Sa Željkom Vrbaslijom, tajnicom sindikata Nova Solidarnost i radnicom INA-e, razgovarali smo o iskustvima i važnosti sindikalnih edukacija i razlozima osnivanja novog sindikata.
Tajnica ste i jedna od suosnivačica sindikata Nova Solidarnost. Koliko ste dugo zaposleni u INA-i te jeste li ranije bili sindikalno aktivni?
U poduzeću INA d.d. zaposlena sam već 30 godina. Posljednjih 10 godina obavljam poslove višeg referenta za zalihe, a prvi puta sam se u sindikat učlanila 1991. godine, i to u jedan od tada najreprezentativnijih sindikata INA-ine maloprodaje, INAŠ. Od 2009. do 2012. godine bila sam sindikalna povjerenica zaštite na radu; 2010. godine kao sindikalna povjerenica preuzimam grupu od 80 članova, a 2012. godine postajem glavna povjerenica, s grupom od preko 250 članova u istom tom sindikatu. Sindikat INAŠ je u rujnu 2015. godine (zajedno s ostala dva sindikata i Radničkim vijećem) odlučio potpisati Sporazum o izdvajanju Maloprodaje iz INA matice (2.400 radnika). Tadašnji predsjednik RV INA d.d. i izvršni povjerenik sindikata INAŠ Predrag Sekulić usprotivio se tome i dao ostavku na mjesto predsjednika RV-a. Uslijedila je burna reakcija predsjednice INAŠ-a gđe Maje Rilović. Hitno je sazvala Glavno povjereništvo i inzistirala na izbacivanju iz sindikata kolege Merlina Korena zbog iznošenja svog mišljenja i oštrog stava na svom FB profilu i Predraga Sekulića jer je svojom ostavkom, navodno, iznevjerio sindikat i njegove demokratske principe. Nedugo nakon toga, odlučujemo osnovati novi sindikat i ja se zajedno s drugim kolegama iščlanjujem iz sindikata INAŠ. Sindikat Nova Solidarnost osnovan je 10. studenog 2015. i na osnivačkoj skupštini sam izabrana za tajnika sindikata.
Jeste li kroz svoj rad u INAŠ-u pohađali edukacije i radionice koje se bave sindikalnim djelovanjem? Kako gledate na obrazovanje u Novoj Solidarnosti i koliko je u tom segmentu bitna suradnja s drugim akterima civilnog društva?
Bila sam članica sindikata INAŠ-a pune 24 godine, a neke od funkcija u sindikatu obavljala sam posljednjih sedam godina. U tom sam razdoblju kao povjerenica prisustvovala na samo dva seminara, i na jednom kao članica Radničkog vijeća. Ove brojke jasno govore o želji da sindikalni povjerenici “starih” sindikata steknu znanje i iskustvo koje mogu prenijeti na svoje kolege.
Još prije osnivanja sindikata Nova Solidarnost bila sam pozvana na posljednje dvije sesije Političke akademije “Novo društvo” u organizaciji udruge Novo društvo i Zaklade Friedrich Ebert. Na njima sam se upoznala s načinom rada civilnih udruga i drugih sindikata te važnosti njihovog povezivanja u svakodnevnom djelovanju u borbi za kako radnička tako i ljudska prava.
Jedno od osnovnih načela rada našeg sindikata je rad na edukaciji članstva i od samog osnutka trudimo se sudjelovati na što više edukacija i stečena znanja prenijeti svakom članu, jer samo obrazovan i osviješten član/radnik može efikasno djelovati.
Na kojim ste radionicama sudjelovali i mislite li da je taj tip sindikalne edukacije važan?
U šest mjeseci od osnivanja sindikata do danas prisustvovala sam na više različitih tribina, panela, radionica i seminara. Već sam spomenula Političku akademiju Novog društva s temom “Sindikalizam u organizaciji”; zatim sam sudjelovala u seminaru “Sindikalizam i socijalni dijalog u Hrvatskoj” u organizaciji Nove Solidarnosti i BRID-a, na BRID-ovoj Ženskoj sindikalnoj školi, ali i na panelima i tribinama poput panela “LGBTI radnička prava i udruživanje” te međunarodne konferencije “Organizacija za društvenu promjenu” u sklopu platforme “Ne damo naše”.
Na prvoj edukaciji na kojoj sam prisustvovala shvatila sam koliko, zapravo, malo znanja o sindikatu, pravima radnika, radničkom pokretu kroz povijest imam. Osvijestila sam koliko je bitno raditi na sebi i svakodnevno učiti kako bih mogla što kvalitetnije odrađivati sindikalni posao. Najvažnije za snagu sindikata je da u sustavnu i redovitu edukaciju s različitih područja uključimo što veći broj članova našeg sindikata.
Prema vašem mišljenju, na koji se način trenutno dominantan rad sa sindikalnom bazom i povjerenicima odražava na opće mišljenje koje vlada o sindikatima? Mislite li da razvijanje edukacijskih aktivnosti može utjecati na to mišljenje? Ako da, na koji način i kakve edukacijske aktivnosti pritom mogu biti najkorisnije?
Opća slika koja je dugi niz godina stvarana u javnosti je da sindikalci ništa ne rade. Nije niti čudno, jer čelništva sindikata i središnjica redovno ulažu u svoju edukaciju, koju “na kapaljku” prosljeđuju prema bazi, koja tako neinformirana i needucirana postaje ono što sadašnjim sindikatima treba – masa koja poslušno klima glavom i odobrava više-manje autokratske vođe. I sama sam u želji da se što više angažiram u sindikatu u kojem sam bila članica pokušala dogovoriti sudjelovanje na nekim seminarima koji su mi se činili izuzetno zanimljivi. Svi moji pokušaji završavali su rečenicom čelnika sindikata: “Pričekaj još malo, iduće godine organiziramo veliki seminar za sve povjerenike!” Nažalost, i onih par prilika koje sam dobila svelo se na suhoparno izlaganje jedne osobe s jedne strane, i nas sudionika koji smo gledali na sat da što prije “odradimo”, s druge strane.
Od kada sam u sindikatu Nova Solidarnost pružena mi je mogućnost drugačije edukacije: seminari na kojima sam prisustvovala bili su zanimljivi i interaktivni. Ono što treba naglasiti je da su se razgovori nastavljali i za vrijeme ručka, večere, pauze za kavu, a i nakon službenog završetka seminara. Komunikacija mailovima, telefonskim razgovorima, susretima i vrlo bliskom suradnjom sa sudionicima edukacija vrlo je bitna u svakodnevnom radu i suradnji mog sindikata s udrugama i drugim sindikatima.
Nakon svakog seminara obavezno sam nova znanja i iskustva razmijenila s kolegama iz sindikata. Najčešće je to u razgovoru jedan na jedan, što smatram kao najdugotrajniji, najmukotrpniji ali i najdjelotvorniji način širenja svijesti o našim ciljevima i načinima daljnje borbe. U osobnom kontaktu kolege lakše savladaju početne strahove te se nakon uspostavljanja povjerenja otvoreno postavljaju pitanja, daju prijedlozi, nude rješenja.
Na taj smo način organizirali i prvi seminar našeg sindikata, s temom sindikalizam i socijalni dijalog, održan svega par mjeseci nakon osnivanja sindikata. Odaziv na spomenuti seminar bio je velik, a stigli su kolege iz cijele Hrvatske. Nakon njihova povratka na radna mjesta dobili smo pozitivne povratne informacije i upite – kada će biti sljedeći seminar.
Teško je ne primijetiti da u sindikatima u Hrvatskoj uglavnom dominiraju muškarci, te zauzimaju čelne pozicije. Koliko je zahtjevno, s obzirom na okruženje, biti aktivna sindikalistkinja?
Kao i u svim ostalim segmentima u našem društvu i na sindikalnoj sceni dominira muška populacija, a to nam je, nažalost, ostavština tradicionalizma, koji je, bez obzira na ubrzani razvitak, još uvijek jak. Vrlo često je teško biti žena u tom okruženju, i još k tome “sindikatuša” koja stalno istjeruje neku pravdu.
Samohrana sam majka dvije studentice i jedne osnovnoškolke, vrlo tradicionalno odgojena, ali bez obzira na to, mislim da vrlo uspješno plivam u sindikalnom aktivizmu. I da, baš zato uspješno plivam. Kao i u svemu drugom u životu, smatram da je najvažnija ljubav, dosljednost i privrženost prema onome što radiš. Kada je tako sve je mnogo lakše i jednostavnije.
Često volim reći da dnevno odrađujem tri smjene: prvu od 8 do 16 na svom radnom mjestu u INA-i, drugu “razvozeći” najmlađu kćer na vanškolske aktivnosti i treću kada dođem kući gdje me čekaju svi redovni kućanski poslovi. Nakon svega za sindikat mi ostaje onaj 25. sat! U trčanju iz obaveze u obavezu dogode se i trenuci premorenosti, a oni donose i određena preispitivanja. Tada zastanem na trenutak, ali krenem dalje. Snagu pronađem u najbližima. Kao što radim u tri smjene, tako imam i tri ljubavi.
Prva su moje kćeri koje su mi maksimalna pomoć i podrška u svemu što radim i bez njih bih teško uspjela pronaći vremena za sve obaveze koje nosi bavljenje sindikalizmom. Druga je sindikalizam i sve što on u svojoj osnovi je – borba za pravo, pravdu, ravnopravnost! Treća je moj partner s kojim dijelim strast prema sindikalizmu. On je moj suborac, često vrlo žustar sugovornik i “najteži” suradnik, no bez njegova razumijevanja ne bih uspjela biti ovo što jesam i svakodnevno se nadograđivati.
Razgovor vodila:
Preporučite članak: