Transformacije gradova u svrhe podizanja njihovog turističkog potencijala su postale svakodnevica u čitavom regionu. Estetsko stvaranje ugođaja u skladu sa turističkim prospektima prati i komodifikacija javnog prostora i podizanje cena usluga i namirnica u centrima gradova, dok se ujedno povećava eksploatacija radnika u uslužnim delatnostima vezanim za turizam.
Ovim temama se bavila umetnica Katerina Duda u svom radu koji je izvela na ovogodišnjem Urbanfestivalu o čemu su sa njom razgovarali koleginice i kolege iz novina RAD.
Do prije par godina glavna karakteristika Zagreba ljeti bila je pasja vrućina i prazan grad. Međutim, zadnjih par godina Zagreb postaje turistički centar uz bok onim obalnim. Kada je otprilike započeo ovaj turistički val?
Turistički porast u Zagrebu prije svega čitamo iz statistika: kolovoz 2014. godine bilježi dvadesetak posto više noćenja nego kolovoz 2013., a ovogodišnja sezona, prema nekim podacima Ministarstva turizma, još je uspješnija, za 12%. Pogledamo li smještajne kapacitete u Zagrebu, uočit ćemo da su povećani gotovo za trećinu: 2011. godine riječ je o 11.888, a 2013. kapaciteti broje 14.124 kreveta, dok se broj hostela u zadnje tri godine utrostručio. Međutim, ostavimo li službene statistike po strani, dovoljno je samo prošetati centrom grada i pratiti promjene. Raste broj finih restorančića brze prehrane i zalogajnica što jelovnike ispisuju na engleskome pa tek onda na hrvatskom, a istovremeno cjenovno izlaze iz okvira priuštivog budžeta za “gablec” prosječne gradske plaće. Kao i u drugim gradovima, prilagođavanje turističkom valu u Zagrebu najviše primjećujemo u centru grada. Primjerice, čitava cestovna traka Palmotićeve preuređena je u stajalište za turističke autobuse, mjesto od kojega turisti kreću u obilazak grada.
Krajem ljeta si zajedno s BLOK-om u sklopu UrbanFestivala predstavila projekt “Zagreb: turisti, trgovine, terase, trgovi” i nekoliko si dana provela na trgovima užeg centra grada dijeleći alternativni turistički vodič kroz Zagreb. Vodič je namijenjen prvenstveno građanima Zagreba, a u njemu postavljaš pitanje “Čiji je centar grada?” Zašto je bitno postaviti to pitanje i na kakve si odgovore naišla u komunikaciji s građanima?
Svjedočimo procesu čije ćemo posljedice osjetiti tek kroz nekoliko godina. Naprimjer, velik broj vlasnika stanova u centru preuređuje svoje stanove, zatim ih oglašava preko internetskih servisa za kratkoročno iznajmljivanje turistima. U razmaku od nekoliko mjeseci broj oglašenih stanova porastao je za nekoliko stotina. Prema tome, možemo postaviti pitanje kakvi će, kroz nekoliko godina, biti uvjeti podstanarima ako žele unajmiti stan u centru grada kada rentijeri prepoznaju bolju financijsku isplativost u vikend-iznajmljivanju? Tko će biti stanovnici/korisnici centra grada? Otuda i naslov projekta – turisti, trgovine i terase. Riječ je o pojmovima koji u najvećoj mjeri akumuliraju kapital u centru grada pa određuju smjer u kojemu se grad razvija. U naziv projekta dodani su trgovi, kao četvrti pojam, jer je vodič kroz analizu odnosa turizma i grada usmjeren prema promjenama na sedam trgova užeg centra. Mislim da je ključno postaviti pitanje “Čiji je centar grada?” Sve više otvorenih terasa kafića koje zauzimaju površinu ulice postepeno nas zakida za javni prostor, dok određene manifestacije narušavaju javnost tog prostora (prisjetimo se Ledenog parka, klizališta na Tomislavovu trgu). Čim prostoru odredite cijenu, bilo to u cijeni šalice kave ili klizanja, on više nije potpuno javan.
Akciju sam započela od ideje da je javni prostor zajedničko dobro, međutim, kroz dva tjedna u kojima sam dijelila vodiče, reakcije prolaznika nametnule su novo pitanje – koliko uopće kod stanovnika Zagreba postoji svijest o javnom prostoru? Dio njih smatra da je terasa ugostiteljskog obrta koji se širi nasred glavnog gradskoga trga (iako su po pravilniku iz 2006. na trgu zabranjene ugostiteljske terase) sadržaj koji nam napokon omogućuje da na trgu provodimo vrijeme. Čini se da korištenje prostora bez novčane konzumacije većini predstavlja potpuno dalek pojam. To će nam biti jasno prošećemo li samo Tkalčićevom i primijetimo da su gotovo sve od sedam javnih klupa u toj ulici uglavnom prazne.
Često se stječe dojam da su građani turističkih centara rastrgnuti između stava da ne podnose turiste jer im okupiraju prostor, dok su istovremeno svjesni da njihova kvaliteta života velikim dijelom ovisi od turističke industrije. Jesi li u Zagrebu naišla na takve stavove?
Turizam je slojevit proces. Stanovnici će istovremeno iznajmljivati svoje stanove i žaliti se na prometne čepove i porast cijena. Centar Zagreba jest “sređeniji” nego prije, otvoreni su neki prolazi koje prije nismo mogli koristiti (recimo koridori koji spajaju Radićevu i Tkalčićevu ulicu), međutim, dio javnog prostora više ne postoji jer je okupiran terasama. Zagreb još nije dostigao fazu Dubrovnika i drugih gradova na obali da broj turista prelazi broj stanovnika pa još uvijek nemamo bijesne stanovnike kao prosječne komentatore situacije. U sklopu projekta šetala sam s različitim grupama ljudi turom koju smo nazvali “turistička šetnja za stanovnike grada”. Tura uključuje glavne turističke punktove i neki od šetača su tek u tom trenutku primijetili koliko se promjena zaista dogodilo i koliko turističkih grupa obiđe grad. Na licu mjesta, dok smo razgovarali o javnom prostoru u javnom prostoru, primijetili su do kojih razmjera seže dokidanje tog javnog prostora. Naišla sam na raznolike stavove i objašnjenja, a zajednički nazivnik raspravama bio je širi spektar problema i afera oko upravljanja Zagrebom.
U svom si se umjetničko-istraživačkom radu bavila odnosom turizma i Zagreba, odnosno transformacijom grada koja je usko vezana uz turistički rast – možeš li nam reći kako je istraživanje teklo i kojim si se umjetničkim i sociološkim metodama koristila?
Odnos turizma i Zagreba tema je mog diplomskog rada na studiju novih medija na Akademiji likovnih umjetnosti. Diplomski rad, odnosno mogućnost da jednom projektu posvetim čitavu godinu i situacija u kojoj sam još uvijek u sigurnoj zoni Akademije (bez ograničenja što se kasnije pojavljuju s obzirom na zahtjeve galerija, natječaja i institucija) dozvoljavaju najviše eksperimentiranja s medijima bez straha od loše kritike ili neuspjeha, i dakako, mentorsku podršku i savjete. Zbog toga sam u istraživanje krenula vrlo široko i eksperimentirala u metodama. Osim bilježenja promjena kroz čitavu godinu dnevničkim zapisom, fotografijom i crtežima, računala sam i pomalo apsurdne statistike. Primjerice, omjer slobodnih klupa i sjedišta na otvorenim terasama kafića u Tkalčićevoj ulici (7 klupa po 4 mjesta, dakle omjer je 28:2160), zatim promjene sadržaja u Masarykovoj i Teslinoj u odnosu na 2011. godinu (46% ulice je drugačije, a 13 novih lokala je za one s nešto većom platežnom moći) i sl. Sav sakupljeni materijal podloga je za umjetničku intervenciju u javnom prostoru.
Primjerice, performans/akcija u kojoj mjerim koliko iznosi širina javnog prostora Tkalčićeve koja je zaista javna, a koliko zauzimaju ugostiteljske terase, ili omjere broja javnih klupa i terasa koje tiskam na ugostiteljski šećer i gerilski ubacujem na stolove kafića, među ostale paketiće šećera. Materijal jednako tako obrađujem kroz film i video, a ono što mislim da je bitno naglasiti, i što čini bit ovakvog tipa umjetničkog rada koji nazivamo društvenom praksom, jest aktivacija samih prolaznika. Na taj se način, nakon obavljenog istraživanja i prikupljenog iskustva, vraćam u javni prostor i dijeleći vodiče za stanovnike grada pokušavam razgovarati s prolaznicima. U neku ruku, ponovno provodim istraživanje na terenu. Kao što sam već spomenula, u manjim grupama šetali smo i komentirali promjene. Manje grupe omogućile su horizontalu, odnosno dale svakome mogućnost da komentira odnos prema prostoru i promjene koje vidi, a male izvedbe i akcije tijekom šetnji, poput mjerenja širine ostavljenog prolaza između terasa, omogućile su angažman grupe na terenu, a ne samo pasivnu turu, klasično hodanje za vodičem. Na koncu, kao epilog dolazi postav čitavog istraživanja u galerijskom prostoru, što je možda najteži dio. Ponovno moramo uspostaviti odnos da publika bude aktivna, da odnosom materijala u prostoru publiku aktiviramo na kritičko promatranje i emociju.
U sklopu istraživanja i sama si pokušala pronaći posao u hostelu. Možeš li detaljnije opisati taj proces?
Osim turističke reprezentacije, jezika turističkih vodiča, ponude hrane i zagrebačkog identiteta, javnog prostora, bitan dio priče je rad u turizmu. Naravno, ovdje je bilo bitno da progovorim iz vlastitog iskustva, tako da sam krenula slati otvorene molbe za posao u što više hostela. Od dvadesetak poslanih molbi, odgovoreno mi je na njih pet, a pozvana sam na samo jedan razgovor. Bio je to posao noćne recepcije, međutim kako preko noći nema puno posla, a hostel pokušava funkcionirati kao noćni klub, posao recepcionarke uključuje i čišćenje plesnog podija i WC-a. Uvjeti za posao bili su prilično loši. Iako zbog nedostatka iskustva nisam uspjela dobiti posao, istraživanje i pregledavanje hostela, kao i čitava korespodencija oko traženja posla, dali su mi uvid u tipove hostela u Zagrebu – kako se kreće dizajn interijera, koji su tu stilovi prisutni, odnosno kako se Zagreb brendira.
U srednjoeuropskim gradovima možemo uočiti tendenciju prenamjene tvorničkih hala u dizajnerske hostele ili klubove. Kakva je situacija kod nas, je li industrijska baština postala dio konstruirane slike koju nudimo turistu?
Kontekst deindustrijalizacije Zagreba ne trebamo posebno napominjati, danas u odnosu na 1988. godinu imamo 92 tisuće manje radnih mjesta u industriji, a pedesetak tvornica je devastirano privatizacijom. Cijela ta priča prelama se i u javnom prostoru – urbanizam se više ne brine o potrebama zajednice, a projekti se ostvaruju pod interesom privatnog kapitala. Ono što Turistička zajednica grada Zagreba prodaje pod sliku Zagreba svodi se na srednjoeuropsku priču o malom Beču, ili srednjem vijeku i vješticama, zagrebačkim coprnicama. Na tom tragu ulaže se i u advent kao novi brend grada Zagreba. Dakle, posljednjih sedamdesetak godina izbrisano je iz slike koju prezentiramo turistu, a licitarska srca, šestinski kišobran i drvene igračke ono je što će oni ponijeti doma.
Međutim, pitanje je što se događa kad nešto postane turistički trend? Prisjetimo se što se posljednjih godina događa s Berlinom ili istočnim Londonom, industrijskim dijelom grada koji je postao vrlo trendi. Tvorničke hale prenamijenjuju se u klubove i sajmišta, koristeći baš tu industrijsku estetiku, otvaraju se fini kafići i nudi šarolik umjetnički sadržaj. Sve to ima utjecaj i na cijene renti stanova ovog dijela grada pa je dio stanovništva primoran iseliti, a investitori prepoznaju dobru situaciju za ulaganje. Zagreb se ne može mjeriti s ovim gradovima, međutim, pričamo li o iskorištavanju industrijske baštine, moramo imati na umu dalekosežne posljedice koje njegova prenamjena može imati.
Danas se interes građana gotovo uvijek podređuje interesu privatnog kapitala, jedan od primjera je i stalna ili temporalna privatizacija javnog prostora putem terasa. Koji su najzanimljiviji zagrebački primjeri takve okupacije i mogu li se nagovijestiti određene mini-strategije otpora ovom “širenju”?
Sredinom svibnja, počekom sezone, javni prostor velikog broja ulica u centru grada smanjio se za gotovo dvije trećine. Ugostiteljima nije problem dobiti koncesiju za otvorenu terasu u Zagrebu i stolovi se često šire ne poštujući arhitekturu samog prostora. Tkalčićeva je zanimljiva jer vikendom, zbog očekivanog pojačanog prometa, ugostitelji iznesu i dodatne stolove. Tako smo prošli vikend mogli vidjeti stolove i po Kožarskoj ulici, stepenicama, zagrađene prolaze i slično. Na Bogovićevu smo navikli, pješaci i terase dijele je pola-pola, Skalinska ulica gotovo ne postoji. Ove sezone isti primjer slijedi i Varšavska ulica. Otpor trebamo prepoznati baš u korištenju javnog prostora, sjedenju na klupama, provođenju vremena vani. Vratimo li se na ono pitanje s početka – pokazati da je grad naš, da pripada nama, njegovim stanovnicima.
Tekst je prvobitno objavljen u novinama RAD.
Izvor naslovne fotografije: Damir Žižić / BLOK
Razgovor vodili:
Preporučite članak: