Naš suradnik Fran Radonić Mayr napisao je knjigu Napuknuće prirode: Dijalektika kapitala i biosfere. Bio je to povod našem suradniku Karlu Mikiću da napravi intervju s njim. Donosimo vam razgovor dva filozofa.
Fran Radonić Mayr magistar je filozofije i komparativne književnosti te doktorand na poslijediplomskom studiju Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Njegova knjiga daje marksističku perspektivu na vrlo aktualne teme, prokazujući manjkavosti diskursa o održivom razvoju unutar okvira okolišne ekonomije kao jedne grane izrasle iz neoklasične ekonomije, nasuprot radikalnijoj ekološkoj ekonomiji. Pa tako vidimo kako ne samo da su apeli na individualne potrošače promašeni i cinični (što je već ustanovljena pozicija na ljevici), već su i apeli na kompanije i države kao tržišne agente također promašeni, jer generalizirano tržište kapitalizma nužno ulazi u sukob s prirodom.
Također, ono što se naziva politikama identiteta, ponajprije u vidu kritike seksizma, rasizma i rodnog determinizma, autor historijski situira u razdoblje uspostave kapitalizma i pokazuje zbog čega je kapitalizam bio formativna sila uspostave režima društvenih normi u pogledu spola, roda i rase, s implikacijom da nadvladavanje tih pojedinačnih društvenih problema iziskuje nadvladavanje kapitalizma kao sustava koji ih uvjetuje.
U formi ove knjige, koja je izašla u biblioteci Ellipsis nakladničke kuće Durieux, imamo pred sobom teorijski pristup koji je relativno nov na našim prostorima. Što te navelo da napišeš knjigu ove tematike?
Ako ćemo pričati o nekoj dubljoj emocionalnoj naklonjenosti određenim temama, onda je motivacija za pisanje ovakve knjige svakako osjećaj empatije prema svim ljudima koji su pogođeni otuđenim oblikom rada i slobodnog vremena. Jer kao što znamo, u kapitalizmu ljudi ne rade izravno jedni za druge već stvaraju robu koja će biti plasirana na tržište i koja se mora držati svojih specifičnih zakonitosti, a potreba za radom u kapitalizmu se uvijek povećava, zato što sustav nužno stvara nove potrebe među ljudima kako bi se prodaja robe povećala. Slobodno vrijeme je pak uglavnom potrošeno na neplaćeni reproduktivni rad ili konzumeristički tip odmora poput posjećivanja trgovačkih kuća ili skupog putovanja. Nalazimo se u svojevrsnom kavezu kupoprodajnih odnosa i uvijek mi je to bilo odbojno. Također, velika motivacija za knjigu je moje suosjećanje prema životinjama, biljkama i ekosustavima koji odumiru zbog sistemske potrebe za komodifikacijom prirode. S obzirom na rečeno, htio sam vidjeti kako teorijski objediniti radničku borbu, koja je ponekad produktivistička i teži rastu, s ekološkom borbom, u kojoj se ponekad uočavaju natruhe mizantropije.
Inače, ova knjiga je nastala kao proširenje mog diplomskog rada “Postoji li održivi oblik kapitalizma?”. Dok sam ga pisao bio sam mlađi i iskreno sam išao vidjeti jesu li argumenti različitih relevantnih autora održivog razvoja kao što su Lester R. Brown i Pavan Sukhdev pouzdani, tj. slijede li im konkluzije iz premisa te jesu li te premise istinite. Ideja održivog razvoja je upravo pokušaj prilagodbe kapitalizma, u kojem se mora događati sve veća razmjena roba kako bi opstao, s ekološkim ciljevima kao što je održivost, odnosno homeostaza između čovjeka i ostatka biosfere. Iako sam čitajući spomenute autore bio impresioniran njihovim argumentima, kada sam uzeo u ruke ekosocijaliste kao što su John Bellamy Foster i Paul Burkett, jednostavno sam morao zaključiti da su teoretičari održivog razvoja u krivu. Naprosto postoje mehanizmi unutar kapitalističke logike koji ne dozvoljavaju ekološku održivost, a nadam se da ćemo ih se u ovom intervjuu dotaknuti.
Za razliku od diplomskog rada u kojem su filozofska pitanja o odnosu čovjeka i ostatka prirode samo uzgred spomenuta, u Napuknuću prirode ona čine veliki i važni dio, jer pokušavam vidjeti kako točno kapitalistički odnosi uvjetuju ideje o čovjeku, o prirodi, kao i o nizu drugih pojmova kao što su sloboda, jednakost, pravo, tijelo i um. Također, kada se uđe u koštac s pojmom kao što je “priroda” i uoči se da ona može i treba sadržavati čovjeka kao podskup, dođe ti da se zapitaš kako točno kapitalistički odnosi uvjetuju različite definicije čovjeka. Ako su, recimo, u antici pojmovi prirode, čovjeka, slobode i prava bili drugačije shvaćeni nego sada, onda i različite definicije između ljudi mogu biti povijesno specifične i vezane za kapitalizam. Kao što u to doba glavna stratifikacija nije bila kapitalist-radnik, već gospodar-rob/sluga, tako se i odnosi pojmova muškarac-žena, hetero-kvir, cis-trans, bijelac-crnac, itd. pokazuju kao povijesno specifične kategorije vezane za kapitalizam. Kapitalizam, tj. generalizirana robna proizvodnja, dakle, na sebi specifičan način definira sve što postoji, a zadaća knjige bila je vidjeti na koji način.
U knjizi spominješ da uništavanje prirode (u smislu okoliša) zapravo pomaže kapitalu da raste. Možeš li to objasniti?
Tako je! Oni koji zagovaraju održivi razvoj obično vrše metodološku grešku da upozoravaju ljude na vlasti kako se kapitalizam neće moći održati ako dopuste da se nastavi uništavati okoliš. Međutim, uništavanje okoliša jedan je od preduvjeta kako kapitalizam raste. Jednostavan primjer za to je voda. Dok je čiste vode u izoblju, kapital ne može oplođivati vrijednost jer nema tržišne razmjene vode kao robe - ljudi je naprosto piju bez da je kupuju. Međutim, kada dođe do nestašice - neovisno o tome radi li se o urbanizaciji koja odvaja ljude od izvora vode, o tome da se voda zagadi i postane nepitka ili o tome da je netko naprosto privatizira i time je ograniči kao svoje vlasništvo - potreba za vodom prestaje biti zadovoljena te je kapitalu ponuđen prostor za oplođivanje vrijednosti kroz razmjenu. Iz navedenog se očituje da ekološka katastrofa, smanjenje bioraznolikosti, nudi prostora za zaradu.
To je prvi uočio ekonomist James Maitland, grof Lauderdalea, ističući postojanje obrnute korelacije između obilja i privatnog bogatstva. Po njemu privatna bogatstva imaju jednu karakteristiku koje obilje nema, a to je da ovise o stupnju nestašice. Nestašica je, tvrdi Maitland, potrebna kako bi nešto imalo razmjensku vrijednost, jer netko mora htjeti nešto kupiti zbog toga što mu to fali. Ako ima svega u izobilju, nema potrebe za razmjenom dobara. Taj se problem odonda uobičajilo nazivati Lauderdaleovim paradoksom.
U knjizi navodim još niz primjera gdje prirodna katastrofa uzrokuje povećanje razmjene dobara, odnosno povećanje profita, BDP-a, poreznog prihoda i zaposlenja radnika. Rast količine otpada je odličan za sektor gospodarenja otpadom, zagađivanje voda povećava tržišnu vrijednost privatnih voda, itd, primjera je beskonačno jer se radi o sistemskoj logici.
Teoretičari održivog razvoja često spominju koncept “prirodnog kapitala”. Možeš li objasniti što je to i usput ponuditi kritiku tog koncepta?
Neki od predstavnika održivog razvoja pokušavaju uspostaviti legislativu po kojoj bi šume, rijeke, jezera, mora i/ili planine, itd., bile proglašene prirodnim kapitalom, odnosno nečime što ima tržišnu vrijednost. Oni bi zatim uspostavili čitavu birokraciju koja bi izračunala koliko svaki od tih entiteta tržišno vrijedi. Računalo bi se, recimo, koliko sječa neke šume može koštati stanovnike obližnjeg grada s obzirom na moguće vremenske nepogode ako šuma nestane (poplave, jaki vjetrovi, suše, itd). Nakon što bi se to izračunalo, svaka kompanija koja želi sasjeći tu šumu, morala bi platiti, najvjerojatnije državi, taj iznos.
Međutim, kao što sam već rekao, takvi prijedlozi nisu metodološki svjesni da upravo uništenje obilja kao što je šuma, pospješuju kapitalističku proizvodnju jer se s obzirom na spomenute nepogode šire stari sektori i nastaju novi. Obilje ne može nositi naziv “kapital” jer upravo izostanak njega generira kapital.
Moj glavni problem s onima koji predlažu taj tip regulative je što se izbjegavaju suočiti sa sistemskom nužnosti komodifikacije prirode i uništenja njene bioraznolikosti zato da bi se događao rast vrijednosti. Također, takva nekakva uspostava birokracije prirodnog kapitala nije na vidiku, što je očekivano, jer bi takva globalna zakonska koordinacija u praksi dovela do dokidanja privatnovlasničkog kapitalizma, što je sasvim izvan okvira srednjostrujaških rasprava. Zašto onda probijati granice rasprave u smjeru koji je logički nekonzistentan? Zašto iskreno ne reći da je logika kapitala problem i da ju trebamo dokinuti ako želimo kompleksnu i održivu biosferu pogodnu za kvalitetan život čovjeka? S konceptom prirodnog kapitala samo dodatno kompliciramo ovaj hiperkompleksni kapitalistički sustav vlasništva, kontrole i razmjene. Rješenje je dokinuti ga.
U knjizi objašnjavaš i razloge zašto tehnološki razvoj ne dovodi do ekološke održivosti. Što misliš o obnovljivim izvorima energije?
Što se tiče bilo kakvih izvora energije, bili oni nafta, ugljen, nuklearna energija, plin, sunce ili vjetar, treba za početak istaknuti što se s promjenom izvora energije želi postići. Kada govorimo o zelenim tehnologijama u kontekstu održivog razvoja, govorimo o ideji da tehnološki napredak može pomiriti gospodarski rast i ekološku održivost. Ideja je da će se u proizvodnji koristiti sve manje prirodnih resursa (poput vode, zemlje, ugljena, nafte, željeza, itd) za dobivanje sve veće količine robe; smanjujemo eksploataciju prirode, ali imamo još više artikala na policama, što materijalnim, što digitalnim.
Riječ je o teoriji razdvajanja (engl. decoupling) resursa od gospodarskog rasta. Neke studije OECD-a su pokazale da pojedine države Zapada poput Velike Britanije jesu postigle razdvajanje korištenja resursa i ekonomskog rasta, no niz rigoroznijih studija su kvalitetno iskritizirale metodologiju OECD-a ističući da on ne uzima u obzir uvoz dobara i time zanemaruje velik dio materijalne ovisnosti europskih ekonomija o drugima. Iz takvih eurocentričnih izračuna dolaze i silne predrasude prema rastućim ekonomijama poput kineske ili indijske koje navodno zagađuju više od zapadnih ekonomija, no zanemaruje se da su zapadne ekonomije naprosto preselile proizvodnju na istok te su upravo njihovi kapitalisti, a onda i ostali stanovnici, glavne mušterije proizvoda sa istoka. Kada se u računicu uključi i to, uočava se da nijedna država svijeta nije došla do razdvajanja između prirodnih resursa i ekonomskog rasta, već jedno prati drugo.
Međutim, zašto je tomu tako? Zašto na grafovima linija koja predstavlja eksploataciju prirodnih resursa vječno prati gospodarski rast kada se očito razvijaju sve efikasnije tehnologije i metode poslovanja? Na ta pitanje odgovorio je engleski ekonomist i logičar William Stanley Jevons još sredinom 19. stoljeća. U svojoj knjizi "The Coal Question" Jevons primjećuje da je unos ugljena u parne strojeve s obzirom na proizvedenu energiju u padu, međutim, svejedno se događa sve veća ekstrakcija ugljena. Iz toga je izveo opći zaključak da efikasnost obrade resursa zahtijeva sve više ekstrakcije tog istog resursa, a taj opći zaključak je nazvan Jevonsov paradoks.
Da bi se olakšalo razumijevanje Jevonsovog paradoksa, dobro je pokušati zamisliti svijet u periodu bez električne ulične rasvjete: električna energija je već izumljena, ali potrebno je jako puno ugljena za njezinu proizvodnju da bi se isplatilo provesti ju po ulicama. No, zatim se javlja inovacija u tehnologiji koja koristi sto puta manje ugljena za proizvodnju iste količine električne energije. Ta inovacija dopušta gradskim upravama mnogo svjetskih gradova da provedu kablove po ulicama i osvijetle promet. Da bi se to ostvarilo, potrebno je deset puta više ekstrakcije ugljena nego prije. Dakle, prije inovacije u učinkovitosti stvaranja električne energije, nitko nije očekivao svjetlo na ulici, no kada je učinkovitost porasla, to je postala norma.
Ono što nas uči Jevonsov paradoks je da tehnologija sama po sebi nikad ne može biti rješenje ako se ostaje zarobljen unutar kapitalističke logike rasta i razvoja, odnosno komodifikacije prirode. Natjecanje između proizvođača da spuste cijene i unište konkurenciju, uvijek dovodi do istog rezultata, neovisno o tehnološkoj inovaciji. Kapitalistička društva nisu stabilna društva. Ne može se izračunati koliko ljudi u Hrvatskoj upravo sada treba struju i grijanje i tako zaključiti da bi prelazak na nuklearnu energiju ili solarne panele to pokrio. Takav prelazak s jednog izvora energije na drugi ne znači ništa ako ostajemo zarobljeni unutar kapitalističke logike koja se na sebi specifičan način koristi resursima - u svrhu oplođivanja vlastite vrijednosti, i upravo zato nijedna država na svijetu od nastanka kapitalizma do danas nije postigla razdvajanje korištenja resursa i ekonomskog rasta.
Kada netko tako nešto izjavi kao ti, obično se postavlja pitanje mogu li države uskočiti i regulirati privatni sektor. Međutim, ti u knjizi razvijaš tezu da država i njeno javno vlasništvo nije u sukobu s tržištem i privatnim vlasništvom već se nadopunjuju. Možeš li to objasniti?
Države nastaju u povijesnim trenucima kada se na nekom području razvije generalizirana robna proizvodnja. U vrijeme feudalizma koji prethodi kapitalizmu većina ljudi je obrađivala zemlju i direktno konzumirala što bi proizvela, odnosno među sobom razmjenjivala proizvedeno bez posredstva novca i bez sustavnog investiranja u rast vrijednosti. Cirkulacija dobara u obliku robe bila je rubni fenomen: kuće nisu bile na prodaju, zemlja nije bila na prodaju, rad nije bio na prodaju.
U kapitalizmu dolazi do promjene društvenih odnosa te kmetovi postaju proletarizirani; zemlja koja je bila svačije/ničije vlasništvo, na kojoj su kmetovi radili i živjeli, se privatizira i oduzima im se, a jedino vlasništvo koje im ostaje je njihovo tijelo, koje mogu prodati u najam za rad. Ekonomski cilj postaje rast vrijednosti kroz proces koji Marx opisuje formalnom shemom - N - R - N’ - novcem se na tržištu kupuje roba (radna snaga i sredstva za proizvodnju), a miješanjem ta dva oblika robe stvara se nova roba, koja se prodaje na tržištu za više novca.
Država se javlja upravo kroz potrebu za pravnom kontrolom tog procesa. Pravni teoretičar Jevgenij Pašukanis u svojim djelima pokazuje kako robna proizvodnja prethodi modernom pravu koje je razvijeno kako bi olakšalo proces trgovačkih nesuglasica između pravnih subjekata. Feudalno je pravo pretjerano ovisilo o volji lokalnih sudaca te je bilo potrebno proširiti ingerenciju i precizirati zakone kako bi se lakše vršila razmjena roba. To je korijen moderne države.
Država je također, kako piše Engels, kolektivni kapitalist, i pokušava omogućiti otprilike podjednako zadovoljstvo svih pravnih subjekata (stanovnika) kako se rast vrijednosti ne bi ometao. Ona sprječava da kapital uništi objekt svoje eksploatacije - rad - taman onoliko da bi se vrijednost nastavila samooplođivati. Država nije neprijatelj kapitala, kao što to misle libertarijanci, od kojih dolaze popularni termini poput uhljeba, već ona omogućuje određenu sigurnosnu mrežu za svoje stanovnike kako bi se usudili ulaziti u tržišne pothvate i povećali vrijednost u nacionalnim okvirima. Uostalom, države ovise o rastu vrijednosti i moraju činiti razne ekonomske pothvate kako bi bile konkurentne i relevantne na globalnoj razini.
Iz navedenih razloga je nemoguće da država donese neke ozbiljnije ekološke pothvate - ona se rađa u genezi kapitalizma, a bez njega umire.
Spominješ da je država entitet koji sprječava da kapital uništi objekt svoje eksploatacije (radnika). Zašto onda država ne bi spriječila uništenje okoliša?
Država dopušta da radnik bude bolestan od rada, ali mu se zato nude tržišne metode oporavka. Uništenje tijela radnika, baš kao i uništenje ostatka prirode, dovodi do proširivanja starih i stvaranja novih sektora.
Državi je također u interesu ponekad uskočiti najbolesnijima i najeksploatiranijima, što ljudima, što drugim bićima, ako se očuvanje njihovog zdravlja pokaže profitabilnim pa tu dolazimo do besplatnog zdravstva i nekih ekoloških zakonodavstava koji nisu nužno u kontradikciji s kapitalističkom logikom. Čuvanje nekih parkova prirode može privući turiste, a zdraviji ljudi s većim plaćama su sretniji, radišniji, skloniji imati djecu, itd.
Međutim, postoji i važna distinkcija. U ovom trenutku stvari postaju nešto kompleksnije. Naime, ljudi su kognitivno sposobni sudjelovati u državno-pravnom sustavu pa im je dodijeljena pravna uloga subjekta koji u ideji može svojevoljno, racionalno i individualno donositi odluke kako raspolagati svojom imovinom. Čovjek je taj koji odlučuje kako i kome dati u najam svoje tijelo kojim obavlja rad, ili neko drugo vlasništvo koje posjeduje. Životinja, biljka ili planina to ne mogu. Upravo u vidu kapitalističkog dodjeljivanja statusa subjekta određenim bićima (u početku samo bijelim muškarcima), a dodjeljivanja statusa objekta drugim (osim neljudske prirode, to su kroz povijest bile i u nekim dijelovima svijeta jesu žene i osobe druge boje kože), uočava se to povijesno specifično napuknuće koje se rađa nastankom kapitalizma, odnosno generaliziranog robnog oblika. Dakle, država će, s obzirom da o njenim odlukama odlučuju njeni stanovnici, kojima je u interesu da se rast vrijednosti nastavlja događati jer inače gube poslove, itd, uglavnom morati podržavati eksploataciju prirode, što pod prisilom kapitalista, što pod pritiskom samih građana koji žive od rada, koji je u kapitalizmu otuđen i obilježen nužnim pretvaranjem svega što postoji u robu, odnosno komodifikacijom.
Možeš li objasniti što je onda točno sve kapitalizam? Kako on definira i dijeli ljude i ostalu prirodu?
Razvojem generaliziranog robnog oblika, odnosno prelaskom s feudalnih na kapitalističke odnose događaju se velike promjene u filozofiji. Što se odnosa prema prirodi tiče, važno je uočiti da Francis Bacon, koji je živio u 16. i 17. stoljeću u Engleskoj, u kojoj se događa geneza kapitalizma, a u tom periodu silan razvoj njegove logike, tvrdi da “cilj znanosti nije ništa drugo nego da ljudski život opskrbi novim pronalascima i dobrima”. Prema njegovu mišljenju, jedina istinski poštena i plemenita težnja za vlašću proizlazi iz želje da se uspostavi i proširi moć i vlast ljudskog roda nad svim stvarima.
Srednji vijek, pogotovo u svojoj posljednjoj fazi, bio je silno obilježen aristotelijanskim teleološkim shvaćanjem prirode koje podrazumijeva da svako biće teži realizacije svoje unutarnje svrhe. Žir ima unutarnju svrhu postati hrast, a čovjek, kao politička životinja, teži postati upravo to - razmišljati i djelovati u svrhu zajednice kako bi se postiglo blaženstvo i Dobro. Pretkapitalistička filozofija ne shvaća prirodu (ljudsku ili bilo čiju) kao nešto primitivno, pretpovijesno, ne-društveno, ne-ljudski, što treba pokoriti razumom i znanošću i pretvoriti je u stvar, nego je priroda nekog bića ono u što se to biće naposljetku razvije, u okolnostima koje su tom razvoju povoljne. Drugim riječima, ne postoji dualizam između društva i prirode, ni metafizički cilj da društvo nadvlada njome, već čovjek jest društven u prirodi, njegova priroda jest društvena.
Generalizirani robni oblik je popraćen modernom državom i modernim pravom. Kao što smo već rekli, moderno pravo ne smije ovisiti o volji različitih sudaca i sentimentima vladara, već posjed mora biti transformiran u apsolutno i konstantno pravo koje prianja uz robu kroz njen cirkulatorni proces. Marx u Kapitalu ističe da “robe ne mogu same sebe poslati na tržište i razmijeniti sebe jedne za drugu. Mora postojati vlasnik robe”, što znači da moderno pravo zahtijeva ideju čovjeka kao pravnog subjekta koji racionalno koristi robu (komodificiranu prirodu) i njome racionalno raspolaže. Taj kapitalistički zahtijev da ljudi postaju racionalni subjekti, individue koje na tržištu slobodno odlučuju što će činiti sa svojim vlasništvom/robom (bila ona samo vlastito tijelo kao kod radnika, ili sredstva za proizvodnju kao kod kapitalista), stvara goleme promjene u razumijevanju čovjeka (subjekta) i prirode kao robe (objekta).
Filozof koji je vjerojatno najviše korišten za pokazivanje tog kapitalistički uvjetovanog dualizma je Rene Descartes, koji nastupa sa svojom dualističkom filozofijom između uma i tijela. Descartes dijeli ljudski um od tijela, ali ne samo vlastitog tijela već i prostora/materije općenito. Ljudska spoznaja je odvojena od svijeta, subjekt od objekta, ljudska povijest i priroda su nebitni, bitna je racionalna slobodna volja kapitalističkog pojedinca da barata materijom (pa i tijelom kao robom) onako kako je svrhovito njemu samom kao racionalnom pojedincu.
Na ovim prostorima takvu su interpretaciju ranih modernih filozofa imali recimo praksisovci poput Milana Kangrge i Gaje Petrovića, koji vuku veliku inspiraciju od mađarskog filozofa Gyorgya Lukacsa koji također to zaključuje i ima veliki utjecaj na argumentaciju u mojoj knjizi.
Kako onda zapadna misao nadilazi tu dihotomiju?
Jako je teško ukratko odgovoriti na to pitanje, ali budući da moram, to ću nekako pokušati napraviti. Kao prvo, vrijedi napomenuti da Descartes ne misli da su osjećaji unutar supstancije uma, već su dio materije. To mišljenje prate i mnogi filozofi, poput recimo Johna Lockea, koji ipak mrvicu sofistiranije prilazi problemu. Međutim, u svemu tome se javlja David Hume koji kritizira svaku metafiziku, pa i Descartesovu koja supstanciju vidi u ljudskom umu. Hume tvrdi da je sve što se misli pod supstancijom zapravo nakupina ljudskih osjećanja. Dakle, razum, je također neka konglomeracija osjećaja.
Kant se ne slaže s Humeom, ali ga Hume, kako Kant sam kaže, budi iz dogmatskog drijemeža. Zbog Humea se Kant okreće unutra, u ljudski um, i pita se što to u nama uopće omogućuje spoznaju svijeta. Kant prestaje analizirati svijet izvan uma, prestaje se baviti metafizičkim pitanjima što postoji izvan čovjeka, već se zabavlja pitanjem kako je čovjek uvjetovan misliti, koja pravila se nalaze u njegovom umu da bi uopće dobio ideje o svijetu. Kant se ne slaže da je razum naprosto osjećaj, ali smatra da se nalazi unutar uma i želi spoznati njegove kategorije. Svijet izvan uma Kant zove “stvar po sebi”, to je nešto što je čovjeku nedokučivo. Budući da čovjek nikad neće shvatiti kakav je svijet uistinu, njegov je zadatak spoznati kategorije uma kojim spoznaje svijet kakav se njegovom umu pričinjava.
Fichte u Kantu prepoznaje radikalnu praktičnu dimenziju mišljenja. Budući da je čovjek na neki način odvojen od svijeta, odnosno svijet mu se ukazuje na njemu svojstven način, kao produžetak njegova “ja”, odnosno njegovih kategorija uma, čovjek je čista stvaralačka energija, apsolutna sloboda bez ikakvog počela. Kantova “stvar po sebi” po Fichteu ni ne postoji, ona je ne-mišljenje, jer ne možemo misliti o onome što je po definiciji izvan kategorija našeg uma, što znači da je čovjek apsolutno slobodan stvarati svijet na svoju sliku.
Schellingu se ne sviđa takva potpuna dekontekstualizacija čovjeka i pomoću Spinoze pokušava doći do svojevrsnog temelja koji prethodi i subjektu (čovjekovu umu) i objektu (svijetu koji je navodno nedokučiv čovjekovu umu). Taj temelj se po njemu spoznaje pomoću “intelektualne intuicije”.
Hegel nije zadovoljan ničime od navedenog. Smatra da je Kantov i Fichteov čovjek potpuno otuđen od svijeta i da se kategorije uma ne smiju odvajati od društva. Kategorije čovjekova uma po Hegelu nisu vječne i nepromjenjive, nego su se razvijale kroz povijest. Kultura je po Hegelu vrlo bitna za proces zadobivanja samosvijesti, odnosno za način kako čovjek razmišlja o sebi i svijetu. Hegel nije zadovoljan ni Schellingovim rješenjem jer smatra da je njegova intelektualna intuicija “noć gdje su sve krave crne”, međutim, baš kao Schelling pokušava doći do svojevrsnog temelja koji prethodi subjektu i objektu. Taj temelj pronalazi u povijesnom mišljenju. Hegel promatra gibanje povijesti kao ontologiju. Svi filozofi, uključujući Descartesa, Kanta, Fichtea, Schellinga, kao i samog Hegela, su naličja misli određenog povijesnog perioda koji je samo mali dio u procesu potpune realizacije povijesnog duha kroz vlastitu samosvijest. Hegel baš kao i Fichte ima vrlo dinamičnu i slobodnu filozofiju, ali slobodu i dinamiku ne posjeduje čovjek, već povijesni duh koji ga kroji.
Dakle, Descartesov buržujski individuum kao subjekt koji racionalno spoznaje tijelo, je po Hegelu povijesno određeno mišljenje koje se javlja zbog faze razvoja povijesnog duha. Kantovo, Fichteovo i Schellingovo mišljenje također. On situira različite metafizike u povijest ideja i samim time izmiče tlo pod nogama svim filozofskim pojmovima. Marx nastavlja tu Hegelovu historizaciju pojmova, ali ih ne tumači kroz apstraktni povijesni duh koji spoznaje samoga sebe, već kroz dolazak kapitalizma koji inducira samosvijest kod čovjeka. Čovjek u kapitalizmu mora postati svjestan sebe kao individue, sebe kao nečega odvojenog od ostatka društva/prirode, i mora prodavati svoje vlasništvo na tržištu, mora ući u kupoprodajni proces. I baš u tom periodu dolazi do radikalne promjene u filozofskom mišljenju gdje je čovjek nekakav individualan hiper-racionalan um koji dominira nad prirodom.. Međutim, Marx je sličan Hegelu po tome što primjećuje da je čovjekovo djelovanje zarobljeno u povijesno specifičnom objektivitetu kapitalističkih zakonitosti, a ta kapitalistička ontologija mu uvjetuje tijelo i um.
Kako Marx u tom filozofskom kontekstu objašnjava kapitalizam? Zašto je on važan kao filozof?
Obično se Marxa razumije kao ekonomista koji je pokazao da su radnici ti koji su eksploatirani od strane kapitalista. Odnosno, da su jedino radnici ti koji stvaraju vrijednost, a kapitalisti samo žive na njihovoj grbači. Iako je Marx to stvarno pokazao, on u tom dokazu nije bio posebno inovativan. Marx u Ekonomsko-filozofskim rukopisima argumentira razliku između profita i nadnice oslanjajući se na argumente Adama Smitha, a pomoću Smithovih primjera pokazuje da nadnica ima najnižu moguću cijenu da uzdrži fizičko tijelo radnika tijekom rada.
Ono u čemu Marx zablista kao teorijski uistinu revolucionarna figura je njegova kritika političke ekonomije kao znanosti. On tvrdi da je to znanost koja ovisi o povijesno potpuno novim međuljudskim odnosima, usidrenim u kapitalizmu, odnosno generaliziranoj robnoj formi. Marxov "Kapital" nosi podnaslov "Kritika političke ekonomije" te ga on započinje poglavljima o robi, a zatim o novcu pa radu. Marx sve te kategorije veže za kapitalizam i govori o metafizičkim mušicama koje oni posjeduju jer iako se na neki način oduvijek radilo, imalo novac i robu, u kapitalizmu dolazi do njihove generalizacije i njihova logika počinje vladati nad čovjekom. Događa se takozvana reifikacija, gdje se ono što čovjek sam stvara (rad, novac i roba), čovjeku pričinjava kao nešto što ima svoja objektivna pravila, a to su pravila koje proučava znanost koju zovemo ekonomija.
Simplifikaciju reifikacije možemo približiti zamišljanjem burze dionica, gdje se vrijednost dionica mijenja, a ljudi zatim prilagođavaju svoje interese, karijerne odluke, NGO projekte, kurikulume i politike takvim “objektivnim” vrijednostima, ne razmatrajući da su ljudi ti koji svojim radom stvaraju te vrijednosti, koje sutra mogu izgledati potpuno drukčije ili ih uopće ne mora biti. Drugim riječima, ljudi gube kontrolu nad kapitalom kojeg proizvode i prilagođavaju mu se kao objektivnom kretanju robnog oblika.
Ideje rasta, razvoja, ponude i potražnje, kao i niz drugih ekonomskih pojmova upravo u trenutku nastanka kapitalizma postaju “znanost”, što znači da su bili potpuno nepotrebni u prošlim ekonomijama. Ideje racionalnosti, slobode, jednakosti i prava također su imale potpuno drugačije značenje u predmodernim zajednicama koje nisu bile obilježene slobodom da što racionalnije prodaš svoj rad i pravnom jednakosti da to obavljaš kao neotuđiva jedinka. Baš poput Hegela, Marx kontekstualizira pojmove u povijest, objašnjavajući ih preko povijesno novog sustava - kapitalizma. Marx je, dakle, važan kao filozof jer moderne filozofije i znanosti svoga doba (jasna distinkcija tada nije postojala) situira u moderne društvene odnose.
U knjizi oslanjaš svoje čitanje Marxa na interpretacije učenjaka poput Moishea Postonea i Michaela Heinricha koji tradicionalno marksističko fokusiranje na klasni sukob zamjenjuju fokusom na oblik vrijednosti (eng. value-form) kao glavnu dimenziju kapitalizma. Možeš li objasniti što Postone misli pod time da Marx primarno kritizira rad kao takav u kapitalizmu, a ne samo kapital iz perspektive rada?
Postone se jako fokusira na Marxovu definiciju otuđenog rada. Zašto je rad otuđen? Ne zato što kapitalist uzima neki postotak vrijednosti koja radniku pripada, već zato što kapitalizam na sebi svojstven način organizira čitav radni proces - u svrhu povećanja vrijednosti.
Socijalizam 20. stoljeća je jako inzistirao na slici radnika kao nosioca povijesnog progresa. Radnik je taj koji čekićem oblikuje novu, svjetliju budućnost. Modernizacija i tehnološki napredak su po toj ortodoksiji nešto pozitivno. Međutim, takvo mišljenje je po Postoneu i dalje kartezijansko i buržujsko, jer je Marx, kao što smo rekli, kritičar političke ekonomije kao znanosti, a ne utemeljitelj nekakve nove kolektivističke političke ekonomije. Marx uistinu čita spomenutog Jevonsa i Lauderdalea i shvaća da su moderne tehnologije uklopljene u kapitalističku logiku konkurencije i razvoja. Čak i planska ekonomija SSSR-a i jugoslavensko samoupravljanje se natječu na globalnom kapitalističkom tržištu i u tom kontekstu je rad unutar takvih društava također kapitalistički i otuđen. Kao što smo rekli, država je kapitalistička tvorevina, a radničko samoupravljanje u kontekstu globalnog tržišnog natjecanja, također je dio kapitalizma.
Imajmo još jednu stvar na umu. Ako Marx pokazuje da su radnici ti koji stvaraju vrijednost, a kapitalisti samo žive na njihovoj grbači, a on to uisitnu pokazuje (makar nije u tome inovativan) onda je rad = kapital. Rad kao povijesno specifičan način djelovanja koji se javlja u kapitalizmu, je upravo ono koje, svojom specifičnom organizacijom stvara kapital. To znači da treba kritizirati rad u kapitalizmu, a ne kapitalizam iz perspektive rada.
Postone ističe da je ova kritika rada posebno relevantna danas na Zapadu jer su radna mjesta prestala imati prizvuk nekakvog modernističkog progresa. Rijetko koji konobar, dostavljač ili taksist misli da svojim radom vodi čovječanstvo u bolju budućnost i sve se češće čuje da ljudi mrze svoj posao, osjećaju se otuđeno, doživljavaju burn-out, depresivni su, itd. Smatram da je kritika rada danas vrlo relevantna pozicija, između ostalog i iz ekološke perspektive, a socijalistički pokreti koji ističu važnost rada za ekonomiju, zapravo ističu koliko je rad važan za kapitalizam, što on svakako jest. Često ćemo čuti kako naši sindikati govore da kapital ovisi o radu i da zato radnici trebaju biti dobro plaćeni, poštovani, imati dostojanstven život itd. Iako je svakako bolje da je tomu tako nego da nije, to nije marksistička pozicija već liberalna keynesijanska koja ne dovodi u pitanje sam kapitalizam. Postone bi rekao da trebamo preispitati što uopće radimo u kapitalizmu (uništavamo okoliš i zdravlje), a ne se zadržavati na tome da želimo biti bolje plaćeni i imati bolje uvjete rada na poslu kakvog nam ga god kapitalstička ekonomija nudi.
Dakle, prema Postoneu čitav radni proces nosi obilježje kapitalističke proizvodnje kroz integraciju proletarijata u onome što Marx naziva realnom supsumpcijom, tj. potpunom prilagodbom rada potrebama kapitalističke akumulacije.
U knjizi se baviš i marksističkim feminizmom, odnosno teorijom socijalne reprodukcije. Kako vežeš “ženski”, odnosno reproduktivni rad u cijelu tu priču?
U prošlim odgovorima sam istaknuo da je rad u kapitalizmu povijesno specifičan. Radnik kao subjekt ima svoje tijelo kao vlasništvo i prodaje ga u najam kapitalistu za plaću. Već je spomenuto da u prošlim sustavima to nije bio slučaj, a taj subjektivitet je u počecima kapitalizma dan samo muškarcima.U klasnim društvima temeljenima na poljoprivredi - primjerice, feudalizmu - radni procesi nužnog rada u kući integrirani su s nužnim radom u polju. U kapitalizmu se događa podjela na produktivnu mušku sferu - u kojoj muški radnik izlazi na tržište i zarađuje novac - i reproduktivnu žensku sferu - u kojoj ženska kućanica ostaje doma i besplatno čisti, posprema, brine o ukućanima, rađa djecu, itd. Iako su muškarci i u prošlim sustavima bili agresivni prema ženama, kapitalizam donosi ovu sistemsku razliku, svojevrsnu rodnu esencijalizaciju unutar klase. Marksistička feministkinja Lise Vogel upravo zbog tog povijesnog konteksta ističe kapitalistički tip patrijarhata, koji se razlikuje od prethodnih.
Zanimljivo je da upravo u 16. i 17. stoljeću u Velikoj Britaniji dolazi do sve učestalijeg i strožeg progona vještica, upravo zato što se žene trebalo pokoriti kako bi obavljale reproduktivan rad, odnosno što jeftinije i bez puno pobune obnavljale novu generaciju radne snage i odgajale ju. Mnogi misle da se vještice pale na lomači uglavnom u srednjem vijeku, a da renesansa donosi jednakost, no povijest je drugačija. Počeci kapitalizma su obilježeni sistemskim lovom na “vještice”, odnosno neudane žene, nekad jer obavljaju pobačaje ili pomažu drugim ženama da ih obavljaju. Srednji vijek je gledao puno naklonjenije prema ženama.
Govoriš da je neplaćeni reproduktivni rad nužan za kapitalizam. Zašto onda toliko plaćenih radova koji su nekoć bili u reproduktivnoj sferi? Dadilje, čistačice, kuhari, itd. Također navodiš Silviju Federici koja drži da se kapitalistička proizvodnja može zaustaviti na “nultom stupnju”, generalnim štrajkom kućanica, tj. da klasično koncipiran štrajk radničke klase nije potreban jer bi muški radnici skapali od gladi i prljavštine u suprotnom. No nisu li danas kućanice manjina među ženama? Također, možemo zamisliti da i sam reproduktivni proces postane izmješten iz domene muško-ženskih odnosa ako bi njegovo održavanje zbog nekog razloga kapitalizmu postalo preskupo.
Kapitalizam se povijesno razvija unutar patrijarhalnih kulturalnih odnosa koje je takoreći naslijedio te je preuzeo te asimetrične odnose u svrhu pospješivanja valorizacije, sistematizirao ih i esencijalizirao. Ne znam koliko je vjerojatno očekivati radikalne zamjene tih funkcija u kapitalizmu jer one, ovakve kakve jesu, i dalje funkcioniraju. Iako je istina da se od 1970-ih naovamo odvija proces sve većeg ujednačavanja muškog i ženskog rada na Zapadu, od žena se i dalje često implicitno očekuje da preuzimaju na sebe neplaćeni kućanski rad. Međutim, iako je takav trend prisutan na Zapadu, u nerazvijenim zemljama ga i dalje ne vidimo i većina žena je primorana na jeftinu reprodukciju radne snage Zapadu, što pogotovo posljednjih godina sve više vidimo i kod nas na primjeru iskorištavanja migrantskog rada. S time na umu, ne čini se baš da će ženski reproduktivni rad u skorije vrijeme postati dovoljno skup da bi ga kapitalizam morao zamijeniti automatizacijom, njega se iz perspektive kapitala promatra kao i prirodu; besplatnu sirovinu koja čeka na poduzimanje. Žene u nerazvijenim zemljama, koje su takve po nužnosti trenutnih odnosa u geopolitičkoj ekonomiji, ne mogu ni doći do postavljanja svojih zahtjeva za emancipacijom.
Možeš li objasniti na koji način queer osobe dovode takozvanu buržujsku filozofiju u pitanje?
Iz Platonovih dijaloga uočavamo da je seks i ljubav između filozofa i mladića sasvim uobičajena stvar, a uostalom tek početkom moderne države počinje mogućnost za kontrolu i zakonsko progonjenje ljudi na veliko. Možemo zamisliti koliko je briga nekog rimskog cara za to što u nekom od njegovih provincija netko ima “krivi” romantični odnos ili seks. Međutim, u kapitalizmu se događa takva sistemska subjektifikacija muškaraca i objektifikacija žena, a seks dobiva primarno reproduktivnu funkciju.
Queer osobe samim svojim postojanjem preispituju subjekt-objekt dihotomiju kapitalizma, a njihovo obezakonjenje događa se upravo u kontekstu tog sustava. Kasnije, kapitalizam Zapada mijenja svoj fokus i seks prestaje imati samo reproduktivnu ulogu, no i dalje u većini mjesta svijeta on je ima. Kao što smo istaknuli, žene jugoistoka stvaraju jeftinu radnu snagu za proizvodnju robe koja završava na Zapadu, ili sama jeftina tijela tih radnika dolaze na zapad kroz migracije. Dakle, vrlo je usko fokusirati se na to da je, recimo, Njemačka, moralnija od neke afričke države jer ima legaliziran pobačaj i jača ženska prava općenito, upravo zato što je kapitalizam globalan sustav, a određene države operiraju na drugačiji način kako bi održavale taj globalni rast vrijednosti mogućim. Iz ovog primjera uočavamo i koliko je srednjestrujaško političko razmišljanje usko i puki moralizam.
U knjizi tvrdiš da tzv. vulgarni marksisti koji kritiziraju politike identiteta inzistiraju na klasnoj borbi kao jedinoj pravoj borbi, inzistirajući na radničkom kao jedinom pravom identitetu, dok su ostali sporedni, vrše postvarenje klase, odnosno pristupaju radu transhistorijski. Što pod time misliš?
Kao prvo, ja ne zagovaram politike identiteta, već smatram da se svaki trenutni identitet treba ukinuti, a to ćemo učiniti ukidanjem kapitalizma. Ako uzmemo u obzir sve što sam odgovorio na prošla pitanja, postaje jasno da je kapitalizam sustav globalne socijalne dominacije, koji definira ljude i gradi njihove identitete s obzirom na efikasnost rasta vrijednosti. On se politički u određenoj povijesno-geografskoj točki može korigirati da bude “moralniji”, ali zatim će ipak pronaći načina kako premjestiti tu socijalnu dominaciju na drugi kraj svijeta.
Kapitalizam je uistinu snažno obilježen klasnim konfliktom radnik-kapitalist, ali kada uočimo da su diljem svijeta iz sfere radnika izbačene osobe koje se definiraju kao “žene”, onda moramo priznati da kapitalizam na specifičan način interpretira tu podjelu i da ne možemo govoriti samo i jedino o klasi. Zatim, kada već spomenemo rod, koji je u kapitalizmu vezan za reprodukciju nove generacije radne snage, također otvaramo teorijski prostor za artikulaciju odnosa kapitalističke proizvodnje prema queer ljudima, koji naprosto ne mogu i ne žele svoj identitet organizirati u tom reproduktivnom ključu. Na samom kraju priče, imamo ne-ljudsku prirodu, koja je organizirana tako da održava ljude koji rade i stvara vrijednost za kapital. Sva ta pitanja imaju korijen u robnoj formi i apstraktnom radu koji povećava vrijednost.
To znači da klasa nije “pravi identitet”, a svi ostali “konstruirani”, nego su svi ti identiteti konstruirani nastankom kapitalističkih odnosa. Bez nastanka generalizirane robne forme, bez njenih pravila, bez proletarizacije kmetova, nema ni radnika, ni žena, ni queer osoba definiranih na način kako su definirani u kapitalizmu.
Na kraju knjige iznosiš Mooreovu interpretaciju prirode kao ključnu za izlazak iz onoga što nazivaš buržujskim dualizmom. Reci nam nešto više o tome.
Ekološki povjesničar Jason Moore radi distinkciju između prirode (s malim p) i Prirode (s velikim p). Prvu prirodu definira kao sve što čovjek jest i što nije - ono sveprisutno, koje zahvaća i društvo, znanost, tehnologiju, šume, rijeke, nebo, svemir, subjekt i objekt. Ona je, u neku ruku, prazan pojam, jer u nju potpada sve. S druge strane, Priroda je ona drugost koja stoji nasuprot Društvu, onaj objekt u dihotomiji subjekt-objekt, ono determinirano naspram čovjekove slobode u kontekstu građanske iliti buržujske filozofije. Ta razlika u shvaćanju prirode i Prirode, upravo leži u naravi robnog oblika. To napuknuće je u modernitetu postalo common sense, a oni koji razmišljaju drugačije, koji govore o nekakvoj isprepletenosti svega što postoji, u očima javnosti postaju nekakvi čudni ezoterici.
Moore poziva na promišljanje kako bi taj prazni pojam prirode funkcionirao kada bi ga se promatralo povijesno. U tom kontekstu ističe da je kapitalizam manji od prirode i da je koristi za svoje potrebe, a da priroda ujedno djeluje kroz kapitalizam (koji je uostalom također dio nje). Tu dolazimo do dijalektičkog mišljenja. Ako se odmaknemo od dihotomije subjekt-objekt i prestanemo antropocentrično iliti kapitalocentrično promatrati svijet, onda priroda organizira samu sebe na kapitalistički način. Moore približava ideju prirode koja ne pretpostavlja dualizme već je nekakvo dinamičko dijalektičko prožimanje svega što postoji.
Osim što kapitalizam na specifičan način organizira ono što nazivamo Društvom, on specifično organizira i ono što nazivamo Prirodom. Oplođivanje vrijednosti nikad ne prestaje - učinkovitije obrade tla su metode organiziranja Prirode kako bi roba iz nje bila iskorištena za što jeftinije plaćeno i efikasnije odrađeno radno vrijeme. Kapital ne može akumulirati vrijednosti bez reprodukcije jeftine prirode - jeftine hrane, radne snage, energije i drugih sirovina. Zakon vrijednosti je zato, prema Mooreu, kada ga se izvede do kraja, zakon jeftine prirode (s malim p).
Ako je reproduktivan rad žene potreban da muški radnik izađe na tržište rada, proda svoju radnu snagu kapitalistu i stvori vrijednost, a on to jest, onda su i zrak, zemlja, sunce, u načelu čitav kozmos - ono kroz što kapitalizam stvara vrijednost - jer je sve to potrebno da se radnik probudi i ode na posao. Da se izrazim poetski - riječ je o kozmičkom pulsiranju kroz specifičnu povijesnu logiku oplođivanja vrijednosti.
Ovo što govoriš međutim izlazi van okvira marksizma koncipiranog na radnoj teoriji vrijednosti, prema kojoj je upravo rad ono što stvara vrijednost.
Ova pozicija je direktno preuzeta od Jasona Moorea koji se silno oslanja na radnu teoriju vrijednosti, ali uzima u obzir i teoriju socijalne reprodukcije i ekosocijalizam te vrlo dobro argumentiranim slijedom dolazi do nečeg za nijansu drugačijeg. Istina je da se njegova, a onda i moja, interpretacija stvaranja vrijednosti udaljuje od klasičnog marksizma, ali istovremeno koristi njegove pojmove.
Koja je tvoja solucija za ovaj problem kapitalizma kao destruktivnog sustava uhvaćenog u beskonačnu petlju destrukcije uvjeta koji ga omogućuje, tj. čitave biosfere? Kako djelovati?
Gotovo svako djelovanje unutar kapitalizma je problematično. Recimo, udruge civilnog društva svojim djelovanjem često pomažu ranjivim skupinama da se lakše integriraju u apstraktni rad i stvaraju vrijednost. Iako je tim ljudima možda “bolje”, takvo djelovanje pomaže kapitalizmu da perpetuira svoju logiku. Sindikati, pak, pomažu radnicima da imaju veću kupoprodajnu moć te da kao mušterije zatim potiču proizvodnju i povećavaju vrijednost. Bilo kakve gradske i državne socijalne politike su tu da osiguraju sigurnosnu mrežu kako pojedinci ne bi živjeli u strahu, ne bi bili depresivni i anksiozni, što će vjerojatno polučiti i da se usude za života preuzeti neke rizike i uz veće samopouzdanje smisliti neku inovaciju kako bi se vrijednost povećala.
Smatram da su takozvana država blagostanja posljeratnog perioda na Zapadu i centralno planiranje na Istoku doveli do vrlo površnog shvaćanja što bi komunizam trebao biti. On nije to da radnici preuzmu sredstva za proizvodnju i nastave se međusobno natjecati, niti da imaju veće plaće, nego ukidanje tog natjecanja, ukidanje najamnog rada, ukidanje novca, ukidanje razmjene, ukidanje robne proizvodnje. Ono nije ni globalno matematičko planiranje što kome treba i koliko je rada potrebno da se to obistini. Pitanje koje trebamo postaviti je: Što je uopće “koristan rad”, a što “odmor”, “hobi” ili “razonoda”? Bilo koji oblik djelovanja je društven, a kada društvo nije otuđeno, onda radimo jedni za druge.
Trenutno se svako od nas nalazi unutar specifičnog identiteta građanskog individuuma koji je pravno jednak sa svim drugim ljudima te racionalno i slobodno razmišlja kako, kome i za koliko prodati svoju robu. Ljudi nisu imali taj identitet prije kapitalizma, a neće imati ni nakon njega. To znači da će sav ovaj znanstveno-tehnološki napredak, koji je sistemski obilježen kapitalizmom, moći biti preoblikovan u nešto novo, nešto što nije toliko sistematizirano i kontrolirano. S obzirom na taj potpuni raspad identiteta koji mora uslijediti raspadom kapitalizma, jer u knjizi pokazujem točno kako ga on sastavlja, dolazimo do jednog potpuno novog horizonta kojeg je nemoguće do kraja dokučiti jer naprosto nemamo dokaze kako bi tako nešto funkcioniralo, kako bi se ljudi osjećali jedni prema drugima, kako bi uopće definirali sebe naspram drugih, itd. Međutim, ono što znamo je da kapitalizam i njegovi identiteti odvode čovječanstvo u smrt, i moramo ga nadići.
Smatram da je za takvo što potreban radikalan zaokret u svijesti i organizaciji pokreta. Bilo kakav politički pokret koji nastaje u kontekstu neke države je suvišan jer država čak i kada djeluje na globalnoj razini predstavlja partikularne interese svojih građana. Pokret mora biti globalan i što više ignorirati partikularitete te ostati fokusiran na univerzalni problem. Odnosno, partikularne interese različitih ljudi s različitim problemima kontekstualizirati u vidu jednodimenzionalne logike kapitala.
To ne znači da se zanemaruje kolonijalna povijest, feminizam, ekološka, klasna ili queer tematika, kao ni svaki drugi pojedinac nad kojim se vrši neki oblik socijalne dominacije, već znači da se ne djeluje u kontekstu mijenjanja zakona, već mijenjanja sustava. Iako trenutno to zvuči kao apstrakcija, smatram da je ideološki posao oblikovati globalnu kritičnu masu koja mijenja pristup i diskurs u političkoj borbi. Ako je riječ o udrugama civilnog društva, potrebno je globalno povezivanje, ali ne u svrhu promjene legislative kako bi se pomoglo ranjivim skupinama da rade, već u kontekstu kritike globalnog sustava koji vrši aproprijaciju ljudi kao jeftine radne snage u nerazvijenim dijelovima svijeta da bi ih transformirao u proletere koji transformiraju svoj okoliš u vrijednost. Ako je riječ o sindikatima, bilo bi zanimljivo vidjeti radničke pokrete kojima je otuđenje od vlastitog rada prva stvar s kojom ulaze u javni diskurs, koji kritiziraju narav onoga što trebaju raditi jer primjećuju da svrha toga nije zadovoljenje ljudskih potreba već rast vrijednosti. Kao što smo već istaknuli, rijetko koji konobar, taksist ili dostavljač hrane misli da je modernistički subjekt progresa, kao što su radnici vjerovali u 20. stoljeću, nego uočavaju da je posao samo i jedino tu za rast vrijednosti i nimalo ih ne ispunjava. Rađaju se anti-work pokreti na internetu i ljudi su vrlo nezadovoljni samim sadržajem rada. Trenutak je da se rad preispita. Svaki posao, pa i takozvani plemeniti poslovi građevinara, učitelja ili liječnika uklopljeni su u specifičnu kapitalističku logiku koju treba razotkriti i globalno kritizirati. Društvo će uvijek trebati ljude koji grade, podučavaju i liječe, ali pitanje je kroz kakvu se logiku protežu takva djelovanja kao zanimanja, kakva se metamorfoza od njih čini kada su uklopljena u apstraktni rad.
Mnogi građevinari ili majstori s kojima pričam primjećuju da se štedi na svakom koraku kako bi proizvod bio što jeftiniji i kako bi bilo otežano njegovo popravljanje. Rad u kapitalizmu nije rad radi kvalitete proizvoda, radi poboljšanja međuljudskih odnosa ili zdravlja, već radi rasta vrijednosti, i to je utkano u logiku kapitala i rada, to je nužnost ovog povijesnog trenutka.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Foto: Durieux, privatna arhiva, Pexels
Preporučite članak: