Neki dan sam slušao jedan od mojih omiljenih kanadskih podcasta, Alberta Advantage u kojem su voditelj i gosti kroz razgovor došli do snažne poante koja mi je ostala u sjećanju, a glasila je; dok god igrate po pravilima kapitala, izgubiti ćete. To je pouka koju je pokret za zaštitu klime davno usvojio i koju sindikalisti trebaju zapamtiti ako želimo obnoviti radnički pokret i osigurati podnošljivu budućnost.
Sredinom listopada 2018. godini u Velikoj Britaniji nastao je novi društveni pokret za konfrontiranje klimatskoj krizi. Sve je započelo na londonskom parlamentarnom trgu gdje se okupilo više od tisuću ljudi koji su se nazvali "Extinction Rebellion“ ili „Pobuna protiv istrebljenja”. Pokret se eksplicitno uokvirio kao radikalan i nužan odgovor na situaciju života ili smrti. Odmah nakon skupštine, skupina je preuzela ulicu ispred Britanskog Parlamenta i blokirala prolaze. Tako je 17. studenoga, pod nazivom "Dan pobune", gotovo 6.000 ljudi okupiralo pet glavnih mostova preko rijeke Temze, čime je praktički na pola dana zatvorila promet u središnjem Londonu.
Cilj inicijative, kako kažu organizatori pobune, nije samo pritisak na političare da poduzmu klimatske akcije. Oni odbijaju peticije, lobiranja i marširanja te kažu da je to gubitak vremena. Umjesto toga, njihova strategija je potpuna blokada javnih prostora koja će uzrokovati dovoljno financijske štete i prisiliti vladajuću klasu da prihvatiti pravi klimatski plan. Procjenjuju da bi im za postizanje takve krize bilo potrebno oko 3,2 posto stanovništva.
Desetljećima je promicanje građanskog neposluha ključni dio učinkovite kampanje u vezi s klimatskim promjenama, Najinteresantnije je, međutim, da organizatori ekoloških prosvjeda koriste ključno oružje radničkog pokreta - nanošenje ekonomske štete - kao svoju ključnu strategiju. Razmjer i veličina “Pobune istrebljenja” inspirira mnoge, no kao pokret je ipak neusporedivo slabiji nego otpor kroz organizirane radničke akcije. Radničko organiziranje je i dalje najveće sredstvo promjene. Naprimjer, oko četiri milijuna Kanađana su članovi sindikata, gotovo 30 posto cjelokupnog stanovništva, neke druge organizacije i pokreti sanjaju takve brojke. Osim toga, sindikati izravno podupiru gotovo sve što je blisko ljevici, od odvjetnika obrane za građansku neposlušnost, do neprofitnih skupina i think tankova do progresivnih izbornih kandidata. Sindikati se ne oslanjaju ni na filantropske donacije ni na državne potpore, koje se mogu srezati. A ono što je možda i najvažnije, umjesto da prosvjeduju u slobodno vrijeme, sindikalisti mogu povući ljude s radnih mjesta u radno vrijeme. Zamislite samo da je 30 posto stanovništva napustilo posao kako bi prosvjedovali za klimatsku pravdu. Učinak bi bio daleko veći od troškova nastalih uslijed blokade prometa; cijelo gospodarstvo bi se zaustavilo. Ipak, radnički je pokret u opadanju. Stopa članstva u sindikatima pada već desetljećima, a većina sindikata nije uspjela postići značajna poboljšanja po pitanjima radničkih prava, a sposobnost radne snage da koristi svoje najmoćnije oružje – ekonomsku štetu - bila je ozbiljno ograničena u posljednjih 50 godina.
Kao što je Aalya Ahmad napisala u svom briljantnom komentaru o Randovoj formuli, sama priroda zakona o radu ograničava radnu akciju na vrlo uski prostor; sve aspekte sindikalnog djelovanja, od štrajkova do zastoja u radu često kontroliraju šefovi i vlada kako bi ograničili militantnost radnika. Srećom, izgleda da stvar idu na bolje. Primjerice, kada su liberali kanadskog premijera Trudeaua u studenom 2018. godine oduzeli radnicima pravo na štrajk, vraćajući na rad poštanske radnike, nacionalni predsjednik Kanadske unije poštanskih radnika Mike Paleček pokrenuo je kampanju nenasilne građanske neposlušnosti. Tada su se radnici u poštama iz više od desetaka gradova solidarizirali i postavili stražu kako bi spriječili kretanje pošte, a nekoliko radnika je i uhićeno. Ostali sindikati ponudili su CUPW-u (Kanadskom sindikatu poštanskih radnika) milijune beskamatnih kredita za podršku radnicima u slučaju da se odluče voditi sporove protiv poslodavaca. Pitanje je koji će biti daljnji koraci radnika i hoće li odbaciti pravila koja im poslodavci nameću. No, jedna stvar je jasna: dok se aktivisti za klimu hapse zbog izazivanja (manje) ekonomske štete, samo radnički pokret ima brojke i resurse da doista stvori krizu kapitala u borbi za klimu i svijet kakvog ga poznajemo.
Autor izvornog teksta: James Hutt
Autorica naslovne fotografije: Petra Ivšić
S engleskog prevela:
Preporučite članak: