojima ostaju bez domova i usjeva.
Bidenova administracija tada je propuštala maloljetnike te ih privremeno smještala u prihvatne centre diljem Amerike, dok je Ministarstvo zdravstva i socijalnih usluga (HHS ili United States Department of Health and Human Services) obrađivalo njihove zahtjeve. HHS dio je savezne izvršne vlasti čija je zadaća prvenstveno briga o zdravlju i pružanje osnovnih socijalnih usluga.
Mediji su izvještavali o očajnim uvjetima u jednom takvom prihvatnom centru – Fort Blissu, o improviziranim pretrpanim kavezima u kojima su se djeca smještala bez adekvatnih higijenskih ili bilo kakvih standarda. Međutim, optužbe na račun HHS-a sežu još u 2017., kada započinje „El Paso pilot program“ u kojem su odrasle, koji bi prešli granicu bez dozvole, zadržavali i kazneno gonili (ranije je to bio samo prekršaj) i odvajali ih od njihove maloljetne djece.
Godinu dana kasnije, Department of Justice (DOJ, američko Ministarstvo pravosuđa) objavljuje da provodi „zero tolerance“ politiku prema migrantima koji prelaze granicu bez papira; odrasle migrante zatvara i podiže kaznene prijave, a njihovu maloljetnu djecu stavlja u jedno od stotinu prihvatnih centara širom SAD-a.
Izložen pritisku javnosti uslijed novinskih izvještaja o neljudskim uvjetima u prihvatnim centrima, pritužbama o sediranju djece kako ne bi plakala, te više od četiri i pol tisuće pritužbi po prihvatnim centrima zbog seksualnog nasilja nad djecom od strane odraslog osoblja, Donald Trump 2018. izdaje izvršnu naredbu kojom Ministarstvu državne sigurnosti nalaže da prestane s praksom separacije obitelji osim u slučajevima kada roditelji predstavljaju opasnost za dijete. Ta se iznimka obilato zlorabila pa su se separacije provodile i u slučajevima kada su roditelji imali samo prometni prekršaj u svojim matičnim zemljama.
Bez obzira na Trumpovu naredbu i pojedine sudske presude koje nalažu hitno spajanje razdvojenih obitelji, praksa odvajanja roditelja od djece nastavljena je i nakon 2018. godine. Broj slučajeva razdvojenih obitelji varira, a službeni podaci nisu relevantni zbog lošeg i nesustavnog prikupljanja podataka. Pravi broj razdvojenih obitelji kao rezultat politike odvajanja može se samo nagađati, ali za primjer, Amnesty International navodi da je između travnja i kolovoza 2018. godine, granična policija razdvojila 6.022 obitelji.
Ovakav kaos u službenim podacima dodatno je otežao naknadno spajanje roditelja s djecom. Djecu bez roditelja, nakon obrade u prihvatilištima, HHS otpušta takozvanim sponzorima. Oni mogu biti rođaci ili obiteljski prijatelji, ali često i djeci nepoznate osobe koje ih potom iskorištavaju i prisiljavaju da rade. Civilne udruge izvještavaju da pojedini sponzori odlaze u Gvatemalu i po tamošnjim selima vabe djecu obećanjima o dobroj zaradi u SAD-u. HHS je kronično potkapacitiran pa je pod pritiskom da u što kraćem roku otpusti djecu često neprovjerenim sponzorima.
Pojedini zaposlenici HHS-a svjedoče o enormnim pritiscima koje su na njih vršili šefovi kako bi u što kraćem vremenu otpuštali djecu pa je tako u javnost izašla izjava ministra zdravstva i socijalnih usluga Xaviera Becerra s internog sastanka u kojoj kritizira sporost službenika koji nedovoljno brzo otpuštaju djecu iz prihvatilišta. „Da je Henry Ford vidio ovo u svojim tvornicama nikada ne bi postao slavan i bogat. Tako se ne radi na pokretnoj traci“, zaključuje Beccera.
Prema izjavama savjesnijih službenika površnost i brzina rješavanja slučajeva se nagrađuju, dok se onima koji se bune i izražavaju svoju zabrinutost prijeti da će biti zamijenjeni. HHS je zapravo više služio kao spona između tržišta rada i djece radnika nego kao državna služba zadužena za brigu o zdravstvu i socijali. Nakon što djecu preuzmu sponzori, izostaje bilo kakva provjera institucija i uvjeta u kojima ta djeca žive. Mnoga su već samim ulaskom u SAD dužna krijumčarima od 3.000 do 11.000 dolara. Osim tog duga, djeca sama moraju pokrivati sve troškove života, uključujući stanovanje čak i kad su smještena kod rodbine jer se uglavnom radi o siromašnim obiteljima. Usto, moraju slati novac i svojim obiteljima kod kuće.
Pod takvim egzistencijalnim pritiskom oni su nepresušan izvor jeftine radne snage za američku ekonomiju. Većina djece dolazi iz zemalja Centralne Amerike, posebno Gvatemale, čija je ionako slaba ekonomija devastirana epidemijom korone. Dolaze iz siromašnih obitelji kojima djeca odlaskom i radom u SAD-u pomažu s osnovnim životnim troškovima. Novac koji im djeca šalju koriste da plate struju, vodu, hranu i lijekove. Djeca su navikla na rad jer uglavnom rade i prije dolaska u SAD, međutim ostaju zatečena količinom i težinom posla u SAD-u.
Zakon o poštenim radnim uvjetima (1938.)
Prvi savezni zakon koji je regulirao rad u SAD-u je Fair Labour Standards Act (Zakon o poštenim radnim uvjetima) iz 1938. godine donesen za vrijeme Franklina D. Roosevelta, a i danas je na snazi. Zakonom je prvi puta ograničen radni dan i tjedan te je određena minimalna satnica. Zakonom se definira opresivni dječji rad kao “zapošljavanje mladih ispod 16 godina na bilo kojem poslu ili zapošljavanje mladih ispod 18 godina na opasnim poslovima“. Međutim, on predviđa brojne iznimke, od kojih je najznačajnija da njime uopće nije obuhvaćen rad u poljoprivredi.
Neke odredbe zakona ovise o dobi djeteta, vrsti posla i djelatnosti, trajanju školskog tjedna i roditeljskom dopuštenju. Međunarodna organizacija rada donijela je dvije konvencije koje uređuju pitanje dječjeg rada, a SAD je jedna od svega 10 zemalja koje nisu potpisnice jedne od njih. Radi se o Konvenciji br. 138 – o minimalnoj dobi za zapošljavanje, koja određuje najnižu dob za zapošljavanje na 15 godina. U SAD-u prevladava mišljenje da je dječji rad praktički iskorijenjen Zakonom o poštenim radnim uvjetima, no istraživanja pokazuju da je utjecaj zakona na stvarnu situaciju bio samo simboličan i da dječji rad ostaje surova stvarnost ovisno o uvjetima na tržištu rada i o u periodima tijekom kojih američkom tržištu nedostaje radne snage.
Kroz čitavo 19. stoljeće dječji je rad bio važan izvor obiteljskog prihoda i izvor jeftine radne snage čitavih industrija. Statistike na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće u državi Philadelphiji pokazuju da je udio dječjeg rada u kućnom budžetu bio 28-33 % ili čak do 46 % budžeta u obiteljima irskog ili njemačkog porijekla. Na početku 19. stoljeća djeca su činila i do 50 % radne snage u predionicama pamuka, i nešto manje u proizvodnji vune i papira. Prve dostupne nacionalne statistike iz 1880. godine pokazuju da je udio djece radnika značajno veći kod crnačke nego kod bjelačke djece, kao i kod djece rođene izvan SAD-a. Dječji rad također je bio učestaliji u ruralnim sredinama nego u velikim gradovima.
da su se morali popeti na okvir za predenje kako bi popravili pokidane niti
Udio dječjeg rada raste u razdoblju nakon Građanskog rata pa se govori o ponovnom porobljavanju djece bivših robova kroz ugovore o pripravništvu, dok se u velikim gradovima pojavljuju talijanski padrones koji eksploatiraju djecu imigranata. New York Times iz tog vremena piše „Svijet je odustao od krađe ljudi s obala Afrike samo da bi sada otimali djecu iz Italije“.
Između 1890. i 1910. čak 18 % djece u dobi od 10 do 15 godina radilo je 12 sati dnevno 6 dana u tjednu. Osim u tekstilnoj industriji i na farmama, djeca su radila u rudnicima, staklanama, čišćenju morskih školjki, kao dostavljači u uredima i bankama. Nakon Velike depresije situacije se mijenja i zbog manjka poslova odrasli sve više zauzimaju poslove koja su do tada obavljala djeca. Također, udio dječjeg rada se smanjuje uslijed povećanja dobi za obavezno školovanje, zatim i zbog toga što industrijski rad uključuje sve napredniju tehnologiju koja se pokazala prekompliciranom za djecu, kao i zbog povećanja obiteljskih prihoda i rasta životnog standarda. Početkom dvadesetog stoljeća mijenja se i opća klima u društvu pa se dječji rad sve više osuđuje kao nešto neprihvatljivo. Svi navedeni faktori u mnogo su većoj mjeri utjecali na smanjenje dječjeg rada početkom 20. stoljeća negoli Zakon iz 1938. godine.
Usprkos raširenom mišljenju o krizi dječjeg migrantskog rada (prvenstveno djece iz Latinske Amerike) kao relativno recentnom fenomenu, podaci ukazuju na drugačiju sliku. Djeca iz Meksika počinju pristizati u SAD već 1920-ih godina uz pomoć krijumčara, takozvanih kojotesa, kako bi radila na američkim farmama. Drugi veći val dešava se za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata u sklopu Bracero programa (1942.-1964.) kada se sporazumom između Meksika i SAD-a pokušava kompenzirati ratom uzrokovan nedostatak radne muške radne snage, prvenstveno na farmama i željeznici.
Jedno etnografsko istraživanje provedeno u Los Angelesu pokazalo je da su još ranih dvijetisućitih mnoge tamošnje gospodarske grane ovisile o dječjoj migrantskoj radnoj snazi, prvenstveno tekstilna industrija, pakiranje voća, građevina, domarski, ugostiteljski i kućanski poslovi. Radi se o vremenu puno prije migrantske krize 2014. godine.
Zakonodavstvo danas – briga za objesnu mladež
Prvi ozbiljniji pokušaji smanjivanja standarda vezanih za dječji rad krenuli su osamdesetih godina prošlog stoljeća za vrijeme Reaganove administracije. Međutim, od prijedloga se ubrzo odustalo zbog snažne reakcije javnosti, prvenstveno učitelja, roditelja, sindikata i demokrata.
U novije vrijeme postoje brojne inicijative, uglavnom republikanskih senatora i zastupnika u Kongresu, koje imaju za cilj oslabiti propise vezane za dječji rad. Mahom su podržane od brojnih desno orijentiranih think-tankova, lobističkih grupa, udruženja poslodavaca pa čak i američke gospodarske komore. Premda pojedine američke države mogu donositi zakone koji se odnose na regulaciju dječjeg rada, onaj zakon koji je restriktivniji i pruža veću zaštitu djeci ima i veću pravnu snagu.
Američko Ministarstvo rada (Department of Labor) 2023. godine bilježi porast prekršaja vezanih za dječji rad od 283% u odnosu na 2015. godinu, s time da valja imati na umu da se radi o službenim brojkama, dok je stvarno stanje mnogo gore. U prilog tome govori i podatak da Occupational Safety and Health Administration (OSHA), tijelo zaduženo za nadzor nad provedbom Zakona o radu, ima 1800 zaposlenih inspektora na oko 134 milijuna zaposlenih. Zaposlenici OSHE govore da bi im s resursima koje imaju trebalo 100 godina da obrade sve slučajeve. Stoga se Ministarstvo oslanja se na privatne revizore koje angažiraju same kompanije, pa im i nije u interesu prijaviti vlastite poslodavce. Osim toga, revizori prvenstveno provjeravaju papire i ne razgovaraju s djecom, a ona imaju lažne dokumente. Sve se revizije najavljuju i provode uglavnom po danu dok djeca u tvornicama pretežno rade noćne smjene baš kako bi kompanije izbjegle provjere.
Prema navodima izvještaja Instituta za ekonomske politike iz 2023. godine, barem je 10 saveznih država (u međuvremenu broj se povećao na 16) predložilo ili donijelo zakone koji imaju za cilj oslabiti odredbe vezane za dječji rad. Uglavnom se radi o povećanju dozvoljene satnice, micanju odredbi koje se odnose na rad u opasnim uvjetima, smanjenju dobne granice od koje djeca mogu služiti alkohol, uvođenju nadnica za maloljetnike nižih od zakonom propisanog minimuma i slično.
U svemu tome prednjače Iowa, Minnesota, Missouri, Ohio, Nebraska, Sjeverna Dakota i Arkansas. Prošle je godine Senat u Iowi donio zakon kojim se dopušta noćni rad maloljetnika od 14 godina. Zakonodavci u Iowi također predlažu da se uklone restrikcije vezane za opasan rad te da se djeci od 14 godina dozvoli rad u hladnjačama, mesno prerađivačkoj industriji, petnaestogodišnjacima rad na pokretnoj traci, i služenje alkohola šesnaestogodišnjacima. Uz to predlaže se zakon koji bi uključivao i posebne dozvole koje bi maloljetnicima od 14 godina omogućavale da se voze na i s posla do 50 kilometara od mjesta stanovanja.
Zakonom bi se ukinule odredbe prema kojima se roditelji kažnjavaju u slučaju da lažu o dobi djeteta, zatim bi ukinuli dozvole koje izdaje povjerenik za rad, a koje su potrebne za neke poslove. Također je u planu zakonom ograničiti odgovornost poslodavca za ozljede, bolest ili smrt maloljetnika na radnom mjestu. Može se pretpostaviti da je razlog tome što su, prema statistikama, djeca dva puta sklonija nesrećama na radu od odraslih. Zakonom se želi onemogućiti rodbinu da privatnim tužbama zahtijevaju naknadu od poslodavaca u slučaju nesreća na radu. Svi ti prijedlozi koriste argument dobrobiti djece, pa tako na primjer u Ohiju predlagatelji smatraju da će se povećanjem satnice maloljetnika „smanjiti vrijeme koje djeca provode pred štetnim ekranima”.
Republikanska guvernerka Sarah Huckabee Sanders iz Arkansasa smatra da odredbe koje zahtijevaju dozvolu roditelja za zapošljavanje četrnaestogodišnjaka predstavljaju „nepotrebno opterećenje za roditelje”. Republikanski zastupnik u kongresu Dusty Johnson, uz potporu američke gospodarske komore, predstavio je zakon pod nazivom „Tinejdžeri uče svakodnevne vještine“. U njemu predlaže povećanje satnice za četrnaestogodišnjake za vrijeme školske godine s argumentom „ako srednjoškolac može igrati američki nogomet do 9 navečer ili igrati igricu kasno u noć, trebao bi moći imati posao ako to želi“. Florida je nedavno ukinula sve smjernice koje su ograničavale radno vrijeme šesnaestogodišnjaka i sedamnaestogodišnjaka. Usto, Florida je jedna od država koje nemaju tijelo koje bi nadziralo provedbu zakona vezanih za rad. Udruge ugostitelja su, uz pomoć republikanaca iz Senata, u Ohiju predložile zakon kojim se dozvoljava rad do 21 sat četrnaestogodišnjacima i petnaestogodišnjacima. New Hampshire i New Jersey već su 2022. godine donijeli zakon kojim se dopušta istoj dobnoj skupini skupljanje suđa na mjestima gdje se toči alkohol te su povećali satnicu s 5 na 6 sati prije obavezne pauze. U Nebraski je predstavljen zakon prema kojem bi se maloljetnicima isplaćivala nadnica ispod minimalne, a tom je prilikom senator Tom Briese izjavio da „ne treba otežavati poslodavcima koji žele zapošljavati mlade“.
Slične razloge imali su i zagovornici dječjeg rada u 17. i 18. stoljeću. Tako je John Locke smatrao da se već trogodišnjake treba uključiti u radnu snagu. Otac utilitarizma Jeremy Bentham tvrdio je da s radom treba početi što ranije jer se ovako gube “dragocjene godine u kojima se ništa ne radi. Ništa za industriju! Ništa za moralni i intelektualni napredak.“ Alexandar Hamilton, jedan od američkih otaca utemeljitelja, također je smatrao da bi djecu trebalo što ranije zaposliti kako ne bi bila obijesna i degenerativna, a usput mogu biti jeftin izvor radne snage. Poražavajuće je da je argumentacija zagovornika dječjeg rada ostala manje više ista, unatoč stoljećima koja ih dijele.
Zaključak analize Instituta za ekonomske politike o američkom zakonodavstvu jest da je promjena zakonodavstava u pojedinim državama samo prvi korak, odnosno služi kao priprema terena kako bi se s vremenom išlo na izmjenu saveznog zakona, pod izgovorom da nije u skladu s praksom i zakonima određenih država.
Korporacije i kazne
Velike korporacije koje zapošljavaju maloljetnike imaju nekoliko strategija kojima izbjegavaju odgovornost. U slučaju da dobiju kaznu, a za to su uzevši u obzir omjer tvrtki i inspektora vrlo male šanse, radi se o kazni od oko 15 tisuća dolara po prekršaju i to bez obzira na to koliko puta ih uhvate u istom prekršaju. Dio poslodavaca stoga kazne tretira kao uobičajen trošak poslovanja, posebno u slučaju fast food lanaca čije poslovanje praktički ovisi o radu tinejdžera, a koji trošak kazne nadoknade u roku od nekoliko minuta.
Velike korporacije angažiraju podugovaratelje za zapošljavanje radnika čime odgovornost prebacuju na njih. Ministarstvo rada je 2023. godine izvijestilo o istrazi u Packers Sanitation Services, najvećoj američkoj tvrtki koja se bavi čišćenjem i sanacijom prehrambenih pogona i klaonica. Prema izvještaju, tvrtka je zapošljavala stotinu djece između 13 i 17 godina koja su radila s opasnim kemikalijama čisteći industrijske pile i ostalu opremu u klaonicama. Najmanje troje djece je imalo ozbiljne ozljede i opekline zbog kemikalija.
Tvrtka je kažnjena s 1,5 milijuna dolara, što za njih ne predstavlja prevelik trošak imajući na umu da im je vlasnik Blackstone, najveća svjetska investicijska korporacija, čiji je moto ni manje ni više nego da „grade poduzeća koji pokreću ekonomiju sutrašnjice“!
prikazuje dijete koji radi poslove čišćenja u klaonici u Nebraski
Popis korporacija koje zapošljavaju djecu, bilo izravno, bilo preko agencija za zapošljavanje, je impresivan: Pepsi, Wall Mart, McDonald's, Ben and Jerry's, Subway, Chipotle, Sonic, Arby's, Tyson Foods, Perdue Farms, Hearthside, Popeye's, Ford, Hyundai-Kia, General Motors...
Djeca uglavnom rade na poslovima na kojima su ranije radili migranti bez papira. To su poslovi za koje je poslodavcima teško pronaći radnu snagu i koje Amerikanci ne žele raditi jer su radno intenzivni i slabo plaćeni.
Kako se radi o opasnim poslovima koji uključuju rad s teškom mašinerijom i kemikalijama, rad na visini, rad s industrijskim pilama u pilanama, djeca često stradavaju, što nije ni čudno jer najčešće počinju raditi bez ikakve prethodne obuke.
Nedavno je The Guardian pisao o slučaju Duvana Thomas Pereza, šesnaestogodišnjeg migranta iz Gvatemale, koji je smrtno stradao u Mar-Jac Poultry (tvornici za preradu mesa) čisteći strojeve. Kazna koju je tvrtka platila iznosila je 212.646 dolara, iako je to bio tek jedan fatalni slučaj u nizu. Naime, u istoj su tvornici u zadnje tri godine zabilježena dva smrtna slučaja i jedna teška ozljeda. Tvornica plati kaznu i dalje nesmetano radi, a stručnjaci se slažu da čak i u slučaju kada bi kazne za korporacije bile veće, to ne bi ništa značilo jer jednostavno nema dovoljno zaposlenih u tijelima zaduženim za provedbu zakona o radu.
Tvrtka je, naravno, bila šokirana saznanjem da je Duvan Thomas Perez bio maloljetnik i svu je krivnju svalila na svog podizvođača zaduženog za zapošljavanje, Onin Staffing.
Novinarka New York Timesa, Hannah Dreier, u velikom istraživačkom članku Sami i eksploatirani, djeca migranti rade brutalne poslove diljem Sjedinjenih država intervjuirala je stotinu djece koja rade po tvornicama i na gradilištima širom SAD-a. Iznosi podatak da je u prihvatnom centru Grand Rapids na sjeverozapadu SAD-a čak 93 % djece otpušteno na skrb sponzorima koji im nisu u rodu. Službenici HHS-a još od 2018. godine primjećuju klastere – mjesta s povećanom koncentracijom udomljene djece, a pokazalo se da se obično nalaze u blizini tvornica, klaonica ili poljoprivrednih hubova koja koriste dječju migrantsku radnu snagu.
Manje-više sve tvrtke koje je Dreier kontaktirala negirale su da da zapošljavaju djecu, odgovornost su svaljivale na podizvođače, i bile uvrijeđene zbog lošeg dojma koji to ostavlja u javnosti. Jedan od najvećih prehrambenih prerađivača u SAD-u, Hearthside, koji proizvodi i pakira hranu za mnoge poznate brendove, suočen s optužbama da koristi dječji rad, izjavljuje: „Jako nam je stalo do tog problema i zabrinuti smo zbog krivog dojma koji to ostavlja o kompaniji ... nikada ne bi svjesno zapošljavali osobe ispod 18 godina“.
S druge strane djeca koja rade za Hearthside svjedoče o teškom radu i večernjim smjenama, o konstantnoj buci kojoj su izložena u tvornicama, o neispavanosti i umoru zbog čega mahom odustaju od školovanja. Njihove priče potvrđuju i učitelji: djeca od umora često kolabiraju u školi, spavaju na nastavi, a nakon nastave jure u svoje smjene. Mnogo ih s vremenom prestaje pohađati školu jer im je nemoguće uskladiti smjenski rad i redovnu nastavu.
Dreier piše o slučajevima djece koja, bez ikakve obuke i zaštite, rade na poslovima krovopokrivača i pritom ozbiljno stradavaju. Svjedoči i o djeci koja pakiraju ljute grickalice pa od začinskog praha imaju osjećaj da im gore pluća; o trinaestogodišnjakinjama koje rade kao sobarice u Virginiji, djeci koja dostavljaju obroke po New Yorku, beru kavu na Havajima, koja rade u noćnim smjenama u pilanama u Sjevernoj Dakoti; o djeci kojoj tvornički strojevi u klaonicama ili pokretne trake trgaju ruke i noge, koja rade 12 satne smjene na vrućini, izložena pesticidima po američkim poljima.
Do točnog broja zaposlene djece teško je doći, a Dreier spominje brojku od 200.000 zaposlene djece. S druge strane Udruga poljoprivrednika procjenjuje da čak pola milijuna djece radi na američkim farmama, a u izvještaju Ureda za odgovornost vlade (Government Accountability Office) navodi se da godišnje sto tisuća djece ima ozljede na radu, što je 20% od svih ozljeda na radu u poljoprivredi. Ministarstvo rada preko Ureda za odgovornost vlade vodi statistiku o smrtnim slučajevima maloljetnih radnika, ali od 2017. godine ne objavljuju podatke. U razdoblju od 2003. do 2016. godine na američkim farmama poginulo je 462 djece.
Govore da ih radnici na traktorima često prskaju pesticidima od čega im se vrti u glavi i često im je zlo.
Od Instituta za ekonomske politike pokušali smo dobiti barem okvirnu procjenu broja djece koja rade u SAD-u, kao i podatak o utjecaju dječjeg rada na američki BDP ili pojedine gospodarske grane, no nismo dobili odgovor. Međutim može se zaključiti da su manje-više sva djeca koja su došla u SAD, došla kako bi radila, a da pojedine djelatnosti jedne od najbogatijih zemalja na svijetu ozbiljno ovise o surovoj eksploataciji najosjetljivije društvene skupine – djece migranata.
Lobisti industrijskog sektora koji podupiru izmjene zakonodavstva žale se zbog „očajno niske“ participacije mladih od 16 do 24 godina na tržištu rada. Iako se radi o visokom postotku od 56%, oni smatraju da treba napraviti više kako bi se mlade u većem broju uključilo u tržište rada.
A što na tom tržištu rada djecu očekuje? Težak rad u večernjim i noćnim smjenama, česte ozljede na radu, konstantna premorenost, preniske nadnice, očaj, bezperspektivnost i gotovo nikakva mogućnost izlaska iz siromaštva. Sve to naravno ide u prilog američkim korporacijama koje imaju stalan izvor jeftine i dovoljno očajne radne snage koja je spremna odrađivati poslove za koje domaće stanovništvo još nije dovoljno očajno da bi ih obavljalo.
Ponovnim dolaskom Donalda Trumpa na vlast ostaje za vidjeti kako će se situacija s migrantima odvijati, ali čini se da postoje dvije mogućnosti. U prvoj od njih Trump će odustati od svoje namjere masovne deportacije migranata potaknut „zdravim razumom“ i potrebama američkog gospodarstva, što se čini vjerojatnijom opcijom. Inače, tu je pragmu američke buržoazije još 2015. godine savršeno sažela Kelly Osbourne u američkom talk showu The View pitanjem upućenom Trumpu: „If you kick every Latino out of this country, then who is going to clean your toilet, Donald Trump?“
Druga mogućnost je da će, u slučaju provedbe deportacija, ti teški i loše plaćeni poslovi pasti na leđa siromašnih i neobrazovanih Amerikanaca. Ako uz to uzmemo i najavljene rezove u američkoj birokraciji i onako slabašnim ostacima socijale, koje planira Trumpov first buddy Elon Musk, može se zaključiti da američku sirotinju čekaju još teža vremena.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Preporučite članak: