Ovaj tekst nastao je u sklopu suradnje Pravne klinike (njene grupe za zaštitu prava radnika) i portala Radnička prava, te je jedan u nizu tekstova kojima će se nastojati pružiti osnovne informacije o pravima, mjerama i zakonima vezanim uz područje rada i njegovu regulaciju.
Agencijski rad i prava agencijskih radnika u Republici Hrvatskoj predstavljaju jedno od najaktualnijih i najizazovnijih pitanja suvremenog radnog prava. U ovom članku analiziraju se prava agencijskih radnika kroz prizmu suvremene hrvatske regulative osobito Zakona o radu, implementirane europske Direktive 2008/104/EZ, sudske prakse i recentne radno pravne literature.
Trostrani odnosi i temeljna pravna struktura
Bit agencijskog rada je u trostranom pravnom odnosu: ugovorni odnosi postoje između agencije i radnika (ugovor o radu), agencije i korisnika (ugovor o ustupanju radnika), dok između korisnika i radnika ne postoji izravni ugovor, ali postoji faktički odnos temeljen na zakonodavstvu. Agencija je formalni poslodavac i jedina potpisuje ugovor o radu s radnikom, dok korisnik rad upravlja, organizira, nadzire i koristi putem ugovora s agencijom.
Načelo jednakog postupanja, pravo EU i hrvatska implementacija
Direktiva 2008/104/EZ polazi od načela jednakog postupanja, osiguravajući da agencijski radnici u poduzeću korisniku stječu jednaka temeljna prava kao radnici zaposleni kod korisnika na istim radnim mjestima, uključujući plaću, uvjete rada, trajanje radnog vremena, godišnje odmore, zaštitu zdravlja i sigurnosti te zaštitu ranjivih skupina radnika. Hrvatski Zakon o radu, čl. 46., odražava ovo načelo: „Ugovorena plaća i drugi uvjeti rada ustupljenog radnika ne smiju biti utvrđeni u iznosu manjem odnosno nepovoljnijem od plaće niti nepovoljniji od drugih uvjeta rada radnika zaposlenog kod korisnika na istim poslovima koje bi ustupljeni radnik ostvario da je sklopio ugovor o radu s korisnikom.'' Ipak, recentna sudska praksa u RH podvlači unutarnje ograničenje jednakosti: kolektivna prava poput regresa, božićnica, drugih nagrada, ostvaruju se isključivo ako su osigurana ugovorom s agencijom ili kolektivnim ugovorom agencije, ne automatizmom zbog izjednačenog statusa s radnikom korisnika. Time ključna materijalna prava često ovise o volji i mogućnostima agencije, što produbljuje nejednakost u odnosu na radnike korisnika.
Posebnosti ugovora o radu i djelomična zaštita
Ugovor o radu između agencije i radnika može se sklopiti na određeno ili neodređeno vrijeme, ali dominantno prevladavaju ugovori na određeno vrijeme, često vezani točno za trajanje ustupanja kod korisnika. Samo radnik zaposlen na neodređeno vrijeme ima pravo na naknadu u periodima kada nije ustupljen korisniku, dok agencija nema obvezu isplate naknade radniku zaposlenom na određeno, osim ako to nije posebno ugovoreno. Praksom se potiče sklapanje kratkotrajnih ugovora kako bi se izbjegla obveza plaćanja „međuustupne“ naknade. Agencija je dužna isplatiti plaću, izvršiti prijave na osiguranje i pridržavati se svih propisa o sigurnosti na radu, čak i ako korisnik ne izvrši obračun na vrijeme. Pravo na godišnji odmor, dopust i druge temeljne institute radnik ostvaruje prema načelu jednakog postupanja, iako konkretna realizacija često izaziva praktične dvojbe. Iako agencija ostaje formalni poslodavac, dio ključnih poslodavčevih ovlasti prelazi na korisnika: nadzor nad radom, davanje uputa, organizaciju procesa te briga o zaštiti zdravlja i sigurnosti dok je radnik kod korisnika. Propisi nalažu korisniku obvezu pune primjene radnog zakonodavstva nad ustupljenim radnicima te podmirenje odštete prema trećima i prema radniku u slučaju štete. Ovako dvostruko podijeljena odgovornost poslodavaca u praksi rezultira složenom dinamikom prava i zaštite, u kojoj radnik, iako formalno zaposlen kod agencije, izravno odgovara i korisniku.
Trajanje, zabrane zloupotrebe i institucionalna zaštita
Zakon o radu određuje najduže dozvoljeno trajanje ustupanja istog radnika kod pojedinog korisnika (neprekinuto do tri godine). Prestanak ustupanja ne može biti razlog za otkaz ugovora o radu za privremeno obavljanje poslova prije isteka ugovorenog razdoblja, čime se nastoji spriječiti zloupotreba instituta i prerano odricanje od radnika. Inspektorat rada formalno nadzire zakonitost poslovanja agencija, dok su prekršaji novčano visoko kažnjivi. Ipak, istraživanja i izvješća ukazuju na čestu fragmentaciju zaštite, izbjegavanje instituta stalnog zaposlenja i niz slučajeva prikrivenog tj. krivotvorenog agencijskog rada.
Sindikalna prava i zaključak
Agencijski su radnici po zakonu ravnopravni u pogledu sindikalnog udruživanja i kolektivnog pregovaranja. Međutim, u praksi ih obilježavaju niska organiziranost, visoka „rotacija“, izražena ekonomska nesigurnost i niža razina sudjelovanja u kolektivnim akcijama od radnika kod korisnika. Najveći izazov ostaje osigurati stvarnu provedbu načela jednakog postupanja i jamstvo materijalnih prava (poput regresa, bonusa i dodataka) kroz sektorske ili nacionalne kolektivne ugovore. Zaključno, iako pravni okvir teži osigurati izjednačavanje uvjeta rada agencijskih radnika i radnika korisnika, provedba tog načela u praksi je često nepotpuna ili fragmentirana. S obzirom na fleksibilizaciju tržišta rada, potrebna su dodatna normativna i sindikalna nastojanja radi stvarne zaštite i jednakosti svih radnika bez obzira na formalnog poslodavca.
Pravna klinika Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu*
Palmotićeva ulica 30, 10 000 Zagreb
klinika@pravo.hr
*Pravna klinika u Zagrebu pruža besplatnu pravnu pomoć u prvom redu osobama slabijeg imovnog stanja i pojedinim odabranim, osobito ranjivim socijalnim skupinama. Građani kojima je potrebna pravna pomoć mogu se obratiti Pravnoj klinici radi dobivanja općih pravnih informacija i savjeta u obliku pravnih mišljenja. - https://klinika.pravo.hr/
Naslovna fotografija: Mohamed Hassan/Radnička prava
Autorica teksta: Gabriela Kardum
Preporučite članak: