Emina Bužinkić je istraživačica i aktivistica, autorica radova na sjecištima migracija, izbjeglištva, obrazovanja i transnacionalnih solidarnosti. Kontinuirano istražuje mogućnosti migracijske pravde kroz djelovanje društvenih pokreta i narodnih tribunala, trenutno radi na uspostavljanju transbalkanskog narodnog tribunala za migracijsku pravdu. Također, zagovara društveno odgovornu znanost. Njezini trenutačni projekti usredotočeni su na glasove i iskustva izbjeglica i migranata u obrazovanju i društvenim pokretima o čemu će nam više reći u ovom intervju.
Možete li nam reći više o iskustvima izbjeglica i migranata u obrazovanju i društvenim pokretima kod nas u Hrvatskoj?
Prije nekoliko godina sam u suradnji sa sedam mladih izbjeglica radila jedno dugo i vrlo specifično istraživanje koje je u središte stavilo njihove osobne priče i iskustva izbjeglištva, odnosno egzila iz Sirije, boravka u izbjegličkim kampovima i nesigurnim uvjetima, kao i njihova iskustva dolaska u Hrvatsku i onda integracije u obrazovni sustav kod nas. Provela sam s njima godinu i pol dana dokumentirajući ta iskustva kroz njihove osobne narative, svojevrsne autobiografije, ali zatim i kroz radionicu kolektivnog pisanja sjećanja. To nam je kvalitativno istraživanje možda i prvo takvo u Hrvatskoj koje nam je dubinski dalo uvide u to kako se mladi ljudi koji dođu iz drugih zemalja ovdje osjećaju, koliko su oni deprivirani, potlačeni i neshvaćeni kao i na koji način se oni opiru i odupiru opresiji, protestiraju i rade transformaciju svoje vlastite egzistencije u hrvatskom obrazovnom sustavu.
Pa tako mogu reći da se mlade izbjeglice u Hrvatskoj suočavaju s raznim oblicima opresije. Jedno od njih je vrlo ozbiljna orodnjena islamofobija čija su meta mlade žene s hidžabom, koje su nerijetko predmet poruge vršnjaka ili pak nastavnika koji ih nagovaraju da skinu hidžab i uvjeravaju kako one ne moraju biti potlačene u patrijarhatu iz kojega dolaze, da se mogu osloboditi hidžaba i biti slobodne u Europi. U toj istoj slobodnoj Europi u kojoj se egzistencija može promatrati samo u jednom obliku i formatu, i u kojemu se potpuno negira da mi isto tako živimo u vrlo ozbiljnom patrijarhatu koji diktira način na koji živimo i utječe na naše vrste otpora, specifično ženskog i feminističkog. Znači orodnjena islamofobija je jedan oblik strukturne i rasijalizirane opresije.
Druga je globalna islamofobija koja je uvezana u globalni rat protiv terorizma, odnosno u borbu protiv Arapa, koji su svi odjednom diskurzivno portretirani kao teroristi i nose određene opasnosti. S tim u vezi, mladi Arapi u našim školama nerijetko dobivaju pitanja imaju li bombu u džepu ili jesu li im očevi u ISIL-u, ako primjerice ti očevi nisu sada u Hrvatskoj. Radi se o jednoj vrsti opasnog etiketiranja koje u školama direktno onemogućuje elementarnu sigurnost tih mladih ljudi i sretniju mladost. Ti se mladi ljudi, osim s težinom akademskog sadržaja, moraju suočavati s predrasudama koje nekada završavaju i verbalnim i fizičkim obračunima. Ili da povežem i rad na istraživanju koje sam radila s mladim izbjeglicama, gdje imate to jasno podubljivanje jedne nacionalističke i sekuritizacijske agende kroz obrazovni sustav, gdje nastavnica kaže svojoj učenici koja je došla iz turskoga kampa u kojoj je provela devet godina spavajući na podu, ona njoj govori da joj neće pomagati i olakšavati, nego da će biti kao svi drugi učenici i da mora na hrvatskom polagati ispite, a jučer je tek došla u učionicu. To je ta jedna rastuća rasijalizirana politika kriminalizacije i discipliniranja migrantske populacije i nakon toga vam onda idu veće sankcije, deportacije, uklanjanje iz obrazovanja na kreativne načine i sl. I sve to zbog rasne, etničke i kulturne drugačijosti.
Koje bismo vrste islamofobije mogli prepoznati u društvu, kako našem tako i vani?
Dakle, imate tu orodnjenu islamofobiju koja s jedne strane traži od mladih žena skidanje hidžaba, i naprosto im govori sasvim jasno “Vi se ne uklapate u europski standard ženske emancipacije”, jer eto mi smo ovdje sve jako emancipirane, pa onda stvarno imamo punu slobodu, imamo novca koliko želimo, nismo ovisne o muškarcima, ne ulazimo u brakove iz naučenih obrazaca i očekivanja, nismo doma istovremeno i kuharice i domaćice i poslovne žene i majke i ljubavnice i služavke, sve smo mi jako emancipirane.
Zanimljivo je to kamufliranje patrijarhata naših prostora, europskih i balkanskih, a centriranje patrijarhata arapske i islamske tradicije. A imate i tu drugu vrstu orodnjene islamofobije prema muškarcima, gdje se od njih očekuje da ostanu ratnici u Siriji, da se bore za svoju zemlju, kao što smo se i mi borili za svoju zemlju, te se pitamo što oni imaju dolaziti ovdje kod nas pa nam gledati naše žene i miješati vlastitu krv sa krvi naših žena. Imamo i još dvije vrste islamofobije koje se kod nas pojavljuju, a to je egzoticiziranje arapskih muškaraca i žena gdje oni postaju privlačni seksualni objekti, jer je seksualnost uvijek malo mistična kada razgovaramo o tom orijentu. Radi se o tzv. kolonijalnoj požudi i portretiranja muškaraca i žena iz arapskog svijeta i šire egzotičnim subjektima. Ova zadnja koju sam htjela spomenuti je i jedna vrsta islamofobije na koju često zaboravljamo, a to je da se i unutar muslimanske zajednice stvaraju hijerarhije oko toga tko su dobri, a tko su loši muslimani.
Tom analizom se bavim ovih dana u pisanju svoje knjige jer je bila vidljiva onda kada sam dokumentirala iskustva mladih izbjeglica. Islamofobija se isto tako razlikuje od antimuslimanskog rasizma. Islamofobija se primarno bavi ili primarno u svom centru ima religiju i kulturnu praksu. Dok zapravo antimuslimanski rasizam možete gledati kao jedan puno širi spektar izražavanja, ne samo dakle islamofobije odnosno fobije prema kulturi, vjeri i straha prema tome, nego zapravo imate jedan cijeli spektar mržnje i akcije protiv svog muslimanskog življa pa čak i svog arapskog življa bez obzira što arapski svijet nije ono što Leila Abu-Lughod naziva Islamland.
Ona je rekla da postoji cijela egzotizacija, ta jedna estetika tog divljaštva, tog prostora u kojem vi imate jedan arapski svijet koji zamišljamo kao Islamland. Kao da tamo ne žive židovi, kao da tamo ne žive kršćani, druzi, kao da tamo ne žive ljudi, budisti, ljudi različitih vjera, religije, ateisti, sekularni. Vi zapravo imate antimuslimanski rasizam koji obuhvaća sve te skupine, sve ih podvodi pod jedno kao da su svi oni divljaci u nekom nazadnom svijetu iz nekog pradavnog stoljeća koji se nisu naučili na civilizaciju i koji nikad neće biti na razine civilizacije i razvoja kao što je to zapadna Europa, zapadni svijet, ta jedna kršćansko-prosvjetiteljska populacija. Tu se stvara ta jedna ogromna hijerarhija između bijelog, zapadnog i liberalnog u odnosu na sve ono što je tamo nazadno arapsko, muslimansko, divljačko, terorističko, potlačeno i patrijarhalno. Znači to su te neke dihotomije unutar kojih operiramo, nerijetko bez ikakve svijesti o snazi proizvodnje straha i mržnje.
Iz iskustva vašeg rada s migrantima, što mislite zašto se toliko nesigurno osjećamo s njima i zašto u njima vidimo toliku opasnost?
Kategorija rase vam je proizvedena kao jedna vrlo efektna politika i praksa za korištenje straha kao metode stvaranja osjećaja ugroženosti, a radi političko-ekonomskih ciljeva koji su nam omogućili razvoj kolonijalizma i razvoj kapitalizma, ruku pod ruku. Znači nisu to ili-ili, nego su to umrežene i ujedinjene ideologije. Rasna hijerarhija postoji da bi se određena socijalna reprodukcija mogla izvesti, a ta hijerarhija naravno omogućuje da imate supremacijsku grupaciju ili svojevrsnu superiornost koja se onda izrazila intelektualnom i kulturnom superiornošću, a koja onda omogućava penjanje po političkim i ekonomskim i društveno-kulturnim stepenicama za dobivanje moći.
A onda imate i tu populaciju koja se stvara kao određeni višak ili koja je zapravo nevažna, mislim vi u post-kolonijalnim teorijama imate tu cijelu jednu razvijenu logiku oko toga tko se u kolonijalnom kapitalističkom sustavu smatra čovjekom, tko je pod-čovjek, a tko uopće nije čovjek. U ovom smislu trenutno se ljudi, Palestinci, uopće ne humaniziraju nego se potpuno dehumaniziraju, čak i kada želite govoriti pozitivno o Palestincima, načine na koje se govori o njima su kao: “Pa dobro jel’ dosta više? Kao, kada ćete ih prestati ubijati?” To kada pitate “Je li dosta više?” nakon što je ubijeno 40 000 Palestinaca, to isto govori o tome koliko ih ne doživljavamo kao ljude. Tako je i cijela politika porobljavanja crnačkih populacija iz Afrike, porobljavali smo ne-ljude, odnosno one koji su lako zamjenjivi. Da se vratimo na migrante, vi morate stvoriti neku vrstu prijetnje, a ona se događa uglavnom kroz rasnu prizmu, bila ona vidljiva ili nevidljiva, najčešće je vidljiva sada posebice zadnjih godina kroz crnu i smeđu populaciju koja ovdje dolazi.
Pokušava ih se držati izvan granice Europe, a uvlačimo ih u granice Europe onda kada to treba za jačanje ekonomske snage. Pa tako znamo da je cijela njemačka ekonomija narasla na jugoslavenskim i turskim radnicima, jednako tako znamo da će hrvatska ekonomija prosperirati na leđima ljudi iz Bangladeša i Nepala, Indije. I već samo stvarajući tu situaciju gdje nas ljudi s Globalnog Juga služe i to na način da su lako zamjenjivi, to je već jedna kategorija nevažnosti. A onda imate i usporedno pojačanu rasijaliziranu politiku prema migrantima uvezanu u režim globalnog rata protiv terorizma koji je Bush pokrenuo nakon napada 11.9.2001. u koji se perfidno upakirala i tzv. izbjeglička kriza.
Sam taj naziv izbjegličke krize, kao da su izbjeglice donijele krizu, a ne kao da su kolonijalne politike Europe i iskorištavanja Globalnog Juga, osobito proizvodnje ratova na Bliskom istoku, donijele prisilna migracijska kretanja. Onda su tu izbjegličku krizu nazvali izbjegličkom krizom da se ne bi morali društveno-političkim posljedicama kolonijalne i ratne politike, krizom europskog upravljanja i tzv. europskih vrijednosti. I onda je krenula ta jedna politika vrlo rigidne kontrole, discipliniranja, detencije, deportacije, uklanjanja ljudi koje ne želimo ovdje vidjeti. Nadograđen je taj od ranije poznat trop Arapa, terorista, muslimana, koji je jedna od najelastičnijih etiketa koja se lijepi i Kurdima, druzima, kršćanima, Arapima. Sve je to stavljeno i pomiješano u jednu kategoriju koja hrani arabofobiju i islamofobiju. Prije par godina izašla je naslovnica Jutarnjeg lista “Oni hodaju u grupama i gledaju naše žene”. Jasno vam je da je to diskurzivna proizvodnja straha.
Može li se naš sustav prilagoditi djeci izbjeglicama i kako? I ako nam to možete povezati s GOOD inicijativom? Kako to može pomoći našem društvu da bolje razumije tu situaciju?
Moje se istraživanje odvijalo za vrijeme korone, počelo je taman kada je nastupila kovid kriza i kada smo došli u situacije mjera koje su onemogućile kretanje građana i od nas zahtijevale ne napuštanje domova. Tada je škola u Hrvatskoj krenula online i izbjeglice koje nisu govorile hrvatski jezik, nisu mogle pratiti nastavu, a nitko im nije osigurao učenje na nekom drugom jeziku ili pak osigurao nekakvo intenzivnije učenje hrvatskoga jezika da mogu barem dostići gradivo iduće školske godine. Tako da imamo primjere djece izbjeglica koja su recimo pala razred, jer su bila posve ekskomunicirana iz obrazovanja. To nije bio slučaj samo s djecom izbjeglicama, to je bio slučaj i s djecom Romima. Da ne govorim o tome da su i izbjegličke i romske populacije djece izrazito klasno deprivilegirane, pa tako oni nisu imali niti tablete, a nekada niti struju da bi uopće mogli biti dio online nastave.
GOOD inicijativa je svakako jedan važan akter, i to gotovo petnaest godina, kada se radi o zagovaranju i uvodjenju promjena u odgojno-obrazovni sustav. Radi se o neformalnoj mreži velikog broja organizacija koja predlaže važne preinake i reforme u hrvatskom obrazovnom sustavu. Podržavam rad ove inicijative, a gotovo deset godina sam i sama bila u njoj aktivna i, suvodila procese promišljanja značenja građanskog odgoja i interkulturnog obrazovanja kao i pitanja kakve metode i pedagogije rada bismo trebali njegovati. Svakako da rješenja postoje, različite organizacije unutar GOOD inicijative rade s različitim rasijaliziranim i marginaliziranim populacijama kao što su romska ili djeca nacionalne manjine, djeca koja imaju poteškoće u učenju te s tim u vezi predlažu različite mehanizme promjena.
Pri tome, želim reći da nisu djeca ta koja se trebaju prilagođavati školama. Škola je ta koja se mora prilagoditi djeci. Naš odgojno-obrazovni sustav zapravo počiva na jednoj standardiziranoj postavci pedagogije, kurikuluma, načina poučavanja i jednoj vrsti infrastrukture koja je gotovo nepromjenjiva. I ta infrastruktura nije samo fizička infrastruktura o čemu bismo isto mogli razgovarati, npr. što znači biti u zidovima osam sati dnevno i recimo ne biti integriran u zajednicu, dakle prostorna arhitektura isto zapravo jako nameće dinamiku toga kako obrazovanje izgleda. Ali ono što je sada ovdje puno važnije je i što me pitate je zapravo na koji način se kurikulum i pedagogija i način poučavanja mogu prilagoditi djetetu. Svakako može i mi za to imamo niz različitih primjera koji su primjenjivani u Hrvatskoj, u brojnim učionicama osvještenih i posvećenih nastavnika kao i u neformalnom obrazovanju.
Ono što se ne bi trebalo dogoditi je da ste izbjegličko dijete i čekate mjesecima pa molite nekoga da vas nauči hrvatski jezik. U našem odgojno-obrazovnom sustavu vlada logika, da učenje hrvatskog jezika omogućujemo kao neku vrstu poklona za koje bi inojezična djeca trebala biti zahvalna. Učenje jezika bi trebalo biti ponuđeno vašim prvim danom uključivanja u školovanje. Isto tako, svi nastavnici koji poučavaju izbjegličku ili bilo koju drugu djecu bi morali razvijati vještine poučavanja inojezične djece, i učiti o interkulturalnosti, transkulturalnosti, o toj kulturnoj različitosti u kojoj mi obitavamo, ne tražeći da se drugi asimiliraju, nego da se naši različiti kulturni izričaji mogu naći u istom prostoru zajedno.
U okviru programa obrazovanja nastavnika, rijetki su primjeri kolegija o kulturnim različitostima i radu s djecom inojezičarima, da ne govorim o radu s djecom s traumom. Ne možemo se samo oslanjati na to da govorimo hrvatski jezik i da imamo jedan nacionalni standard. Mi moramo te standarde mijenjati i činiti ih puno inkluzivnijima i responzivnijima u okviru nečega što nazivamo kulturno-responsivnom pedagogijom. Naprosto prema svakom učeniku kojega imate slažete puzzle i slažete na neki način responsivnost koja je važna i za to dijete ali i za drugu djecu koja će uopće razumjeti i kulturne identitete, ali i neku potrebu za razvijanje kulturnih praksi u samoj nastavi. Naše nastavnice bi trebale dobiti puno kvalitetniju edukaciju na fakultetima, ali i kroz stručno usavršavanje.
Trenutno suradujem s kolegicom Ninom Čolović na istraživanju o prekarijatu nastavnica koje su za vrijeme COVID-a radile sa djecom izbjeglicama i djecom Romima i djecom iz srpske nacionalne manjine, bošnjačke nacionalne manjine. Nama je jasno da je cjelokupni sustav socijalne reprodukcije rada ukorijenjen u obrazovanju, jer gotovo cijela prosvjeta leži na ženskim leđima. Naše su nastavnice često stjerane u kut prvenstveno zato što se za njih ne stvaraju prostori za učenje i proizvodnju znanja kakva bi bila organski put ka kulturno responsivnoj i pedagogiji koja ima vještine rada s djecom s traumom. Od naših se nastavnica traži da u svim krizama i u svim reformama samo daju još više sebe. Naš je fokus sada razvijati rješenja koja obuhvaćaju i jedne i druge pa se tako sve više usmjeravamo ka feminističkim metodologijama osnaživanja nastavnica i nastavnika za rad s rasijaliziranom djecom.
Možemo li reći da zapravo nije problem u profesorima nego u tom etno-nacionalističkom sustavu koji ih tjera da funkcioniraju u takvim uvjetima?
Da, sustav je dizajniran tako da stvara stalni pritisak reprodukcije ideje etno-nacionalnog jedinstva i ideologije liberalnog nacionalizma. I naravno računa na to da svi koji rade u njemu reproduciraju te vrste vrijednosti i proizlazećeg sadržaja. Puno radim s nastavnicima zadnjih godina kroz različite edukacije i fascinirana sam nevjerojatnim brojem i snagom fenomenalnih nastavnica i nastavnika koji će u svom poučavanju tražiti načine kako da otvore različite perspektive. Postoje isto tako veliki broj nastavnika koji se boje bilo kakve vrste kontroverznog poučavanja. Pogledajte samo ovaj slučaj Palestine, mi ne znamo da velik broj nastavnika poučavaju genocid u Palestini, ovdje u hrvatskim školama.
Genocid u Palestini nije samo palestinsko pitanje, to je jednako tako naše pitanje. Istovremeno se radi o tome da postoji snažna negacija genocida u Srebrenici koji isto tako nije tema na nastavi povijesti, a pogotovo u drugim predmetima. Kada je počeo rat u Ukrajini, FSO je izdao priručnik o tome kako govoriti o ratu u Ukrajini s djecom; takvi materijali su neizmjerno važni jer djeca znaju da se nešto dogada. Naša djeca i moraju znati kontekst u kojemu žive, znanje koje im se treba prenijeti na primjeren način. Moje dijete ima pet godina i zna da se događa genocid u Palestini. Djeca čuju i pričaju o tome, zbunjena su, često i prestrašena. Ja biram sa svojim djetetom razgovarati o stradanjima druge djece i u njemu razvijati empatiju i osudu nasilja.
Nedavno smo primjerice položili cvijet od gaze na dječjem groblju Dana Budisavljević u Sisku za djecu koja su poginula u Gazi i za vrijeme Holokausta. Razumijem da mnogi roditelji imaju nelagodu od ovakvih razgovora i da se sami plaše, da žele svoje dijete zaštititi, a i nastavnici jer takvo polje rada ima mnogo rizika. Zadatak koji mi imamo ispred sebe, kao društveno odgovorni edukatori, jest osnaživanja nastavnika i roditelja za komunikaciju i rad s djecom na osjetljivim pitanjima i razvoj osjećaja za pravdu i empatiju.
Mladi se svakako educiraju na vlastitu ruku, ali kada kažete da je bolje da tu edukaciju dobiju u školi ili od svojih roditelja nego na društvenim mrežama, što mi radimo po tom pitanju?
Euroclio kao mreža nastavnika povijesti iz cijele Europe stvarno već jako dugo radi baš na toj temi kako poučavati kontroverznu povijest. Osjećala sam se iznimno osnaženo baviti edukacijom o ratu i miru na našim prostorima nakon što sam prošla njihovu radionicu o poučavanju Holokausta u radu s mladim ljudima. Biram raditi s onim metodologijama i pedagogijama koje polaze od utjelovljenog iskustva te se tako suočiti sa šutnjom o kontroverznim pitanjima. To je isto taj neki sustav socijalne reprodukcije gdje vi zapravo onda dobijete nakon osam razreda osnovne škole ili još četiri razreda srednje škole, mlade ljude koji prema današnjim istraživanjima Instituta za društvena istraživanja, govore o groznoj apatiji i apolitičnosti istih jer je to proizvod socijalizacije i nekog obrazovnog sustava i naravno roditeljskog podizanja, mi smo svi proizvod svih tih faktora. I ako kroz našu sveukupnu socijalizaciju ne nailazimo na mjesta i pristupe koji ne prorađuje traume koje su naše vlastite, a i društvene, i koje stvaraju određene kontroverze, vi zapravo dobivate društvo ignoranata.
A mi, koliko god se oko toga složili ili ne složili, stvarno živimo u jednom velikom društvu ignoranata i prema mnogim pitanjima nemamo stav. I mislim da to pokazuju i rezultati naših zadnjih izbora koji će progresivno ukidati slobode, to pokazuje i činjenica da se mali broj ljudi odaziva na prosvjede za društvenu promjenu, a da ne govorim o pro-Palestinskim prosvjedima. Više ljudi odlazi na dočeke nogometaša i pjevača. Ili da se vratim na istraživanje koje sam radila s mladim izbjeglicama, gdje imate to jasno podubljivanje jedne nacionalističke i sekuritizacijske agende kroz obrazovni sustav, gdje nastavnica kaže svojoj učenici koja je došla iz turskoga kampa u kojoj je provela devet godina spavajući na podu, ona njoj govori da joj neće pomagati i olakšavati, nego da će biti kao svi drugi učenici i da mora na hrvatskom polagati ispite, a jučer je tek došla u učionicu.
To je ta jedna rastuća rasijalizirana politika kriminalizacije i discipliniranja migrantske populacije i nakon toga vam onda idu veće sankcije, deportacije, uklanjanje iz obrazovanja na kreativne načine i sl. I sve to zbog rasne, etničke i kulturne drugačijosti.
Mislite da nije problem dočekati nekoga na trgu tko je postigao veliki uspjeh, ali da nemamo tu akciju za neke presudne stvari u našem društvu koje su svakako bitnije od Eurovizije?
Da, puno nas je bojkotiralo Euroviziju - naravno zbog osude genocida u Palestini i industrija koje podržavaju izraelsku vojnu industriju, a koje su sponzorirale Euroviziju. Dati priznanje mladom čovjeku koji je stvorio neki uspjeh je iznimno važno, osobito u našem društvu u kojem mlade ljude ne cijenimo, u kojem je naprosto teško uopće priznati da mladi čovjek može napraviti takav jedan uspjeh. A ovdje se radi o jednom isto tako tipiziranom uspjehu u toj jednoj šljokičastoj industriji, dok postoje druga vrsta uspjeha mladih ljudi koje nikada ne vrednujemo jer one naprosto nisu u registru zabave i spektakularizacije zivota. Recimo mi smo sada u situaciji da svakih šest minuta neko dijete izgubi život, a da se za to veliki broj ljudi ne okuplja jer tražimo kruha i igara, tražimo svoj mali balon u kojem ćemo biti sretni. Samo govorim o tome da smo mi proizveli društvo ignoranata od svijeta, iako mi jesmo dio ovoga svijeta; čak i ne moramo ići daleko u prošlost i daleko po zemljopisnoj karti, ali tu u našoj geografiji se isto dogodio genocid kojega se sjećamo.
Imate li konkretno iskustva migranata u sferi rada, znači zapošljavanje, konkretni poslovi, radni uvjeti, iskustva sa sindikatima ili s domaćim radnicima kod nas, ali i u drugim državama?
Mi smo se s temom migrantskog rada u Centru za mirovne studije počeli baviti oko 2010. godine i tada usli u razgovore Novim sindikatom i sindikatima u Sloveniji. Bilo nam je jasno da su u to vrijeme rumunjski i bugarski radnici kao i bosanski i makedonski radnici radili u prekarnim uvjetima koji su obuhvacali statusna pitanja, fizičke rizike i ekonomske nesigurnosti. Jer se uglavnom radilo o ljudima koji nisu dolazili putem ugovora, o ljudima koji su znali stradati, koji ne bi imali gdje otići, koji nisu uopće bili niti prijavljeni. I sjećam se da je tada bilo baš jako rizično uopće bilo što radnicima savjetovati, nekome se javiti i prijaviti jer su naravno bili u izrazito osjetljivom položaju pa i zamjenjivosti. A njihove čitave obitelji su ovisile o njima i kako su to bile nekako i prve godine kada su ljudi u Hrvatskoj počeli dobivati azil, bilo nam je jasno da će tu biti izrazito velikih problema.
Naime, ljudi koji su dolazili u Hrvatsku tih godina i dobivali azil nisu mogli nostrificirati svoje diplome, a kada i jesu onda bi te nostrifikacije često umanjivale ono što su oni bili. Naprosto nisu bili standardi nomenklatura na istoj razini pa su zbog nedostatka prilika za učenje jezika neki bili i u situaciji da nisu mogli naučiti jezik godinama. Tako su nekada magistre znanosti radile NKV poslove, učiteljica klavira radila kao čistačica u komunalcu. Ili ste imali doktore znanosti koji su radili stvarno jako nisko kvalificirane poslove, vozili taksije ili radili građevinu i tada zapravo voženje taksije nije bilo ono što je danas. Imate mnoge ljude koji su ostali nezaposleni. Ja se nisam u svome radu bavila izrazito detaljno sindikatima, ali se ne sjećam da je bilo puno sindikata sve do prije desetak godina kada je SSSH počeo više dokumentirati i baviti se pitanjima migrantskih radnika i njihove prekarnosti. I koliko znam nema baš veliki broj ljudi koji su strani radnici u Hrvatskoj ili neki možda malo stariji migrantski radnici koji su članovi sindikata jer u industrijama u kojima rade uglavnom takvih sindikalnih udruženja baš i nema.
Ipak, svijetli je primjer organizacija radnika WOLTa koji su agitirali promjenu vlastita položaja, udružili se i pomaknuli poslodavca da omogući bolje uvjete rada. Vrijedno je i reći da smo mi učili jako puno iz slovenskog iskustva i tada smo u CMS-u kroz Mirovne studije, radili na jednom dokumentarnom filmu sa slovenskim, odnosno sa bosanskim radnicima u Sloveniji koji su se organizirali sindikalno, i u zajednici i aktivistički, i rekli svojim poslodavcima “Vi ste tražili radnike, a dobili ste ljude!”, i to je jedna od najupečatljivijih izjava ikada, jer su shvatili da oni samo rade i dođu spavati, rade i dođu spavat. Tako i kod nas sada migrantski radnici žive, njih po 50 u istoj kući. U istom stanu imaju krevete i male ormariće, kao da su došli na ljetovanje deset dana, a ne na rad od nekoliko godina, desetljeća. Vidim da se sada sve više organizira, a i sama sam dio nekih grupa koje razgovaraju o položaju migrantskih radnika, osobito migrantskih radnica, i vidim da se ljudi sve više organiziraju oko tog pitanja kao i da ima prostora za snazniju profilaciju sindikata po tim pitanjima.
Što vas je potaknulo na to da se bavite ovim temama koji su zapravo jako teške? Koji su vaši unutarnji motivi?
Ja sam dobar dio svog djetinjstva provela u podrumima, a zvuk eksplozije i granate mi je duboko integriran u biće kao i strah od gubitka roditelja i prijatelja. Mislim da je to bilo naprosto ultimativno, formativno iskustvo koje me je potaknulo da nešto radim po pitanjima mira i po pitanjima ljudskog dostojanstva. Kada je 1998. godine izbio rat na Kosovu tamo nakon našeg rata na ovim područjima, a kako sam ja odmalena pratila vijesti, što baš nije najnormalnija pojava za dijete, ali tada je valjda i bila, tako sam stalno pratila te slike, te reportaže s Kosova. I negdje tog jednog popodneva kada sam gledala tu ogromnu kolonu izbjeglica koja je odlazila s Kosova, ne znam ni gdje su odlazile, samo s vrećicama, onda sam sama sebi rekla, iako sam imala 14 godina, ti ćeš nešto morati napraviti po ovom pitanju. I tako sam se vrlo brzo uključila u neku kazališnu grupu u Sisku, u Sisku sam odrasla, u kojoj smo tematizirali pitanje rata i tog naslijeđa i vrlo brzo nakon toga sam počela volontirati u tadašnjom Hrvatskom helsinškom odboru za ljudska prava oko pitanja migracije i azila.
Potom sam tada ubrzo i u Centru za mirovne studije počela volontirati, a onda se i zaposlila. Počela sam tamo program Azila i migracija, i sada zapravo već više od 20 godina radim po tim pitanjima jer su to nekako vrlo osobna i naravno aktivna politička pitanja. Motivacija je uvijek negdje u nama za sve što radimo, a ta naša iskustva, mislim da imamo nekoliko putanja koje možemo izabrati. Možemo živjeti integrirano s vlastitim iskustvima koliko god ona bila traumatična i njih uzimati kao jednu vrstu izvora informiranja i osnaživanja, ili možemo ignorirati ta iskustva, možemo tu traumu potisnuti i ne baviti se nikada time. Osobno sam okužena ljudima koji su se odlučili za ovaj prvi put i nema tu nikakve osude prema drugom putu, ali za mene je ovaj prvi organski i moj.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Foto: Privatna arhiva
Preporučite članak: