Emina Bužinkić je istraživačica i aktivistica, autorica radova na sjecištima migracija, izbjeglištva, obrazovanja i transnacionalnih solidarnosti. Kontinuirano istražuje mogućnosti migracijske pravde kroz djelovanje društvenih pokreta i narodnih tribunala, trenutno radi na uspostavljanju transbalkanskog narodnog tribunala za migracijsku pravdu. Također, zagovara društveno odgovornu znanost. Njezini trenutačni projekti usredotočeni su na glasove i iskustva izbjeglica i migranata u obrazovanju i društvenim pokretima o čemu će nam više reći u ovom intervju.
Možete li nam reći više o iskustvima izbjeglica i migranata u obrazovanju i društvenim pokretima kod nas u Hrvatskoj?
Prije nekoliko godina sam u suradnji sa sedam mladih izbjeglica radila jedno dugo i vrlo specifično istraživanje koje je u središte stavilo njihove osobne priče i iskustva izbjeglištva, odnosno egzila iz Sirije, boravka u izbjegličkim kampovima i nesigurnim uvjetima, kao i njihova iskustva dolaska u Hrvatsku i onda integracije u obrazovni sustav kod nas. Provela sam s njima godinu i pol dana dokumentirajući ta iskustva kroz njihove osobne narative, svojevrsne autobiografije, ali zatim i kroz radionicu kolektivnog pisanja sjećanja. To nam je kvalitativno istraživanje možda i prvo takvo u Hrvatskoj koje nam je dubinski dalo uvide u to kako se mladi ljudi koji dođu iz drugih zemalja ovdje osjećaju, koliko su oni deprivirani, potlačeni i neshvaćeni kao i na koji način se oni opiru i odupiru opresiji, protestiraju i rade transformaciju svoje vlastite egzistencije u hrvatskom obrazovnom sustavu.
Pa tako mogu reći da se mlade izbjeglice u Hrvatskoj suočavaju s raznim oblicima opresije. Jedno od njih je vrlo ozbiljna orodnjena islamofobija čija su meta mlade žene s hidžabom, koje su nerijetko predmet poruge vršnjaka ili pak nastavnika koji ih nagovaraju da skinu hidžab i uvjeravaju kako one ne moraju biti potlačene u patrijarhatu iz kojega dolaze, da se mogu osloboditi hidžaba i biti slobodne u Europi. U toj istoj slobodnoj Europi u kojoj se egzistencija može promatrati samo u jednom obliku i formatu, i u kojemu se potpuno negira da mi isto tako živimo u vrlo ozbiljnom patrijarhatu koji diktira način na koji živimo i utječe na naše vrste otpora, specifično ženskog i feminističkog. Znači orodnjena islamofobija je jedan oblik strukturne i rasijalizirane opresije.
Druga je globalna islamofobija koja je uvezana u globalni rat protiv terorizma, odnosno u borbu protiv Arapa, koji su svi odjednom diskurzivno portretirani kao teroristi i nose određene opasnosti. S tim u vezi, mladi Arapi u našim školama nerijetko dobivaju pitanja imaju li bombu u džepu ili jesu li im očevi u ISIL-u, ako primjerice ti očevi nisu sada u Hrvatskoj. Radi se o jednoj vrsti opasnog etiketiranja koje u školama direktno onemogućuje elementarnu sigurnost tih mladih ljudi i sretniju mladost. Ti se mladi ljudi, osim s težinom akademskog sadržaja, moraju suočavati s predrasudama koje nekada završavaju i verbalnim i fizičkim obračunima. Ili da povežem i rad na istraživanju koje sam radila s mladim izbjeglicama, gdje imate to jasno podubljivanje jedne nacionalističke i sekuritizacijske agende kroz obrazovni sustav, gdje nastavnica kaže svojoj učenici koja je došla iz turskoga kampa u kojoj je provela devet godina spavajući na podu, ona njoj govori da joj neće pomagati i olakšavati, nego da će biti kao svi drugi učenici i da mora na hrvatskom polagati ispite, a jučer je tek došla u učionicu. To je ta jedna rastuća rasijalizirana politika kriminalizacije i discipliniranja migrantske populacije i nakon toga vam onda idu veće sankcije, deportacije, uklanjanje iz obrazovanja na kreativne načine i sl. I sve to zbog rasne, etničke i kulturne drugačijosti.
Koje bismo vrste islamofobije mogli prepoznati u društvu, kako našem tako i vani?
Dakle, imate tu orodnjenu islamofobiju koja s jedne strane traži od mladih žena skidanje hidžaba, i naprosto im govori sasvim jasno “Vi se ne uklapate u europski standard ženske emancipacije”, jer eto mi smo ovdje sve jako emancipirane, pa onda stvarno imamo punu slobodu, imamo novca koliko želimo, nismo ovisne o muškarcima, ne ulazimo u brakove iz naučenih obrazaca i očekivanja, nismo doma istovremeno i kuharice i domaćice i poslovne žene i majke i ljubavnice i služavke, sve smo mi jako emancipirane.