Senna Šimek mlada je politologinja i povjesničarka koja radi na svojoj doktorskoj disertaciji u kojoj se planira baviti istraživanjem hrvatskih narativa o ratu u Bosni i Hercegovini. Budući da je Senna ujedno i vršiteljica dužnosti izvršne direktorice u Inicijativi mladih za ljudska prava Hrvatska, razgovarali smo s njom o temama koje se isprepliću u njenom radu u Inicijativi i doktorskom studiju.
Osim što si koordinatorica programa Inicijative mladih za ljudska prava, ti si i na doktorskim studijima? Možeš li nam reći više o tome čime se sve bavi Inicijativa mladih, te koja je neka dublja pozadina tvog doktorskog rada?
Inicijativa mladih za ljudska prava Hrvatska dio je regionalne mreže koja, osim u Zagrebu, ima urede u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i na Kosovu. Prva je osnovana u Srbiji još 2003. godine, a u Hrvatskoj nešto kasnije, 2008. Volim reći da je našla uloga sokratovska - da postavljamo teška pitanja o ratnim prošlostima naših zemalja, podsjećamo na teme koje bi se kolektivno vjerojatno najradije zaboravile i ukazujemo na neuralgične točke pamćenja tog ratnog razdoblja koje je uglavnom dominantno prožeto nacionalizmom.
A kako i naš sam naziv upućuje, mi smo inicijative mladih, stoga smo uvelike usmjereni na to da mladima pružimo znanja koja u školama, kroz medije ili obiteljske razgovore uglavnom ne dobijaju (imamo istraživanje Ratne devededesete iz perspektive mladih u Hrvatskoj objavljeno 2022. koje nam je dalo egzaktne podatke o tome koliko mladi znaju ili ne znaju o nekim specifičnim temama iz 1990-ih), ali i da im osiguramo jednu vrstu sigurnog prostora u kojem zajednički mogu raspravljati o tome, suprotstavljati mišljenja, razmjenjivati različita životna iskustva, dijeliti znanja i osvijestiti vlastitu snagu za društveno djelovanje. To činimo i kroz regionalno povezivanje mladih što je posebice važno jer se pokazuje da je uglavnom najbolji način za razbijanje stereotipa kontakt. Čvrsto stojim iza toga da je to nužno za stvaranje zdravijih odnosa u regiji, zdravijih odnosa unutar vlastitog društva i zdravijeg odnosa prema svakom ponaosob.
Uvijek mi je teško odgovoriti na pitanje odakle je došao interes za bavljenje devedesetima, posebice jer sam, kako to ljudi vole često istaknuti, rođena nakon završetka rata, a imala sam i tu sreću da ne nosim obiteljske ratne traume (barem ne pretjerane). No, mislim da me oduvijek mučilo to što su devedesete uvijek prisutne u javnom prostoru, ali isključivo njihova jedna, poželjna interpretacija. Malo po malo, taj me interes od studija politologije doveo do studija povijesti s idejom da na faksu dobijem faktografsko znanje o devedesetima. S obzirom da studij povijesti baš i nije bio mjesto na kojem mogu učiti o ratu, jedina smislena i logična vrata na koja sam pokucala su bila ona od Inicijative mladih za ljudska prava - i otada kreće moje ozbiljnije bavljenje raspadom Jugoslavije, ratovima i poslijeratnim narativima.
Moja prva velika prekretnica bio je diplomski rad na temu političkog mita o Domovinskom ratu, a dok sam istraživala za njega, shvatila sam koliko toga je još moguće napisati (pa i otkriti) o ratu, posebice kada kut gledanja nije onaj nacionalistički - netko bi rekao domoljubni - stoga mi je upis doktorskog studija bio još jedan logični korak. Čvrsto vjerujem da je za kritiku načina na koji se gleda na Jugoslaviju, rat i njegove posljedice potrebna suradnja akademije i civilnog društva, s obzirom da osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje u tome podosta zakazuje (uz čast iznimkama), a čak ni političari uglavnom ne preispituju postojeći diskurzivni teren omeđen dominantnim narativima o ratu.
Koliko je iz tvoje perspektive teško održati mir gledajući kroz povijest?
Na prvu djeluje da je jako teško, iako zapravo ratovi čine puno manji postotak povijesti nego stanje mira i njegovo održavanje, tako da, iako je paradoksalno zapravo, možda i nije tako teško održati mir. No, problem je u tome što kada dođe rat, kada nastane nemir, to je toliko glasno i ima takve posljedice jer urušava cijelo društveno tkivo pa onda više pamtimo te kraće intervale nego mir koji ipak predstavlja duže razdoblje. Više pamtimo šest godina Drugog svjetskog rata i četiri godine Prvog svjetskog rata nego 20-ak godina između Prvog i Drugog svjetskog rata ili poslijeratni period.
A sad, kada je riječ o samom održavanju mira, mir je užasno krhak, kako se to često voli reći. Treba jako dugo da ga se izgradi, kao u konačnici i povjerenje i međuetnička suradnja, a jako malo da se sruši. Također, za uspostavljanje mira potrebno je jako puno ljudi i jako puno institucionalno-strukturne podrške da bi se taj mir mogao održati, a za rat je dovoljno odgovarajući trenutak i “par” ljudi koji će tu atmosferu koja je već zapaljiva samo još malo razbuktati da se to onda proširi kao i vatra.
Kako vidiš svoju ulogu u širenju mira? Misliš li da učenjem o povijesti, zdravom narativu o povijesti, doprinosiš da bude manje konflikata i ratova u budućnosti?
To je teško pitanje, bolna točka, jer zapravo postoje dvije struje mišljenja oko toga. S jedne strane, stav je da trebamo ostaviti prošlost u prošlosti i da više ne raskopavamo te stare rane, da jednostavno idemo dalje i da mlade ljude ne treba opterećivati prošlošću. Samim time, da trebamo graditi odnose, veze, poznanstva i suradnju na nekakvim novim temama, svježim temama ili budućnosti. A da onda mi koji, možda iz naše perspektive, pokušavamo iznijeti van te zdravije, ali teže narative, odnosno boriti se protiv iskrivljavanja prošlosti, da smo mi zapravo ti koji dodatno potiču sukobe i nemir. Kada bih vjerovala da je to tako onda se ne bih bavila ovim s čim se bavim. Mislim da je to užasno važno, iako je teško i definitivno nije ugodan osjećaj pričati o temama koje nisu lake za čuti nikome.
To je “posao” koji te stalno tjera da sumnjaš u sebe i ono što radiš. Zahtijeva jako puno preispitivanja i dovođenja u pitanje vlastitog identiteta i stvari u koje smo vjerovali do sada. Pogotovo kada moraš pričati o takvim stranama svoje prošlosti, odnosno prošlosti države kojoj ti pripadaš, nacije kojoj ti pripadaš, kako god se identificiraš, to nikako nije lagano, niti na kolektivnoj razini niti na osobnoj razini. A pogotovo kad se velika većina ljudi ne slaže s tim pristupom. No, ja mislim da je to nužno i naša odgovornost. Uvijek volim reći da nam je “grah pao” tako da živimo u državi koja je nastala u krvavom ratu u 90-ima i koja se onda razvijala i održavala kroz iskrivljavanje, negiranje povijesti i koja se temelji na tome da više javnog prostora imaju zločinci, političari koji su huškali na rat, a puno manje žrtve ili ljudi koji su borili protiv rata (ili barem načina na koji se on vodio) te koji danas pokušavaju predstaviti i alternativne narative.
Mislim da moramo otvarati te teme, premda, naravno, to ne dovodi automatski do mira. Priznanje zločina počinjenih u ime naroda i države kojima pripadamo ili prihvaćanje toga da nijedna strana u sukobu nije isključivo žrtva nije jedini preduvjet za održivi mir i kvalitetan suživot. To je tek prvi korak - u drugom koraku, nakon što vidimo da smo svi krvavi ispod kože i da smo spremni priznati i stati iza toga, čak i kad nam nije na ponos - mislim da se tu otvara prostor za povezivanje i suradnju, odnosno učenje iz onoga što sto su naši roditelji, naši preci, preživjeli.
Koliko je istinita tvrdnja da se povijest ponavlja, ali svaki put sve više košta?
To je super rečeno. Ja se nadam, naravno, da se, što se tiče ratova devedesetih, oni neće ponoviti. Mislim da se generalno povijest ponavlja jer, na nekoj filozofskoj razini vjerujem u cikličku ideju vremena. No, mislim da su uvjeti, tj. kontekst, uvijek barem malo drugačiji. Što se tiče baš specifično ratova u devedestima i našeg okružja, mislim da je socijalistička Jugoslavija primjer države koja je kontinuirano ulagala napor u to da se neke mrlje iz njezine povijesti, posebice tijekom Drugog svjetskog rata, ne spominju. Fokus je bio isključivo na pozitivnim narativima o zajedničkoj prošlosti. To je, razumljivo do jedne mjere i postoje razlozi zašto to države rade, ali to bi zahtijevalo posebni razgovor.
U svakom slučaju, “guranje pod tepih” se vratilo i eruptiralo krajem osamdesetih što, želim istaknuti, nikako nije jedini razlog, ali je doprinijelo tome da sukobi u devedesetima budu tako krvavi. Usudila bih se reći da je Hrvatska taj modus operandi preuzela od Jugoslavije - kako kaže di Lampedusa, sve se mora promijeniti da bi sve zapravo ostalo isto. Tako da mislim da ako nastavimo veličati događaje koji nam idu u prilog, a ignorirati važnost suočavanja s lošim stranama prošlosti, povijest bi se mogla ponoviti, svaki put koštajući sve više i više.
Koliko je povijest objektivna i činjenična? Možeš li recimo u nekoj debati, kao što to možemo u znanosti, reći “ovo je dokazano i tako je”?
Baš mi je drago zbog ovog pitanja, teoretičarka povijesti je sretna! Rekla bih ovako, postoji debata o tome je li povijest uopće znanost, kao što je recimo znanost matematika ili fizika. Smatram da povijest jest znanost i ono što ju odlikuje kao znanost su metode koje se koriste. Znači minimum koji svaki povjesničar mora imati je pravilno korištenje izvora, korištenje metodologije, poznavanje i primjena teorijskih modela i sl. To ju čini znanošću. A sad, što se tiče objektivnosti, ja ne vjerujem da postoji povjesničarska, historiografska, kako god to nazvali, objektivnost. Zato što vjerujem u to da svatko od nas u svako svoje istraživanje unosi sebe. I odabir moje teme za doktorat je jednim dijelom rezultat onoga u što vjerujem i za što se zalažem. Ne treba bježati od vlastite vrijednosne pozicije, ali uvijek treba postavljati pitanje koja joj je svrha.
Ja želim društvo koje je tolerantno i koje se želi suočiti sa svojom prošlošću, raditi na pomirenju i biti spremno kritički se osvrtati na postupke naših prethodnika, a ne ono koje perpetuira nacionalističku interpretaciju prošlosti i omogućava ostanak u poziciji žrtve. Iz tog proizlazi i moj angažman u Inicijativi, kao i odluka o upisu doktorskog studija te odabir teme. Stoga, mislim da je pristranost nemoguće izbjeći, ali isto tako mislim da je to u redu i da ne trebamo bježati od toga. Trebamo biti svjesni toga i ne pokušavati to sakriti. Upravo je u tom potonjem problem. Mnogi se povjesničari kunu u svoju objektivnost umjesto da prihvate i pokažu ideološku poziciju iz koje polaze jer im to služi kao dobar način za diskreditaciju ostalih - “ja sam nepristran_a i zbog toga su moji radovi jedini ispravni, tj. ono što ja pišem o Domovinskom ratu predstavlja istinu”.
Jesu li povijest i prošlost isto? Mogu li biti sinonimi?
Povijest je zapravo samo ono što mi znamo o prošlosti. Prošlost i povijest zapravo nikada nisu jedno te isto, nemoguće je tvrditi da je ono što je zapisano o prošlim događajima potpuna slika prošle stvarnosti. Uvijek nešto izmiče. To samo po sebi nije problem, već je problem kada je povijest predstavlja kao znanost, a zapravo je u službi dominantnih političkih opcija, tj. izražava se kroz narative koji služe veličanju vlastite prošlosti, a zapravo su uvelike manjkavi, nepotpuni i isključujući. Zbog toga je važno da oni koji čitaju, gledaju i slušaju o povijesti - njezini konzumenti - budu svjesni da uvijek postoji nešto više, nešto što nije izrečeno ili nešto što je (namjerno) marginalizirano.
Koliko se slažeš s tim da ne može samo jedna strana biti kriva? Da su za rat potrebni dvoje?
Pa ja čak ne bih rekla da su tu dvije strane krive, nego je tu dvije, tri, pet, šest strana. I stojim iza toga, iako neću generalizirati, ali mislim da uglavnom nije dovoljno jedna strana, jedna osoba, jedna politika da se započne rat. No, užasno je teško navigirati kroz to i ne zapasti, s jedne strane, u krajnju relativizaciju, tj. potpuno izjednačavanje, a s druge strane, svaljivanje krivnje na jednu stranu. Mislim da je tu onda važno stalno si ponavljati kako strana u sukobu nije narod, odnosno kako krivnju ne može nositi cijeli narod, već se radi na njezinoj individualizaciji. Naravno, to ne znači da “narod” nema odgovornost za kritiku vlasti, aktivnu građansku participaciju, suočavanje s prošlošću i sl.
U svakom slučaju, kad god se jako pokušava naglasiti da je samo jedna strana kriva, to se uglavnom radi kako bi se pojačao efekt vlastite žrtve, što te onda lišava svake odgovornosti i zadržavanja osjećaja ljutnje i ogorčenosti. Onda se tu javlja stav kako mi, kao isključive žrtve, ne moramo raditi na suočavanju s prošlošću jer druga strana je sve započela. Iz toga nema ni individualnog ni kolektivnog napretka. Nema gradnje zdravije budućnosti i preuzimanja odgovornosti.
Što misliš o mirovnom odgovoru na rat, imamo primjer Gandhija, i koliko je efektivan?
Jedan ciničan odgovor bi bio da se ratovi i dalje događaju, tako da što će nam mirovni aktivisti? Koji mirovni aktivist je spriječio ijedan rat, ikad igdje? Imamo Gandhija i na primjer priziv savjesti u Jugoslaviji za koji su se zapravo mirovni aktivisti borili da dobijemo i da ne moramo sudjelovati u vojsci. Tako da ja vjerujem da mirovni aktivisti, antiratni prosvjedi i generalno antiratni pokreti, možda neće zaustaviti rat, i svakako ne sve ratove, ali mislim da ga sigurno bar smanjuje ili ga usmjerava u jednom ili drugom smjeru.
I ono što je još bitnije, jako puno možemo iz toga učiti. Ako se o tome priča, a recimo o Gandhiju se priča, danas znamo Gandhija kao prekrasan poznati primjer mirnog prosvjedovanja protiv Velike Britanije, odnosno protiv kolonijalizma u Indiji. No, u regiji su puno manje poznati volonterski pokret Pakraca, antiratna kampanja, Žene u crnom, individualni napori hrabrih pojedinaca poput Josipa Reihla-Kira ili Dmitra Obradovića i drugih. Odnosno, ako i jesu dominantno prepoznati, uglavnom ih se nastoji negativno predstaviti. No, ipak prevladava ignoriranje i vrlo je jasno kako su mirovni odgovori na rat uvijek drugorazredna (ako ne i trećerazredna) tema spram vojnih pobjeda i poraza.
Bojiš li se reakcija starijih kada govoriš o ratu kao osoba koja je rođena poslije rata? Kako se štitiš od kritika?
Ja ti se ne bojim ni malo. I ovo možda zvuči kao samohvala, ali stvarno nije. Kada mi stariji ljudi koji blagonaklono gledaju na ovo što ja radim prilaze, uvijek kažu nešto poput “ajme, ti si tako hrabra i bravo za to što radiš”, ali moj je odgovor na to uvijek da ni ne mogu raditi ništa drugo, gotovo svaki dio mene je posvećen tome. Ne vidim se ni u čemu drugome, tako da na žalost - ili na sreću - to nije hrabro, nego je to moj poziv. Rijetko izravno čujem komentare koji su upućeni baš osobno meni, a koji se temelje na tome da se nemam pravo baviti ratom s obzirom da sam rođena nakon njegovog završetka, ali kao što sam već rekla na početku, čujem ih nerijetko kao odraz općeg društvenog stava o tome tko ima, odnosno nema, legimitet za proučavanje i poučavanje o ratu.
Moj odgovor je na to uvijek isti - ja (kao i drugi ljudi naših godina) moram živjeti u društvu, u državi i u regiji koja je nastala nakon rata i koja je njime u ogromnoj mjeri oblikovana. Osim toga, u jednom trenutku ljudi koji su imali direktno iskustvo rata neće biti među nama - znači li to da se onda o ratu više uopće neće smjeti govoriti? Argument da sam premlada da bih se bavila ovom temom ne stoji kada su posljedice rata vidljive i danas i posljedice rata utječu na mene. Ima veze sa mnom i s tobom, s načinom na koji (ne)glasamo, sa svim javnim politikama, sa školstvom, sa zdravstvom. Rat je u pozadini svega i njegove interpretacije utječu direktno ili indirektno na mene, a utjecat će i na generacije koje dolaze.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Foto: Ana Tomić
Preporučite članak: