Farmaceutska kompanija "Farmal" priznala je prošli tjedan na zagrebačkom Županijskom sudu odgovornost za potkupljivanje više stotina liječnika i ljekarnika, čime se afera kodnog naziva Hipokrat približava epilogu. Tim povodom objavljujemo razgovor s istraživačkom novinarkom Natašom Škaričić, o metodama dugogodišnje i široko rasprostranjene koruptivne sprege medija s privatnim zdravstvenim korporacijama i pripadajućim državnim sektorom.
Gotovo dvije godine od kada je USKOK podigao optužnicu u akciji "Hipokrat" protiv najvećeg broja optuženika u povijesti hrvatskog pravosuđa, farmaceutska kompanija "Farmal" priznala je prošli tjedan na zagrebačkom Županijskom sudu odgovornost za potkupljivanje više stotina liječnika i ljekarnika. Kako neslužbeno doznaje "Večernji list", "Farmal" će s priznanjem krivnje pristati i na novčanu kaznu od 2,5 milijuna kuna, dok je najveći dio od 365 optuženika već priznalo krivnju i pristalo na sporedne novčane kazne, uvjetne osude te rad za opće dobro. Novinarka Nataša Škaričić, koja je pisala o koruptivnim odnosima između privatne industrije i doktora, i zbog svojih otkrića što ih je DORH koristio prilikom istrage dobila HND-ovu nagradu za novinarku godine, već neko vrijeme nije u mainstream medijima. Njezini prvi "ispraćaj" iz "Europapress Holdinga", gdje je godinama radila, uslijedio je ubrzo nakon što je obznanila da se mediji dogovaraju s administracijom Ive Sanadera kako će pratiti tadašnju zdravstvenu reformu. Budući da joj je, moglo bi se slikovito reći, otkaz uručen jer je progovorila o medijsko-zdravstvenoj verziji "Hipokrata", a i da se u matičnoj joj "Slobodnoj Dalmaciji" preko drugih novinara umanjivao značaj njenih otkrića koji su sada doveli i do "Farmalova" priznanja, "H-Alter" objavljuje opsežan razgovor s ovom novinarkom, u kojem ona govori o brojnim metodama dugogodišnje i široko rasprostranjene koruptivne sprege medija s privatnim zdravstvenim korporacijama i pripadajućim državnim sektorom.
Kako gledate na epilog slučaja Farmal? Je li on, po vašem mišljenju, promijenio ovakve nezakonite prakse u hrvatskom zdravstvu?
Ma ne, taj slučaj je sramota hrvatskog zdravstva i SDP-ove vlasti. To govorim baš zato što sam ga ja pokrenula, očekujući da će eksplicitnost dokaza o kriminalnim aktivnostima velikog broja liječnika potaknuti izvršnu vlast da sistemski riješi problem. Kako se to nije dogodilo, već je priča ostala u okvirima Farmala, mirne duše mogu reći da je jedna od najvećih antikorupcijskih akcija protiv sprege farmaceutske industrije s liječnicima na svjetskoj razini, zapravo potvrda koliko je Ministarstvo zdravlja željno zataškati korupciju u zdravstvu. Onaj tren kada se otkrilo i dokazalo kako funkcionira podmićivanje liječnika obiteljske medicine, a pogotovo nakon što sam više puta napisala da se radi o praksi svih farmaceutskih tvrtki i da je to naprosto način osvajanja bogatog tržišta koje se zove državna lista lijekova, trebalo je napraviti sve moguće nadzore, iznijeti rezultate i onda odlučiti kakve nam izmjene legislative trebaju. Ovako je sve to ćorak.
Kad bi pravosudna ili strukovna tijela provjeravala slične međuodnose između privatnih zdravstvenih kompanija i najutjecajnijih medija, odnosno medijskih kuća i novinara koji se bave zdravstvom, mislite li da bi se neugodno iznenadili?
Ne, ne bi. Prvo, tu se ne radi o kriminalnim aktivnostima, već o aktivnostima koje su protivne etici novinarske profesije. S time pravosuđe nema Jedna od najvećih antikorupcijskih akcija protiv sprege farmaceutske industrije s liječnicima na svjetskoj razini, zapravo potvrda koliko je Ministarstvo zdravlja željno zataškati korupciju u zdravstvuništa, a strukovne udruge - s pravom ili ne – takve medije prepuštaju sudu čitatelja. Drugo, imala sam epizodu u kojoj me zbor zdravstvenih novinara HND-a prijavio Vijeću časti zbog jednog intervjua u kojemu sam kazala da su zdravstveni novinari korumpirani i to je vijeće tada procijenilo da postoji problem korupcije u zdravstvenom novinarstvu, ali da sam ja to netaktično ili ne znam kako kazala. Dakle, problem nije sasvim nepoznat. Pored toga sam svojedobno objavila i dvije iznimno neugodne priče o korupciji između zdravstvene administracije i novinara, ali to je služilo samo moralističkom skanjivanju novinarskih kuloara, a ne tome da razgovaramo o potrebi izmjene prakse u zdravstvenom novinarstvu. Na sve se to na koncu odmahne rukom, baš zato što je slična praksa malo kome strana...
Radi li se u tom odnosu između novinarstva, države i privatnika, o korupciji strukturne naravi, zbog medijskog zaobilaženja ovakvih i sličnih tema, načina na koji novinari dominantno izvještavaju o zdravstvu, i zbog posljedičnog izostanka solidarnosti prema kolegama koji ne pristaju na takvo ponašanje?
To što nazivate strukturnom korupcijom između sustava zdravstva, industrije zdravlja i novinskih medija ima, naravno, veze sa strukturom i prirodom novinskih medija, ali ovdje je barem jednako važna, možda i važnija, struktura zdravstvenog sustava i način na koji funkcionira medicina u 21. stoljeću. Načelno, za zdravstveno novinarstvo je karakteristično da funkcionira kroz izrazitu hijerarhizaciju javnog polja, u smislu da u njemu dominantnu riječ o svakom problemu imaju sami medicinari i institucije zdravstva, pa je centar tog polja oblikovan po uzoru na paradigmu Svojedobno sam objavila dvije neugodne priče o korupciji između zdravstvene administracije i novinara, ali to je služilo samo moralističkom skanjivanju novinarskih kuloara. Na sve se to na koncu odmahne rukom koju zastupa jedna profesija ili njezine dominantne institucije. Tako je u društvima u kojima pacijent ima status konzumenta zdravstvene zaštite, poput američkog, u društvima u kojima je pacijent do neke mjere ostvario status partnera u procesima liječenja i u društvima gdje vlada izraziti paternalizam, poput našeg. Usput, slično se vladaju komercijalni i javni mediji. Kod nas je, s obzirom na izrazito paternalistički odnos cijelog sustava prema njegovim korisnicima i liječnika prema pacijentima, gotovo nemoguće dobiti pluralizam informacija i stavova, a liječnici, farmaceutska industrija i zdravstvena administracija imaju snagu apsolutnog autoriteta čak i onda kada je očito da za određenu temu nemaju ama baš nikakvo obrazovanje i da lupaju potpune besmislice. Najčešće je tako kada su u pitanju politika, zdravstvena politika, pravo i etika. Tako se, po mom sudu, dogodilo da vlasnici medija, novinari, urednici i svi koji se vrte oko novinskih medija, uglavnom ne prezentiraju javni interes onda kada se bave zdravstvom i medicinom, već interes medicinskih elita koje su osvojile sve komunikacijske kanale i – jasno – izvršnu vlast. To je, recimo, strukturni problem ili platforma za korupciju iz koje proizlaze stvarno brojne manifestacije i problemi.
Može li se stanje nekako poboljšati i kako?
Nekakav tehnički put za djelomičnu emancipaciju medija od dominantnih medicinskih institucija bi bio poseban etički kodeks za zdravstvene novinare, koji bi obuhvatio posebna pravila za postizanje epistemičke odgovornosti u smislu što je uopće vijest u zdravstvu i kako postići da bude relevantna, a ne čisti medicinski PR. Vjerujem da većina novinara ovoga uopće nije svjesna, što ih ne čini manje odgovornim za sadržaje koje emiSDP panično pokušava smanjiti javni dug, ali ne tako da državu rastereti troškova koje stvaraju korumpirani i balastni sustavi metastaziranog birokratskog aparata, nego tako da na račun socijalne pravde i načela solidarnosti smanji troškove zdravstvatiraju.
Među metodama koje su farmaceuti koristili za podmićivanje liječnika, u svojim istraživanjima otkrili ste i raširenu praksu plaćanja putovanja na kongrese, na račun farmaceuta i drugih industrija. Jesu li na ovaj ili sličan način ovakve kompanije prilazile vlasnicima medija, urednicima ili novinarima?
Kao što bez rezerve prihvaćaju liječničko "znanje" o svemu što ima veze sa zdravstvom i javnim politikama, novinari bez rezerve usvajaju i norme ponašanja medicinskih i zdravstvenih profesionalaca i institucija. Dakle, ono što je njima prihvatljivo ponašanje, prihvatljivo je i nama. Zadnjih nekoliko godina ne pratim stanje iznutra, jer sam potpuno isključena iz redakcijskog rada i kontakta za novinarima u mainstream medijima, ali ranije sam dugo svjedočila ozbiljnim razmjerima korupcije između novinara, novinskih kuća i medicinskih profesionalaca, koja je prihvaćena kao standard ponašanja. Prvo, nema vlasnika medija, a malo je i novinara koji nemaju posebne relacije s istaknutim liječnicima. To opet ima veze sa strukturnim problemima zdravstva koje meritokratski dijeli svoje resurse. Drugo, sasvim je normalno bilo da novinari putuju na račun farmaceutskih kuća, iako iz tog putovanja neće proizaći nijedan tekst u interesu javnosti. Treće, posve je normalno bilo i da novinari putuju na račun zdravstvene administracije i da s njom profesionalno surađuju. Mnogo toga sam i javno obznanila, vjerujući da je time otvaram jednu značajnu temu – i bila sam u pravu - ali sam nažalost ostala potpuno izolirana.
Koji su ključni ciljevi ovakvih metoda i koliko po vašoj procjeni uopće farmaceutske i druge industrije participiraju kao oglašivači na hrvatskom medijskom tržištu?
Ciljevi su, naravno, politički u širem i užem smislu zdravstvene politike koja mnogima donosi profit. Što se tiče udjela u oglašavanju, na to bi vam Nisam sigurna da je javnost shvatila da nam se sprema najveći udar na socijalna prava u državi i jedna od najnakaradnijih reformi zdravstva u EUpitanje mnogo bolje odgovorili marketinški profesionalci. Ja samo znam da se radi o industriji koja stalno raste i koja je sigurno značajan oglašivač. Naravno, vjerojatno znate da se kod nas lijekovi koji se izdaju na recept ne mogu reklamirati kao u npr. SAD-u, pa shodno tome farmaceutska industrija u Hrvatskoj ne oglašava cijeli spektar svojih proizvoda, no i na svim pobočnim sredstvima za održavanje zdravlja se odlično zarađuje. Jasno, pravo i ozbiljno "tržište" za farmaceutsku industriju uvijek je država i službene medicinske institucije, zbog čega značajan dio reklamnih aktivnosti odlazi na neizravno oglašavanje, upućeno na administraciju, liječnike i novinare, a cilj je utjecaj na politiku lijekova, kreiranje službenih listi u sklopu univerzalnih osiguranja i slično.
Ovdje sugerirate izravnu korupciju? Koliko mediji, u tome kontekstu, rade protiv interesa građana koje informiraju?
Tako je, zapravo, svugdje u svijetu, neovisno na režim oglašavanja. Iako se oko tog pitanja razvila kontroverza, većina neovisnih izvora nalazi da industrija danas više ulaže u PR, nego u istraživanja, a taj PR podrazumijeva razvijanje prisnih odnosa sa svim opinion i decision makerima, od liječnika do masovnih medija. Ne sugeriram da je plaćeni odnos s liječnicima i novinarima korupcija, nego to tvrdim i nadam se da sam uspjela objasniti svoje razloge. Ako je, naprimjer, tri tisuće liječnika u Hrvatskoj u jednoj godini primilo 28 milijuna kuna od farmaceutske industrije, a mi Pobijedi li na izborima blok koji predvodi SDP, ministar Varga će bezbolno nastaviti haračiti po zdravstvu, iako je trebao biti smijenjen već nakon prvih mjeseci mandatanikada nećemo doznati za kakav rad, jer je to proglašeno poslovnom tajnom zaštićenom Zakonom o zaštiti osobnih podataka; ako liječnici nisu dužni deklarirati sukob interesa ili ako novinari putuju po svijetu o trošku industrije ili surađuju sa zdravstvenom administracijom, a takvu suradnju ne opravdava nikakav javni interes, onda je to i korupcija autonomije liječnika u javnom sektoru i smisla novinarstva.
Kako to konkretno izgleda?
Pa, naprimjer, prije puno godina Pfizer me pozvao da s njima letim u Sandwich u Kentu, u posjet njihovoj velikoj podružnici. Kad sam ih pitala kojeg boga bi ja s njima šetala po grofovijama, potpuno su se zaprepastili i pokušali izvući s pričom da bih na listu mjesta slušala o primjeni Viagre na plućnu hipertenziju! Naravno, u ta je doba Pfizer Viagru – koja je čisti farmaceutski blockbuster - pokušavao progurati i na listu HZZO-a kao lijek protiv plućne hipertenzije, jer je konkurencija već došla na tržište sa svojim varijantama lijeka protiv impotencije i oni su odmah krenuli u službeno širenje indikacija za primjenu lijeka koje je trebala prihvatiti i država. Umjesto mene su na koncu putovali neki drugi novinari, a tekstovi u kojima se hvali učinkovitost Viagre u liječenju plućne hipertenzije bili su velika atrakcija. Nakon toga na novinare udara drugi ešalon u borbi za novce iz javnog sektora, udruge pacijenata koje zovu redakcije i tvrde da znaju da bi im Viagra ili neki drugi lijek pomogao, ali im ga u bolnici nisu htjeli je Dopunsko osiguranje pseudo-tržišno osiguranje, a zapravo je riječ o socijalnoj polici koja vjerojatno uopće ne bi trebala biti dio utrke za profitomdati, jer lijek još nije na listi... Novinari najčešće nisu obučeni da provjeravaju tako komplicirane informacije, pa objave onu za koju oni misle da je vjerodostojna, najčešće samo zato što im je izvor blizak. Tako se stvori atmosfera da je važno da država uloži novce u neki industrijski proizvod.
Koliko su česte takve prakse?
Toga je mnoštvo, pogledajte samo kakav odjek dobivaju humanitarne akcije za neku vrst liječenja o kojoj javnost nema nikakvu, a kamoli cjelovitu informaciju. Sjetite se Merckove kampanje da Gardasil uđe u mandatorni program cijepljenja, koja je počela s nečuvenim naslovima na prvim stranicama svih mainstream novina: Cjepivo protiv raka u Hrvatskoj! Takav naslov ima mnogo veći uvjeravajući potencijal nego da smo korektno objavili da je u opticaju cjepivo protiv nekoliko podvrsta HPV virusa, samo što korektan naslov ne bi navukao roditelje da masovno cijepe svoju djecu i pristanu na to da cijepljenje protiv HPV-a bude obavezno. Pored takvih rutinskih kampanja, često izbijaju i krizne situacije poput one koja se za vrijeme Sanadera dogodila s prodajom Plive, kada su u svim novinskim kućama posebno regrutirani novinari koji će pratiti prodaju jedine tržišno značaPitajte se zašto bi država komercijalno reklamirala svoj proizvod u masovnim medijima, a ima sve resurse da ga besplatno promovira, osim da bi dobila potporu za političke poteze. To je čista korupcija novinarstva, a služi uvodu u nesuvislu privatizaciju javnog sektorajne farmaceutske kuće. Nakon što je posao uspješno obavljen, većina ih je za nagradu otputovala u Indiju s novim vodstvom Plive.
Novinari nisu samo putovali na tuđi račun, već su, pokazali ste prije desetak godina, imali konkretne poslove s državom?
Godine 2004. sam u mandatu Andrije Hebranga inicirala da se dozna za eksplicitnu ponudu HZZO-a da se iz posebnog fonda novinarima honorira "pozitivno praćenje" rada Zavoda. Kad je priča pukla kao bomba, Hebrang je smijenio predsjednika upravnog vijeća HZZO-a koji je na moje uši izrekao tu ponudu, ali se u obranu obraza svojih ljudi malo raspitao i pokazalo se da je SDP-ova administracija stvarno honorirala rad najutjecajnijih zdravstvenih novinara u raznim povjerenstvima MZ-a, skupinama za preventivne programe, itd. i promoviraju apsolutno blesave i skupe javno-zdravstvene programe. Tada sam tjednima bila izložena strahovitom pritisku kolega, pri čemu su me i njihovo ime nazivali i najviši SDP-ovi dužnosnici i uvjeravali da nema ničeg spornog u tome da novinari sjede u povjerenstvima Ministarstva zdravlja.
Na koncu ste za vrijeme Sanaderova mandata upravo zbog razotkrivanja priče o korupciji između vlasnika i urednika medija i zdravstvene administracije dobili otkaz.
Kada je HDZ-ov ministar Darko Milinović 2008. godine okupio sve urednike u Ministarstvu zdravlja da bi im dao smjernice za praćenje reforme zdravstva i kada mi je eksplicitno zabranjeno da napišem kritički tekst o reformi, javno sam objavila da je Ivo Sanader uveo Centralni komitet u Kod nas je, s obzirom na izrazito paternalistički odnos cijelog sustava prema njegovim korisnicima i liječnika prema pacijentima, gotovo nemoguće dobiti pluralizam informacija i stavova. Liječnici, farmaceutska industrija i zdravstvena administracija imaju snagu apsolutnog autoritetazdravstveni sustav i poslije kratkog vremena završila na cesti. Da rezimiram, jer ovoj priči i primjerima nema kraja: čak i kada iza toga stoje privatne korporacije, korupcija zdravstvenih novinara uvijek cilja na promjenu državne politike za koju mediji moraju pripremiti teren, bilo da je riječ o politici lijekova, privatizacijskoj politici, kao u slučaju Plive, takozvanim reformskim projektima i programima, itd.
Jesu li stopirane priče upravo zbog ovakvog odnosa između medija, zdravstvenog sektora i industrije?
Što se tiče stopiranih priča, nemam velikih iskustava, jer se ne sjećam nijedne teme koju nisam uspjela objaviti, na ovaj ili onaj način i usprkos najrazličitijim preprekama. Međutim, radila sam u okruženju koje je sve radilo da svako otkriće postane nevažno. Ne znam otkud bih počela... Kad sam objavila sadržaj ugovora između Novartisa i Imunološkog zavoda, po kojemu IZ kupuje milijunski vrijedne količine cjepiva za čiju kvalitetu Novartis pravno ne odgovara, to je naravno odjeknulo, ali sam u emisijama HTV-a uvijek gostovala sama nasuprot cijelom timu liječnika, ministara i ministrovih pomoćnika koji su mi prijetili, obezvrjeđivali i zataškavali temu. Kad sam objavila priču o liječnicima koje je potkupljivao Farmal, Slobodna Dalmacija – u kojoj sam tada radila – objavila je serije tekstova na temelju izjava nepredstavljenih liječnika koji su tvrdili da je cijela priča prenapuhana ili nerelevantna. I tako je bilo stalno. Na jednog kriminalca u zdravstvu, uvijek ide nekoliko korumpiranih ili neupućenih novinskih medija koji ih brane i to uvijek iz mainstreama.
U zadnjih nekoliko godina imali smo primjere u kojima vlasnici medija sudjeluju u privatnom zdravstvenom sektoru. Jutarnji list je, primjerice, tjednima kampanjski nasrtao na javno zdravstvo i mirovinski sustav, gurajući kao agendu privatni zdravstveni sektor, da bi se ispostavilo kako tadašnji vlasnik, Nino Pavić, nastoji na tržište progurati svoje kompanije koje se upravo time bave.
To je samo jedna mala i glupava epizoda u EPH-ovom praćenju zdravstva, a Ninoslav Pavić je uvijek bio povezan s menadžerskom strujom u Vlasnici medija, novinari, urednici i svi koji se vrte oko novinskih medija, uglavnom ne prezentiraju javni interes onda kada se bave zdravstvom i medicinom, već interes medicinskih elita koje su osvojile sve komunikacijske kanale i – jasno – izvršnu vlasttom sektoru. Na koncu, njegov glavni čovjek u Upravi EPH je skoro do samog kraja bio Stjepan Orešković, sociolog koji je davno shvatio da se oko zdravstva vrti ogroman novac i povezao se s glavnim opinion i decision makerima u resoru. Orešković je predavač na MEF-u u Zagrebu, a bio je i u Račanovoj zdravstvenoj administraciji, kada je bacao silne pare na skupe i besmislene javno-zdravstvene projekte i paradirao sa novinarima koji su mu bili vjerni. Kad imate ljude poput njega kraj sebe, tada lako shvatite da je ulaganje u zdravstvo ili medicinu sigurna stvar, naročito ako s državom sklopite kakav deal, što je više nego lak posao za takve igrače. U konkretnom slučaju, poanta je u – po meni – nestručnom, a možda čak i protuzakonitom tretmanu dopunskog zdravstvenog osiguranja od strane države, koje je prvenstveno išlo na ruku etabliranim osiguravateljima poput Croatia osiguranja, također značajnog oglašivača za medijsku industriju. Jasno da su i drugi počeli vidjeti svoju priliku u tome, pa tako i Pavić.
O čemu se radi?
Radi se o tome da je dopunsko osiguranje pseudo-tržišno osiguranje, a zapravo je riječ o socijalnoj polici koja vjerojatno uopće ne bi trebala biti dio utrke za profitom, a sigurno ne na ovaj način. Osim što o tome nije izvještavao, Pavić se vjerojatno planirao ubaciti u sustav s nekom privatnom medicinskom poslovnom inicijativom, ali je sve stalo kada je izgubio medijsko carstvo kojim je to mogao izlobirati. Konfuziju s dopunskim osiguranjem dodatno čini i to što je HZZO postao značajan oglašivač svoje police, jer formalno ima razloga da to radi, no suštinski je to potpuna besmislica, jednako kao da se oglašavaju osnovne škole. Pitajte se zašto bi država komercijalno reklamirala svoj proizvod u masovnim medijima, a ima sve resurse da ga besplatno promovira, osim da bi dobila potporu za političke poteze. To je čista korupcija novinarstva, a služi uvodu u nesuVećina neovisnih izvora nalazi da industrija danas više ulaže u PR nego u istraživanja, a taj PR podrazumijeva razvijanje prisnih odnosa sa svim opinion i decision makerima, od liječnika do masovnih medijavislu privatizaciju javnog sektora, što je naredna velika pljačka u Hrvatskoj i neće proći bez potpore masovnih medija. U to sam se spremna kladiti.
Komentirajući nacrt novog Zakona o zdravstvenoj zaštiti i nacrt novog Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, u travnju ove godine konstatirali ste kako je aktualni ministar Varga definitivno prvi ministar zdravlja u Hrvatskoj koji formalizira privatizaciju hrvatskog zdravstva. Kako su minulih mjeseci o svemu izvještavali hrvatski mediji?
Zadovoljna sam time što me je javna televizija puno puta zvala da kritiziram te zakone, a javna je televizija važna i relativno utjecajna. Recimo da se tamo moglo čuti i ostale disonantne tonove unutar nekih debata. Međutim, samo izvještavanje je potpuno neautentično, većina novinskih medija uopće ne istražuje kvalitetu i pozadinu osnovnih informacija koje o toj temi prenose. Zato nisam sigurna da je javnost shvatila da nam se sprema najveći udar na socijalna prava u državi i jedna od najnakaradnijih reformi zdravstva u EU, koja je sama odavno srozala načelo solidarnosti. Da napravite anketu što to uopće znači privatizacija zdravstva, mislim da bi dobili poražavajuće rezultate i vidjeli koliko malo javnost zna o tome. Tako će i ostati, jer će svaka naredna vlast samo pooštriti retoriku "bolnih rezova" i bit će im jako stalo da za to pridobiju medije, a bolni će se reNovinari najčešće nisu obučeni da provjeravaju tako komplicirane informacije, pa objave onu za koju oni misle da je vjerodostojna, najčešće samo zato što im je izvor blizakzovi raditi samo tamo gdje netko od toga može bezbolno zaraditi goleme pare. Dakle, zdravstvo će biti prva meta, možda i jedina.
Kako komentirate činjenicu da su se u srpnju iz Ministarstva zdravlja odlučili na donošenje novog Zakona o zdravstvenoj zaštiti umjesto izmjena i dopuna postojećeg, što će se, zajedno s izmjenama i dopunama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, realizirati po redovnoj, umjesto hitnoj proceduri?
Tzv. lijevoj koaliciji su neposredno pred izbore s neba pale teme koje su im donijele profit, poput odnosa prema braniteljima, Tuđmanu, izbjeglicama, itd. pa su nekako shvatili da nema smisla da riskiraju s Vargom i njegovim destruktivnim zdravstvenim zakonima. Uvjerena sam da je to jedini razlog zašto su zakoni povučeni iz hitne procedure i stavljeni na led do izbora. Pobijedi li blok koji predvodi SDP, Varga će bezbolno nastaviti haračiti po zdravstvu, iako je trebao biti smijenjen već nakon prvih mjeseci mandata. Milanović je to dobro odigrao: pred izbore je jednostavno sakrio jedini konkretni program SDP-a, a to je reforma zdravstva, a isturio one koji dezorijentiraju i ne nose ništa supstancijalno.
Koji su najveći problemi sa sadržajem prethodno predloženih reformi?
Ukratko, problem tih zakona je što se iz njih lijepo vidi da SDP panično pokušava smanjiti javni dug, ali ne tako da državu rastereti onih troškova koje stvaraju korumpirani i balastni sustavi poput lokalnih samouprava, FINA-e, agencija i ostalih dijelova metastaziranog birokratskog aparata, nego tako da na račun socijalne pravde i načela solidarnosti smanji troškove zdravstva. Pritom ne znaš je li nakaradnija ta ideja i taj plan ili način njegove provedbe koji je zapisan u zakonima, naime, da ključne zdravstvene ustanove i glavno osiguravateljsko društvo u Hrvatskoj dijelom postanu profitna dionička društva, odnosno da se fiskalna stabilnost javnog sektora ostvari kroz komercijalnu djelatnost. Takvu koliziju s osnovnim teorijskim načelima, empirijom i zdravim razumom, nije vidjela nijedna zemlja EU-a, jer tu se ne radi o djelomičnom i kontroliranom propje Odnos novinarstva i medicinsko-industrijskog PR-a je trukturno toksičan, jer medicinska industrija buja na račun svoje čudotvornosti i ta je čudotvornost, pokazalo se, postala ekstremno skupa i opterećujuća za državne proračuneuštanju tržišne ekonomije u javni sektor, već o doslovnom pretvaranju nositelja javnog sektora u trgovačka društva. Posljedice te ideje po socijalna prava osiguranika će se, nažalost, vidjeti tek nakon što se takvi zakoni usvoje. Usput, pobijedi li HDZ neće biti ništa bolje. Njihov ministar u sjeni je već spominjao da je jedino realno rješenje da bogati imaju kvalitetniju zdravstvenu zaštitu od siromašnih.
Kad promatrate odnos novinarstva i PR-a kroz prizmu sektora koji cijelu karijeru pratite, koliko je on strukturalno toksičan?
On je strukturno toksičan jer medicinska industrija buja na račun svoje čudotvornosti i ta je čudotvornost, pokazalo se, postala ekstremno skupa i opterećujuća za državne proračune. U većim dijelom tržišno orijentiranim zdravstvenim sustavima poput američkog, korporativni PR mora preko komunikacijskih kanala održavati "stanje čuda" da bi svoje proizvode prodavali državi i privatnicima, dok u europskim sustavima to isto radi da bi dodatno opterećivala zdravstvene proračune, odnosno, ostvarivala rast unatoč slabim ili nikakvim pomacima u ishodima liječenja. Dokazano je da nakon određene količine ulaganja u zdravstvo, razlika u ishodima postaje marginalna, ali zato održava rast industrije. Odnos industrije i masovnih medija počinje već s prilično nemoralnim odnosom između znanstvenih časopisa i news medija koji potpisuju ugovore o ekskluzivnim objavama s odgodom, a širi se preko nepreglednog mnoštva PR objava o rezultatima istraživanja koja su često i u pretkliničkoj fazi, dakle, posve nepodesna za objavu. Zadnjih nekoliko desetljeća, industrijski je PR često upregnut i u to da da prikrije pogreške proizvoda i neetičnost u poslovanju i znanstvenim procedurama.
S druge strane tu je onaj politički PR, zbog kojeg ste se pobunili za vrijeme Sanaderove vlade. Kako stvari stoje u tom kontekstu?
Budući da je država u Hrvatskoj – kako i svugdje - glavni naručitelj poslova i proizvoda za medicinsku industriju, ona je i glavni PR-ovac u zdravstvenom novinarstvu, jer ona pred javnošću mora pravdati zašto ulaže novce baš na određeni način. Procesi su jako komplicirani i nemoguće ih je do kraja objasniti za potrebe jednog razgovora, ali recimo da država u tom smislu radi sve da preko novinskih medija uvjeri javnost da je jedino rješenje za fiskalnu stabilnost još veće ulaganje u privatni sektor u zdravstvu i sve značajnije redukcije materijalnih prava osiguranika, odnosno nadoplate i taksacije. Za takvo što, oni neće koristiti industriju, već sve resurse javnog zdravstva i medicinske autoritete kojima javnost pripisuje objektivnost i neutralnost, riječju, znanstvenost. Naprimjer, u jeku aktualne rasprave o izmjeni zdravstvenih zakona jedan od najpoznatijih transplantacijskih kirurga u zemlji javnosti poruči da bi građani mogli i plaćati neke zahvate, ako ih već plaćaju za svoje pse. Pazite, transplantacijska medicina danas ne bi postojala bez enormnih proračunskih izdvajanja i baš transplantacijski liječnik, koji ima gotovo božanski status u društvu, založi se javno za komercijalizaciju zdravstva. Svi mediji su pred tom izjavom ničice pali, umjesto da zadrže distancu, s obzirom da je čovjek samo pokazao da nema blage veze o čemu priča... I tako dalje, primjera proizvodnje konsenzusa je doista bezbroj.
Izvor naslovne fotografije: Portal H-alter
Sredstva za objavljivanje ovoga članka osigurana su putem Javnog natječaja Ministarstva kulture RH za financiranje novinarskih radova u neprofitnim medijima (op. ur.)
Intervju vodio:
Preporučite članak: