Kako bi definirali pojam „navijač Hajduka“? Da li je taj pojam vezan za uže članstvo različitih udruga navijača, tj. ultras supkulture ili je taj pojam širi?
Navijač Hajduka je svatko kome je Hajduk najdraži klub na svijetu, odnosno tko prema njemu gaji emocije tako da je za nas pojam navijača najširi mogući. Cilj nam je da na tribini i izvan nje postoji presjek cijele zajednice što je i logično s obzirom na specifičan odnos grada Splita, njegovih građana i Hajduka. Uostalom, smatramo da bi se pojmovi navijača i člana kluba trebali izjednačiti, neovisno o kojem se klubu i sportu radi. Udruga „Naš Hajduk“ i sam klub te njihova simbioza su jedan korak ka tom rješenju. Pokušavamo s različitim kampanjama učlaniti što više građana u Hajduk i na taj način doprinijeti svijesti da je navijač kluba ujedno i njegov član. Tome je u Europi trenutno možda najbliža Benfica, a mi još imamo dosta posla kako bi to postigli. Na tome se u svakom slučaju intenzivno radi.
Što se tiče 'ultrasa', odnosno organizirane navijačke jezgre, njihov broj nigdje na svijetu ne prelazi 1.500 ljudi unutar navijačkog korpusa nekog kluba, ali se za njih može reći da su za cijelu stvar ključni i da funkcioniraju kao glavna spona i pokretač tribine. Na temelju toga se lako, ali i pogrešno, može zaključiti da su 'ultrasi' zapravo jedini navijači na tribini, pogotovo uzevši u obzir senzacionalističku sliku koju stvaraju mediji često prikazujući navijače kao huligane. Pritom se ignorira činjenica da bez te navijačke jezgre i posvećenosti klubu ne bi bilo moguće vidjeti impresivne koreografije na tribinama širom svijeta koje su u većini slučajeva ipak izrazito pozitivnog karaktera. Na žalost, u medijima ipak dominira onaj negativni aspekt koji se predstavlja kao glavna navijačka motivacija što je daleko od istine.
Što je to „Naš Hajduk“? Kako je došlo do osnivanja udruge te što je tome prethodilo? Na koji način je povezana s HNK Hajdukom? A na koji s Torcidom? Koliki je bio utjecaj Pavla Grubišića – Čabe koji je najavljivao 'novo vrijeme'? Da li je ono došlo?
Naš Hajduk je nastao kao udruga 2011. godine sa samo jednim ciljem – a to je da spasi Hajduk. Cijela borba i početak otpora počinju 2004. godine kada je Hajduk kao nogometni klub počeo funkcionirati kao bankomat za tadašnju upravi na čelu sa Igorom Štimcem. Situacija je već tada bila kritična, a postoje opravdane indicije da je titula 2004. godine kupljena. Nakon toga je dobar dio navijača odbio slaviti tu titulu i počeo pružati otpor prema dotadašnjem vođenju kluba. U to vrijeme su počeli prvi ozbiljniji sukobi između kriminalno-nogometnih elita koje su vodile klub i navijača.
Tamo negdje 2008. godine Hajduk prelazi iz Udruge građana u Športsko dioničko društvo posredstvom bivšeg premijera i pritvorenika Ive Sanadera. To se čini zbog velikih dugova od 105 milijuna kuna kako se ne bi moralo raspustiti klub te osnivati na istom mjestu novi – kao što je napravljeno s Dinamom. Iako je Dinamo naslijedio sve titule koje je osvojio kao ugašena udruga građana, upitno je da li bi se Hajduku dopustilo isto. Tada se ulaže još dodatnih 80 milijuna kuna u Hajduk no situacija se nije poboljšala niti bitno promijenila jer je klub i dalje funkcionirao kao bankomat, no ovaj put za drugu garnituru ljudi. Otprilike u to vrijeme se pojavio i Kodeks koji je postao temeljna smjernica tko i kako može biti uopće uključen u sam rad Hajduka.
2011. dolazi do kulminacije pošto se praktički radilo o danima do gašenja kluba, pa se moralo brzo reagirati. Torcida je tu odigrala ključnu ulogu pokrenuvši priču oko osnivanja udruge sa ciljem dobivanja prava izbora čelništva kluba, a sve po članskom modelu, poznatom diljem svijeta. Imperativ je bio da se pod svaku cijenu izbjegne medijska pažnja kako se ne bi sabotiralo stvar, te se priča širila Torcidinim kanalima, ali i usmenom predajom. Koristeći te metode uspjelo se mobilizirati širok krug ljudi van ultras pokreta, što je zapravo i bilo ključno za čitav proces kako bi se nadišla priča o, recimo to tako, klasičnoj pobuni male grupe fanatičnih navijača. Tako formirana priča brzo bi se mogla kroz senzacionalističke medijske napise razmontirati i odbaciti.
Pokazalo se da je metoda bila izrazito uspješna. Mnogi su se aktivno uključili u mukotrpan proces lobiranja na svim razinama kako bi se pravo biranja dodijelila udruzi Naš Hajduk, odnosno navijačima. Taj napor je u konačnici rezultirao znatnim uspjehom – na sveopći šok i iznenađenje uspjelo se na sjednici gradske Skupštine izglasati da naša udruga dobije pravo biranja 7 od 9 članova nadzornog odbora kluba. To znači da mi kao udruga predlažemo ljude za tu funkciju s obzirom da je grad Split većinski vlasnik dionica na temelju čega ima pravo odrediti tih sedmero članova nadzornog odbora.
Za Čabu možemo reći da je jedan od pokretača ove priče tamo još od Štimčeva vremena. Čabo je upravo 2009. najavljivao novo vrijeme, sretan zbog uvođenja Kodeksa, a moglo bi se reći da je to vrijeme došlo. S uvođenjem javnih izbora za nadzorni odbor možemo reći da smo donekle uspjeli u svojim nastojanjima i da se sad može reći da u Hajduku postoji demokratska procedura. Čabo bi sigurno bio sretan da vidi što se postiglo, ali i s onim što će se još postići.
Kakva je danas struktura članstva udruge „Naš Hajduk“? Koja su prava i obaveze članova? Kako se i koliko često članstvo informira o procesima koji se događaju u klubu?
Trenutno Naš Hajduk ima oko 15.000 članica i članova, te je njihova struktura poprilično raznolika. Okupili smo se radi ljubavi prema Hajduku i želje da se situacija u klubu konačno dovede u red. Upravo zbog toga sav prihod od članarina, koje iznose 100 kn godišnje po osobi, ide direktno na račun kluba. To je i logično s obzirom da sa učlanjenjem u udrugu automatski postajete i član kluba. Udruga kao takva nema zaposlenih već je sav posao volonterski, a članovi se o zbivanjima vezanima uz udrugu i klub redovno obavještavaju kroz društvene mreže, mailing liste i newsletter koji izlazi po potrebi. Recimo, kad su u tijeku bili posljednji izbori za nadzorni odbor, newsletter je izlazio svaki dan, a kako je sad aktualna priča oko otkupa dionica kluba kroz njega se članstvo animira i potiče na sudjelovanje u odlučivanju o načinu na koji ćemo pristupiti otkupu.
Model upravljanja sportskim dioničarskim društvom je nešto što Zakon o sportu dopušta u zadnjih 10-ak godina. Kako je stoga još uvijek moguće da postoje nogometni klubovi koji su udruge građana iako kroz njih prolazi ogroman novac? Što mislite tom modelu? Može li jedan sportski klub funkcionirati po tržišnoj logici?
Mora se naglasiti da je Dinamo praktički jedini nogometni klub ustrojen kao udruga građana kroz koji prolazi velika količina novca što ga zapravo čini iznimkom. Iako svaka udruga građana koja prijeđe određenu razinu prometa godišnje mora postati zadruga, to se u ovom slučaju ne događa. Stoga u principu ne vidimo sam model organizacije klubova kao društva građana nužno lošim, pogotovo jer ostatak klubova, pa čak i prvoligaških, ne raspolaže niti s približnim iznosima.
Što se tiče modela sportskog dioničkog društva za nas on nije problematičan iako je stroži od modela udruge građana. Recimo, samim time što je Hajduk dioničko društvu prema zakonu poslovanje mora biti transparentno uz uredno slanje izvještaja FINA-i. Na njenim stranicama možete vidjeti i najbanalnije stvari unutar Hajduka, npr. koliko je potrošeno na komunalije u tom i tom razdoblju. Za udruge građana možemo reći da ne vrijedi isto.
Svejedno, mislimo da nam trenutni uvjeti u organizacijskoj strukturi kluba nisu ograničavajući faktor. Inspiraciju nalazimo u načinu organizacije, primjerice, njemačkih sportskih klubova. Tamo je na snazi tzv. 'Regel 50+1' model, odnosno pravilo koje, ukratko rečeno, odvaja vlasničku i upravljačku strukturu unutar klubova. To u pravilu znači da veličina dioničarskog paketa ne utječe na broj glasova pri izboru upravnih tijela i, pojednostavljeno, navijačima je osigurana većinu na svakom glasovanju, odnosno raspolaganje s 50 posto glasova plus jedan. Takav model omogućuje da se u prvom redu klub može dokapitalizirati po potrebi a da to ne ide na štetu sportskih interesa u odnosu na one ekonomske. Nužno je da se u nekom obliku ovaj model i zakonski uvede u hrvatski sport jer se onda navijače ne bi moglo tako lako zaobilaziti kao što je to, uglavnom bez iznimke, bila dosadašnja praksa.
Objasnite nam funkciju nadzornog odbora vašeg kluba kojeg biraju članovi vaše udruge. Koliko je to tijelo bitno i kako na kraju krajeva dolazi do odabira uprave kluba kao tehničkog tijela? Kakva je trenutno vlasnička struktura?
Trenutna vlasnička struktura Hajduka je sljedeća: 56,6 posto dionica ima grad Split, 24 posto trgovački lanac Tommy, otprilike 9 posto država, a ostatak je u vlasništvu sitnih dioničara. Kao što smo već spomenuli, grad kao većinski vlasnik odabire 7 članova nadzornog odbora na četiri godine pri čemu je Našem Hajduku dana koncesija da ih predlaže, što se u pravilu redovito potvrđuje na gradskim skupštinama. Udruga u tom smislu funkcionira kao posrednik između Grada i kandidata za nadzorni odbor. Izbore za tih sedam mjesta provode volonteri udruge, a glasati se može i poštom.
Na zadnjim izborima je bio 21 kandidat, a svi su morali ispuniti dva bitna uvjeta, osim onih stručnih, jasno. Prvi je da nisu bili kažnjavani, a drugi i možda najvažniji je da nemaju nikakvu ekonomsku vezu s klubom, dakle da od njega ne mogu ostvariti profit. Politički dužnosnici pak ni ne mogu biti kandidati zbog Zakona o sprječavanju sukoba interesa. Funkcija nadzornog odbora je zapravo izbor operativne uprave Hajduka, a također je bitno da se bez suglasnosti nadzornog odbora ne može donijeti ni jedna odluka čije bi provođenje bilo skuplje od dva milijuna kuna, što je odredba stroža i od uvjeta u Zakonu o trgovačkim društvima. Za sada nam je ovaj model zadovoljavajući i naši napori su usmjereni ka njegovom održavanju.
Da li je sustav navijačkog upravljanja klubom nešto novo u svijetu? Jesu li neki primjeri u Europi ili Hrvatskoj bili inspirativni u tom pogledu? Kako izgleda vaš plan za otkup dionica kluba? Koji je dugoročni plan? Planirate li ići i do 100 posto?
Navijačko upravljanje klubovima naravno nije ništa novo u svijetu. No, analizirajući pojedine slučajeve u drugim državama shvatili smo da kako je svaki bio specifičan s obzirom na različite zakonske okvire i druge okolnosti – tako je i naš. Uzevši u obzir sve navedeno, mi smo zadovoljni s ovakvim modelom upravljanja Hajdukom. Zato sada i pokušavamo osmisliti model koji bi omogućio otkup dijela dionica u posjedu grada, a možda i ovog dijela koji ima sama država. To radimo iz razloga što smo na kraju dana ipak ovisni o lokalnoj politici. Trenutna naklonost gradske vlasti može se promijeniti već na sljedećim izborima ili čak i prije, a da bi ovakav model nastavio postojati nužno je osigurati da nitko od dioničara ne posjeduje većinu. S tim na umu, usredotočeni smo na otkup 26 posto dionica čiji je vlasnik grad Split iz razloga što bi značilo da u budućnosti neće biti moguće da netko drugi dođe do posjeda 50 posto plus jedne dionice.
Kako bi se konačno odlučili što ćemo učiniti provodimo savjetovanje sa članstvom, ali i zainteresiranom javnosti kroz tribine koje su se u organizaciji udruge već održale u Splitu i Zagrebu. Već smo u samom startu detektirali nekoliko problema. Kao prvo, ne možemo reći sa sigurnošću što je sve od dionica na prodaju, a nismo ni sigurni da li je pametnije ići u dokapitalizaciju, kupnju dionica ili možda kombinaciju ta dva sustava. Važno je za napomenuti da mi ovo ne radimo zbog nekih mogućih dividendi u budućnosti niti da se čisto možemo pohvaliti da smo vlasnici, već da osiguramo uvjete za nastavak demokratskih praksi u klubu. Dakle, za početak bi htjeli kupiti 26 posto jer je sigurno da grad neće prodati više, tj. da će se zadržati na minimalno 25 posto u svakom slučaju. Već od 1. siječnja dio članarina koje ljudi uplaćuju bit će provođeno kao dokapitalizacijsko sredstvo, tako da se može reći da od Nove godine krećemo i aktivno u ovaj projekt.
Mislite li da je ovakav model upravljanja bolji za navijače i sam klub? Zašto ste se odlučili na taj korak? Zašto bi klubovima upravljali navijači? Recimo vrhuška HNS-a smatra da se 'ulica' ne bi smjela miješati u vođenje klubova?
Kao prvo, Šuker nikada nije dobro igrao glavom, pa ne igra ni danas. U skladu s tim, za uplitanje HNS-a tu nema mjesta. Nogomet se igra zbog navijača i mislimo da je najpoštenije da navijači i dijelom upravljaju klubovima. Zašto bi inače jedan klub postojao, ako ne radi navijača? Sigurno ne zbog toga da bude izvor profita ili igračka nekom tajkunu. Hajduk kao i svaki drugi klub pripada njegovim navijačima. Borit ćemo se da tako i ostane. Druge opcije nam nisu prihvatljive u ovom trenutku.
Kakav je odnos prema ostalim navijačkim skupinama? Recimo trenutno se u Švedskoj pokreće regionalna inicijativa da se pirotehnika vrati na stadione. Torcida je 1990-ih zajedno s BBB-om skandirala za povratak imena Dinamo. Ima li takvih oblika potpore ili suradnje još?
Takve inicijative naravno pozdravljamo. Bečki Rapid je npr. vratio pirotehniku na stadione. Šveđani imaju sličnu inicijativu za koju znamo, u Poljskoj je pirotehnika djelomično legalizirana, a u Njemačkoj se uredno može vidjeti na svim utakmicama, kako domaćim tako i europskim. Što se tiče ostalih inicijativa, pozdravljamo što Nijemci npr. nikada nisu ni razmišljali o ukidanju stajaćih tribina i tome najbolji primjer mogu biti Bayern i Borussija. Govoreći o lokalnom povezivanju, ono itekako postoji s obzirom da nam je svima u interesu da se promijeni stanje u sportu. Naš Hajduk i Zajedno za Dinamo su radili npr. zajednička priopćenje nakon neodigranog derbija i to su aktivnosti koje ćemo svakako nastaviti kad se za to pokaže prilika. Možemo reći da je naš odnos s glavnim rivalima puno civiliziraniji nego nekada, primjerice 90-ih, no nažalost huligana i budala će uvijek biti na svakoj strani. Generalno se ipak mora reći da takvi huliganski incidenti nisu nikome u interesu, a pogotovo je bitno da se pojmovi ultrasa i huligana ne miješaju.
Da li je tribina isključivo za muškarce?
Procjenjujem odokativno da se udio žena na sjevernoj tribini kreće između 10 i 15 posto, dok je na ostalim tribinama još i veća. Kao što smo već spominjali, navijačka baza nam je dosta široka pa smatramo da bi posjećenost tribine to trebalo odražavati. Nije nogomet isključivo muška domena, dapače, može se reći da i Hajduk i Torcida te ostali navijači "bilih" zastupaju tzv. argentinski stil navijanja gdje na tribinu dolazi čitava zajednica okupljena oko kluba. To je i naš cilj, da oko Hajduka stvorimo pokret, a ne da se stvar zadrži na razini zatvorene i isključive grupe kao što su to neke navijačke skupine. Nismo nikada radili neke kampanje za pozivanje žena na tribinu jer jednostavno do sad nismo imali potrebe za tim. Isto tako možemo reći da i obitelji uredno dolaze na Poljud, koliko god se o tome šutjelo. Jedina moguća prepreka u trenutačnoj ekonomskoj situaciji cijene su ulaznica jer Hajduk je jedini hrvatski klub koji drži tržišne cijene tako da obitelj od 4 člana zaista mora odvojiti solidan iznos za utakmice. No, klub radi i na tom planu, koliko znam postoje neke olakšavajuće stvari za razne obiteljske pakete.
Mogu li se povući paralele između načina na koji je sport došao u trenutno stanje i procesa privatizacije kojim su upropaštene brojne tvornice? Da li su primjeri radničkog dioničarstva, poput onog u ITAS-u inspirativni s obzirom na njihov uspjeh? Da li je u suštini riječ o istoj borbi?
Mislimo da tajkuni neće kupiti klub ako iza te kupnje nije neka računica. Tu možemo povući paralelu i sa privatizacijom različitih domaćih poduzeća koja su prodavana za kunu ne zato da bi se ulagalo u proizvodnju ili započelo modernizaciju već kako bi se prodavali vrijedni strojevi ili najčešće zemljište. Slične situacije su se događale i u brojnim klubovima, no tako ovaj sustav nažalost funkcionira. Kada smo počeli razmišljati i raditi na svom sustavu dioničarstva kako bi otkupili dionice kluba, kontaktirali smo ITAS jer su oni na polju radničkog dioničarstva ostvarili golem napredak. U tom smislu možemo reći da želimo postići isto, samo zamjenite radnike članstvom. Proučavali smo i druge primjere, poput španjolske zadruge Mondragon, a brazilski nogometni klub Corinthias nam je posebno zanimljiv zbog razloga što su tako razvili sustav radničkog dioničarstva da su svi zaposleni u njemu ujedno i vlasnici. Međutim, naša inicijativa ide u pravcu da se vlasništvo i pravo odlučivanja proširi i na navijače, da cijela zajednica sudjeluje u donošenju odluka o upravljanju klubom, jer na kraju krajeva, klub i pripada navijačima. Navijači zapravo i jesu klub.
foto: hajduk.hr
Intervju vodili:
Preporučite članak: