Large igor livada

Razdoblje nakon završetka Prvog svjetskog rata donijelo je niz promjena, stvorena je Kraljevina SHS, a nastanak nove države prate sukobi oko toga kako će novo društvo izgledati. No suvremene rasprave o tom periodu uglavnom zanemaruju ulogu radničkog pokreta i borbe koja često se događala paralelno s učvršćivanjem novog poretka. Publikacija “Revolucionarni pokret u jugoslavenskim zemljama 1917-1921.” Igora Livade, s kojim smo popričali, u fokus stavlja radničku i revolucionarnu borbu, te nam između ostalog otkriva kako je tekla borba za 8-satno radno vrijeme, prvi puta izboreno upravo u tom povijesnom razdoblju.

Kako si došao na ideju o pisanju o revolucionarnom pokretu od 1917 do 1921?

Čitajući različitu literaturu o radničkom pokretu u jugoslavenskim zemljama u međuratnom periodu uvidio sam kako je riječ o povijesnom razdoblju koje je za radnički pokret bilo izuzetno dinamično. Ujedno, riječ je i za jugoslovenski radnički pokret o formativno bitnom razdoblju. U tom vremenu izgrađena je organizacijska struktura koja će u konačnici iznijeti Narodnooslobodilačku borbu i revoluciju tokom i nakon Drugog svjetskog rata. Godine od 1917. do 1921. nisu samo kronološki početak tog puta, već je to i trenutak kada je po prvi put otvorena mogućnost revolucionarnog prevrata. Uslijed velikih društvenih previranja – intenziviranja radničkih i seljačkih borbi te pobuna u vojnim jedinicama – izborene su mnoge pobjede. Pa je tako po prvi put na nacionalnoj razini uvedeno osmosatno radno vrijeme, započela je podjela zemlje veleposjeda seljacima, Komunistička partija ostvaruje značajne rezultate na izborima za predstavnička tijela Kraljevine SHS, te postaje treća parlamentarna opcija i pobjednik izbora u mnogim gradovima, uključujući Zagreb. No u konačnici revolucionarni pokret je poražen, a poraz je nametao mnogobrojna pitanja buduće revolucionarne strategije i taktike.

Primjerice, kako je moguće da organizacija (KPJ) koja si je u zadatak uzela provedbu revolucije i u tom trenutku broji oko 65 000 članova, bude jednom administrativnom mjerom zabranjena i progonjena bez ikakvog organiziranog otpora? Ukratko, mislim da je riječ o istraživački zanimljivom i za razumijevanje povijesti radničkog pokreta, ali i šire društvene povijesti, bitnom razdoblju. Istovremeno, taj period se u javnoj reprezentaciji kolektivnog sjećanja pojavljuje promatran gotovo isključivo kroz nacionalnu optiku i uspostavljanje Jugoslavije. Pritom isključujući čitavu revolucionarnu epizodu. Na tom tragu činilo mi se da ima smisla napisati tekst koji bi pružio neki opći pregled spomenutih društvenih sukoba koji su u mnogome određivali političku dinamiku tih godina, te kojim bi ujedno problematizirao pitanje kolektivnog sjećanja.

Koliko je ovaj povijesni period zabilježen? Jesi li imao problema s pronalaženjem informacija?

S obzirom da mi je namjera bila napisati više neki uvod u temu, bez ambicija za dubljom i kompleksnijom analizom, dostupna literatura mi je poslužila kao dovoljan izvor informacija. Ponekad je možda trebalo posvetiti nešto vremena iščitavajući različite radove, ali sve u svemu sam bez većih problema došao do podataka koji su me zanimali. No potencijalni budući istraživač nešto većih analitičkih ambicija sasvim sigurno će se susresti s raznim problemima. S jedne strane historiografija socijalističke Jugoslavije temu povijesti radničkog pokreta i općenito narodnih buna prepoznaje kao bitnu – i publicira niz radova na te teme – ali ujedno ima značajne nedostatke po pitanju upotrebe teorijskih alata prilikom analize. Kao što će u svom istraživanju hrvatske historiografije kasnog socijalizma zaključiti Branimir Janković, upravo je izostanak teorijskih koncepata kojima bi se analitički kvalitetnije zahvatilo pojedine teme jedno od njenih glavnih obilježja. Posljedice su izostanak odgovora na mnoga pitanja i svojevrsna interpretacijska slabost.

S druge strane u historiografiji nakon raspada Jugoslavije primjetan je više manje potpun nedostatak interesa za povijest radničkog pokreta. Takvo stanje sigurno ne ide u prilog istraživanjima koja bi si zadala analitički i interpretacijski zahtjevnije ciljeve. Ujedno, nešto ambicioznije istraživanje zahtijevalo bi i konzultiranje arhivskih dokumenata – a za čime u svom radu ja nisam imao potrebu. Iako nisam upoznat sa stanjem po tom pitanju u različitim arhivima na području nekadašnje Jugoslavije, čini mi se da potencijalno značajan dio građe o radničkom pokretu u čitavom međuratnom periodu nije sačuvan. Naime, upitno je koliko je npr. sindikalnih i partijskih dokumenata preživjelo turuolentno revolucionarno razdoblje 1917. – 1921., potom dva desetljeća u uvjetima ilegalnog rada, a zatim i pet godina okupacije i rata.


Zašto su po tvom mišljenju radnički pokreti ovog razdoblje (1917-1921) pali u zaborav? Postoje li politički/ekonomski interesi u brisanju povijesti radničke borbe i uloge komunističke partije na ovim prostorima?

Mislim da problem zaborava povijesti radničkog pokreta i tradicije radničke borbe zahvaća bitno šire razdoblje od perioda 1917. – 1921. Kao što sam naveo odgovarajući nedavno na slično pitanje, mislim da u kolektivnom sjećanju općenito nedostaje čitava povijest radničkih borbi, svakako nedostaje u njegovoj reprezentaciji. Zašto je tome tako svakako je kompleksno pitanje na koje se ne može dat jednoznačan odgovor, odnosno u obzir bi trebalo uzeti niz različitih faktora. No jedan od razloga možemo naći u političkim strankama koje dominiraju posljednjih 30-ak godina, a time i uvelike određuju državne politike povijesti. Tu se ujedno nalazi i odgovor na pitanje o mogućim političkim i ekonomskim interesima u pozadini brisanja povijesti radničkog pokreta. Kako se svaka politička opcija u nekoj mjeri oslanja na određenu povijesnu tradiciju te iz nje crpi dio svog legitimiteta, politika povijesti koju zastupa određena je njenom aktualnom političkom pozicijom i politikama koje provodi.

Na tom tragu možemo zaključiti da živo sjećanje na povijest radničkih borbi za dominantne stranke i njihove politike prije svega predstavlja izvor delegitimacije koji je najbolje prepustiti zaboravu. Pitanje koje ostaje za sve ostale političke aktere – od sindikata i udruga civilnog društva do preostalih političkih stranaka kojima je cilj borba za radnička prava, jest kako sačuvati sjećanje na povijest radničkih borbi i učiniti ga djelotvornim. Odnosno kako iz sjećanja na rad kao aktivni politički subjekt koji kreira vlastite životne uvjete načiniti povijesni uzor i poželjni oblik kolektivnog identiteta.


Je li važno raditi na oživljavanju tog sjećanja ili je ta rasprava važna samo za one koji se bave poviješću? Postoji li uopće povezanost tih događaja s našim životima, ili te teme naprosto danas više nisu važne?

Koliko su te teme važne ovisi u kojoj mjeri je točna teza iznesena u prethodnom odgovoru. Odnosno do koje mjere određena vizija povijesti zaista pruža legitimacijski oslonac političkim idejama i organizacijama koje ih zastupaju u današnjem vremenu. U tom kontekstu treba promatrati i povijest radničkog pokreta, te njenu moguću ulogu u legitimaciji lijevih političkih pozicija. Ili u konačnici u širenju horizonta političkih očekivanja i težnji. Osobno smatram da su sjećanje i rasprave o proteklim radničkim borbama i važni i aktualni, kako iz navedenih razloga (de)legitimacije pojedinih aktualnih politika, tako i da bi se zadržalo sjećanje na ishodište mnogih danas postojećih prava. To sjećanje je ujedno i putokaz za djelovanje kako bi se proširilo područje radničkih prava ili barem održala postojeća razina.

Smatraš li da budućnost donosi proširivanje interesa o radničkom borbama nakon konca Prvog svjetskog rata?

Ne bih se upuštao u prognoziranje budućnosti, ali mogu spomenuti neka aktualna događanja po pitanju interesa za čitav međuratni period. Svakako bih istaknuo nedavno objavljenu knjigu Stefana Gužvice o frakcijskim borbama u Komunističkoj partiji Jugoslavije 1936. - 1940. A spomenuo bih i konferenciju koja će se 30. travnja i 1. svibnja održati na Sveučilištu u Rijeci. Prema pozivu za prijavu radova konferencija će obuhvatiti teme vezane uz povijest predratne KPJ, s posebnim naglaskom na sindikalno pitanje, nacionalno pitanje i ženski pokret, položaj partije i veze s međunarodnim radničkim pokretom, kao i na radove koji povezuju međuratni period s procesima dugog trajanja.


Publikacija je dostupna u digitalnom obliku na LINKU
Fizički primjerak možete preuzeti u prostorijama radničkog doma, uz prethodno kontaktiranje naše Facebook stranice ili redakcijskog maila.

Izvor fotografije: Radnička Prava
Intervju vodio:

    Marjan Klišanin


    Preporučite članak: