U studenom 2013. učenici Srednje medicinske škole u Slavonskom Brodu organizirali su petodnevnu obustavu nastave kako bi se izborili za prihvatljivu raspodjelu teorijske i praktične nastave. Time su upozorili na velike propuste do kojih je došlo prilikom reforme sestrinskog obrazovanja prije šest godina, a pritom su pokazali i veliku želju za uključivanje u život zajednice. O štrajku u Srednjoj medicinskoj školi, sestrinskom obrazovanju i važnosti povezivanja, razgovarale smo s Domenikom Benak, jednom od članica Organizacijskog odbora štrajka.
Što je dovelo do štrajka?
Naš ključni problem bio je raspored obavljanja prakse koji je uzrokovao brojne popravne. U razredu ste podijeljeni po grupama te uvijek jedna grupa ima praksu od 7.00 do 19.00h, obično zadnja tri, četiri tjedna u godini te učenici nisu u mogućnosti ispraviti ocjene iz pojedinih predmeta. Generacija prije nas se isto pokušavala izboriti za promjene i postići dogovor sa Upravom škole, međutim na svoje upite i dopise nisu dobili nikakav odgovor, a zbog štrajka Uprava nas je prvi put ozbiljno shvatila.
Kako ste pokrenuli štrajk? Kako ste došli na tu ideju?
Do ideje smo došli tijekom jedne pauze između prakse i nastave. Čuli smo kako je srednja medicinska škola u Puli štrajkom došla do željenog rasporeda kakvog smo i mi željeli. U jednom kafiću se svi okupljamo; primalje, fizioterapeuti i medicinske sestre, te smo u međusobnom razgovoru shvatili da štrajk možemo organizirati zajedno. Dogovorili smo da ćemo u ponedjeljak, povratkom u drugu smjenu započeti štrajk. U tom trenutku nitko od nas nije znao kako se organizira štrajk, mi smo jedino znali da ćemo u ponedjeljak obustaviti nastavu. Odlučili smo ne odustati dok ne izborimo promjene, željeli smo biti generacija koja će promijeniti neke stvari. Tog ponedjeljka smo došli u školu, svi smo izašli na hodnik i odbili pohađati nastavu do daljnjeg. Obzirom da svaki razred ima svoju facebook stranicu mogli smo sve učenike obavijestiti o započetom štrajku te da da prva i druga smjena podržavaju štrajk. Prva smjena je otišla kući, ali dosta njih se vratilo da nas podrži i vidi kako će se sve razvijati. Neki učenici koji žive u dalekim selima su javili da neće ostati cijeli dan jer im autobusi rijetko voze, svega 2-3 linije dnevno, ali tokom dana svi učenici su bili u školi. Nikada neću zaboraviti osjećaj kada je ravnateljica sišla među nas i kad je zaprijetila ukorima svima koji ostanu, a u tom trenutku nijedna osoba nije ustala; od onih ljudi koji se strašno boje pedagoških mjera, do soba koje to ne zanima, nitko se nije ustao, iako smo je se zapravo jako bojali.
Kako je dalje tekla organizacija štrajka?
Jedna kolegica je čula za udrugu Inspire u Slavonskom Brodu koja se bavi različitim stvarima, a između ostalog poznaju pravnu tematiku. Mi smo kontaktirali udrugu i njihov predstavnik Matej Šišmanović nam je jako puno pomogao u organizaciji. Nismo znali da smo trebali štrajk najaviti te imati i Organizacijski odbor. Tu činjenicu je iskoristila i Uprava škole koja je nastavila prijetiti. Matej nam je pomogao pri osnivanju Organizacijskog odbora i sastavljanja prvih dopisa. Poslije toga ravnateljica i cijela Uprava su otišli iz škole, a mi smo uskoro saznali da je ravnateljica preko medija sazvala roditeljski sastanak idući dan, u utorak. Netko je pokrenuo i web stranicu Lajk za štrajk preko koje nas je podržalo jako puno ljudi. Na toj stranici smo objavili da i idući dan nastavljamo štrajk. Na sutrašnjem sastanku, ravnateljica je rekla roditeljima da će svakom učeniku koji se u srijedu ne pojavi na nastavi poslati socijalnu službu kući. Naši roditelji su provjerili tu prijetnju i ona se pokazala neosnovanom. Mi smo u međuvremenu kontaktirali odvjetnicu u Puli koja nam je također puno pomogla i objasnila da mi imamo pravo na štrajk, iako nije bio najavljen na vrijeme, te da za to ne možemo dobiti nikakve sankcije. To nas je jako ohrabrilo, pogotovo kad smo dobili poziv da razgovaramo sa županom i pročelnikom za srednjoškolsko obrazovanje u Slavonskom Brodu. Nakon tih razgovora pozvani smo i na sjednicu škole i Aktiva (skup svih medicinskih sestara i tehničara, koji drže nama nastavu i razgovaraju o praksi), u tom trenutku bili smo shvaćeni. Nakon toga, svaki dan nakon 19.00h, mi koji smo pokrenuli štrajk, otišli bi u kafić u koji stalno izlazimo, a gazda tog kafića nas je častio kavama. Tamo smo ostajali do 22.30 i sređivali dojmove i radili planove za idući dan.
Tko je sve sačinjavao Organizacijski odbor? Kako ste vi kao odbor komunicirali s ostalim učenicima?
U rad Organizacijskog odbora bilo nas je uključeno šestero; dvije kolegice iz mog razreda, kolegica iz četvrtog razreda, jedan fizioterapeut, jedna primalja i ja. Fizioterapeuti i primalje imaju puno manje sati prakse i stižu obaviti svoje obaveze, ali svejedno su nas zdušno podržali i na tome smo im jako zahvalni. Mi smo kao Organizacijski odbor direktno komunicirali s učenicima. Pratili smo tijek događaja i uvijek bi netko od nas izašao van na stepenice i putem megafona obavijestio učenike o tijeku pregovora te smo sve odluke donosili zajedno.
Jeste li za vrijeme štrajka bili u kontaktu s medicinskim školama u drugim regijama?
Tijekom štrajka bili smo u komunikaciji s Pulom, Karlovcem i Pakracom. Medicinska škola u Puli je brzo riješila svoju situaciju jer im je njihova ravnateljica puno pomogla, dok je naša ravnateljica mislila da smo se okomili na nju osobno te nam nije izlazila u susret. Stoga smo kontaktirali ravnateljicu iz pulske škole koja nas je spojila s pravobraniteljicom te nam rekla kako i što moramo poslati u ministarstvo. Štrajk u Puli je trajao dva dana, a i u Pakracu su brzo došli do rješenja. Samo smo mi imali problem pet dana.
Je li se na vaš apel za pomoć odazvao još netko iz udruga civilnog društva ili sindikata? Tko vam je sve pružio podršku?
Pomogla nam je samo udruga Inspire od prvog dana. Ostale srednje škole su izrazile podršku tako da su sastavljale popise učenika koji nas podržavaju. To nam je puno značilo, ali ipak nas je bilo strah sankcija jer smo morali nastaviti školovanje, a i tijekom štrajka su nam neki profesori prijetili. Veliku pomoć nam je pružio profesor Ilija Jergović koji je od prvog dana bio uz nas, bodrio nas i nije nam dao da odustanemo te je s jednom kolegicom iz Organizacijskog odbora radio na promjeni rasporeda koji bi nam olakšao polaženje nastave i prakse. Starije generacije su bile podijeljene oko našeg štrajka; jedni su mislili da trebamo izdržati kao što su i oni, a drugi su nas podržavali smatrajući da ako oni nisu imali dovoljno snage za neke promjene zašto mi mlađi to ne bi napravili. Puno nam je značilo i kada nas je Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID) iz Zagreba došla podržati zadnji dan našeg prosvjeda.
Jesu li se ostale institucije uključile u izradu alternativnog rasporeda?
Ostale institucije su godinama zanemarivale naš problem. Prvo što smo pitali župana, njegovu zamjenicu i pročelnika za obrazovanje, jest zašto je ranija reakcija izostala, kada je bilo poznato da ovakav prenatrpani raspored krši naša prava. Neki naši kolege su i putnici koji radi ovakvog rasporeda odlaze od kuće u 5.00h ujutro i vraćaju se u 22.00h navečer, a potom se od njih očekuje da budu redovni i koncentrirani na nastavi te polažu ispite. Dobili smo odgovor da oni kao županijska i gradska uprava financiraju rad škole, ali da nemaju ništa s izradom rasporeda nastave i prakse koji organizira svaka škola zasebno. Bili su svjesni da postoje propusti, ali svejedno se nije reagiralo. Na primjer, problem je što mi u školi nemamo kantinu, a obzirom da cijeli dan imamo obaveze mi moramo negdje doručkovati, ručati i večerati, a to sve košta.
Postoji li organizirani učenički dom i prijevoz za vaše učenike?
Ništa od toga. Većina putnika koji su iz okolnih mjesta i sela mora unajmiti stan ovdje u Brodu. To nije rijedak slučaj, od nas 38 u razredu, mislim da desetak ima stan.
Jesu li nakon štrajka ispoštovana obećanja?
Tijekom štrajka davana su nam različita obećanja i opravdanja, od toga da će novi raspored krenuti od idućeg tjedna, do toga da to ipak nije izvedivo jer škola ovisi o ugovoru s bolnicom. Međutim, mi smo znali da su u drugim školama uspjeli sastaviti bolji raspored. Na njihovu izjavu da drugačiji raspored nije moguć jer je škola gost u bolnici, otišli smo na razgovor s upravom bolnice na kojem smo saznali da bolnica školi nije postavljala uvjete vezane uz dužinu i učestalost našeg rada tamo. Iako nas se možda smatralo naivnima, nismo pristajali na prvotna obećanja.
Tek kada smo od strane pročelnika uvjereni da će od 1. siječnja biti uvršten novi raspored smo pristali prekinuti štrajk. Međutim, poručili smo im da se vraćamo štrajku ako novi raspored ne bude vrijedio prvi dan idućeg polugodišta, i s time su se složili svi učenici i uprava škole.
Održava li se komunikacija među članovima organizacijskog odbora i planirate li nove akcije?
Tijekom tih pet dana štrajka jako smo se zbližili te i danas komuniciramo. Koliko god da je to bilo moje najbolje razdoblje u srednjoj školi, toliko je bilo i vrlo stresno. Međusobno smo si bili velika podrška. Većina nas se nije našla na toj poziciji zato što smo htjeli, nego zato što smo bili najglasniji. Trenutno ne planiramo zajedničke akcije. Nakon štrajka je nas troje htjelo nastaviti suradnju, prvenstveno s udrugom Inspire jer smo tada samo za njih znali.
Problemi zbog kojih ste krenuli u štrajk djelomično su posljedica i nedavnih reformi sestrinskog obrazovanja. Kako je trenutno organizirano obrazovanje za medicinske sestre?
Trenutno srednjoškolsko obrazovanje za medicinske sestre traje pet godina. Po mom mišljenju, a i po mišljenju svih ljudi s kojima sam o tome razgovarala, to ne može funkcionirati. Prvenstveno zato što u taj program nije uključeno puno toga što bismo trebali učiti. Sestra koja je završila prije deset godina i ja nećemo imati iste kompetencije, i ja neko vrijeme neću biti sposobna raditi neke stvari koje ona može. Do toga dolazi zato što mi nemamo klinika, odnosno pružaju nam se ograničene mogućnosti da učimo ono što ćemo jednog dana raditi. Spustili su nas na nivo primarne njege, što u praksi znači da se pravi minimalna razlika između medicinske sestre i njegovateljice. Ali, vi se kao medicinska sestra nigdje ne možete zaposliti i baviti se samo njegom pacijenata. Od vas se očekuje da imate određeno kliničko znanje. Nekad doktor neće nešto znati i onda će vas pitati, i zbog toga vi te podatke morate imati. Međutim, nama se sada sve prebacilo na njegu pacijenata, a kliničko obrazovanje je zanemareno.
Pravi li se razlika pri zapošljavanju tvoje generacije i generacija medicinskih sestara koje su se obrazovale po prijašnjem programu?
U ovom trenutku ne, neće se meni bodovati jesam li završila po programu od pet godina ili po onome od četiri. Njih to ne zanima jer ne shvaćaju da postoji problem. Toga će postati svjesni tek kad moja generacija dođe na tržište rada, jer smo u velikom minusu što se stručnog znanja tiče. Recimo, odlična je stvar što više vremena provodimo u bolnici - iako zbog toga imamo prekrcan raspored - ali je jako loša stvar što su nepotrebno dodavali predmete. Cijelu školsku godinu imamo predavanja i jako puno vježbi u kabinetu, ali od toga u praksi imamo jako malo koristi. S druge strane, izbacili su primjerice pedijatriju, koja je klinika i koju je predavala doktorica koja bi objasnila kako funkcionira nešto osim toga kako treba okupati dijete. Objasnila bi kako se treba odnositi prema djetetu koje ima tu i tu bolest, što treba napraviti da ga se ne ugrozi, da mu se stanje ne pogorša, itd. Prema sadašnjem programu, mi to ne učimo. Mi učimo kako okupati to dijete, i tu stvar staje.
Koliko ljudi poznaješ da se nakon škole zaposlilo u struci?
Od ljudi koji su završili po petogodišnjem programu ne poznajem nikoga. Mogu eventualno nabrojati sedam, osam ljudi koji su jedva dobili staž, i to isključivo medicinskih sestara-tehničara. Primalje i terapeuti rijetko kad mogu dobiti staž, neovisno o tome traže li u Brodu ili izvan njega. Uglavnom, u našoj bolnici ne radi nitko tko je u zadnjih pet godina završio školovanje. To je još jedan razlog zbog kojeg ljudi mijenjaju struku, jer ne mogu naći posao. Oni koji ne mijenjaju struku, idu van. Jedan cijeli razred generacije koja je završila prije dvije godine, njih dvadeset, svi su otišli u Njemačku. Tome doprinosi i to što će tamo dobiti posao i radit će taj posao, a ne kao ovdje. Ovdje ste vi možda medicinska sestra po opisu posla, ali ako zatreba, bit ćete i domar, zidar, radit ćete sve. Doslovno sve.
Drugdje toga nema. Ovdje medicinska sestra puno puta mora napraviti stvari koje treba obaviti doktor, jer što će, pustiti čovjeka da umre? A u biti ne smije to raditi, ne smije davati ništa osim eventualno šok terapije.
Misliš li da bi se na te probleme moglo utjecati pritiskom na ministarstvo, uz potporu uprave škole i drugih tijela?
Samo uz jako dobru komunikaciju, a ne vjerujem da je to trenutno moguće. Većim dijelom zato što se radi o načinu na koji cijeli sustav funkcionira. Međutim, mislim da je moguće napraviti određeni pritisak, što je svakako lakše ako se ljudi povežu i razmjenjuju informacije. Primjer toga je naša komunikacija s medicinskom školom u Puli. Mi tada uopće nismo znali da možemo napraviti nešto poput štrajka, a da nismo čuli za Pulu, vjerojatno bi tako i ostalo. Nije bilo prethodnog kontakta, ali smo čuli za njihov štrajk i to je bilo dovoljno da nas pokrene.
Kakav je odnos s medicinskim sestrama u bolnici? Na koji se način odvija prijenos znanja?
Na svakom odjelu možete naći sestru koja će odvojiti vremena da vam objasni što vas zanima. Naravno, ne na trijaži ili hitnom prijemu gdje je uvijek gužva, ali ako je stanka ili sporiji tempo, uvijek možete pitati. Na primjer, velik je problem što svaki dan gledamo sestre kako upisuju stvari u Bolnički informacijski sustav (BIS), a ne znamo kako BIS funkcionira. U školi učimo kako izgleda predsjednička lenta, ali o BIS-u, s kojim ćemo jednom raditi svaki dan, ne učimo ništa pa o tome dosta pitamo sestre na praksi.
A učite li u školi o, recimo, radničkim pravima ili poziciji žena u svijetu rada, što bi vam isto moglo dobro doći?
Ne. Oko takvih se stvari sami morate zainteresirati i potruditi doći do informacija, kao što smo mi napravili kad smo kontaktirali Inspire.
Koliko muških učenika ima u tvom razredu?
Od nas 38, mislim da ima 11. To vam uopće više nije nešto skandalozno, iako je prije bilo. Recimo, primalje, bilo je apsolutno nezamislivo da će dečko biti primalja. Prije 15 godina u razredu moje tete su imali jednog dečka. Na početku nisu htjele sjesti s njim! Mislim da se to sada jako mijenja, ali se ipak primijeti razlika u raspodjeli poslova između mene i muškog kolege. Ako dođem s nekim muškim kolegom, ja ću ići u njegu, on će otići mjeriti tlak. S druge strane, muški tehničari koji rade već godinama u bolnici, kod njih toga nema. Kod njih, ako se ide u njegu, idu svi. Jedino kod praksanata se vidi takva podjela, na svakom odjelu, kod svake sestre.
Misliš li da do toga dolazi nesvjesno?
Mislim da se to svjesno radi, zato što bude baš pikirano. Druga stvar je ako je pacijent muškarac pa ako traži mušku osobu da ga okupa i njeguje. Imate žena koje traže žensku osobu, to nije nikakav problem. Ali jedna je stvar kad to pacijent traži, a druga je stvar kad tebe sestra pošalje. Ako od 7 do 9.30 radite njegu, vi ćete u toj njezi okupati recimo sedam ljudi, dok će on izmjeriti tlak, i to je to. Znači, ostatak tog što ja idem u njegu, on ništa ne radi.
To znači da praksantice i dalje obavljaju većinu fizički napornih zadataka?
Dobro, ne mogu reći, ako treba voziti nekog jako teškog pacijenta iz jedne zgrade u drugu, najčešće će muškog kolegu poslati, iako ni to nije uvijek slučaj. Problem su i kolica koja nikada ne valjaju i uvijek vuku na lijevo, ja mislim da su tako napravljena. To je toliki napor... Znala sam stati s pacijentom jer doslovno ne mogu dalje, reći da nemam snage, da ćemo malo pričekati. Da, takve stvari bi barem dvoje trebalo raditi. Da, ali to je onda bacanje radne snage. Oni će mene radije pustiti da sjedim i da motam vatu, nego me pustiti da odem pomoći kolegici koja vozi pacijenta. Po tom pitanju, odnos prema nama u bolnici zna biti stvarno problematičan. Radimo sve, ali to rijetko tko prepoznaje, samo nam daju druge zadatke i šalju dalje, imam osjećaj da uopće ne stanu i ne razmisle o tome što radimo. Zamislite da konstantno radite nekome njihov posao i ništa! Od mene se stalno traže stvari koje ja ne smijem napraviti, a očekuje se da ih bez pogovora radim. Odgovornost mi je ogromna i znam što se može dogoditi, išla sam istražiti kakve su sankcije da ja kao praksant i kasnije kao sestra, obavljam određene postupke. Unatoč tome, sve ću napraviti jer znam kakva je situacija, ali mi ipak puno znači kada netko prepozna koliko se trudim. Ne možete vjerovati koliko vam znače riječi hvala i molim te u takvim situacijama. Recimo, prošle godine na ljetnoj praksi sam bila na jedinici za moždani udar, i tamo je odnos sestara prema nama bio izuzetno korektan, ljudski, čak su mi i ime naučile! To je fascinantno, kada vam znaju ime.
Razgovor je proveden u sklopu projekta "Osnaživanje aktivističkih kapaciteta organizacija civilnog društva kroz obrazovanje, istraživanje i terenski rad" kojeg provodi Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju uz potporu Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe
Razgovor vodile:
Preporučite članak: