“Naša djeca ne žele da im majke odu u zatvor” pisalo je na jednom od transparenata izvješenih na francuskim crkvama početkom juna 1975. Transparent su postavile seksualne radnice koje su te crkve okupirale kako bi prosvjedovale protiv kriminalizacije njihovog rada i policijske represije. Danas se u spomen na te događaje 2.6. obilježava Međunarodni dan seksualnih radnica. Više o tome, ali i problemima s kojima se seksualne radnice susreću s naglaskom na pandemijske okolnosti, piše Ana Vračar
Tijekom osam dana, od 2. do 10. juna 1975., stotine seksualnih radnica zauzele su crkve u 5 gradova u Francuskoj. Val okupacija započeo je u Lyonu, gdje se policija u prethodne dvije godine obrušila na seksualne radnice: nakon što su 1973. zatvoreni hoteli u kojima je većina njih radila, policija je seksualne radnice svakodnevno privodila i financijski ih kažnjavala, te im tako onemogućavala ostvarivanje bilo kakvih primanja. Nakon jednog od pokušaja privođenja, lionske seksualne radnice odlučile su se organizirati i izboriti za osnovna prava, počevši od ukidanja zakonskih odredbi koje su često dovodile do uhićenja njihovih partnera ili čak djece zbog optužbi za svodništvo.
Radnice je tijekom pripreme akcija i zauzimanja crkve podržala nekolicina lokalnih župnika, a najviše Louis Blanc iz Crkve svetog Niceja, koji je tu crkvu pretvorio u utočište za stotinjak žena za koje se očekivalo da će, zbog pripreme akcija, biti izložene valu policijskog nasilja. Osim župnika, dobar dio zajednice podržao je zahtjeve seksualnih radnica, i u razgovoru s medijima više puta istaknuo da one rade u užasnim uvjetima te da im se moraju omogućiti barem osnovna prava. Nakon zauzimanja Crkve svetog Niceja, seksualne radnice u Grenobleu, Montpellieru, Marseilleu i Parizu učinile su sa župama u svojim gradovima, i od države tražile da se prema njima prestane ponašati kao prema kriminalkama i prijetiti im oduzimanjem djece.
„Naša djeca ne žele da im majke odu u zatvor“ pisalo je na jednom od transparenata izvješenih na francuskim crkvama u ovom razdoblju, sve do jutra 10. juna kada je policija prema naloga ministra unutarnjih poslova provela raciju u okupiranim prostorima. Iako je racija značila da zahtjevi seksualnih radnica neće biti ispunjeni, one su više puta naglasile kako su zadovoljne ishodom okupacija. Prema jednoj od organizatorica zauzimanja crkve u Lyonu, „Čak je i policijska intervencija koristila našoj borbi. Cijela zajednica je još jednom mogla svjedočiti hrabrosti policajaca, kojih je stiglo 120, naoružano palicama, zajedno s dvadeset pasa i suzavcem, sve kako bi izbacili 100 pospanih žena iz crkve.“
Foto: Wikimedia
Zauzimanje Crkve svetog Niceja je ubrzo postalo jednim od najvažnijih simbola borbe seksualnih radnica za pravednije uvjete života, a 2. juna se počeo obilježavati Međunarodni dan seksualnih radnica. I ove godine, iako je Covid-19 ozbiljno utjecao na mogućnost organiziranja javnih programa, kolektivi seksualnih radnica u svijetu najavili su rasprave, festivale i druženja na daljinu. Međutim, iako se dinamika organiziranja seksualnih radnica nije smanjila u prošlih 46 godina, mnogi problemi ostaju neriješeni.
Dekriminalizacija seksualnog rada danas je prepoznata kao legitiman način poboljšanja životnih uvjeta seksualnih radnica od strane mnogih međunarodnih organizacija, uključujući Amnesty International, ali unatoč tome nije zaživjela u zakonskim okvirima većine država. Uz rijetke iznimke poput Novog Zelanda, seksualne radnice još uvijek rade unutar okvira koji im onemogućavaju sigurne uvjete i ne prepoznaju ih kao punopravne radnice. Iako se takvi propisi pravdaju upravo zabrinutošću za sigurnost seksualnih radnica i borbom protiv trgovine žena, upravo oni žene ostavljaju na milost i nemilost mušterijama. Stigma s kojom se seksualne radnice moraju nositi kako u očima državnih službi koje bi trebale stati u njihovu obranu, tako i u očima jednog dijela zajednice, dovodi do situacija gdje su one prisiljene pristati na najgore moguće situacije kako bi osigurale osnovna sredstva za život.
Pandemija je već loše uvjete dodatno pogoršala: seksualne radnice su nakon početka širenja virusa Covid-19 počele gubiti mušterije, a time i zaradu, pri čemu većina njih nije mogla ostvariti pravo na pandemijsku naknadu gdje je ona postojala. Zato što u većini država nisu prepoznate kao radnice, morale su se drugačije snalaziti. Britanske i irske mreže seksualnih radnica upozorile su kako je pandemija mnoge radnice bacila u siromaštvo, dovela do njihovih deložacija, i dodatno otežala život onima koje su uz to što su seksualne radnice, ujedno i migrantske radnice.
Dok je većina institucija ovaj efekt pandemije odlučila zanemariti, organizacije seksualnih radnica, mreže solidarnosti, i neke međunarodne organizacije odlučile su se povezati kako bi podržale seksualne radnice u ovom razdoblju. Uz to, kolektivi seksualnih radnica pružaju im podršku u prelasku u druge oblike seksualnog rada, u ovom slučaju ponajviše radu preko interneta. Iako sredstva koja prikupe ovakve inicijative sasvim sigurno neće biti dovoljna za pokrivanje svih potreba seksualnih radnica, njihov rad pokazuje kako zajednica seksualnih radnica još uvijek nije spremna odustati od zahtjeva koji su puno stariji od okupacije Crkve svetog Niceja: prava na osnovnu socijalnu zaštitu, sigurne uvjete za rad, i dostojanstven život, na što bi sve radnice, neovisno o sektoru, trebale imati pravo.
Izvor naslovne fotografije: International whores day archive
Autorica teksta:
Preporučite članak: