Zilka Spahić Šiljak profesorica je rodnih studija te direktorica TPO Fondacije Sarajevo, a zajedno s Jadrankom Rebekom Anić pokretačica FER škole – jedinstvenog programa i prostora za raspravu i učenje o egalitarnim rodnim modelima temeljenim na znanstvenim i religijskim argumentima. Zilka će nam u ovom razgovoru dati odgovor na brojna pitanja o položaju žena, pogledima na islam te ulozi društva i institucija kada je riječ o napretku ka boljem društvu.
Možete nam se predstaviti, kako vi vidite sebe u feminizmu i koji su bili vaši počeci u feminizmu? Koji je bio glavni povod bavljenja istim?
Mogu početi možda najbolje od nekog ratnog perioda kada sam po prvi put osvijestila zapravo što znači biti feministkinja, jer za svakog je to različito. U tom periodu sam bila vrlo mlada osoba i s neke 22 godine znala sam da mnoge stvari ne štimaju i da nisu kako treba i smetala mi je nepravda i neravnopravnost, ali to nisam znala artikulirati na pravi način. Nisam znala kako to nazvati. I onda sam u toku rata, 1993. godine počela raditi u Medica Mondiale koja je došla u Zenicu da uspostavi prvu kliniku za žrtve i preživjele ratnog silovanja.
I radeći u psihosocijalnom timu, u to vrijeme susrela sam feministkinje iz Njemačke, Holandije, Italije i drugih zemalja. I onda sam naučila nešto o feminizmu, ali prije svega moj feminizam, mogla bih reći, da je proistekao iz ovog grassroot aktivizma. A moja angažiranost sa žrtvama i preživjelima rodno zasnovanog nasilja, prije svega ratnog silovanja, kako kroz Medika centar, tako i kroz Centar za istraživanje ratnih zločina. Dakle susret s tim ženama od kojih sam prikupljala izjave, zatim rad sa ženama koje su dolazile trudne u Centar, razgovori s njima, utjeha koju smo pružali, pokušaj da iz religijske perspektive pronađemo neke odgovore. Dakle, to su bili neki moji prvi počeci feminističkog osvještavanja. Dakle, to je bila jedna vrlo teška situacija, ali prilika kako za duhovno zrenje, tako da i za otkrivanje potencijala feminizma koji se meni već tada vrlo dobro uklapao u sve ono u što ja vjerujem kao muslimanka.
Vrlo je zanimljivo vaše viđenje feminizma. Kako vi vidite ove podjele u feminizmu koje imamo danas? Zašto se uopće moramo dijeliti ako se na kraju ipak borimo za ista prava? Kako vi to tumačite?
To je dobro pitanje zato što se mi dijelimo u svemu jel’, pa se dijelimo i u samim feminizmima, ali u svemu tome treba uzeti u obzir kontekste u kojima živimo i djelujemo. Također treba uzeti u obzir obrazovnu pozadinu i treba uzeti u obzir, kada govorimo o kontekstima, u kojem političko-ideološkom kontekstu mi živimo. Liberalni feminizam svoje korijene ima na zapadu i od Johna Stuarta Milla, Harriet Taylor Milla i drugih zagovornika i zagovornica se vrlo dobro uklopio u ono što je kapitalistička i market oriented ekonomija poslije zahtijevala.
Tako da se feministički zahtjevi uklapaju u postojeće društveno-političke sisteme. Pa se vi kao liberalna feministkinja možete boriti za jednaka građanska i politička prava za žene i muškarce, prije svega obrazovanje, pravo glasa, pravo da radite i tako dalje, ali ne postavljate pitanja temelja političkog konteksta u kojem djelujete, ne dovodite u pitanje kapitalizam. Međutim, radikalni feminizam je ipak šezdesetih godina postavio određena pitanja da se korjenite promjene ne mogu dogoditi ako se ne promijene društvene strukture koje ponavljaju nejednakost i prije svega, nejednakosti utemeljene na rodu. I zbog toga su radikalne feministkinje bilo vrlo glasne šezdesetih godina govoreći da je patrijarhat ključni uzrok opresije i iskorištavanja žena i da bi se dokinuo bilo koji oblik rodne dominacije i eksploatacije isključenja, potrebno je zapravo raditi na razgradnji patrijarhalnog sustava i društveno-političkih sistema u kojima se djeluje. Ali to znači zapravo da zadirete u poluge moći i to je vrlo opasno.
S treće strane, kada govorimo o našim kontekstima ovdje na Balkanu, u Jugoslaviji, gdje se razvijao socijalistički, a ponegdje u ovim komunističkim zemljama i marksistički feminizam, dakle, tu je bila neka kombinacija aspekata marksizma i feminizma, ali tu su više fokusi bili na ovim ekonomskim, socijalnim pravima, ne na građanskim i političkim. I vi danas kada slušate žene koje su živjele u tom periodu kažu da im je bilo dobro jer su one bile ekonomski i socijalno zbrinute, imale su besplatno obrazovanje, zdravstvenu skrb, mogućnost da rade i djeluju i nisu se previše onda interesirale za za građanska i politička prava, iako su mogle biti politički angažirane.
I naravno u socijalizmu se veliki fokus stavljao na rodnu nejednakost u odnosu na klasu. Dakle, naglašavana je ravnopravnost svih radnika i radnica, drugova i drugarica. Dakle, klasa je bila ključna dok se to recimo u liberalnom feminizmu ne problematizira uopće. Ali kada su nam devedesetih došle promjene, nama se urušava ovaj socijalni i ekonomski aspekt, dolazi nam liberalni feminizam i zapravo mi počinjemo fokus stavljati na građanska i politička prava, a zaboravljamo na ova ekonomska i socijalna jer bez ova 4 prava: građanska, politička, ekonomska i socijalna nema ravnopravnosti. Pogotovo je ženama to važno, jer one u konačnici najviše brinu za obitelji, za djecu i najveći teret tih obveza podnose u privatnom životu.
Zašto Balkan mrzi žene i je li ta mržnja svojstvena samo Balkanu?
Mizoginija nije specifica diferentia Balkana, već je nažalost prisutna u svim društvima, samo što njene forme mogu biti eksplicitne ili implicitne i što se u razvijenijim društvima danas strože sankcioniraju posljedice mržnje prema ženama. Balkan se često predstavlja kao mračno mjesto, poluperiferija Europe, kulturološka drugost i drugorazrednost, margina i granica između Istoka i Zapada, islama i kršćanstva, socijalizma i kapitalizma, autokratskih režima i demokracija, potlačenosti i slobode. Ovakvo pozicioniranje Balkana kao mjesta nasilja, nazadnosti i neslobode imalo je i ima utjecaja i na to kako se doživljava rodna ravnopravnost i položaj žene na ovim prostorima.
Balkan ima svojih proturječnosti i problema, ali je primjerice rodna ravnopravnost nakon Drugog svjetskog rata bila u mnogim aspektima bolje riješena nego u Zapadnoj Europi i Americi gdje još uvijek žene u prosjeku zarađuju 20% manje od muškaraca na istim poslovima. Dakle, slika je mnogo kompleksnija i zahtjeva dublju analizu, ali i da se uzme u obzir da je krajem 20. stoljeća prostor Balkana pogođen stravičnim ratovima i razaranjima što je ostavilo i velike posljedice na mentalno zdravlje ljudi, što se često zanemaruje. Problem mizoginije je staro pitanje i uvijek ga treba promatrati u intersekciji s rodnim stereotipima, seksizmom i odnosima moći u društvu. Mizoginija počiva na rodnim stereotipima i usmjerena je specifično protiv žena samo zbog toga što su žene.
Još veći je problem kada se mizoginija internalizira pa onda žene perpetuiraju naučena seksistička ponašanja prema drugim ženama što omogućava patrijarhalnom sustavu da opstaje i bez prisustva muškaraca. Općenito je primjetno da u patrijarhalnim kulturama, kada su žene ugnjetavane strukturama moći i normama koje promoviraju i održavaju rodnu neravnopravnost, one često nastavljaju ugnjetavati druge žene. Ako pogledamo medije, posebno društvene mreže na Balkanu uočavamo da je mizoginija toliko prisutna u načinu razmišljanja ljudi a posebno u re-viktimizaciji žena koje su već pretrpjele rodno zasnovano nasilje.
Dobar primjer je recimo slučaj glumice Milene Radulović iz Srbije nakon čega je pokrenuta platforma pod nazivom „Nisam tražila“ u Bosni i Hercegovini kako bi žene mogle dijeliti svoja svjedočanstva i iskustva nasilja koje su doživjele. Naime kada je ova glumica optužila glumca Miroslava Aleksića za silovanje, umjesto razumijevanja i podrške, pokrenuta je medijska hajka na nju, jer tko je ona da dovodi u pitanje autoritet velikog glumca. Komentari koji su se mogli vidjeti na društvenim mrežama, poput: „Da se nije skinula, ne bi bila napastovana“ i slično, samo pokazuju dokle mizoginija seže i koliko je zapravo teško ženama u javnom prostoru opstati, a pogotovo ako se usude progovoriti o nasilju. Presumpcija je da će svaka žena koja ima karijeru, posebno u svijetu showbizza napraviti sve da bi uspjela, a to znači da će koristi svoju seksualnost za manipulaciju muškarcima.
Nekako se na Balkanu i dalje promiče stereotip da su takve žene a priori promiskuitetne, odnosno lakog morala te da same traže da budu seksualno napastovane, jer se oblače provokativno i jer žele raditi poslove za koje se i dalje smatra da su isključivo “muški poslovi”. U takvom nakaradnom načinu razmišljanja „pravo muško“ neće odbiti priliku za seks pa makar to značilo da će iskoristiti poziciju moći s koje može kontrolirati i ušutkivati žrtve. To je ono što se često događa da su žrtve prestravljene i što nemaju povjerenja u društvo da će ih podržati i da će im vjerovati, pa zbog toga i šute. Užasno je da se još uvijek smatra da su žene krive za ono što im se dogodi, jer su se navodno mogle braniti i jer su mogle govoriti o tome ranije, a zapravo kada god žena progovori ne nailazi na razumijevanje već na osude i moraliziranje.
Razlika između Balkana i razvijenijih zapadnih zemalja je tu tome što će posljedice mizoginije biti sankcionirane, o čemu svjedoči i osuda silovatelja Harveyja Weinsteina u Americi. Kod nas se silovatelji uvjetno kažnjavaju ili dobiju minimalne kazne zatvora, novčane kazne ili uopće ne budu procesuirani, što onda ohrabruje nasilnike da ubijaju žene, pa nažalost svjedočimo velikom broju femicida u svim našim zemljama na Balkanu. Pa čak i nakon što ubiju žene, muškarcima se traže olakotne okolnosti, primjerice da je bio dobar otac i/ili da je volio sviju suprugu, pa mu to onda daje zapravo da odlučuje o njenom životu i smrti. Na ovim pitanjima trebamo još mnogo raditi, jer živimo u kulturi koja je normalizirala sve vrste nasilja do te mjere da smo oguglali i da ne činimo dovoljno da ga preveniramo i osudimo na pravi način. Nasilje se i dalje smatra privatnim problemom žene, a ne ozbiljnim društvenim, zdravstvenim i ekonomskim problemom.
Ne samo da se nasilje u obitelji smatra privatnim problemom, nego smo i kod drugih stvari poprilično pasivni i zatvaramo oči. Recimo kada vidimo političku situaciju i nefunkcionalne institucije, kako je moguće da građani BiH i dalje trpe i da nije već izbila revolucija?
Bosna i Hercegovina jeste nefunkcionalna država sa ustavno-pravnim uređenjem koje ne bi funkcioniralo ni u jednoj europskoj zemlji, ali građani i građanke su iscrpljeni višedesetljetnim etno-nacionalističkim politikama koje profitiraju na podjelama i drže ljude kao taoce. Zbog toga posebno mladi odlaze jer shvaćaju da ništa ne mogu promijeniti, a kada se i pobune onda budu stigmatizirani i proganjani, izgube posao, ili ako imaju privatni posao ne mogu opstati što zbog velikih poreza što zbog političkih pritisaka.
Nadalje, da bi građanstvo moglo dizati revolucije, potrebno je imati izgrađenu političku kulturu s građanskom odgovornošću, a toga u BiH nedostaje. O problemima se govori u kuloarima i kafanama, a nema spremnosti za građanske proteste jer su mnogi protesti propali ili zloupotrebljeni za određene političke ciljeve. Građani i građanke su izvarani, nemaju povjerenja u institucije, a i sami često i svjesno i nesvjesno podupiru korupciju. Ako u jednoj zemlji kriminal i korupcija nisu sankcionirani i ako vladajuće političke elite održavaju status quo zarad vlastitog profita, onda je teško očekivati da će osiromašeni, razočarani i politički nezreli građani i građanke moći napraviti promjene u ovakvoj etno-nacionalno konstruiranoj demokraciji.
Umjesto pobuna i revolucija ljudi trpe i biraju ostati u zoni vlastitog komfora, jer je tako lakše, neće biti proskribirani, osuđivani i neće trpjeti posljedice. Intelektualci i intelektualke također prave samocenzuru i dozirano daju izjave u javnosti. Vrlo je malo društveno angažiranih intelektualaca koji bi trebali biti predvodnici promjena, jer na koncu sve počiva na dobrim idejama koje mogu pokrenuti ljude, dati im nadu i svrhovitost. Bojim se da u Bosni i Hercegovini ljudi žive u beznađu, nemaju prave putokaze i ideje koje će ih pokrenuti iz ustajalog blata etno-nacionalizma pa onda odbijaju baviti se politikom prepuštajući tako vlast nesposobnim i koruptivnim pojedincima koji gledaju samo svoje trenutne interese.
Vidite li možda radikalizaciju u BiH društvu?
Radikalizacije u BiH društvu postoji kao i drugim društvima, ali ne u smislu kako se nastojalo prikazati da postoje kampovi za obuku terorista. Sigurnosne agencije su opovrgnule takve izjave kojima se BiH muslimani namjerno nastoje prikazati kao teroristi. Povećan broj žena koje nose hidžab ili muškaraca koji nose brade za neke na Zapadu je odmah znak radikalizacije. Čini se da je na Zapadu dobar i prihvatljiv samo onaj musliman i muslimanka koji ne prakticiraju religiju. Često sam se i sama susretala s izjavama i to obrazovanih ljudi koji su mu prilazili nakon predavanja na sveučilištima govoreći da im je drago da su upoznali normalnu muslimanku. Odgovorila bih da mi je drago ali da bih voljela da mi kažu kako izgleda ona muslimanka koja nije normalna, nakon čega bi se izvinjavali shvaćajući zapravo koji stereotip su potvrdili svojom izjavom. Normalna muslimanke je za njih očito ona koja je bijela, ne nosi tradicionalni hidžab, već stajliš turban, govori engleski i znanstvenica je. To odstupa od ustaljenog stereotipa potlačene i nepismene muslimanke.
Što mislite o moliteljima na trgovima u Hrvatskoj i protuakcijama u smislu prava na slobodu izražavanja vjerske, političke i ostale misli?
Svi građani i građanke trebaju imati slobodu izražavanja religijskih, političkih i drugih uvjerenja, međutim, ovo što rade molitelji je zloupotreba religije. Nitko im ne brani da se mole u crkvi i u svojim kućama, ali da zauzimaju javni prostor tražeći duhovni autoritet u obitelji u jednoj demokratskoj zemlji je izigravanje s Bogom i religijom, ali i narušavanje temelja sekularnog društva. Javni prostor je zajednički i nitko nema pravo nametati drugima svoj svjetonazor koji u ovom slučaju promovira rodne hijerarhijske odnose, podređenost žene autoritetu muža i tradicionalne rodne uloge. Ako netko želi takve odnose neka ih uređuje u svojoj kući, a ne da zloupotrebljavajući javni prostor nameće svoj model obiteljskih odnosa.
Na koncu, molitva treba biti stvar srca i duše koji uspostavljaju komunikaciju s Bogom zarad vlastitog mira i mira drugih ljudi koji nas okružuju, a ne da molitva bude alat kojim će se zastrašivati drugi ljudi. Bojim se da ovdje nije riječ o vjeri i duhovnosti, već i politički motiviranim akcijama kojima se mobiliziraju i homogeniziraju ljudi oko jednog svjetopogleda s tendencijom nametanja istog ostatku društva.
Ovo što se događa u Hrvatskoj je refleksija antirodnog pokreta iz Amerike čiji se talasi intenzivno šire Europom posebno u zadnje dva desetljeća polarizirajući javnost preko rodnih pitanja. Naturalizacijom rodnih uloga, odnosno naglašavanjem posebne prirode žene i muškarca zahtijeva se održanje patrijarhalnog sustava vrijednosti u kojem dominira muškarac kao „prirodno“ predodređen da vlada i da bude glava obitelji, a žena je tu da mu služi i da sebe da za obitelj, jer je to njeno prirodno i bogomdano poslanje.
Proponenti antirodnog pokreta koriste kvazi-znanstvena istraživanja, a posebno ona o mozgu koja su davno nadvladana kako bi pokazali da žene i muškarci nisu samo fizički različiti, već da biologija utječe i na njihove psihološke, kognitivne i mentalne razlike. Budući da većina ljudi ne čita i vrlo opskurno poznaje pitanja roda i spola, onda je lako manipulirati tendencioznim izjavama da rodna ravnopravnost uništava, obitelj, zajednicu, državu i „prirodni“ poredak stvari.
Zapravo nas najviše uništava patrijarhat koji opravdava nasilje nad ženama, djecom i manjinama i u kojem su odnosi moći postavljeni tako da se ne dovodi u pitanje konstruirani “prirodni” ili bogomdani autoritet muškarca.
U Bibliji niti u Kur’anu nigdje ne postoji opis muške i ženske prirode, niti je muškarac označen kao autoritet, već je čovjek, a to uključuje žene i muškarce, prihvatio odgovornost da bude namjesnik odnosno namjesnica na Zemlji i da odgovorno upravlja, a ne da pohlepno izrabljuje druge ljude, životinje i prirodu.
Ovo čemu danas svjedočimo i na koji način etno-kapitalizam uništava ljude i prirodu kroz javne pedagogije okrutnosti te razvlašćivanje ljudi je pokazatelj novih oblika kolonijalizma i porobljavanja. Kroz posvemašnju komercijalizaciju sve se obesmišljava, a onda se žene krive za sva zla svijeta, jer kad bi samo one prihvatile tradicionalne rodne uloge, navodno bi svijet funkcionirao kako treba.
Nažalost, ljudi su pogubljeni i usisani u korporativni kapitalizam i nisu u stanju vidjeti kako se zamagljuju strukturalni oblici nasilja, posebno nad ženama i manjinama stavljajući u prvi plan očuvanje tradicionalne obitelji. Nema kritičkog osvrta na tradicionalnu obitelj u kojoj je nasilje integralni dio života i u kojoj je žena morala trpjeti i ostajati u nasilnoj zajednici jer nije imala izbora. Danas ga barem donekle ima, pa može birati da ne trpi.
Što je po vama razlog zašto se „normalni“ vjernici sa zdravim stavovima ne suprotstave ekstremima?
Pitanje je što su “normalni“ vjernici i vjernice i bojim se da na to nemam odgovor. Možda je bolje govoriti o vjernicima i vjernicima koji su umjereni u svojoj praksi i ne nastoje je nametati drugima. Mislim da većina vjernika i vjernica nisu ekstremni ali da smatraju kako to nije njihov posao uvjeravati nekoga da ne treba na taj način iskazivati svoja religijska uvjerenja. Na koncu, pitanje je i kako se suprotstavljati, treba li izlaziti na ulice kao što to neki i čine ili ignorirati?
Javni prostor je zajednički i ako se dopusti da ga zaposjednu ljudi koji propagiraju jednu ideologiju, onda se može očekivati da ta ideologija sutra bude zakon u državi. Važno je suprotstavljati se ekstremima svim demokratskim sredstvima i ne dozvoliti da manjina ekstremista govori u ime većine. Međutim, ako većina bude tiha i bez glasa u javnom prostoru može se dogoditi da glasna manjina zauzme sav prostor i da se jednog dana probudimo i vidimo takve ljude na vlasti koji će donositi zakone kojima će se ograničavati i/ili ukidati zagarantirana prava i slobode.
Čini mi se da to upravo gledamo, primjerice u Poljskoj imamo jedan od najstrožih zakona o abortusu u Europi, a u pojedinim saveznim državama u Americi je abortus zapravo gotovo u cijelosti zabranjen, osim nekih iznimaka.
Nešto ranije ste nam rekli da ste radili sa žrtvama silovanja, vidimo da se tek sada o silovanju kao ratnom zločinu počinje više progovarati, a živimo u 2024. godini, dok je silovanje metoda rata otkad je osvajanja. Možete li nam reći više o tome te o svom iskustvu rada u tom području?
Silovanje je stravičan zločin u ratu i sredstvo koje se koristi da porazi neprijatelja. Žensko tijelo se doživljava kao posjed obitelji, muškarca, zajednice i nacije i kao takvo služi etno-nacionalnim ciljevima. Tako može služiti kao slava nacije kroz simbole majke nacije, spasiteljice nacije, etičke paradigme, ali i kao posrnule Madone koju svi odbacuju jer ne žele podsjetnik simboličkog poraza nacije.
Politike tijela su vrlo važne u analizi zločina silovanja u ratu, jer se muško tijelo koristi kao oruđe rata kojim se fizički impregnira žensko tijelo neprijatelja, čime se postiže društveni poraz i simbolička smrt druge etnije i nacije. Zločini oskvrnuća ili sramoćenja uključuju i silovanje kojim se želi izazvati sram i poniženje kod žrtava i žena i muškaraca. Silovanje snažno utječe ne samo na fizičko zdravlje žena i muškaraca, već i na njihovo mentalno zdravlje, njihov cjelokupan identitet.
Silovanjem se demonstriraju odnosi moći preko impregniranih ženskih tijela koja su prisiljena rađati djecu i živjeti s bolom što zbog proživljenog zločina što zbog odbacivanja i stigme. Većina žrtava zbog toga i ne prijavljuje silovanje, jer je teško nositi se sa stigmom, etiketiranjem i odbacivanjem. Posebno je teško onim ženama koje su morale roditi djecu, a bile su podsjećane da će rađati djecu koja će naslijediti mržnju svojih očeva. Kroz ovakve izjave se vidi da se odnosi moći nasljeđuju s oca na sina i da se kroz silovanje nastoji ostvariti dominacija nad cijelim narodom.
Moj rad sa silovanim ženama u ratu u BiH bio je vrlo bolno iskustvo iz kojeg sam naučila mnogo o traumi i kako pomoći osobama koje su preživjele najteže zločine. Počela sam raditi u Medica Zenica, prva klinika za preživjele ratnog silovanja koju je uspostavljena uz pomoć feministica iz Njemačke, Italije i Nizozemske. One su imale senzibiliteta da psihosocijalni tim uključi i religijsku perspektivu pa sam tako kao mlada osoba bila u situaciji istovremeno i da učim i pomažem drugima. Naravno, nitko nas nije mogao pripremiti da odgovaramo na vrlo teška pitanja silovanih žena, kao što su: zašto ja, jesam li grješna, da li me Bog kaznio za nešto što sam učinila, što ću s djetetom koje se treba roditi i brojna druga pitanja.
Naravno, odgovora na ova pitanja nije bilo i jedino što sam mogla je slušati, biti tu za njih i govoriti im da to nije njihova krivica i da ih Bog ne kažnjava ni za što. U većini slučajeva osobe koje su pretrpjele nasilje žele da ih se sasluša, da znaju da imaju nekoga tko je tu za njih i da dobiju duhovnu potporu ako je trebaju. Vjera je mnogim ženama bila važan mehanizam nošenja s traumom pa je važno da se teolozi i teologinje pripremaju za to da budu u stanju slušati i pomoći u takvim situacijama.
Što mislite, gubimo li sekularna društva, a s njima i izborena prava žena?
Čini se ponekad da je to tako, i da se zaista dovode u pitanju izborena prava žena. Sve ovo što se događalo i događa od 1990-ih naovamo govori u prilog tome. Naime, nakon prvih demokratskih izbora žene su doslovno pometene s političke scene u državama nastalim nakon raspada Jugoslavije. Često naglašavam kao važnu činjenicu da je od 24% žena u politici ostalo 2-4%, ovisno o razini vlasti. Sjećam se da je u Parlamentu Federacije BiH 1996. godine bila samo jedna žena i da nam je trebalo dosta vremena da preko kvota i rada na terenu povećamo taj postotak.
Također ako pogledamo na koji način se zloupotrebljava religija u antirodnom pokretu u Americi, Zapadnoj Europi, Hrvatskoj i ostatku Balkana, jasno je da se dovode u pitanje postulati odvojenosti crkve i države. Izborena građanska i politička prava, uključujući i reproduktivna prava se ne smiju dovoditi u pitanje. Ženama se osporava pravo na kontracepciju i abortus na temelju religijskih normi što je nedopustivo u sekularnoj državi. Ako netko u svom religijskom svjetonazoru smatra da je abortus grijeh, neka se drži toga, nitko mu/joj to ne smije braniti, ali nametati svoj svjetonazor ostatku društva je neprihvatljiv. Na koncu, kao građani i građanke sekularne države svi plaćamo poreze i važno je da državne institucije budu na raspolaganju svima i onima koji slijede svoje religijske svjetonazore i drugima koji nisu religiozni.
Kao osoba koja se dugo bavi temom feminizma, mislite li da feminizam danas ima iste temelje kao u svojim počecima ili neki ljudi ipak danas namjerno to izvrću u društvu?
Mislim da zbog nerazumijevanja i vrlo slabog poznavanja feminizma, što feminizam zapravo jest, da je to borba protiv svakog vida diskriminacije, opresije, eksploatacije, isključenja. Da ljudi pogrešno razumijevaju feminizam i da se orkestrirano radi na tome da se feminizam prikaže kao velika prijetnja opstanku čovječanstva, tradicionalnih odnosa i obitelji. I možda je to zbog toga. Tako da u ovim borbama koje vidimo danas kroz antirodni pokret, da se ospori sve ono što su tekovine feminizma u zadnjih 200 godina postigle, vidimo nastojanja da se neke stvari vrate na stare postavke.
Ako pogledamo što su bili feministički zahtjevi primjerice sredinom 19. stoljeća kada žene, recimo sufražetkinje, Elizabeth Cady Stanton, izlazi sa svojom deklaracijom o sentimentima, pa žene u drugim dijelovima zapadne Europe ili žene na istoku koje organiziraju svoje feminističke organizacije i počinju tražiti svoja prava za obrazovanje, rad i političku participaciju.
Dakle mi danas formalno imamo većinu ovih prava zagarantiranih zakonima, međunarodnim normama i standardima. Od 1948. otkada je usvojena Opća deklaracija o ljudskim pravima pa do danas na stotine međunarodnih konvencija, deklaracija, rezolucija i drugih dokumenata je usvojeno, a kojima se garantiraju jednaka prava, ravnopravnost spolova, gender mainstreaming pa onda imamo milenijske ciljeve i slično. Sve su to i kod nas zemlje potpisale i prihvatile.
Međutim, problem je danas življenja feminizma, što je on izgubio dah i izgubio se u cjelokupnoj ovoj konzumerističkoj trci i borbi za opstanak te u oceanu informacija koje posredujemo jer smo svi bombardirani nizom informacija na dnevnoj bazi. Još ako su one posredovane tako da vam se određen fenomen ili pokret, ideja, kao što je feminizam, predstavi na pejorativan način, ljudi više nemaju vremena to propitivati, čitati ozbiljne tekstove pa da barem razumiju pozadinu svega toga nego prihvaćaju vrlo pojednostavljena objašnjenja. I onda naravno imaju negativan odnos prema feminizmu. I zato feminizam danas mora biti bitke za koje smo mislile da smo ih već završile. Dakle, mi se ponovno vraćamo na određene stvari za koje smo mislile da smo s njima završile kao što su reproduktivna prava.
Koliko je religija pomogla ili odmogla na tom putu borbe za ženska prava?
Ovisi o kome govorimo, a meni je recimo puno pomogla. I brojnim drugim ženama. Ali isto tako ne smijemo zanemariti činjenicu da religija ima ambivalentnu ulogu. Ona može biti pokretač progresivnih promjena, ali isto tako može biti uzrok retrogradnih tendencija u jednom društvu, ovisno o tome tko je na čelu crkava i vjerskih zajednica, kakvi su ljudi, kakve politike imaju, kakve interpretacije religijskog naslijeđa nude.
Ako su oni konzervativni, ako su politizirani i ako su uz strukture moći, onda će ih biti teško imati na strani rodne ravnopravnosti, međutim, evo ima i pozitivnih primjera. Recimo u Bosni i Hercegovini imamo crkve i vjerske zajednice u zadnje vrijeme uključene vrlo jasno i glasno protiv rodno zasnovanog nasilja, što je jedan pozitivan primjer. Naravno, to ima određenih pitanja oko kojih još uvijek crkve i vjerske zajednice imaju stavove koji su u suprotnosti s feminističkim zahtjevima, pogotovo kada su reproduktivna prava u pitanju i tu se mora otvarati dijalog.
Jer nisu ni svi ljudi unutar crkava i vjerskih zajednica protiv ravnopravnosti, ali je pitanje na koji način se to razumije i koliko zapravo crkve i vjerske zajednice trebaju imati upliva u zakonodavstvo sekularnih država. Po mom sudu ne bi trebala imati nikako, jer smo svi mi, građani i građanke, neovisno jesmo li religijski orijentirani ili ne, platiše poreza državi. Trebamo imati jednaka prava i pristup zakonskim pravima, da dobijem određene usluge koje želimo iako se to kosi s nečijim svjetonazorima. Dakle, mi ne smijemo naše vlastite svjetonazore nametati kroz zakone u sekularnim državama.
Što bi rekli koja je vrste feminizma prevladavajuća na području Balkana danas? I zašto se toliko ograđujemo od radikalnog feminizma, ako u toliko slučajeva vidimo da bi nam upravo taj radikalni feminizam s kraja 60-ih pomogao promijeniti strukture moći danas?
Od radikalnog feminizma se ograđujemo najviše zato što je on shvaćan i još uvijek se shvaća u onom pejorativnom smislu da je feminizam borba žena protiv muškaraca - ružnih, brkatih žena koji hoće da dođu na vlast i da unište muškarce. To znači da unište obitelj, da unište naciju, državu i tako dalje. Dakle, njima se svašta stavlja na teret i kad ste vi tako etiketirani, onda naravno da postoji otklon i odmak od radikalnog feminizma. Ono što bih kod nas mogla prepoznati, recimo na Balkanu, je neka kombinacija feminizama.
Ono za što se ja zalažem je intersekcionalni feminizam. Da se dakle uzmu u obzir različiti aspekti života, kontekst i da se prepoznaju osobna iskustva žena, a to opet ovisi o našoj etničkoj pripadnosti, našem socijalnom i ekonomskom statusu, a da ne govorimo o invaliditetu, seksualnoj orijentaciji, nekim drugim faktorima. Dakle, važno je uključiti raznolike glasove i zato je bitan ovaj intersekcionalni feminizam, pogotovo da žene koje dolaze iz manjinskih grupa imaju svoj glas i da njihova perspektiva bude uključena.
Mi imamo također liberalnog feminizma koji je najviše zastupljen u NGO sektoru zato što je uvjetovan donorskim sredstvima koja dolaze prije svega sa zapada i u čije programe su involvirane liberalne feministkinje koje i dalje inzistiraju na građanskim političkim pravima, brojevima, impaktima i tako dalje, a zanemaruje se onaj dublji sloj.
Dakle, da se pogleda problem iz više uglova, intersekcionalno, jer nije isto biti žena u Norveškoj, Bosni i Hercegovini, u Njemačkoj ili u Bugarskoj. Naravno da imamo i radikalnih feministkinja, određene feminističke grupe koje su vrlo, vrlo glasne, jasne da svoj feminizam manifestiraju kroz vrlo jasnu kritiku struktura patrijarhata, vrlo jasne zahtjeve za borbu protiv nasilja nad ženama, femicida itd. Tako da bih ja rekla da što se tiče Balkana mi imamo isprepletenost više feminističkih pravaca i pristupa, ali mislim da bi ovaj intersekcionalni pristup bio ponajbolji, jer on zapravo nam daje mogućnost da uključimo što više raznolikih glasova.
Možete li nam reći više o imidžu islama u zapadnom svijetu koji se svodi na to da svi oni nose prsluke s eksplozivom?
Slika muslimana u svijetu je nažalost stereotipna i puna predrasuda koje svoju genezu imaju duboko u povijesti susreta kršćana i muslimana predstavljajući muslimane kao teroriste, nasilnike, barbare, nepismene i kulturno zaostale. To je posebno intenzivirano nakon 11.9.2001. Anti-muslimanski sentimenti i propaganda se mogu promatrati dvojako: kao strateški i populistički. Strateški su posebno vidljivi od kraja 1970-ih i Iranske revolucije kada se Zapad sukobljava sa zemljama Bliskog istoka u vezi s naftom, proizvodnjom nuklearnog oružja i terorizma. Nakon kolonijalizma, Zapad neprestano izrabljuje resurse Afrike i Azije pa se zbog toga javljaju politički otpori vesternizaciji i neokolonijalizmu.
Populistička propaganda dolazi kao reakcija na povećan broj migranata muslimana na Zapadu što se ogleda u rasizmu i otporima religijskim normama, a posebno pokrivanju muslimanki. Tako se populistički argumenti mogu pronaći u zabrani pokrivanja u školama i državnim institucijama što su desničarske populističke partije vješto koristile u svojim izbornim kampanjama.
Islam se često predstavlja kao prijetnja zapadnim sekularnim vrijednostima koristeći pojedine radikalizirane grupe muslimana kao izgovor za marginaliziranje svih kao problematičnih i nesposobnih da pomire svoju religiju sa sekularnim demokratskim društvima. Iako postoje radikalne grupe muslimana koje bi doslovno tumačile i primjenjivale šeri'at, Božji zakon, većina muslimana nije radikalna i vrlo dobro pomiruje svoju religiju sa demokracijom. U Kur'anu se nigdje ne spominje određen oblik vladavine, ali su muslimanski pravnici raspravljali o političkim sustavima koji su prihvatljivi na temelju poruka Kur'ana.
Posebno su naglašavali vrijednosti pravde kroz društvenu suradnju i uzajamnu pomoć, uspostavu neautokratskog, savjetodavnog načina upravljanja ali i institucionalizaciju milosrđa i suosjećanja u društvenim interakcijama. To onda znači da muslimani i muslimanke mogu živjeti i podržavati one oblike vladavine koji promoviraju ove vrijednosti. Do sada su demokratski sustavi pokazali da promiču ove vrijednosti, a da autokratski i autoritarni koji nažalost prevladavaju u najvećem broju zemalja koje imaju predznak islamske, zanemaruju ključne principe islama: pravda uokvirena milosrđem i suosjećanjem.
To znači da su za imidž muslimana na Zapadu odgovorni i sami muslimani. Iako postoji sustavna propaganda koja rezultira islamofobijom, muslimani ne smiju dozvoliti da islam uzurpiraju radikalne grupe koje rade za tko zna čije političke interese. Ako se pogleda kakva zla su počinile radikalne grupe ISIL-a, jasno je da su najviše naštetile muslimanima i da potiču ubojstva i uništavanje samih muslimana, o čemu se malo u javnosti govori.
Najbolji lijek za suzbijanje stereotipa je edukacija i dijalog, jer bez toga obični ljudi konzumiraju vijesti koje su pune predrasuda i najčešće promiču monolitnu homogenu sliku o muslimanima.
Kada je riječ o islamu i ženama - koje su česte zablude? Na primjer, nošenje hidžaba i nikaba? Mislite li da je društvo licemjerno jer im smeta hidžab, a ne i neki šešir?
Naravno, postoje dvostruki standardi, i kada je riječ o muslimankama nitko ih ne pita što one žele. Mnoge sekularne feministice smatraju da dress-code pokrivanja tijela ne može nikako biti slobodan izbor žene. Razumijem donekle taj argument kada se radi o društvima u kojima se zakonima i društvenim pritiscima nameće ženama takva vrsta izbora, kakav je slučaj s nekim islamskim zemljama. Međutim, muslimanke na Zapadu pa evo i u BiH slobodno odlučuju nositi hidžab i onda se njihov izbor ne prihvaća kao sloboda, jer eto mora da ih je netko nagovorio ili primorao.
Želim reći da postoji društveni pritisak i na Istoku i na Zapadu i da nema pune slobode da žena odluči kako će se odijevati. Dakako, hidžab kao i drugi manifestni dijelovi prakticiranja islama mogu biti politizirani i iskorišteni u političkim borbama za i protiv vesternizacije i modernizacije. Važno je da muslimanka ima slobodu nositi ili ne nositi hidžab i odlučiti je li to jedini način izražavanja principa čestitosti koji su obavezni kultivirati i muškarci i žene.
Svaka vrsta pritiska, nametanja i isključenja je problematična. Takvih slučajeva nažalost imamo i u BiH, jer je nedavno Ustavni sud Bosne i Hercegovine donio odluku da isključenje Emele Mujanović iz Oružanih snaga BiH ne predstavlja kršenje Ustava BiH. Tako jedna muslimanka koja svojom voljom nosi hidžab ne može raditi u pojedinim institucijama države i to se ne smatra kršenjem njenih ustavnih i zakonskih prava da slobodno ispovijeda svoju vjeru.
Bit će potrebno još mnogo razgovora i senzibilizacije javnosti o ovim i drugim pitanjima, jer religija više nije privatna stvar, već osobna, a to znači da se u javnom prostoru mora pronaći način kako akomodirati različite religijske prakse, uključujući i pokrivanje muslimanki.
Pred kraj, voljela bih da spomenemo FER školu i htjela bih čuti vaš dojam koliko vidite pomak nastavno na generacije koje su pohađale FER školu? Kako zamišljate budućnost FER škole?
Nakon četiri godine mogu reći da da sam stvarno sretna i zadovoljna da smo uspjeli privući ogroman broj, ne samo studentica i studenata iz regije, od Slovenije, Hrvatske, Srbije, BiH, Crne Gore i Makedonije, nego i nastavnog osoblja. I da smo iz pandemije izvukle ono najbolje. Dakle kada nismo znali što raditi, mi smo u pandemiji pokrenule ovu školu i evo razvile ju u nešto što je postalo sada sveučilišni program na Sveučilištu u Sarajevu. I što će, nadam se i ostati kao takav program u kojem će se moći raspravljati o određenim pitanjima i temama za koje nema mjesta, na žalost, unutar crkava i vjerskih zajednica.
Dakle, ova škola je jedna vrsta alternative, sigurnog prostora u kojemu možete raspravljati na akademski način o bilo kojem pitanju koje u sebi ima intersekciju religije, roda, izgradnje mira, rodno zasnovanog nasilja, politike, filozofije. A to je kod nas posebice važno zato što je religija na ovim prostorima vrlo bitan faktor identiteta. I ona se preklapa s našim etničkim identitetima i vrlo je često zloupotrebljavana, politizirana tako da je važno raditi na toj dekonstrukciji i spašavati religiju od politike, odnosno ne dopustiti da božanska poruka bude oteta od strane pojedinih grupa, pa čak i pojedinih grupa unutar crkava koje ne dozvoljavaju pluralitet mišljenja i pluralitet tumačenja.
Što se tiče budućnosti, to će ovisiti o mnogim faktorima i nama svima koji smo tu uključeni, o vama mladima koji dolazite iza nas, koliko ćete željeti održati jedan takav vid edukacije, koliko ćete ga smatrati potrebnim, hoćemo li doći do stupnja da smatramo da smo određene teme solvirale i da više ne moramo raspravljati o njima. Ja se bojim da nećemo još dugo, ali o ovim stvarima u narednim godinama će itekako trebati razgovarati, tražiti rješenja i imati argumente da nas ne pometu antirodni vjetrovi i oblaci koji su se dobrano nadvili nad ovim prostorima.
Na tom tragu, što bi bila neka vaša osobna poruka koju biste poručili ženama današnjice?
Sada si me zatekla s ovim pitanjem. Ali poručila bih ono što uvijek i sebi kažem - ako vjeruješ u nešto, vjeruješ da je nešto ispravno, vjeruješ da ne bi željela biti u situaciji da te netko diskriminira, zlostavlja, da netko koristi tvoje resurse i na njima ima profit, da te netko isključuje, da se tvoj glas ne čuje, onda se angažiraj i govori jasno i glasno protiv nepravde, isključenja i eksploatacije. I zahtijevaj jednaka prava, ništa manje, ništa više, ali jednaka prava i mogućnosti za sve žene i muškarce jer tako jedino možemo graditi društvo u kojem ćemo partnerski djelovati.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Foto: privatna arhiva, pexels, klix.ba, zagreb.info, Faktiv, SIPA
Preporučite članak: