U subotu 12. listopada u Zagrebu je održan Marš solidarnosti protiv političke represije. Povorka je, simbolično započela kod novoizgrađenog kipa prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Svrha ovogodišnjeg Marša solidarnosti bila je suprotstaviti se sveprisutnijoj političkoj represiji u javnom životu i medijskom prostoru.
Ispred spomenika Franji Tuđmanu, okupljenima se uvodnim riječima obratila Sandra Kasunić iz Antifašističkog vjesnika. Pritom nas je podsjetila na slučaj Filipa Drače, studenta koji je ranije ove godine kip Franje Tuđmana ukrasio crvenim srpom i čekićem, radi čega je bio izložen policijskom progonu i medijskoj hajci. Istaknula je kako danas, mjesecima nakon tog ukrašavanja i godinama nakon Tuđmanove smrti, stojimo pred njegovim kipom kao simbolom sistema političke represije uspostavljenog devedesetih godina kao sastavnog dijela države u kojoj živimo. Zaključila je da moramo jasno poručiti kako se protivimo planovima desnice u provođenju Tuđmanovog političkog projekta - ušutkivanja, zlostavljanja i proganjanja. I upravo zato svakodnevno u svojem političkom radu moramo tražiti pravdu za uništene živote, tražiti priliku da ovoj zemlji vratimo perspektivu društvene pravde i napretka, jednakosti i solidarnosti.
Povorka je zatim krenula prema zgradi gradskog poglavarstva gdje je govorio Zlatko Nikolić, zastupnik Radničke fronte u gradskom poglavarstvu. U svom govoru osvrnuo se, između ostalog, na problematiku sve češćeg postavljanja “različitih” spomenika u gradu Zagrebu. Naime, istaknuo je kako se uz novoizgrađeni spomenik Franji Tuđmanu gradi još jedan, Spomenik domovini, odmah preko ceste, kod koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog. Navedeni najnoviji spomenik koštat će nas 35 milijuna kuna. Nikolić je spomenuo i spomenik žrtvama Holokausta koji će se izgraditi na Glavnom kolodvoru na mjestu gdje se trenutno nalazi lokomotiva Crna Katica. Ta je lokomotiva inače odvozila logoraše iz koncentracijskog logora Danica u Koprivnici na Zagrebački Glavni kolodvor, od kuda su dalje odvoženi na stratišta po cijeloj Hrvatskog, poput Jadovnog. U nastavku se dotaknuo i stanja u zgradi Gradskog poglavarstva, ističući je kao najbitniju zgradu u gradu Zagrebu, zgradu u kojoj, kako kaže, vlada jedan despot.
Uzevši kao primjer navedene spomenike, kao one koje su sagradili ili će sagraditi tvrtke bliske zagrebačkom gradonačelniku, dodao je kako se u gradu Zagrebu ni kanta za smeće ne kupuje bez privatnog poduzetnika. Na taj se način, uz takozvanu tržišnu utakmicu, privatni profit stavlja ispred javnog dobra i interesa. Zaključio je kako navedeni spomenici, uz reviziju povijesti, pretvorbu i privatizaciju te stvaranje nove ekonomske elite, služe kao pokriće za daljnju reprodukciju sistema kojemu je ime - kapitalizam.
Povorka je ponovno zastala pred Novinarskim domom gdje se okupljenima obratio Jerko Bakotin, novinar tjednika Novosti. On je istaknuo glavne probleme novinara i novinarstva u Hrvatskoj: „Novinarstvo je danas premreženo političkim i koruptivnim interesima, a novinari su izloženi ucjenama i zastrašivanjima, fizički i egzistencijalno su ugroženi, a sloboda govora je na udaru.“ Kao jedan od primjera naveo je kako članove Vijeća za elektroničke medije predlaže Vlada, a uz to se ne poštuju (ili čak ne postoje) redakcijski statuti koji bi trebali omogućiti autonomiju novinara i urednika od samog vlasnika medija. Novinari su danas svedeni na sluge izdavača, što najbolje ilustriraju riječi jednog vlasnika medija koji je rekao da novinari služe popunjavanju praznina između oglasa. Bakotin dodaje da bi novinarstvo trebalo biti javno dobro poput zdravstva i obrazovanja kojim ne bi upravljali “gazde”, već sami radnici. Zaključio je da novinarstvo treba biti u funkciji dobra većine građana i da bi se trebalo zalagati za društvenu promjenu te bi trebalo biti na strani diskriminiranih i siromašnih građana te pripadnika nacionalnih manjina i migranata. Kako kaže: “Nama treba borbeno i aktivno novinarstvo koje će aktivno raditi ne na očuvanju postojećeg poretka, nego na promjeni društva nabolje.“ Na kraju je upozorio kako odgovornost za ovakvo stanje leži i na samim novinarima te je citirao nedavno preminulu Jasnu Papić: “Novinari imaju i zaslužuju onoliko slobode koliko je i sami izbore.”
Nakon njegovog govora, marš se nastavio uz Savsku ulicu do bivšeg Trga Maršala Tita gdje se prosvjednicima obratio povjesničar Hrvoje Klasić. On je upozorio na praksu kojom trenutna vlast nastoji izbrisati sjećanje na prave narodne heroje, partizanke i partizane. Naime, narodni heroji su izgubili nazive gotovo svih zagrebačkih ulica, a uz navedeno, u tom procesu na razini države porušeno je tri i pol tisuće antifašističkih spomenika. Klasić je nastavio govoreći kako su u današnjem društvu zločinci postali heroji, a heroji zločinci, pa su tako ulice dobile imena po doglavnicima, ministrima te časnicima Nezavisne Države Hrvatske. Takva trenutna situacija pripisuje se povijesnom revizionizmu, koji nažalost niti prestaje, niti slabi, nego upravo suprotno, jača. Vidljivo je to na primjerima premijera i predsjednice koja se antifašizmom hvali izvan Hrvatske, dok u Hrvatskoj govori kako je najveća tragedija Ante Pavelića to što je „razočarao Hrvate“. Klasić je zaključio kako je istina da hrvatski političari odlaze i u Jasenovac i u Bleiburg, ali je istaknuo kako je njegov dojam da u Bleiburg odlaze zato što žele, a u Jasenovac zato što moraju.
Sljedeća se obratila Nina Čolović koja je dala potporu štrajku radnika/ca u školama. Pritom je istaknula, kako je ovaj štrajk u kontekstu novog programa "Škole za život" koji se jesenas počeo uvoditi u škole, rijetka lekcija o radničkim pravima i otporu koji će djeca u školama dobiti. Naime, Škola za život nije škola za radnike i slobodno misleće ljude već škola „za zaposlenike koji se jednoga dana neće buniti, umjereni, tihi, apolitični“. Zaključno je poručila kako bi obrazovanje, umjesto da bude stavljeno u funkciju širenja nacionalističke ideologije i reducirano na mjesto gdje nas se priprema za tržište rada, trebalo na svim razinama usmjeravati prema razvoju kritički usmjernih i društveno angažiranih zajednica.
Marš se nakon odlaska s Trga Republike Hrvatske nastavio do Zrinjevca, gdje je Sara Kekuš iz CMS-a govorila o problematici nasilja nad izbjeglicama na hrvatskim granicama. Upozorila je kako su izbjeglice svakodnevno izložene uskraćivanju prava na traženje azila, nezakonitom pritvaranju i protjerivanju. Svakodnevno ih se ponižava i vrijeđa, a često premlaćuje pendrecima i teleskopskim palicama, čak i muči elektrošokovima, guši te prisiljava da se izuju bosi i tako hodaju kilometrima. Oduzima im se svaki element dostojanstva, a za takvo ponašanje policije nitko ne odgovara. Također spominje kako hrvatsko sudstvo, koje bi trebalo biti neovisni korektiv kojemu je cilj osigurati ispunjenje pravde, to nije, a isto tako ne postoji niti efektivni nadzor rada policije koji bih zaustavio ono što se trenutno događa na granicama.
Upozorila je kako se sustavno nasilje ne provodi samo na izbjeglicama. Ono se proširilo i na zastrašivanje novinara i aktivista, a sutra će na redu biti i neke druge manjine. Dugotrajnim razvojem sustavne političke represije ljudskosti i solidarnosti te normalizacije i institucionalizacije nasilja, naše se društvo polako počelo učiti ignoriranju ili opravdanju takvih činova represije a upravo takvo stanje društva vodi ka razvoju fašizma i militarizacije. Za kraj je poručila kako borba ostaje na nama i da ne smijemo dopustiti da nam itko brani da budemo solidarni, te da ne dopustimo da itko postane i ostane drugi.
Tim govorom Sare Kekuš organizatori su zaključili prosvjed, nakon čega su pozvali zainteresirane da im se pridruže na druženju u prostorima Mreže antifašistkinja Zagreba u Ulici Pavla Hatza.
Poruka koju su govornici i organizatori ovog Marša htjeli uputiti sudionicima i široj javnosti od velike je važnosti za sadašnjost i budućnost hrvatskog društva. Rastuća politička represija ne provodi se samo radi zastrašivanja političkih neistomišljenika vladajuće elite, već se i opasnim povijesnim revizionizmom potpiruju društveni sukobi s ciljem neutralizacije i normalizacije društvene nejednakosti i nepravde kao izravnog nasljeđa tuđmanizma. Takvo nasljeđe društvenoj većini svakim danom ugrožava pravo na javno dostupno i besplatno zdravstvo, obrazovanje, stanovanje, prehranu, radno mjesto i normalan životni standard.
*Dvanaesti po redu Marš solidarnosti organizirala je Mreža antifašistkinja Zagreba u suradnji s Antifašističkim vjesnikom, Bazom za radničku inicijativu i demokratizaciju, Centrom za mirovne studije, Inicijativom mladih za ljudska prava, Radničkom frontom, Radničkim portalom i Socijalističkom radničkom partijom.
Izvor naslovne fotografije: BRID
Tekst napisao:
Preporučite članak: