Nakon što je uredništvo Zareza objavilo tekst 'Sretan beskraj', njegovi vjerni čitatelji/ce su se ponovno zabrinuli za budućnost ovog iznimno bitnog dvotjednika za kulturna i društvena zbivanja. Umjesto da sjedi i čeka skrštenih ruku, redakcija je održala javno čitanje posljednjeg, 420. broja, a hoće li nastaviti s tom praksom i koja je budućnost Zareza, s nama je razgovarala članica redakcije Marija Ćaćić.
U ožujku ove godine na kioscima se nije pojavio 405. broj, a tek nakon dva mjeseca je stigao broj 418 u tiskanom obliku. Možete li pojasniti našim čitateljima, što se događa sa Zarezom?
Zarez je u problemima već niz godina. Po meni, činjenica da su nam sredstva takva kakva jesu i još kasne pa se konstantno navlačimo s tiskarom, da nismo u stanju plaćati ni urednike (koje imamo za sve "veće" rubrike) ni stalne suradnike, a kamoli povremene suradnike – već upućuje na alarmantno stanje. No, to je situacija koja traje već godinama pa smo i mi pomalo desenzibilizirani po tom pitanju; ukratko, navikneš se na ideju da je nešto što bi trebalo biti izvanredno stanje, normalno stanje. Izvana je teško razumjeti zašto uopće ustrajati i raditi te novine, bilo kakve novine, pogotovo novine koje se ponajviše bave kulturom.
Javna sredstva koja dobivamo na natječajima Ministarstva kulture i Grada Zagreba su, primjerice, srezana za nekih sto tisuća kuna u zadnje dvije godine. Također prodaja i pretplata su nam, razumljivo, pale što nije novi problem, ali ga valja spomenuti. Mi zapravo prodajom i pretplatama uspijevamo pokriti tek polovinu troškova tiskanja. K tome, prošle se godine naveliko pisalo o nama zbog sukoba interesa bivše ministrice kulture Andree Zlatar Violić, koja je prva glavna urednica Zareza. Tako da smo, posljedično, i na sudu zbog toga te se od nas traži da vratimo 1,2 milijuna kuna koje smo dobili na natječaju Ministarstva kulture u dvije godine. Dakako, nismo u mogućnosti vratiti toliki iznos i gubitak spora bi doveo do gašenja našeg trenutnog izdavača, a vjerojatno i samoga Zareza.
Sve to dakako utječe demoralizirajuće na redakciju te je dovelo do toga da ove godine po prvi put u sedamnaest godina izlaženja, nismo bili na kioscima svaka dva tjedna. Pauza koja se dogodila prije ovoga ponovnog pokretanja mašine trajala je dva mjeseca. To znači da nam je iznimno teško i skoro neizvedivo ispuniti obaveze zadane u ugovorima koje smo sklopili s Gradom i Ministarstvom do kraja ove godine, što ne znači da nećemo pokušati.
Iako smo svjesni trenutne krize, sve se češće spominje da se za kulturu ne izdvaja dovoljno, možete li to komentirati?
O tome da se za kulturu ne izdvaja dovoljno, Zarez drvi već godinama. Udio proračuna koji se izdvaja na bilo kojoj razini vlasti za kulturu je kukavan, kao i udio proračuna namijenjen isključivo npr. obrazovanju i znanosti (pogotovo u usporedbi sa sportom s kojim trenutno dijele resor). Sami prioriteti kulturne politike u nas su upitni. Također, ljudi koji rade na kulturnoj sceni i u civilnom sektoru su (makar i bili zaposleni na neodređeno) u nesigurnim radnim uvjetima, glavinjaju od projekta do projekta ponekad zaboravljajući koji je uopće smisao onoga što rade osim da udovolje propozicijama natječaja i provedu projekt do kraja, što se ogleda na njihovo psihičko i fizičko zdravlje.
Na Libeli se također redovito može čitati o posljedicama ne krize, nego mjera štednje koje se prodaju za rješenje krize – a zapravo se sve prelama preko leđa najranjivijih skupina društva, prije svega žena. Tako bismo mogli reći da su kultura i obrazovanje ranjiviji sektori koji iziskuju, u prvu ruku, dugoročne strategije, ne ad hoc rješenja i gašenja požara. Isto tako smo mogli pratiti kako je prošao pokušaj Ministarstva kulture da se pozabavi medijima koji su također u njihovom području djelovanja. Pohvalno je bilo uopće se usuditi zadrati u osinje gnijezdo raznoraznih sitnih interesa, iskušati neke nove oblike natječaja bez presedana u svijetu (npr. natječaj za novinarske radove o kojemu je isprva odlučivala javnost), izraditi analizu položaja medija i novinara, dovesti do uvažavanja zakonskih odredbi koje nalažu izradu statuta redakcije i tako dalje.
Da se razumijemo, kriza medija ne pogađa samo ovaj tip medija, ona pogađa sve medije u nas, koji uživaju ovaj ili onaj stupanj blage ruke države.
Zarez se bazira uvelike i na neplaćenom radu. Osim troškova tiska, što bi još trebalo 'koštati', a obavlja se volonterski? Koliko je rad u kulturi marginaliziran?
Osnovni problem bi bio što se ljudi "samoeksploatiraju", vjerujući da će se u konačnici taj rad isplatiti na nekoj nematerijalnoj bazi, zadovoljstvu obavljenim ili učinkom na javnost. No, o svojem položaju ne pišu i njime se ne bave. Neki to štoviše smatraju neukusnim i neumjesnim. Možemo to nazvati i kukavičkim jer ne propituju uvjete svojeg rada i ne propituju silnice koje utječu na nj. A sutradan će pisati o Sindikatu kabinskog osoblja zrakoplova i njihovim radničkim pravima ili posebnim izazovima za žene zaposlene kao kabinsko osoblje u Croatia Airlinesu. Ovdje prvenstveno govorim o neprofitnim i niskoprofitnim medijima, ne o kulturnom sektoru per se.
Novi broj ste, kao i sve dosad, objavili na web stranici, hoćete li biti 'prisiljeni' potpuno se prebaciti na e-medij?
Trenutno uistinu nismo sigurni što ćemo učiniti u 2016. godini. Teško je išta planirati s obzirom na to da ćemo ući nekoliko mjeseci u novu godinu prije nego što dobijemo rezultate natječaja, a onda još koji mjesec čekati da se isplate eventualna sredstva. Dotad bismo trebali izlaziti "na zraku" i entuzijazmu, što je veoma stresno jer nesigurnost financiranja i neredovitost provođenja javnih natječaja nisu naša jedina briga. Ako govorimo o prebacivanju na Internet, to će se dogoditi jer nećemo imati drugoga izbora. No, i tu je upitno hoće li suradnici i urednici prihvatiti neki novi način djelovanja.
Zašto je ipak bitno da je Zarez u tiskanom obliku?
U prethodnom odgovoru sam natuknula da se čini da nećemo moći održati trenutnu proizvodnju sadržaja jer možda urednici i suradnici neće biti voljni pisati za takav Zarez. Ako već moraju objavljivati na Internetu, zašto onda ne bi objavljivali svoje tekstove na mediju koji trenutno ima sredstava da ih plati. Izgleda da papir ima određenu težinu u našim glavama, iako se već dugo forsira gledanje na opipljiva izdanja kao na umirući medij. Činjenica je da ljudi još uvijek žele knjige i novine koje mogu držati u rukama i da nismo svi još uvijek opremljeni neograničenim bajtovima i tabletima. Treba još pričekati do dosezanja takvog standarda življenja i uživanja u pisanoj riječi. Mada mi jesmo jedne od rijetkih novina posvećenih kulturi na području cijele bivše Jugoslavije, a drugdje su ti mediji već neko vrijeme u ropotarnici povijesti.
U net kulturnom klubu Mama se 20. studenog održalo javno čitanje Zareza. Kako je prošlo i možemo li očekivati da će praksa javnog čitanja Zareza biti održana i u budućnosti?
Začudo odaziv je bio dosta dobar, pogotovo s obzirom na termin (14 sati radnim danom). Pribojavali smo se da bi čitanje cijelih tekstova moglo biti dosadno ili nezanimljivo, ali je bilo pauza od strane čitalaca koji bi znali zastati u tekstu i zatražiti pomoć publike, kao i smijeha. Poslije smo razgovarali s okupljenima o budućnosti Zareza, niskoprofitnim i neprofitnim medijima, uspoređivali rad na tiskanim i elektroničkim medijima itd. Ukratko, prošlo je bolje nego što smo očekivali pa trenutno razmišljamo kako nastaviti s nečime sličnim. Nažalost, budući da se do daljnjega tiskamo i stoga moramo proizvoditi brojeve udarničkim tempom (dakle, svaki tjedan jedan broj), morat ćemo iskoristiti praznike za osmišljavanje novih, sličnih aktivnosti.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Intervju vodila:
Preporučite članak: