Ovaj tekst nastao je u sklopu suradnje Pravne klinike (njene grupe za zaštitu prava radnika) i portala Radnička prava, te je jedan u nizu tekstova kojima će se nastojati pružiti osnovne informacije o pravima, mjerama i zakonima vezanim uz područje rada i njegovu regulaciju.
Krajem 2019. godine bili smo svjedoci štrajka učitelja osnovnih i profesora srednjih škola, ali i cjelokupnog nenastavnog osoblja (domara, čistačica). Štrajk je bio organiziran i pokrenut na inicijativu Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama Hrvatske te Sindikata hrvatskih učitelja. Njihov temeljni cilj bilo je povećanje plaća radnika u obrazovnom sustavu, što je nastalo kao rezultat dugotrajnih upozoravanja kako plaće u obrazovnom sektoru zaostaju za svim ostalim resorima. Taj štrajk uz sebe veže i jednu povijesnu važnost za Hrvatsku: sa svojih 36 dana trajanja, on se trenutno smatra najdužim štrajkom u povijesti Republike Hrvatske. No što je to uopće pravo na štrajk? Što se pod njim podrazumijeva i kako ga hrvatsko zakonodavstvo kao takvo regulira?
Pravo na štrajk kao zakonski reguliran institut
Štrajk bi se mogao definirati kao sukob između zaposlenika i poslodavca zbog kojeg se zaposlenici temeljem nekog nezadovoljstva (iz gornjeg primjera loših plaća, otpuštanja radnika, nezadovoljstva kontrolom i autoritetom poslodavca i slično) odluče na organizirani prekid rada kako bi od poslodavca mogli iznuditi kojekakve ustupke. On omogućuje radnicima da u pregovaračkim pozicijama imaju efikasniju polugu pritiska na poslodavca da izbore bolje uvjete rada, ako on na to ne želi pristati kroz pregovore. Iako se tijekom povijesti pravo na štrajk proglašavalo ilegalnim te se pokušavalo zabraniti, a u suvremenom pravu i ograničiti, on je, pod utjecajem sindikalne tradicije i radničkog pokreta koji se izborio za ta prava, postao neizostavna značajka radničkih prava u Republici Hrvatskoj, kao i u ostalim modernim, suvremenim državama; premda je i dan danas pod udarom ograničenja u kojem sudjeluju i međunarodne institucije i nacionalno zakonodavstvo.
Temeljne osnove prava na štrajk ugrubo je definirao Ustav Republike Hrvatske (NN br. 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14) koji ga je definirao kao neograničeno pravo zaposlenih s jedne strane, dok se u odnosu na pripadnike oružanih snaga, redarstva, državne uprave i određenih javnih službi pravo ipak u nekom omjeru ograničava posebnim propisima (čl. 61. Ustava). Detaljnije odredbe propisuje Zakon o radu (ZOR, NN 93/14, 127/17, 98/19) koji određuje da su sindikati ti koji imaju pravo pozivati na štrajk i provesti ga u svrhu zaštite i promicanja gospodarskih i socijalnih interesa (čl. 205. st. 1. ZOR-a). Pod interesima podrazumijevaju se problemi koji su već bili spomenuti ranije u tekstu.
Ne postoji puno razloga u Republici Hrvatskoj po kojima je radnicima dopušteno kretati u štrajk. U zakonskim se odredbama prvenstveno navode razlozi neisplate plaće, dijela plaće, odnosno naknade plaće, ako nisu isplaćene do dana dospijeća (čl. 205. st. 1. ZOR-a). Nacionalno zakonodavstvo dopušta štrajk solidarnosti. Naime, radi se o vrsti štrajka kod kojeg sindikati u jednom poduzeću stupaju u štrajk radi davanja potpore radnicima koji se nalaze u štrajku u nekom drugom poduzeću. Može se reći da je temeljna svrha štrajka solidarnosti pružanje podrške. Zakon u pogledu štrajka solidarnosti propisuje da se on može započeti bez provedbe postupka mirenja, ali ne prije isteka roka od dva dana od dana početka štrajka u čiju se potporu organizira (čl. 205. st. 5. ZOR-a). Uz neisplatu plaća i štrajk solidarnosti, treći je dopušteni razlog zastoj u kolektivnom pregovaranju.
Nadalje, štrajk se mora najaviti poslodavcu protiv kojeg je usmjeren te se u pismu najave mora naznačiti razlog za štrajk, mjesto, dan i vrijeme početka štrajka (čl. 205. st. 3, st. 6. ZOR-a). Razlozi za štrajk su ciljevi kojima se štrajk dopušta prema prirodi spornog zahtjeva. Primjerice, je li je gospodarski štrajk ustrojen u smislu poticanja gospodarskih ciljeva (radnici koji traže povećanje plaća relevantan je gospodarski cilj koji se postiže gospodarskim štrajkom). Osim same prirode spornog zahtjeva, razlog štrajka mora biti i pravno dopušten. Drugim riječima, treba ustvrditi je li zakonskim propisima uopće i dopušteno uređivanje, izmjena ili dopunjavanje kolektivnih ugovora u takvim pogledima.
Uz razlog štrajka, određivanje datuma, mjesta i vremena početka štrajka nužne su pretpostavke radi utvrđenja razlike između zakonski dopuštenih, službenih štrajkova te zakonski zabranjenih, neslužbenih, tzv. „divljih štrajkova“. Štrajk koji je zakonski dopušten osigurat će zaštitu i radnicima i poslodavcima da se mogu služiti pravima u sklopu prava na štrajk kojima im pruža ZOR, o kojima će biti riječi dalje u tekstu. Zakonom zabranjeni štrajk predstavljat će protupravnu radnju te će poslodavac biti ovlašten od sindikata zahtijevati naknadu štete (čl. 217. st. 2. ZOR-a). Iznos štete procjenjuje se u odnosu koji je poslodavac pretrpio u vezi s nezakonitim štrajkom. Radnik koji je sudjelovao u nezakonitom štrajku podložan je i izvanrednom otkazu. Nadalje poslodavac, u slučaju kad smatra da je štrajk nezakonit, ima pravo tražiti sudsku zabranu nezakonitog štrajka (čl. 217. st. 1. ZOR-a).
Postupak mirenja prije štrajka
Prije početka štrajka mora se provesti postupak mirenja koji je uređen istim Zakonom (čl. 206. st. 1. ZOR-a). Postupak mirenja provest će miritelj kojeg će s liste utvrditi Gospodarsko-socijalno vijeće (čl. 207. st. 1. ZOR-a). Izbor miritelja s liste uređeno je Pravilnikom o načinu izbora miritelja i provođenju postupka mirenja u kolektivnim radnim sporovima (NN 130/15). Miritelje s liste mogu predložiti sindikati, udruge sindikata više razine, udruge poslodavaca, udruge poslodavaca više razine, Vlada Republike Hrvatske i županijska gospodarsko-socijalna vijeća (čl. 3. st. 1. Pravilnika). Ako spor obuhvaća područje jedne županije, miritelj u sporu mora biti osobe s liste miritelja za područje te županije, a ako spor obuhvaća područje dvije ili više županija, miritelj u sporu moraju biti osobe s liste miritelja jedne od županija u kojima je nastao spor (čl. 7. st. 1. Pravilnika). Mirenje će rezultirati jednom od dviju navedenih situacija: (1) ili će se uspjeti postići sporazum, što će pak rezultirati nastavkom pregovora ako se spor odnosi na sklapanje, izmjenu ili obnovu spornog kolektivnog ugovora, a ako se odnosi na sporove zbog plaće, novonastali sporazum steći će pravnu snagu nagodbe, (2) ili se neće uspjeti postići sporazum, čime će se steći pravo na štrajk (čl. 209. ZOR-a). Također, rješavanje kolektivnog radnog spora sporazumno se može povjeriti i arbitraži, a samo imenovanje arbitra može se urediti sporazumom stranaka nakon nastanka spora (čl. 210 ZOR-a).
Kojim pravima raspolaže poslodavac?
Kad se govori o pravu na štrajk, najčešće se ono svrstava pod prava kojeg radnici imaju naspram svojih poslodavca. Ali, unutar njega također se nudi određena prava poslodavcima. Jedno od njih je mogućnost poslodavca da radnike isključi s rada (lockout). Lockoutom poslodavci isključenim radnicima nisu dužni isplaćivati plaće, ali im moraju uplaćivati iznos doprinosa na najnižu osnovicu utvrđenom posebnim propisom (čl. 213. st. 4. ZOR-a). Može se reći da je institut lockouta svojevrstan odgovor poslodavca radnicima na započeti štrajk, zato što njihovim isključenjem s rada i ostavljanjem bez redovnih prihoda na neodređeno vrijeme psihički, ali i materijalno vrši pritisak da udovolje njegovim zahtjevima u nadi da se sukob što prije riješi.
U Hrvatskoj je dopušten samo obrambeni lockout, poduzet u odgovoru na već započeti štrajk, a ne i ofenzivni, s kojim bi poslodavac mogao iznuđivati ustupke od radnika i njihovih sindikata još i prije početka samoga štrajka. Među ostalim ograničenjima, Zakon još spominje da isključenje s rada ne smije započeti prije isteka roka od osam dana od dana početka štrajka te da broj radnika isključenih s rada ne smije biti veći od polovice broja radnika u štrajku (čl. 213. st. 2, st. 3. ZOR-a).
Zakonom se također poslodavcima nudi mogućnost da sa sindikatima sporazumno donesu i izrade pravila o poslovima koji se ne smiju prekidati za vrijeme štrajka ili isključenja s rada. Među njima se podrazumijevaju proizvodno-održavajući i nužni poslovi. Proizvodno-odražavajući poslovi su poslovi koji pomažu poslodavcu obnoviti svoju privrednu djelatnost neposredno nakon završetka štrajka dok su nužni poslovi poslovi koji su prijeko potrebni radi sprječavanja ugrožavanja zdravlja, života ili osobne sigurnosti pučanstva (čl. 214. st. 2. ZOR-a). Kao primjer proizvodno-odražavajućeg posla može se navesti štrajk u HEP-u. Kod štrajkanja različitih djelatnosti unutar HEP-a kolektivnim je ugovorom definiran minimalan broj radnika koji moraju raditi kako bi se osigurala nesmetana isporuka električne energije, dok je ostalim radnicima u tom istom sektoru rada štrajk dozvoljen. Premda, postoji određeni krug poslova u HEP-u gdje je svim radnicima dopušteno štrajkati. To su primjerice računovođe, blagajnici, pravnici unutar HEP-a i slično. Kao primjer za nužni posao mogu se navesti vatrogasne ili hitne službe, koje bi štrajkanjem ugrozile sigurnost čovjeka ili njegovo zdravlje.
Kako zakon štiti radnike?
Ako su sve pretpostavke za zakonito dopušteni štrajk ispunjene, radnicima koji štrajkaju Zakon predviđa određeni stupanj sigurnosti i garancije od poslodavčevog otkaza ugovora u radu. Tako Zakon izričito propisuje da sudjelovanje radnika u organiziranom štrajku ne predstavlja povredu obveze iz radnog odnosa te se on kao takav ne smije stavljati u nepovoljniji položaj od drugih radnika (čl. 215. st. 1, st. 2. ZOR-a). To se isto odnosi i na to da poslodavac ne može radnicima koji ne sudjeluju u štrajku isplatiti veću plaću, jer bi se time sudionici štrajka ponovno stavili u nepovoljniji položaj u odnosu na druge radnike.
Iz slijeda svega navedenog može se izvesti zaključak da je štrajk prosvjetara iz 2019. godine udovoljio svim zakonskim zahtjevima organiziranog, dopuštenog štrajka. Jako je upitno bi li oni uspjeli ostvariti povećanje plaća bez prava na štrajk, pokazujući nam još jednom važnost ovog prava, ne samo u kontekstu radnog prava, nego i u kontekstu najopćenitijih gospodarskih i socijalnih prava kojima radnik može raspolagati danas.
Pravna klinika Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu*
Palmotićeva ulica 30, 10 000 Zagreb
klinika@pravo.hr
*Pravna klinika u Zagrebu pruža besplatnu pravnu pomoć u prvom redu osobama slabijeg imovnog stanja i pojedinim odabranim, osobito ranjivim socijalnim skupinama. Građani kojima je potrebna pravna pomoć mogu se obratiti Pravnoj klinici radi dobivanja općih pravnih informacija i savjeta u obliku pravnih mišljenja. - https://klinika.pravo.hr/
Autor teksta: Matija Matić
Preporučite članak: