Rad za opće dobro bez naknade – tako se zove mjera koju naš zakon predviđa kao “protuuslugu” isplaćivanju zajamčene minimalne naknade. Drugim riječima, da bi korisnici te socijalne pomoći primili 132,72 eura mjesečno trebaju besplatno raditi poslove koji bi inače bili plaćeni barem dvostruko više. Piše Martina Jurišić.
Zamislite situaciju: radno ste sposobni, već duže vrijeme registrirani na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje i nikako ne možete pronaći posao. Aplicirate uredu Hrvatskog zavoda za socijalni rad (bivši Centar za socijalnu skrb) za primanje zajamčene minimalne naknade (ZMN), vaš zahtjev je odobren te vam svaki mjesec na račun stiže “čak” 132,72 eura (ili 1.000 kuna). No, ispada da tih 132,72 eura nije „besplatno“, država očekuje od vas da joj vratite dug. Kako? Radom za opće dobro bez naknade.
Prije nešto više od mjesec dana Grad Osijek pohvalio se započetom mjerom rada za opće dobro bez naknade koji isključivo obavljaju korisnici_ice zajamčene minimalne naknade, tj. oni koji primaju socijalnu pomoć. Mediji su bili puni fotografija i intervjua s korisnicima_icama ZMN-a koji su se odazvali na poziv Grada i Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, dok su političari pričali „toplu ljudsku priču“ o „vraćanju duga društvu“. No, je li zaista tako?
Naime, Zakon o socijalnoj skrbi propisuje kako su jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave i Grad Zagreb dužne organizirati rad za opće dobro bez naknade. Do sada je takva mjera uglavnom provođena u manjim općinama, no danas imamo situaciju kako se ona sada provodi u Osijeku, a i Grad Zagreb je donio Javni poziv u kojem poziva da se iskaže interes za korisnicima_icama zajamčene minimalne naknade za sudjelovanje u radovima za opće dobro bez naknade.
Za više informacija o radu za opće dobro bez naknade, koji propisuje Zakon o socijalnoj skrbi (čl. 36, 37, 38, 39), obratila sam se Hrvatskom zavodu za zapošljavanje (HZZ) te Ministarstvu rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike (MROSP). Iz potonje institucije primila sam generičke odgovore na postavljena pitanja o uvjetima organiziranja i ciljevima mjere rada za opće dobro bez naknade te o zajamčenoj minimalnoj naknadi, dok iz Hrvatskog zavoda za zapošljavanje do objave ovog teksta nije stigao čak ni generički odgovor.
Iz MROSP-a su nam objasnili kako ne postoji vremenski rok koji radno sposobna osoba mora provesti u evidenciji nezaposlenih na HZZ-u, tj. kako ističu, prijava u evidenciji pri nadležnoj službi za zapošljavanje jedan je od uvjeta za priznavanje prava na ZMN, ali nije propisano vremensko trajanje te prijave. Također, iz Ministarstva navode kako sudjelovanjem u radu za opće dobro bez naknade iznos ZMN ne mijenja, odnosno on i dalje ostaje 132,72 eura. Na pitanje o tome ukida li se onim korisnicima_icama koje odbiju poziv za rad za opće dobro bez naknade odmah ZMN ili samo umanjuje i tko odlučuje o posljedicama odbijanja rada za opće dobro bez naknade, iz MROSP-a odgovaraju:
„Zakonom o socijalnoj skrbi propisano je da mjesno nadležni područni ured Hrvatskog zavoda za socijalnu skrb provodi ispitni postupak u kojem ispituje sve činjenice i okolnosti koje su odlučujuće za ostvarivanje pojedinog prava i po utvrđenom donosi odluku o priznavanju ili nepriznavanju prava. Prava na zajamčenu minimalnu naknadu prestaju samcu ili se iznos zajamčene minimalne naknade umanjuje kućanstvu za pripadajući udio člana kućanstva ako se radno sposobni ili djelomično radno sposobni samac ili član kućanstva ne odazove urednom pozivu jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave odnosno Grada Zagreba, za sudjelovanje u radovima za opće dobro bez naknade, s danom na koji se bio dužan odazvati pozivu.“
U 2021. godini 70 jedinica lokalnih, područnih i regionalnih samouprava organiziralo je rad za opće dobro bez naknade u rasponu od 1 do 28 puta po pojedinoj jedinici, govore iz Ministarstva, a u tih 70 jedinica rad za opće dobro bez naknade provodio se ukupno 419 puta. U radovima su sudjelovale 662 osobe. O tome jesu li možda korisnici_ice nakon sudjelovanja u radovima uspjeli pronaći stalno zaposlenje, iz MROSP-a su odgovorili kako ne raspolažu s tim podacima.
Konkretnije su o temi bile voljne pričati Natalija Havelka iz osječkog Centra za mir te Sandra Kasunić iz zagrebačkog Centra za mirovine studije. Kasunić objašnjava kako su došle do toga da se bave temom rada za opće dobro bez naknade: “Natalija i ja smo, između ostalog, prije dvije godine počele surađivati unutar grupe udruga, sindikata i znanstvenika_ca koji_e se bave ekonomskim i socijalnim pravima. Putem mailing grupe koordiniramo suradnju i razmjenjujemo sve aktualnosti i informacije koje se tiču tih prava. Zakonom o socijalnoj skrbi smo se krenule baviti prije nekoliko mjeseci kada je u javnosti odjeknula vijest o zabilježbama, a netom nakon toga nas je i Natalija okupila oko najave Grada Osijeka povodom pokretanja rada za opće dobro bez naknade.”
O tome što je svrha mjere rada za opće dobro bez naknade koja je namijenjena radno sposobnim samcima i djelomično sposobnim samcima u sustavu socijalne skrbi, Kasunić i Havelka navode kako je inicijalna svrha, prema navodima zakonodavca, borba protiv siromaštva i socijalne isključenosti putem radne aktivacije korisnika_ica zajamčene minimalne naknade. No, u praksi, kako ističu moje sugovornice, situacija funkcionira malo drugačije i daleko je od borbe protiv siromaštva ili isključenosti.
Naime, objašnjavaju Kasunić i Havelka, područni uredi Hrvatskog zavoda za socijalni rad (bivši CZSS) dostavljaju podatke o radno sposobnim i djelomično sposobnim korisnicima_cama socijalne skrbi (i članovima njihove obitelji) gradovima i općinama, zatim ih oni kontaktiraju i angažiraju za rad za opće dobro bez naknade u nekim od javnih poduzeća, i to u trajanju od 4 sata dnevno do 60-90 sati mjesečno. Kao što sama mjera i kaže, korisnici socijalne skrbi ne dobiju naknadu, odnosno nisu plaćeni za navedeni rad, već im je to uvjet kako bi i dalje mogli primati novčanu naknadu koja, ponavljamo, iznosi 132,72 eura.
Ova odredba je već više od jednog desetljeća propisana Zakonom o socijalnoj skrbi, ali se nije primjenjivala, odnosno vrlo rijetko u pojedinim lokalnim zajednicama. Zakonodavac je, prema mišljenju mojih sugovornica, propisivanjem ove mjere, kojom uvjetuje pomoć najsiromašnijima, otvorio put tzv. workfare modelu. U praksi to znači da se od korisnika i korisnica zahtijeva svojevrsna protuusluga za dobivanje socijalne pomoći.
Prema saznanjima mojih sugovornica, ali i iz odgovora MROSP-a, može se zaključiti kako korisnici_ice koji se ne odazovu na poziv HZZ-a gube ZMN, a oni koji se odazovu i dalje primaju isti iznos ZMN, tj. 132,72 eura, iako je prosječna plaća na takvim poslovima, koji oni zauzvrat obavljaju besplatno, veća od ZMN-a.
Uzmimo za primjer spomenuti Javni poziv koji ne nedavno raspisao Grad Zagreb. Kao jedan od uvjeta za prijavu podnositelja, kako su navele i Kasunić i Havelka, je i organiziranje mjesečnog rada od 60 do 90 sati na pomoćnim poslovima i poslovima komunalne naravi. Kratkim pretraživanjem po internetu nailazim na informaciju kako je prosječna plaća na pomoćnim poslovima od 458 do 772 eura (ovisno o vrsti posla), dok je na poslovima komunalne naravi prosječna plaća oko 631 euro. Minimalna zajamčena naknada je 132,72 eura i ona se ne povećava kada korisnik sudjeluje u mjeri, a automatski se ukida ako odbije sudjelovati.
Iako im je ZMN omogućen prema Zakonu o socijalnoj skrbi, a temelji se na socijalno-ekonomskom stanju u kojem se korisnik_ca nalazi, možemo zaključiti kako država upravo ZMN i Zakon koristi kao oblik izrabljivanja radnika, odnosno osiguravanja ekstremno jeftine (za jedinice lokalne i regionalne samouprave i besplatne) radne snage.
Havelka i Kasunić ističu: “Prema našem mišljenju odredba je protuustavna i nije u skladu s međunarodnim ugovorima koje je Republika Hrvatska ratificirala. Smatramo da se u konkretnom slučaju radi o prisilnom i obveznom radu marginaliziranih članova društva koje država na ovaj način diskriminira i dovodi u nejednak položaj u odnosu na druge. Dakle radi se o diskriminaciji onih građana i građanki koji su slabog imovnog stanja, radno su sposobni ili djelomično radno sposobni i korisnici su novčane naknade. Također bismo ukazali kako naš Ustav jasno propisuje da svatko ima pravo na slobodan izbor zaposlenja, te pravo na zaradu kojom može osigurati sebi i obitelji slobodan i dostojan život. Također, Ustav Republiku Hrvatsku definira kao socijalnu državu. A što se u konkretnim slučajevima događa? Država korisnike socijalne skrbi, odnosno najsiromašnije članove naše zajednice prisiljava na obvezan rad bez ikakve naknade, odnosno uskraćuje im pravo na zajamčenu minimalnu naknadu (ZMN) ukoliko se ne odazovu pozivu na ovaj rad. Napomenuli bismo da je iznos ZMN za samca 132,72 eura. Taj iznos, posebice u današnje doba iznimno visoke inflacije, nije dostatan ni za najosnovnije troškove. Nije li država u obvezi pružiti pomoć slabim, nemoćnim, nezaposlenim članovima društva?”
Upravo pod idejom pomoći, država navedenu mjeru ističe kao alat koji će dovesti do dugoročnog zaposlenja, no je li zaista tako?
Havelka i Kasunić se ne slažu, već navode kako bi država, ako namjerava smanjiti socijalnu isključenost i potaknuti zapošljavanje nezaposlenih radno sposobnih i djelomično radno sposobnih korisnika_ica socijalne skrbi, trebala izraditi sveobuhvatan i učinkovit program njihovog radnog aktiviranja. Provedba mjere rada za opće dobro bez naknade nije zaposlenje niti uključivanje u tržište rada, već, prema njihovom mišljenju, prisilan rad koji korisnici moraju prihvatiti. Osoba koja je prisiljena sudjelovati u mjeri rada za opće dobro u trajanju od 60 do 90 sati mjesečno nije u mogućnosti tražiti posao, slobodno birati svoje zaposlenje ili primjerice sudjelovati u programima prekvalifikacije, što bi sve bile aktivnosti radnog aktiviranja i uključivanja u tržište rada.
Kasunić ističe kako trenutno provode istraživanje kojim bi ustanovile gdje se sve rad za opće dobro bez naknade provodi, koliko korisnika sudjeluje u ovoj mjeri, koliko korisnika je ostalo bez ZMN-a jer se nisu odazvali pozivu na rad za opće dobro bez naknade, ali i drugih pitanja poput osiguranja u slučaju nezgode na radu i sl. Istraživanje je potrebno za planiranje daljnjih koraka u pogledu te mjere i njezine ustavnosti, ali i iz perspektive njezine usklađenosti sa socijalnim i ekonomskim ljudskim pravima koje reguliraju pravni akti višeg stupnja.
Pitanje efikasnosti mjere rada za opće dobro bez naknade pitanje je i održivosti samog sustava socijalne skrbi u Hrvatskoj. Drugim riječima, postavlja se pitanje ispunjava li on i dalje svoju svrhu te postoji li mogućnost za njegovo poboljšanje? Moje su sugovornice kritične u svojem viđenju sustava, ali isto tako pronalaze opcije za poboljšanje: „U državi u kojoj više od 20 posto stanovništva živi u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti, a u čijem je Ustavu socijalna pravda proklamirana kao jedna od najviših ustavnih vrednota, potrebno je imati učinkovit i efikasan sustav socijalne skrbi koji je usmjeren na pomoć našim najugroženijim građanima. Dodatno, smatramo da bi sustav socijalne skrbi trebao raditi na smanjenju isključenja iz društva te preventivno ka smanjenju siromaštva i transgeneracijskog prijenosa siromaštva. Trenutni sustav socijalne skrbi ne ispunjava niti jednu od tih funkcija. Stoga je ključ poboljšanja u sveobuhvatnoj i cjelovitoj reformi sustava (s ciljem univerzalnosti socijalnih usluga za sve) i većem proračunskom izdvajanju države, vodeći se paradigmom socijalne pravde, a uz uvažavanje koncepta pravedne socijalne politike na način da se omogući veće i snažnije financiranje socijalnih programa u onim zajednicama koje bilježe veću stopu siromaštva.“
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Naslovna fotografija: Pxfuel/Radnička prava
Tekst napisala:
Preporučite članak: