U prvom od dva velika teksta naš suradnik Karlo Mikić detaljno je istražio okolnosti koje su dovele do napada Hamasa 7.10.2023., s posebnim naglaskom na vrlo jasne znakove upozorenja da će do napada doći, a koje je izraelska vlast ignorirala.
Ovaj tekst preispituje izraelske tvrdnje oko napada koje su poslužile kao gorivo trenutnog genocida u Gazi, analizirajući dokaze o IDF-ovoj upletenosti u smrti vlastitih vojnika i civila, te manjak dokaza o masovnoj i namjernoj upotrebi silovanja kao oružja tijekom Hamasovog napada.
Drugi tekst je više povijesnog karaktera i prikazuje odnos Izraela prema Hamasu od 1980ih do danas, odnos cionističkog pokreta prema Palestini od 1890ih do danas, te odnos SAD-a prema Izraelu od početka hladnog rata do danas. Pomoću tih ključnih momenata iz povijesti argumentiram da je trenutni genocid u Gazi rezultat američkih geopolitičkih interesa, te da SAD koristi stoljetne cionističke aspiracije kako bi ostvario kontrolu nad Bliskim istokom.
Više od godinu dana izraelskog etničkog čišćenja i genocida u Gazi prolazi uz nepokolebljivu podršku Zapada. U medijima već preko pola godine slušamo o brojci od 42 tisuće ubijenih Palestinaca i ne čuju se više glasovi o nevjerodostojnosti Ministarstva zdravstva Gaze, koje više jedva da i funkcionira u uništenoj zdravstvenoj i informacijskoj infrastrukturi, bilježeći tu i tamo pokojeg poginulog za kojeg uspije proći kroz potrebnu protokolarnu dokumentaciju.
Na temelju određenih razumnih pretpostavki, istraživački dopisnici Rasha Khatib, Martin McKee i Salim Yusuf krajem srpnja su u časopisu Lancet modelirali mogući broj ubijenih procijenivši ga na 186.000 ljudi. Pišući za The Guardian o epidemiji dječje paralize u Gazi, profesorica Devi Sridhar usputno je spomenula da se na temelju iste metodologije može pretpostaviti da će do kraja ove godine biti ubijeno 335.500 Palestinaca u Gazi, što čini oko 15% predratnog stanovništva Gaze. S obzirom na obruč oko sjeverne Gaze i totalno etničko čišćenje koje je počelo 6.10.2024. kroz primjenu plana pražnjenja sjeverne Gaze bivšeg IDF-ovog generala Giore Eilanda s napadom na izbjeglički kamp Jabalia, namjerno gađanje civila na ulicama, uništavanje bolnica, te potpunu blokadu sve humanitarne pomoći koja u trenutku pisanja traje već puna dva mjeseca – moguće da je brojka žrtava čak i veća.
Opća mudrost na pitanje kako je moguće da se ovakav genocid odvija pred očima svijeta dolazi od strane pro-cionističkih cinika često u obliku lakonskog – nisu trebali započeti rat koji ne mogu voditi. Na stranu to što je “rat” “započeo” Hamas koji Gazom autokratski vlada od 2005. bez održavanja izbora pri čemu je par mjeseci prije samog rata Washington Institute for Middle Eastern Policy proveo anketu koja je pokazala da 70% Palestinaca u Gazi preferira smjenu vlasti u korist Fatahove Palestinske Samouprave. Na stranu i to što i oni koji na narod Gaze gledaju kao na taoce Hamasa opravdavaju način rješavanja otmičara na koji gotovo nikad nitko ne bi pristao (uz iznimke koje ćemo uskoro izložiti). Na stranu i to što prema izraelskim tvrdnjama o preciznim napadima na Hamas nijedan pripadnik Hamasa (cjelokupnog Hamasa, ne samo njegovog vojnog krila) do lipnja ove godine nije mogao ostati živ. Na stranu i to što ne samo da se ratu ne nazire kraj, Hamas nije poražen, izraelski taoci nisu vraćeni, a Izrael već godinu dana odrađuje vrbovanje novih članova koje Hamas samo može poželjeti.
To je, čini se, i dalje stav većine izraelskog društva, sažeto u prošlogodišnjoj izjavi Ilane Dayan, jedne od vodećih izraelskih istraživačkih reporterki: “Je li moguće razumjeti da je jedna nacija slomljenog srca previše slomljena da bi imala rezervoar empatije za drugoga, za neprijatelja? Što je Hamas očekivao kada su pokrenuli ovo brutalno, sadističko, strašno, užasno zvjerstvo?” Na stranu, naravno, što je nemoguće razumjeti da je susjedna, mnogo slabija nacija slomljenog srca i slomljenih veza sa zemljom s koje su protjerani i koja živi pod okupacijom koju priznaju sve države UN-a osim, naravno, okupatora, previše slomljena za empatiju prema neprijatelju.
No je li Hamas zaista učinio to za što ga Izrael optužuje, to što povratno Izrael opravdava da se sadistički iživljava na populaciji od preko 2 milijuna ljudi?
Mnogo toga s početka izraelskog genocida što je izraelska vlada ishitreno gurala, a američka vjerno potvrđivala, na temelju iskaza pojedinaca iz IDF-a i volonterske organizacije ZAKA koja regrutira članove među religijskim ekstremistima u ilegalnim naseljima širom okupirane Zapadne Obale postalo je u međuvremenu predmet sprdnje, poput izjava o 40 obezglavljenih beba, bebama guranima i paljenima u pećnici, vješanima o štrikove za veš, rezanima iz majčinih utroba, kasapljenim obiteljima i sl. Te su priče postale opće mjesto u navođenju dezinformacija da ih i nije više potrebno posebno pobijati, a raskrinkale su ih prvenstveno sami izraelski mediji.
Ali šteta je već bila učinjena, a mnoge od njih izraelski i američki visoki dužnosnici od ministara do samog predsjednika Bidena nastavili su ponavljati dugo nakon razotkrivanja. Svrha toga bila je prikazati Hamas “gorim od ISIL-a”, te kao inherentnu prijetnju ne samo Izraelu nego i Zapadu. Jedino moguće rješenje tako postavljenog problema bila je potpuna eksterminacija.
Međutim, izraelska vlada optužila je Hamas za mnogo toga, među ostalim za svirepo ubijanje 1200 Izraelaca, u prvom redu civila, te organiziranu i sistematsku kampanju silovanja. U međuvremenu je pak na površinu isplivalo mnoštvo dokaza o tome da je IDF ubio mnoštvo vlastitih suboraca i civila, a za optužbu o kampanji silovanja i dalje, skoro godinu i dva mjeseca nakon, nema apsolutno nikakvih dokaza, i najvjerojatnije ih nikada neće ni biti.
Masovna ubojstva?
Iako su takve objave prije godinu dana bile prozivane teorijama zavjere u međuvremenu su prihvaćeni nepobitni dokazi da je IDF 7.10.2023. aktivirao neslavnu Hanibal direktivu. To je nešto što, u različitom opsegu, sada prihvaćaju svi relevantni izraelski portali iako je izraelski konsenzus više-manje da bi zahtijevanje istrage o tome prije završetka rata bilo loše za nacionalni moral, a vlada i IDF obećali su po kraju rata (kojemu se ni najmanje ne nazire kraj) pokrenuti istragu. Hanibal direktiva je kontroverzna politika IDF-a s ciljem onemogućavanja, pod svaku cijenu, padanja vlastitih vojnika u ruke neprijatelju. Uvedena je nakon javnog bijesa izazvanog među Izraelcima zbog razmjene vojnika zarobljenih u Libanonu za više tisuća zarobljenih Palestinaca i Libanonaca 1986. Poznato je da je aktivirana nekoliko puta, s različitim ishodima.
Također je poznato da se sadržaj direktive više puta mijenjao. Navodno je stavljena izvan funkcije 2016. godine i IDF je isprva negirao da je 7.10. aktivirana ali Yaniv Kubovich je u Haaretzu 7.7. ove godine nepobitno izložio prizivanje direktive na barem tri različite lokacije: graničnom punktu Erez, vojnoj bazi Re’im gdje se nalazilo sjedište IDF-ove Gaza divizije i vojnoj ispostavi Nahal Oz. Prva od te tri uključuje mogućnost gađanja taoca u vozilima koja su se vraćala natrag u Gazu, druga mogućnost gađanja vojske i ponekih civila koji su bježali s obližnjeg Supernova festivala, a na trećoj samo vojnog osoblja. Mimo toga, utvrđeno je da je IDF koristio tenkovske granate gađajući barem jednu kuću u kibbutzu Be’eri, kao i da su iz Apache helikoptera gađali aute u kojima su najvjerojatnije bili izraelski taoci u okolici Supernova festivala. Moguće je da je bez presedanski masovni Hanibal bio primijenjen i na tim mjestima iako za to trenutno nema čvrstih dokaza. U svakom slučaju ono što je također bez presedana je i činjenica da je Hanibal zazvan u okolnostima civilne prisutnosti.
Još 12.12.2023. izraelski portal Ynet objavio je tekst Yoava Zituna u kojem se ukratko priznaje da je 7.10. bilo žrtava prijateljske vatre ali da IDF vjeruje kako “ne bi bilo moralno smisleno istraživati te incidente zbog njihove ogromne i kompleksne količine koja se događala u kibbutzima i zajednicama južnog Izraela zbog teških situacija u kojima su vojnici bili za to vrijeme”.
Mjesec dana kasnije, 12.1.2024. Zitun u suradnji s Ronenom Bergmanom objavljuje istraživački tekst – u prijevodu portala Electronic Intifada – u kojem se utvrđuje da je “neka vrsta Hanibala aktivirana” i da je bespilotnim Zik letjelicama naoružanim Spike projektilima i Apache helikopterima koji nose Hellfire projektile naređeno da pucaju po volji po “svemu što izgleda kao neprijatelj ili prijetnja” sa primarnom svrhom “zaustavljanja povlačenja Nukhba operativaca. I ako su uzeli zarobljenike kao taoce, onda učiniti to čak i ako to znači dovođenje u opasnosti ili činjenja štete po život civila u regiji, uključujući i same zarobljenike”, tj. “naredba je bila da se zaustavi “pod svaku cijenu” bilo koji pokušaj Hamasovih terorista vraćanja u Gazu, koristeći jezik vrlo sličan originalnoj Hanibal Direktivi”.
Prema spomenutom Haaretzovom tekstu već u 7:18 ujutro, tj. 52 minute nakon Hamasovog napada Hanibal Direktiva je prvi put eksplicitno invocirana uz naredbu da se pošalje Zik kako bi se spriječila otmica vojnika, a oko pola sata kasnije Hanibal je ponovno invociran uz naređenje da se napadnu prijelaz i baza kako vojnici više ne bi mogli biti zarobljavani. Tekst dalje navodi dodatne instance invociranja naredbe u svrhu “pretvaranja graničnog područja u zonu smrti” kako se nijedno vozilo ne bi propustilo natrag u Gazu, iako su “svi do tada znali da takva vozila mogu prevoziti otete civile ili vojnike”.
Članak također navodi kako je barem do 9:33 navečer situacija bila ista, a tada je došla i naredba za zatvaranjem graničnog područja tenkovima uz neograničeno dopuštenje paljbe na bilo koga tko bi mu se približio. IDF je potvrdio oko 70 uništenih vozila na putu od Supernova festivala prema Erezu, iako ih je na dostupnim snimkama moguće izbrojati čak oko 120. I ako je za pretpostaviti da je većina njih imala taoce, slika postaje mnogo crnja. Činjenica je da je Izrael prvih dana pod svoje civile brojao oko 200 palestinskih militanata koji su bili toliko pougljenili da je bila potrebna DNK analiza kako bi ih se identificiralo i tek tjednima kasnije Izrael je službeno revidirao brojku na 1200 žrtava (a nekoliko tjedana nakon toga službena brojka je pala na 1139).
S obzirom da znamo da je IDF indiskriminatorno raketirao teren na putu prema Gazi, vrlo je vjerojatno da pougljenjeni ostaci ne pripadaju samo tijelima palestinskih militanata. Nakon de facto priznanja da je IDF sažgao Hamasovce (jer sigurno se nisu sami), fotografije pougljenjenih tijela u autima oko Supernova festivala, koja su navodno Hamasove zvijeri spalile, potiho su izbačene iz izraelskog propagandnog repertoara. Tri taokinje oslobođene u jedinoj razmjeni tijekom studenog 2023. u intervjuima su govorile u tome kako je IDF pucao na aute u kojima su se nalazile, ubivši pritom druge taoce.
Slika na temelju dostupnih informacija nija crno-bijela, npr. izvor iz Južne komande svjedočio je o kritičkom stavu podređenih zbog generalske naredbe da se puca na sve što se kreće oko graničnog područja s izraelske i gazanske strane, uz ogradu da se tada mislilo kako je Hamasov napad mnogo manjeg opsega i da nisu znali za nikad prije viđenu količinu taoca ali da su i dalje bili nevoljki pucati u situaciji manjka informacija na koga pucaju. Ali nitko ne tvrdi da je IDF s guštom ubijao i svoje vojnike i civile, tek da se to događalo.
Prvi spomen Hanibala zabilježen je u jedno Haaretzovom podcastu početkom prošlog prosinca. U njemu je pukovnik Nof Erez, razriješen dužnosti ubrzo nakon početka izraelske invazije na Gazu zbog svoje javne kritičnosti spram Netanyahua još mjesecima unazad za vrijeme prosvjeda protiv njegovog pokušaja podrivanja neovisnog sudstva, neslužbeno je progovorio o situaciji toga dana, naglasivši da vojska nije raketirala kuće bez dopuštenja.
O vozilima na putu prema Gazi je rekao: “Hanibal za kojega smo mi trenirali posljednjih dvadeset godina tiče se situacije u kojoj znamo točno gdje prelazi ogradu, na kojoj strani vozi, a možda čak i po kojoj cesti vozi. Ovo je bio masovni Hanibal. Imali smo gomile proboja u ogradi, i tisuće ljudi u svakoj vrsti vozila, od kojih su neka imala taoce, a neka ne. Bila je nemoguća misija identificirati [tko je tko] i učiniti što su oni činili. Znam da tko god da je imao ruku na oružju, od napadačkih helikoptera i dronova, je učinio sve što je mogao – bez kontrole, bez koordinacije sa snagama na terenu, jer ih nije bilo u prvoj fazi”.
To se dotiče još jednog široko rasprostranjenog mita oko tog kobnog dana – da IDF-a satima i satima nije bilo nigdje na vidiku. Naprotiv, veliko istraživanje Ase Winstanleya pokazuje da je već unutar prvih pola sata od početka napada IDF poslao “barem šest naoružanih letjelica: dva F-16 bombardera, dva F-35 bombardera i dva smrtonosna Hermes 450 drona ”, a prva dva Apache helikoptera stigli su u kibbutz Be’eri već unutar prvoga sata. Prema izvještaju Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR) potvrđena je prisutnost 8 Apache helikoptera i 23 tenka na čitavom pograničnom području tzv. Omotača Gaze.
Ali prvi glas o mogućnosti Hanibala indirektno je došao od IDF-ovog službenika poznatog pod pseudonimom ‘bojnik Graeme’, Južnoafrikanca koji se kao mladić preselio u Izrael i pristupio IDF-u prije 30 godina. U jednom intervjuu za Youtube kanal kojeg vode službenici bivšeg južnoafričkog aparthejdskog režima izjavio je: “Sa svim poteškoćama i boli koje ta odluka povlači, izraelska vojska nastavlja kao da taoca nema” jer si Izrael jednostavno ne može priuštiti “dopustiti Hamasu uspješno korištenje tih ljudskih štiteva”. Također je rekao da su “određene kontrole i ograničenja” oko raketiranja uklonjena. Hanibal je također potvrđen na vojnim lokacijama Re’im i Nahal Oz kroz napade Zikovima.
Iako je poruka bila poslana pripadnicima IDF-a u bazi Re’im koji su se borili s palestinskim militantima, upozoravajući ih da se sklone u bazu jer slijedi napad, još uvijek se ne zna je li tko od njih također pogođen. Dodatne stvari doduše ostaju nejasne. Prema Kubovichevom tekstu aktivaciju Hanibala potvrdio je “vrlo visoki izvor u IDF-u” uz komentar da naredba nije izdana ni od strane Gaza divizije. Način na koji izvori iz više, regionalne Južne komande opisuju svoj doživljaj naredbe daju osnov zaključiti da ona nije došla ni od tamo. Implikacija bi onda bila da joj se izvor nalazi među višim instancama IDF-a. To je dodatno potvrđeno tvrdnjom da je “izvještaj stigao u 10:19 ujutro” da je njihova vlastita baza napadnuta Zikom.
Ispostava Nahal Oz bio je prvi napadnuti vojni objekt. Priča o većinom nenaoružanom vojnom osoblju od kojih je samo par preživjelo dobro je poznata. No, u medijima nema ništa o mogućim posljedicama Hanibala na tamošnje pripadnike IDF-a, pretpostavka je da su ih Hamasovi borci sve likvidirali. Pa ipak, s obzirom na to da sa sigurnošću znamo da je Hanibal zazvan tamo, suodgovornost IDF-a ne može biti samo tako isključena. Uz to, ovo ljeto je započelo državno rušenje baze, na što su reagirali ogorčeni roditelji ženske jedinice koja je bila tamo stacionirana, prozivajući premijera Netanyahua zbog kršenja obećanja koje je osobno dao da će baza biti sačuvana i pretvorena u memorijalni spomenik i optužujući vladu na potencijalno uništavanje dokaza prije nego je službena istraga događaja počela. Što se tiče kibbutza Be’eri, službeno se zna za jednu situaciju u kojoj je IDF priznao da je tijekom pokušaja spašavanja taoca ubio 14 izraelskih civila zarobljenih u komunalnoj blagavaoni.
No ono što IDF ne priznaje, nego izgleda pokušava zataškati je druga situacija u Be’eriju o kojoj se ništa ne bi znalo da pukim slučajem nisu preživjele dvije taokinje. Yasmin Porat i Hadas Dagan jedine su preživjele od grupe taoca koji su bili držani u kući Pessija Cohena, prva je oslobođena prilikom predaje Hamasovog zapovjednika Hasana Hamdune koji ju je koristio kao ljudski štit prilikom svoje predaje, a druga je slučajno preživjela tenkovsko granatiranje kuće u kojem su ubijeni ostali Hamasovci i taoci.
Službena IDF-ova verzija događaja i priča generala Baraka Hirama koji je bio prisutan i bio glavni zapovjednik na sceni proturječe svjedočanstvima Porat i Dagan u nizu ključnih momenata: IDF tvrdi da su svi taoci bili vezani, da su Hamasovci pregovarali s figom u džepu i stalno pucali iz kuće i da su u konačnici zapalili kuću u kojoj su sami bili i hladnokrvno smaknuli sve taoce koje su mogli kada su IDF-ovi vojnici ušli u kuću kako bi ih oslobodili, među njima i barem jedna djevojčica ali da je 4 od 20 taoca spašeno.
Nasuprot tome u svjedočanstvima možemo čuti da su taoci bili tretirani izrazito dobro, da je jedini vezan bio Poratin partner, da su Hamasovci iskreno pregovarali i da su pregovori napredovali ali da je general Hiram odlučio kako situacija mora biti riješena do pada mraka, da IDF-ovi vojnici nisu ulazili u kuću boriti se s Hamasovcima nakon što je tenk pucao u kuću, i naposljetku da Hamasovci nisu smaknuli nikoga od taoca unutra (Porat je na tome inzistirala, Dagas samo nije spomenula ništa takvo), već da su svi taoci poginuli nakon tenkovskog udara, a da je 12-godišnja djevojčica Liel Hatsroni, završila potpuno sažgana udarom.
O sličnim incidentima javno je svjedočio i pripadnik elitne spasilačke Jedinice 669 i čelnik izraelskog direktorata za kibernetičku sigurnost Erez Tidhar, koji je volontirao kao spasilac u Be’eriju: “Situacija je bila ovakva: sjedite u kibbutzu u državi Izrael gdje vodimo djecu da voze bicikle vikendima. Svake sekunde projektil pada na vas. Svake minute. (...) Odjednom vidite projektil iz helikoptera kako puca u kibbutz. (...) IDF-ov helikopter puca u izraelski kibbutz. (...) Onda vidite tenk kako prolazi ulicama kibbutza, ispaljuje topom i puca granatom u kuću. To su stvari koje ne možete baš razumjeti.”
Sudeći prema fotografijama i reportažama, nakon završetka trodnevne borbe IDF-a i Hamasa kibbutz je praktički sveden na ruševine i šutu kakvu smo potom imali prilike gledati u neprekidnim izvještajima iz Gaze. Bjelodano je da palestinski militanti nisu imali čime izazvati toliki opseg uništenja. General Hiram je nakon svega dobio promaknuće na čelo Gaza divizije.