Svakog rujna, obalni grad Ostend u Belgiji doživljava veliku promjenu: boravište dobrostojećih umirovljenika postaje odredište tisuća aktivista koji dolaze na ManiFiestu, festival solidarnosti Radničke partije Belgije (PTB-PVDA).
Ove godine, festival je stavio naglasak na izgradnju globalnog pokreta solidarnosti s narodom Palestine, na radničke borbe koje su uvele drugačije oblike organiziranja u sindikalni pokret, i na otvaranje Europe naspram Globalnog juga.
Zahvaljujući cjelogodišnjem radu 2500 volontera, sudionici ManiFieste uključili su se u program koji se odvijao u desecima šatora i nekoliko pozornica, a uključivao je sve od tribina do radionica tradicionalnog palestinskog veza. Među gostima festivala našao se Irvin Jim, glavni tajnik Sindikata metalurških radnika Južnoafričke Republike, kao i ekonomistica i novinarka Grace Blakeley, koji su na festival doputovali radi rasprave o postavljanju temelja drugačijeg društva, koje će ostvariti pravdu za radnike i obespravljene zajednice diljem svijeta.
Predsjednik sindikata United Auto Workers (UAW), Shawn Fain (SAD), bio je jedan od najaktivnijih gostiju, dobrim dijelom zato što je s njegovim izborom UAW u potpunosti preokrenuo svoj način rada i time postao inspiracija za radničke organizacije u drugim državama. Jedan od najodlučnijih poteza koje je povukao kada je izabran na funkciju bilo je otvaranje sindikata spram članstva, Fain je rekao glavnom tajniku PTB-PVDA Peteru Mertensu. To je zapravo bila prva stvar koju smo pokušali učiniti, ujediniti članstvo i omogućiti članovima da vode sindikat.
UAW - otvoreni sindikat
Izbor novog vodstva UAW-a sam po sebi predstavlja radikalnu promjenu u odnosu na povijest tog sindikata. Prema Fainu, do te promjene je došlo zato što su izbori bili neposredni, a ne organizirani prema delegatskom modelu. U prethodnim izborima, delegatski model je štitio frakciju koja je vodila UAW otprilike 80 godina, a koja je inzistirala na tradicionalnoj hijerarhiji i donošenju odluka odozgo. Taj način rada narušio je povjerenje članova spram sindikalnih struktura. Jednom kada se novo vodstvo okrenulo konceptu ‘otvorenog sindikata’ i omogućilo radnicima samostalno planiranje, članovi su na vlastitu inicijativu proveli preko 130 akcija kojima su izborili bolje ugovore u tvornicama General Motors, Stellantis i Ford diljem SAD-a.
Kada se članove pitalo na kojim poljima bi se sindikat trebao aktivirati, ispostavilo se da ih ne brine samo visina plaće, dodao je Fain. Radnici učlanjeni u UAW inzistiraju na široj društvenoj borbi, borbi za mir i pravdu. Vrlo smo se odlučno postavili spram situacija poput ove u Gazi. I vjerujem da bismo trebali nastaviti tako [...] Ako se nekome ne sviđa što govorimo o tim stvarima, stvarno ne znam što da im kažem, rekao je Fain.
Sve za što se borimo ima veze s ljudskošću. Tranzicija, radna mjesta, moć radničke klase, sve to je povezano s izgradnjom boljeg društva i podjelom bogatstva, plodova nečijeg rada. Nažalost, trenutno samo nekolicina ljudi polaže pravo na to bogatstvo dok se mi borimo za goli život.
Mir je sindikalna tema
Problemi s okoštalim sindikalnim strukturama o kojima je Fain govorio nisu strani radničkim organizacijama iz drugih regija. Europski sindikalisti na festivalu podijelili su slična iskustva demokratizacije. Hillal Sor, glavni tajnik metalaca pri belgijskoj središnjici FGTB-ABVV, opisao je kako je inicijativa za bojkot prekrcavanja pošiljaka oružja prema Izraelu došla upravo iz sindikalne baze. Ako pitamo članove što je sindikalna tema, zaključio je, ne bi nas trebalo iznenaditi ako odgovor na to pitanje bude - sve.
S tim odgovorom složio bi se i Jeremy Corbyn, britanski nezavisni parlamentarac i bivši sindikalni radnik, koji se u svojim intervencijama fokusirao na važnost jačanja globalnog pokreta za mir i ulogu koju u tome može igrati radnički pokret. U razmjeni mišljenja sa sindikalnim vođama iz Belgije, Cipra, Francuske i Njemačke, Corbyn je naglasio ulogu koju su radnici odigrali u prethodnim etapama antiratnog pokreta, od Prvog svjetskog rata nadalje.
Uspjeh tih napora je oscilirao, ali unatoč tome, radnici se i danas suprotstavljaju interesima proizvođača oružja i huškačkih vlada i organizacija. Kada propisi i zakoni podbace u zaštiti ljudskih prava, radnici su ti koji imaju moć aktivirati se, izgraditi širi pokret i ujediniti se preko granica protiv trgovine oružjem, poentirao je talijanski novinar Lorenzo Buzzoni u knjizi Monstrous Anger of the Guns, u čijem je uređivanju sudjelovao i Corbyn.
Festival na volonterski pogon
Rad je bio u fokusu i van teorijskog programa ManiFieste, a utjelovili su ga volonteri raštrkani festivalskim naseljem. Zahvaljujući prepoznatljivim majicama i kamperskim narukvicama, volontere je bilo praktički nemoguće ne primijetiti, a mnogi međunarodni gosti su se u zahvalama posebno osvrnuli na njihov doprinos. Britanski reper Lowkey praktički cijeli segment nastupa posvetio je nabrajanju svih zadataka bez kojih ManiFieste ne bi bilo, od kuhanja i čišćenja preko snimanja do raznošenja mikrofona u raspravama, a za koje su većinom bili zaduženi volonteri.
Volonteri su u festivalu sudjelovali kao i svi drugi sudionici, ispitujući goste kako ojačati postojeće društvene pokrete. Odgovori na to pitanje, iako raznovrsni, većinom su naglašavali važnost kolektiva i spremnost na borbu na duge staze. Tako je na pitanje kako učiniti zapadni aktivizam korisnim za oslobođenje Globalnog juga, povjesničar Vijay Prashad istaknuo da je jedan od najvažnijih koraka u tom procesu osvještavanje činjenice da se uspješni pokreti ne temelje na iznimnim pojedincima u izvanrednim vremenima, već na desetljećima zajedničkog rada.
Na kraju ovogodišnje ManiFieste, bilo je jasno kako je festival premašio puko obilježavanje solidarnosti. Na tragu Prashadove poruke, ManiFiesta je postala platforma za stvaranje zajedništva raznorodnih borbi. Njeni odjeci će sasvim sigurno udahnuti novu energiju mobilizacijama diljem Europe koje nas očekuju ove jeseni.
Integralna verzija razgovora Shawna Faina i Petera Mertensa dostupna je na engleskom na portalu Peoples Dispatch.
Foto: ManiFiesta
Preporučite članak: