Nemiri na ulicama Kolumbije iz 2019. svoj su nastavak dobili i u pandemijskim uvjetima. Najavljena porezna reforma razbuktala je tinjajuće nezadovoljstvo uvjetima života, porastom siromaštva i liberalizacijom zdravstva i visokog obrazovanja. Martina Domladovac donosi nam pregled stanja u zemlji stalnih sukoba.
Kontinuirano nasilje dio je kolumbijske stvarnosti već desetljećima. Država je u stalnom sukobu s gerilskim borcima, dok istovremeno posredno financira i pomaže naoružane kriminalne organizacije i paravojsku koja terorizira lokalno stanovništvo kako bi ih protjerala s njihove zemlje i zatim ju okupirala. Ove su godine ponovno u porastu ubojstva i likvidacije ekoloških i socijalnih aktivista te bivših boraca FARC-a koji su s Vladom 2016. potpisali sporazum o razoružanju, a mrtvi se broje u stotinama. Tu je neizbježno spomenuti i nasilje narko kartela koje, bez obzira jesu li su u sukobu ili ponekad čak i sporazumu s državnim snagama sigurnosti, uvijek najviše pogađa lokalno stanovništvo.
Kolumbija je zato jedna od zemalja s najvećim brojem unutrašnjih izbjeglica i raseljenih ljudi, a zbog siromaštva i otimanja zemlje nasilje prvenstveno pogađa populaciju domorodačkog i afro-kolumbijskog podrijetla. Mnogi od njih doseljeni su u Cali, središte nekadašnjeg ozloglašenog Calijskog kartela, koji i danas glasi za središte proizvodnje kokaina. Pritok najsiromašnijih i najobespravljenijih građana samo je produbio postojeću nejednakost, siromaštvo i nasilje u gradu. Upravo je Cali postao epicentar ovogodišnjih masovnih prosvjeda protiv vladinih neoliberalnih politika, policijskog nasilja i socijalnih nejednakosti.
Pandemija COVID-a 19 posebno je jako pogodila ionako krhko kolumbijsko gospodarstvo. Vlada je radikalno desnog Ivána Duquea brže-bolje predložila poreznu reformu kojom bi porasla cijena osnovnih namirnica i javnih usluga, što bi posebno pogodilo siromašne Kolumbijce. U zemlji s velikim brojem siromašnih, pandemija je situaciju dodatno pogoršala - razlike između bogatih i siromašnih povećane su, a broj onih koji žive ispod granice siromaštva dosegnuo je 40% ukupnog stanovništva.
Razmatranje novog poreznog zakona bilo je okidač za masovne prosvjede koji su izbili krajem travnja i aktivirali sve marginalizirane društvene skupine – radnike, sindikate, lijeve partije, seljake, feminističke kolektive, domorodačke i afro-kolumbijske zajednice, kao i studente pod sve većim pritiskom liberalizacije visokog obrazovanja. U prosvjedima je na kraju aktivno sudjelovalo više od 5 milijuna Kolumbijaca (10 posto stanovništva zemlje), zahtijevajući ostavku predsjednika Duquea te fundamentalne socijalne, ekonomske i političke reforme. Unatoč sve jačoj policijskoj represiji pokret je nastavio jačati, čak i nakon što je opozvano donošenje poreznog zakona, piše Jacobin.
Ovogodišnji prosvjedi samo su nastavak postojećih socijalnih nemira u Kolumbiji koji traju od 2019, o čemu je pisala i naša Tea Radović u tekstu Kolumbijski 'cacerolazos'. Mnogi od prosvjednika protiv vladinih neoliberalnih politika doslovno nemaju više ništa za izgubiti, a to se posebno odnosi na mlađu generaciju. Među najaktivnijim prosvjednicima, na prvim linijama otpora, istaknuli su se mladi iz nini skupine (ni estudian ni trabajan) – mladi koji niti studiraju niti rade. Istraživanja su također pokazala da su mladi u velikoj mjeri naklonjeni prosvjedima - 84 posto mladih između 18 i 32 godine podupire prosvjede za koje se u kolumbijskoj javnosti čak uvriježio naziv nacionalni štrajk.
Autoritarna Duqueova Vlada odmah je vrlo agresivno nastupila prema prosvjednicima, posebno u siromašnim četvrtima gdje su se mladi vrlo brzo organizirali u takozvanu Prvu liniju (La Primera Linea), frontu koja se odupirala nasrtajima policije. Zbog nevjerojatno velikih civilnih žrtava u sukobu s policijom, koje se broje u desecima mrtvih i u stotinama ranjenih i "nestalih" u policijskom pritvoru, situacija na ulicama nalikovala je ratnoj zoni. Prema nekim izvještajima snage sigurnosti i naoružani pojedinci targetirali su medicinsko osoblje koje je pružalo pomoć ozlijeđenim prosvjednicima, zbog čega je ono počelo skidati medicinske oznake na prosvjedima kako ih se ne bi moglo prepoznati.
Državno i paradržavno nasilje dosegnulo je vrhunac upravo u ranije spomenutom Caliju, trećem najvećem kolumbijskom gradu. Izvještaji organizacije Justicia y Paz navode kako su aktivisti i prosvjednici tajno odvođeni i zatvarani u podrumu lokalnog administrativnog centra otkuda su vozilima u vlasništvu policije transportirani na nepoznatu lokaciju. Navode se i masovne grobnice izvan grada u koje su navodno odbačena tijela nestalih aktivista. Motivirani neviđenim policijskim nasiljem, prosvjednici Prve linije u gradu su postavili blokade i preuzeli kontrolu nad više gradskih četvrti u koje policija nije imala pristup. U ovim su se slobodnim zonama građani i aktivisti počeli organizirati mimo države te održavati različite aktivnosti, od političkih debata do kulturnih aktivnosti za mlade i socijalno isključene. Redovito su se počele održavati i demokratske kvartovske skupštine kroz koje prosvjednici nastoje probleme specifičnih zajednica adresirati na lokalnoj, umjesto nacionalne razine. Na policijskim barikadama našli su se prvenstveno mladi iz spomenute nini skupine, a medijski izvještaji pokazuju kako građani povjerenje i nadu polažu upravo u Prvu liniju.
Koordinaciju i organizaciju decentraliziranih prosvjeda preuzeo je Nacionalni štrajkaški odbor koji je pokušao ujediniti različite grupe prosvjednika u nacionalni pokret, što je, s obzirom na spontanost i masovnost prosvjeda, bilo posebno zahtjevno. Također, veliki broj ninis prosvjednika, koji ne pripadaju ni studentskim ni sindikalnim organizacijama, predstavlja nepredviđene koordinacijske izazove. Odbor je pokušao objediniti i formirati zahtjeve prosvjednika, tražeći policijsku reformu, osnovni dohodak za najsiromašnije članove društva, stopiranje prskanja tla glifosatom te demilitarizaciju zemlje.
Iako je Odbor upisao određene pobjede - primjerice, povučen je originalni prijedlog porezne reforme, povučen je i prijedlog zakona o zdravstvenoj reformi kojom bi se kolumbijski zdravstveni sustav još više privatizirao, a ministar financija bio je prisiljen podnijeti ostavku - daljnji pregovori i masovni prosvjedi zaustavljeni su sredinom lipnja. Vođe prosvjeda optužili su vladu za odugovlačenje i ignoriranje ključnih točaka, a pojedine zajednice, frustrirane nacionalnim pregovorima, odlučile su „dijalog“ spustiti na lokalnu razinu gdje se nadaju da će gradski predstavnici imati više sluha za njihove probleme.
Nacionalnom štrajkaškom odboru upućena je kritika da su sindikalni vođe preuzeli vodstvo pokreta koji je inače puno šarolikiji i predstavlja društvo u cjelini. Neki su aktivisti naglasili da ih prekid pregovora Vlade i Odbora neće obeshrabriti jer ne smatraju da ih Odbor predstavlja, te da će borbu na ulicama nastaviti do ispunjenja zahtjeva. Ipak, kako se prosvjedi polako osipaju, vlast je počela kažnjavati aktiviste i prosvjednike. Mnogi su uhićeni i očekuju suđenje za teške kriminalne radnje, uključujući i terorizam.
Već se desetljećima u Kolumbiji, jednoj od rijetkih latinoameričkih zemalja koja nije imala značajnu ljevičarsku opciju u parlamentu, svaki otpor vlasti prikazuje kao komunistička zavjera. Iako je do sada takva politika uspijevala skrenuti fokus javnost sa stvarnih problema, danas isti pokušaji predsjednika i njegovog kabineta djeluju naivno. Sljedeće se godine u Kolumbiji održavaju predsjednički izbori u koje svi polažu puno nade, a vođa opozicije Gustavo Petro za sada komotno vodi u anketama. Kolumbijski aktivisti do tada pozivaju međunarodnu zajednicu da obrate pažnju na događaje u zemlji kako predsjednik na odlasku ne bi imao mogućnost nametanja daljnjih antidemokratskih mjera protiv prosvjednika.
Autor naslovne fotografije: Oxi.Ap
Tekst napisala:
Preporučite članak: