Sud Europske unije nedavno je u postupku koji je pokrenula Danska potvrdio valjanost većeg dijela Direktive o primjerenim minimalnim plaćama – ključnog zakona EU-a za rast plaća i jačanje kolektivnog pregovaranja. Za radnice i radnike to znači da bitna pravila o podizanju minimalnih plaća, osnaživanju sindikata i akcijskim planovima za povećanje pokrivenosti kolektivnim ugovorima ostaju na snazi – unatoč pokušaju rušenja Direktive.
Presudom od 11. studenoga 2025. poništen je tek manji dio odredbi o kriterijima za “adekvatnost” minimalne plaće, dok jezgra Direktive ostaje na snazi. Kraljevina Danska, uz podršku Švedske, tražila je da se Direktiva (EU) 2022/2041 o primjerenim minimalnim plaćama u EU u cijelosti poništi, uz argument da EU nema ovlasti zadirati u područje plaća i prava na udruživanje (čl. 153. st. 5. UFEU).
Sud EU (Veliko vijeće) odbio je taj glavni zahtjev i zaključio da se Direktiva temelji na odredbama o radnim uvjetima (čl. 153. st. 1. toč. (b) UFEU) i da ne uvodi europsku “minimalnu plaću” niti izravno određuje visinu plaća u državama članicama. Sud smatra i da EU može propisivati okvirna pravila o postupku i uvjetima za utvrđivanje minimalnih plaća, uključujući jačanje kolektivnog pregovaranja.
Direktiva je pak djelomično poništena u sljedećim dijelovima: članak 5. stavak 2. (detaljni popis kriterija koje države moraju uzeti u obzir pri procjeni adekvatnosti minimalne plaće – kupovna moć, trošak života, razina plaća, produktivnost itd.), dio članka 5. stavka 3. koji zabranjuje da automatska indeksacija dovede do smanjenja zakonske minimalne plaće, te dio članka 5. stavka 1. koji je upućivao na ove pobrojane kriterije.
Sve ostalo – uključujući: obvezu jačanja kolektivnog pregovaranja, obvezu izrade akcijskih planova tamo gdje je pokrivenost kolektivnim ugovorima ispod 80 %, te korištenje referentnih vrijednosti od 60 % medijalne i 50 % prosječne plaće za procjenu “praga pristojnosti” minimalne plaće – ostaje na snazi.
Kako je nastala Direktiva i što znači za radnice i radnike?
Politički izvor Direktive je Europski stup socijalnih prava i obećanje predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen da će radnici u EU imati “pravedne minimalne plaće”. Komisija je u listopadu 2020. predstavila prijedlog Direktive, nakon savjetovanja sa socijalnim partnerima i izrade opsežne procjene učinaka.
Nakon pregovora Europsko vijeće Direktivu je usvojilo krajem 2022., a članicama je ostavljen rok od dvije godine, do 15. studenoga 2024., da Direktivu prenesu u nacionalno zakonodavstvo.
Ciljevi Direktive su:
- Osigurati da postupak utvrđivanja i ažuriranja minimalnih plaća vodi prema njihovoj “primjerenosti” – tj. da minimalna plaća omogući pristojan životni standard, smanjuje siromaštvo zaposlenih i nejednakosti.
- Promicati kolektivno pregovaranje o plaćama – s jasnim pragom od 80 %: države s nižom pokrivenošću moraju izraditi nacionalni akcijski plan za podizanje obuhvata kolektivnim ugovorima.
- Poboljšati pristup radnika zaštiti minimalne plaće – kroz bolju primjenu zakona, inspekcije rada, dostupne informacije i mogućnost ostvarivanja prava.
Važno je napomenuti da Direktiva ne uvodi jedinstvenu EU minimalnu plaću i ne prisiljava države koje se oslanjaju gotovo isključivo na kolektivne ugovore da uvedu zakonsku minimalnu plaću. U državama sa zakonskom minimalnom plaćom zahtijeva jasne i stabilne kriterije za njezino određivanje, redovito ažuriranje (najmanje svake dvije godine, ili svake četiri ako postoji automatska indeksacija), snažno uključivanje sindikata i poslodavaca u proces.
Za procjenu primjerenosti minimalne plaće predviđene su indikativne referentne vrijednosti – 60 % medijalne i 50 % prosječne bruto plaće, koje se u praksi koriste kao orijentir “praga pristojnosti”.
Za radnice i radnike to praktično znači:
- veću šansu da se minimalne plaće ne “zamrznu” godinama, nego redovito rastu,
- jači institucionalni pritisak da se širi kolektivno pregovaranje, umjesto pregovaranja “jedan na jedan”,
- više alata za sindikate da traže povećanja minimalnih plaća i bolje provođenje zakonskih odredbi.
Primjena Direktive u Hrvatskoj
Izmjenama Zakona o minimalnoj plaći Hrvatska je prenijela Direktivu u nacionalno zakonodavstvo. U jednoj od početnih odredbi novog teksta Zakona izrijekom piše da se ovim Zakonom u hrvatsko zakonodavstvo preuzima Direktiva (EU) 2022/2041 o primjerenim minimalnim plaćama u Europskoj uniji.
Hrvatska svake godine uredbom Vlade utvrđuje iznos minimalne plaće pa za 2025. on iznosi 970 eura bruto mjesečno za puno radno vrijeme, dok će u sljedećoj godini taj iznos biti 1050 eura bruto. U praksi, hrvatska minimalna plaća i dalje je relativno niska u odnosu na prosječnu i medijalnu plaću, što sindikati redovito kritiziraju – i upravo Direktivu koriste kao argument da je rast minimalne plaće i dalje nužan, ali i da treba uređivati “donju trećinu” ljestvice plaća kako rast minimalne ne bi “pojeo” razlike među radnicima.
Direktiva obvezuje države u kojima je pokrivenost kolektivnim ugovorima ispod 80 % da donesu nacionalni akcijski plan za promicanje kolektivnog pregovaranja, s jasnim mjerama i rokovima. Prema procjenama sindikata i istraživanjima, Hrvatska je na oko 60-ak % pokrivenosti, dakle ispod praga iz Direktive.
Vlada je u programima prilagodbe zakonodavstva najavila rad na mjerama za jačanje kolektivnog pregovaranja; u javnosti se već neko vrijeme govori o potrebi izrade nacionalnog akcijskog plana, ali sindikati upozoravaju da je proces spor i pun prepreka.
Za sada je jasno da je zakonski okvir djelomično usklađen izmjenama Zakona o minimalnoj plaći. No pred nama je još potrebno osigurati nastavak rasta minimalne plaće prema “pragu pristojnosti” i provesti ambiciozan akcijski plan za povećanje pokrivenosti kolektivnim ugovorima.
Presuda Suda EU je važna i zato što sada više nema izgovora da se čeka “kako će završiti slučaj Danske”. Direktiva stoji, i to na vrlo čvrstim temeljima prema kojima EU ima pravo postaviti minimalna socijalna pravila o postupku utvrđivanja minimalne plaće i jačanju kolektivnog pregovaranja, države koje zaostaju – uključujući Hrvatsku – moraju sada pokazati političku volju da taj okvir popune konkretnim brojkama, akcijskim planovima i jačim ovlastima za sindikate i inspekciju rada. Pravna bitka je, barem privremeno, dobivena – sada kreće borba za stvarne plaće i stvarno kolektivno pregovaranje na terenu.
Preporučite članak: