U prvom od dva velika teksta naš suradnik Karlo Mikić detaljno je istražio okolnosti koje su dovele do napada Hamasa 7.10.2023., s posebnim naglaskom na vrlo jasne znakove upozorenja da će do napada doći, a koje je izraelska vlast ignorirala.
Ovaj tekst preispituje izraelske tvrdnje oko napada koje su poslužile kao gorivo trenutnog genocida u Gazi, analizirajući dokaze o IDF-ovoj upletenosti u smrti vlastitih vojnika i civila, te manjak dokaza o masovnoj i namjernoj upotrebi silovanja kao oružja tijekom Hamasovog napada.
Drugi tekst je više povijesnog karaktera i prikazuje odnos Izraela prema Hamasu od 1980ih do danas, odnos cionističkog pokreta prema Palestini od 1890ih do danas, te odnos SAD-a prema Izraelu od početka hladnog rata do danas. Pomoću tih ključnih momenata iz povijesti argumentiram da je trenutni genocid u Gazi rezultat američkih geopolitičkih interesa, te da SAD koristi stoljetne cionističke aspiracije kako bi ostvario kontrolu nad Bliskim istokom.
Više od godinu dana izraelskog etničkog čišćenja i genocida u Gazi prolazi uz nepokolebljivu podršku Zapada. U medijima već preko pola godine slušamo o brojci od 42 tisuće ubijenih Palestinaca i ne čuju se više glasovi o nevjerodostojnosti Ministarstva zdravstva Gaze, koje više jedva da i funkcionira u uništenoj zdravstvenoj i informacijskoj infrastrukturi, bilježeći tu i tamo pokojeg poginulog za kojeg uspije proći kroz potrebnu protokolarnu dokumentaciju.
Na temelju određenih razumnih pretpostavki, istraživački dopisnici Rasha Khatib, Martin McKee i Salim Yusuf krajem srpnja su u časopisu Lancet modelirali mogući broj ubijenih procijenivši ga na 186.000 ljudi. Pišući za The Guardian o epidemiji dječje paralize u Gazi, profesorica Devi Sridhar usputno je spomenula da se na temelju iste metodologije može pretpostaviti da će do kraja ove godine biti ubijeno 335.500 Palestinaca u Gazi, što čini oko 15% predratnog stanovništva Gaze. S obzirom na obruč oko sjeverne Gaze i totalno etničko čišćenje koje je počelo 6.10.2024. kroz primjenu plana pražnjenja sjeverne Gaze bivšeg IDF-ovog generala Giore Eilanda s napadom na izbjeglički kamp Jabalia, namjerno gađanje civila na ulicama, uništavanje bolnica, te potpunu blokadu sve humanitarne pomoći koja u trenutku pisanja traje već puna dva mjeseca – moguće da je brojka žrtava čak i veća.
Opća mudrost na pitanje kako je moguće da se ovakav genocid odvija pred očima svijeta dolazi od strane pro-cionističkih cinika često u obliku lakonskog – nisu trebali započeti rat koji ne mogu voditi. Na stranu to što je “rat” “započeo” Hamas koji Gazom autokratski vlada od 2005. bez održavanja izbora pri čemu je par mjeseci prije samog rata Washington Institute for Middle Eastern Policy proveo anketu koja je pokazala da 70% Palestinaca u Gazi preferira smjenu vlasti u korist Fatahove Palestinske Samouprave. Na stranu i to što i oni koji na narod Gaze gledaju kao na taoce Hamasa opravdavaju način rješavanja otmičara na koji gotovo nikad nitko ne bi pristao (uz iznimke koje ćemo uskoro izložiti). Na stranu i to što prema izraelskim tvrdnjama o preciznim napadima na Hamas nijedan pripadnik Hamasa (cjelokupnog Hamasa, ne samo njegovog vojnog krila) do lipnja ove godine nije mogao ostati živ. Na stranu i to što ne samo da se ratu ne nazire kraj, Hamas nije poražen, izraelski taoci nisu vraćeni, a Izrael već godinu dana odrađuje vrbovanje novih članova koje Hamas samo može poželjeti.
To je, čini se, i dalje stav većine izraelskog društva, sažeto u prošlogodišnjoj izjavi Ilane Dayan, jedne od vodećih izraelskih istraživačkih reporterki: “Je li moguće razumjeti da je jedna nacija slomljenog srca previše slomljena da bi imala rezervoar empatije za drugoga, za neprijatelja? Što je Hamas očekivao kada su pokrenuli ovo brutalno, sadističko, strašno, užasno zvjerstvo?” Na stranu, naravno, što je nemoguće razumjeti da je susjedna, mnogo slabija nacija slomljenog srca i slomljenih veza sa zemljom s koje su protjerani i koja živi pod okupacijom koju priznaju sve države UN-a osim, naravno, okupatora, previše slomljena za empatiju prema neprijatelju.
No je li Hamas zaista učinio to za što ga Izrael optužuje, to što povratno Izrael opravdava da se sadistički iživljava na populaciji od preko 2 milijuna ljudi?
Mnogo toga s početka izraelskog genocida što je izraelska vlada ishitreno gurala, a američka vjerno potvrđivala, na temelju iskaza pojedinaca iz IDF-a i volonterske organizacije ZAKA koja regrutira članove među religijskim ekstremistima u ilegalnim naseljima širom okupirane Zapadne Obale postalo je u međuvremenu predmet sprdnje, poput izjava o 40 obezglavljenih beba, bebama guranima i paljenima u pećnici, vješanima o štrikove za veš, rezanima iz majčinih utroba, kasapljenim obiteljima i sl. Te su priče postale opće mjesto u navođenju dezinformacija da ih i nije više potrebno posebno pobijati, a raskrinkale su ih prvenstveno sami izraelski mediji.
Ali šteta je već bila učinjena, a mnoge od njih izraelski i američki visoki dužnosnici od ministara do samog predsjednika Bidena nastavili su ponavljati dugo nakon razotkrivanja. Svrha toga bila je prikazati Hamas “gorim od ISIL-a”, te kao inherentnu prijetnju ne samo Izraelu nego i Zapadu. Jedino moguće rješenje tako postavljenog problema bila je potpuna eksterminacija.
Međutim, izraelska vlada optužila je Hamas za mnogo toga, među ostalim za svirepo ubijanje 1200 Izraelaca, u prvom redu civila, te organiziranu i sistematsku kampanju silovanja. U međuvremenu je pak na površinu isplivalo mnoštvo dokaza o tome da je IDF ubio mnoštvo vlastitih suboraca i civila, a za optužbu o kampanji silovanja i dalje, skoro godinu i dva mjeseca nakon, nema apsolutno nikakvih dokaza, i najvjerojatnije ih nikada neće ni biti.
Masovna ubojstva?
Iako su takve objave prije godinu dana bile prozivane teorijama zavjere u međuvremenu su prihvaćeni nepobitni dokazi da je IDF 7.10.2023. aktivirao neslavnu Hanibal direktivu. To je nešto što, u različitom opsegu, sada prihvaćaju svi relevantni izraelski portali iako je izraelski konsenzus više-manje da bi zahtijevanje istrage o tome prije završetka rata bilo loše za nacionalni moral, a vlada i IDF obećali su po kraju rata (kojemu se ni najmanje ne nazire kraj) pokrenuti istragu. Hanibal direktiva je kontroverzna politika IDF-a s ciljem onemogućavanja, pod svaku cijenu, padanja vlastitih vojnika u ruke neprijatelju. Uvedena je nakon javnog bijesa izazvanog među Izraelcima zbog razmjene vojnika zarobljenih u Libanonu za više tisuća zarobljenih Palestinaca i Libanonaca 1986. Poznato je da je aktivirana nekoliko puta, s različitim ishodima.
Također je poznato da se sadržaj direktive više puta mijenjao. Navodno je stavljena izvan funkcije 2016. godine i IDF je isprva negirao da je 7.10. aktivirana ali Yaniv Kubovich je u Haaretzu 7.7. ove godine nepobitno izložio prizivanje direktive na barem tri različite lokacije: graničnom punktu Erez, vojnoj bazi Re’im gdje se nalazilo sjedište IDF-ove Gaza divizije i vojnoj ispostavi Nahal Oz. Prva od te tri uključuje mogućnost gađanja taoca u vozilima koja su se vraćala natrag u Gazu, druga mogućnost gađanja vojske i ponekih civila koji su bježali s obližnjeg Supernova festivala, a na trećoj samo vojnog osoblja. Mimo toga, utvrđeno je da je IDF koristio tenkovske granate gađajući barem jednu kuću u kibbutzu Be’eri, kao i da su iz Apache helikoptera gađali aute u kojima su najvjerojatnije bili izraelski taoci u okolici Supernova festivala. Moguće je da je bez presedanski masovni Hanibal bio primijenjen i na tim mjestima iako za to trenutno nema čvrstih dokaza. U svakom slučaju ono što je također bez presedana je i činjenica da je Hanibal zazvan u okolnostima civilne prisutnosti.
Još 12.12.2023. izraelski portal Ynet objavio je tekst Yoava Zituna u kojem se ukratko priznaje da je 7.10. bilo žrtava prijateljske vatre ali da IDF vjeruje kako “ne bi bilo moralno smisleno istraživati te incidente zbog njihove ogromne i kompleksne količine koja se događala u kibbutzima i zajednicama južnog Izraela zbog teških situacija u kojima su vojnici bili za to vrijeme”.
Mjesec dana kasnije, 12.1.2024. Zitun u suradnji s Ronenom Bergmanom objavljuje istraživački tekst – u prijevodu portala Electronic Intifada – u kojem se utvrđuje da je “neka vrsta Hanibala aktivirana” i da je bespilotnim Zik letjelicama naoružanim Spike projektilima i Apache helikopterima koji nose Hellfire projektile naređeno da pucaju po volji po “svemu što izgleda kao neprijatelj ili prijetnja” sa primarnom svrhom “zaustavljanja povlačenja Nukhba operativaca. I ako su uzeli zarobljenike kao taoce, onda učiniti to čak i ako to znači dovođenje u opasnosti ili činjenja štete po život civila u regiji, uključujući i same zarobljenike”, tj. “naredba je bila da se zaustavi “pod svaku cijenu” bilo koji pokušaj Hamasovih terorista vraćanja u Gazu, koristeći jezik vrlo sličan originalnoj Hanibal Direktivi”.
Prema spomenutom Haaretzovom tekstu već u 7:18 ujutro, tj. 52 minute nakon Hamasovog napada Hanibal Direktiva je prvi put eksplicitno invocirana uz naredbu da se pošalje Zik kako bi se spriječila otmica vojnika, a oko pola sata kasnije Hanibal je ponovno invociran uz naređenje da se napadnu prijelaz i baza kako vojnici više ne bi mogli biti zarobljavani. Tekst dalje navodi dodatne instance invociranja naredbe u svrhu “pretvaranja graničnog područja u zonu smrti” kako se nijedno vozilo ne bi propustilo natrag u Gazu, iako su “svi do tada znali da takva vozila mogu prevoziti otete civile ili vojnike”.
Članak također navodi kako je barem do 9:33 navečer situacija bila ista, a tada je došla i naredba za zatvaranjem graničnog područja tenkovima uz neograničeno dopuštenje paljbe na bilo koga tko bi mu se približio. IDF je potvrdio oko 70 uništenih vozila na putu od Supernova festivala prema Erezu, iako ih je na dostupnim snimkama moguće izbrojati čak oko 120. I ako je za pretpostaviti da je većina njih imala taoce, slika postaje mnogo crnja. Činjenica je da je Izrael prvih dana pod svoje civile brojao oko 200 palestinskih militanata koji su bili toliko pougljenili da je bila potrebna DNK analiza kako bi ih se identificiralo i tek tjednima kasnije Izrael je službeno revidirao brojku na 1200 žrtava (a nekoliko tjedana nakon toga službena brojka je pala na 1139).
S obzirom da znamo da je IDF indiskriminatorno raketirao teren na putu prema Gazi, vrlo je vjerojatno da pougljenjeni ostaci ne pripadaju samo tijelima palestinskih militanata. Nakon de facto priznanja da je IDF sažgao Hamasovce (jer sigurno se nisu sami), fotografije pougljenjenih tijela u autima oko Supernova festivala, koja su navodno Hamasove zvijeri spalile, potiho su izbačene iz izraelskog propagandnog repertoara. Tri taokinje oslobođene u jedinoj razmjeni tijekom studenog 2023. u intervjuima su govorile u tome kako je IDF pucao na aute u kojima su se nalazile, ubivši pritom druge taoce.
Slika na temelju dostupnih informacija nija crno-bijela, npr. izvor iz Južne komande svjedočio je o kritičkom stavu podređenih zbog generalske naredbe da se puca na sve što se kreće oko graničnog područja s izraelske i gazanske strane, uz ogradu da se tada mislilo kako je Hamasov napad mnogo manjeg opsega i da nisu znali za nikad prije viđenu količinu taoca ali da su i dalje bili nevoljki pucati u situaciji manjka informacija na koga pucaju. Ali nitko ne tvrdi da je IDF s guštom ubijao i svoje vojnike i civile, tek da se to događalo.
Prvi spomen Hanibala zabilježen je u jedno Haaretzovom podcastu početkom prošlog prosinca. U njemu je pukovnik Nof Erez, razriješen dužnosti ubrzo nakon početka izraelske invazije na Gazu zbog svoje javne kritičnosti spram Netanyahua još mjesecima unazad za vrijeme prosvjeda protiv njegovog pokušaja podrivanja neovisnog sudstva, neslužbeno je progovorio o situaciji toga dana, naglasivši da vojska nije raketirala kuće bez dopuštenja.
O vozilima na putu prema Gazi je rekao: “Hanibal za kojega smo mi trenirali posljednjih dvadeset godina tiče se situacije u kojoj znamo točno gdje prelazi ogradu, na kojoj strani vozi, a možda čak i po kojoj cesti vozi. Ovo je bio masovni Hanibal. Imali smo gomile proboja u ogradi, i tisuće ljudi u svakoj vrsti vozila, od kojih su neka imala taoce, a neka ne. Bila je nemoguća misija identificirati [tko je tko] i učiniti što su oni činili. Znam da tko god da je imao ruku na oružju, od napadačkih helikoptera i dronova, je učinio sve što je mogao – bez kontrole, bez koordinacije sa snagama na terenu, jer ih nije bilo u prvoj fazi”.
To se dotiče još jednog široko rasprostranjenog mita oko tog kobnog dana – da IDF-a satima i satima nije bilo nigdje na vidiku. Naprotiv, veliko istraživanje Ase Winstanleya pokazuje da je već unutar prvih pola sata od početka napada IDF poslao “barem šest naoružanih letjelica: dva F-16 bombardera, dva F-35 bombardera i dva smrtonosna Hermes 450 drona ”, a prva dva Apache helikoptera stigli su u kibbutz Be’eri već unutar prvoga sata. Prema izvještaju Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR) potvrđena je prisutnost 8 Apache helikoptera i 23 tenka na čitavom pograničnom području tzv. Omotača Gaze.
Ali prvi glas o mogućnosti Hanibala indirektno je došao od IDF-ovog službenika poznatog pod pseudonimom ‘bojnik Graeme’, Južnoafrikanca koji se kao mladić preselio u Izrael i pristupio IDF-u prije 30 godina. U jednom intervjuu za Youtube kanal kojeg vode službenici bivšeg južnoafričkog aparthejdskog režima izjavio je: “Sa svim poteškoćama i boli koje ta odluka povlači, izraelska vojska nastavlja kao da taoca nema” jer si Izrael jednostavno ne može priuštiti “dopustiti Hamasu uspješno korištenje tih ljudskih štiteva”. Također je rekao da su “određene kontrole i ograničenja” oko raketiranja uklonjena. Hanibal je također potvrđen na vojnim lokacijama Re’im i Nahal Oz kroz napade Zikovima.
Iako je poruka bila poslana pripadnicima IDF-a u bazi Re’im koji su se borili s palestinskim militantima, upozoravajući ih da se sklone u bazu jer slijedi napad, još uvijek se ne zna je li tko od njih također pogođen. Dodatne stvari doduše ostaju nejasne. Prema Kubovichevom tekstu aktivaciju Hanibala potvrdio je “vrlo visoki izvor u IDF-u” uz komentar da naredba nije izdana ni od strane Gaza divizije. Način na koji izvori iz više, regionalne Južne komande opisuju svoj doživljaj naredbe daju osnov zaključiti da ona nije došla ni od tamo. Implikacija bi onda bila da joj se izvor nalazi među višim instancama IDF-a. To je dodatno potvrđeno tvrdnjom da je “izvještaj stigao u 10:19 ujutro” da je njihova vlastita baza napadnuta Zikom.
Ispostava Nahal Oz bio je prvi napadnuti vojni objekt. Priča o većinom nenaoružanom vojnom osoblju od kojih je samo par preživjelo dobro je poznata. No, u medijima nema ništa o mogućim posljedicama Hanibala na tamošnje pripadnike IDF-a, pretpostavka je da su ih Hamasovi borci sve likvidirali. Pa ipak, s obzirom na to da sa sigurnošću znamo da je Hanibal zazvan tamo, suodgovornost IDF-a ne može biti samo tako isključena. Uz to, ovo ljeto je započelo državno rušenje baze, na što su reagirali ogorčeni roditelji ženske jedinice koja je bila tamo stacionirana, prozivajući premijera Netanyahua zbog kršenja obećanja koje je osobno dao da će baza biti sačuvana i pretvorena u memorijalni spomenik i optužujući vladu na potencijalno uništavanje dokaza prije nego je službena istraga događaja počela. Što se tiče kibbutza Be’eri, službeno se zna za jednu situaciju u kojoj je IDF priznao da je tijekom pokušaja spašavanja taoca ubio 14 izraelskih civila zarobljenih u komunalnoj blagavaoni.
No ono što IDF ne priznaje, nego izgleda pokušava zataškati je druga situacija u Be’eriju o kojoj se ništa ne bi znalo da pukim slučajem nisu preživjele dvije taokinje. Yasmin Porat i Hadas Dagan jedine su preživjele od grupe taoca koji su bili držani u kući Pessija Cohena, prva je oslobođena prilikom predaje Hamasovog zapovjednika Hasana Hamdune koji ju je koristio kao ljudski štit prilikom svoje predaje, a druga je slučajno preživjela tenkovsko granatiranje kuće u kojem su ubijeni ostali Hamasovci i taoci.
Službena IDF-ova verzija događaja i priča generala Baraka Hirama koji je bio prisutan i bio glavni zapovjednik na sceni proturječe svjedočanstvima Porat i Dagan u nizu ključnih momenata: IDF tvrdi da su svi taoci bili vezani, da su Hamasovci pregovarali s figom u džepu i stalno pucali iz kuće i da su u konačnici zapalili kuću u kojoj su sami bili i hladnokrvno smaknuli sve taoce koje su mogli kada su IDF-ovi vojnici ušli u kuću kako bi ih oslobodili, među njima i barem jedna djevojčica ali da je 4 od 20 taoca spašeno.
Nasuprot tome u svjedočanstvima možemo čuti da su taoci bili tretirani izrazito dobro, da je jedini vezan bio Poratin partner, da su Hamasovci iskreno pregovarali i da su pregovori napredovali ali da je general Hiram odlučio kako situacija mora biti riješena do pada mraka, da IDF-ovi vojnici nisu ulazili u kuću boriti se s Hamasovcima nakon što je tenk pucao u kuću, i naposljetku da Hamasovci nisu smaknuli nikoga od taoca unutra (Porat je na tome inzistirala, Dagas samo nije spomenula ništa takvo), već da su svi taoci poginuli nakon tenkovskog udara, a da je 12-godišnja djevojčica Liel Hatsroni, završila potpuno sažgana udarom.
O sličnim incidentima javno je svjedočio i pripadnik elitne spasilačke Jedinice 669 i čelnik izraelskog direktorata za kibernetičku sigurnost Erez Tidhar, koji je volontirao kao spasilac u Be’eriju: “Situacija je bila ovakva: sjedite u kibbutzu u državi Izrael gdje vodimo djecu da voze bicikle vikendima. Svake sekunde projektil pada na vas. Svake minute. (...) Odjednom vidite projektil iz helikoptera kako puca u kibbutz. (...) IDF-ov helikopter puca u izraelski kibbutz. (...) Onda vidite tenk kako prolazi ulicama kibbutza, ispaljuje topom i puca granatom u kuću. To su stvari koje ne možete baš razumjeti.”
Sudeći prema fotografijama i reportažama, nakon završetka trodnevne borbe IDF-a i Hamasa kibbutz je praktički sveden na ruševine i šutu kakvu smo potom imali prilike gledati u neprekidnim izvještajima iz Gaze. Bjelodano je da palestinski militanti nisu imali čime izazvati toliki opseg uništenja. General Hiram je nakon svega dobio promaknuće na čelo Gaza divizije.
Konačno, pogledajmo što možemo reći o mjestu na kojem je ubijeno najviše civila toga dana – Supernova festivalu u blizini baze Re’im. Na samoj lokaciji i na mnogim drugim obližnjim lokacijama stradalo je 364 od otprilike 3000 sudionika rejva. Prema supsekventnom izvještaju u kojemu je Hamas sumirao svoja stajališta o 7.10. oni su bili iznenađeni činjenicom održavanja otvorenog festivala, tj. nisu ga očekivali niti znali o njemu ništa dok njihovi operativci nisu na njega naišli.
To ne začuđuje jer je lokacija festivala em bila držana u tajnosti i bila planirana biti otkrivena tik pred sam njegov početak, em izmijenjena tek dva dana prije njegovog početka sa neke druge lokacije u južnom Izraelu koja je iz nepoznatih razloga propala. Festival se održavao jedva pet kilometara od baze Re’im, tj. središta Gaza divizije koje je bilo glavna vojna meta Hamasove operacije. Iz UNHCR-ovog izvješća saznajemo kako su jedan ili dva izraelska helikoptera tamo bila prisutna od sredine jutra i da postoji mogućnost da su gađali mete na toj lokaciji “uključujući civilna vozila”.
Također se spominje prisutnost jednog tenka. Obje okolnosti ne možemo isključiti u spekulacijama o uzrocima tako visokog broja ubijenih u kaosu koji je nastao prilikom bježanja sudionika. Međutim, jedna od ključnih informacija koju se inače previđa je da je 228 žrtava, tj. više od 60% njih ubijeno dalje od same lokacije festivala, a 153 na njoj. Asa Winstanley je argumentirao da je to važno iz dva razloga: prvenstveno, sam rejv nije bio meta u u inače itekako detaljno razrađenom i preciznom Hamasovom planu na kojeg su neki od militanata (a možda i civila) nailazili na svom putu prema IDF-ovim objektima, a zatim pokazuje čestu podudarnost između punktova na kojima su Hamasovci postavili zasjede očekivanoj IDF-ovoj ofenzivi i mjesta pogibije većine bježećih rejvera.
Winstanley ističe kako je plauzibilno da su neke od njihovih smrti “nenamjerna posljedica palestinskih zasjeda postavljenih da bi presrele pojačanja izraelske vojske koja su išla prema regiji”. Zitun i Bergman u svome su tekstu naveli da je Hamas uspio predvidjeti rutu IDF-ovih pojačanja i da su na tim strateškim punktovima napadnuti mnogi vojnici i civili. Ova je činjenica važna jer isti tekst govori o tome kako su neki vojnici bili pohrlili na mjesta gdje su se održavale bitke u vlastitim civilnim vozilima nakon što su iz medija saznali za napade. Dodamo li tome poznatu činjenicu široke militariziranosti izraelskog društva, dolazimo do zaključka da nakon mogućih susreta s IDF-om u civilnim automobilima Hamasovci u zasjedi, baš poput njihovih neprijatelja u zraku, nisu mogli sa sigurnošću znati koja su vozila civilna, a koja vojna.
Svemu tome treba dodati još jednu činjenicu koju Winstanley navodi, da je IDF “postavio barikade na glavnom izlazu, što je prouzročilo ogromnu gužvu autiju koji su čekali da napuste lokaciju”, vjerojatno već oko 7 ujutro, a što je moglo dovesti do toga da je mnoštvo sudionika bilo uhvaćeno u unakrsnoj paljbi između IDF-a i palestinskih boraca na putu do baze Re’im. Posljednja okolnost koju treba uzeti u obzir je da je mnoštvo sudionika za vrijeme napada bilo pod utjecajem psihoaktivnih droga, poput ecstasyja, LSD-a, kokaina i magičnih gljiva, te da su mnogi od njih zbog doživljaja namjerno tempirali svoje doze taman pred izlazak Sunca, što je bilo netom prije početka Hamasovog proboja i raketiranja, a zbog čega postoji velika vjerojatnost da nisu mogli biti kritični spram toga tko gdje puca.
Detalje koje o ovim događajima imamo možemo zahvaliti preživjelim svjedocima i izvorima unutar IDF-a koji su bili spremni sa svojim pričama istupiti u medije. Jesu li se i u ostalim kibbutzima, moshavima i gradovima događale takve scene nije poznato. S obzirom da su i iz njih uzimani taoci, to je moguća pretpostavka. No, s druge strane, od 21 lokacije na kojima su se sukobi odvijali, definitivno najveći udio žrtava dolazi sa mjesta za koja se zna da je Hanibal bio zazvan. Prema UNHCR-ovom izvješću tri tenka iz Nitzane na granici s Egiptom ušla su u bitku, dva su došla do kibbutza Kissufim i Holit, a treći kod ispostave Sufa. Na jednoj od snimaka kibbutza Kfar Azza mogu se vidjeti dvije razrušene kuće poput onih u Be’eriju.
Napokon, neke od informacija izašle su na vidjelo kroz intervjue s nepripremljenim vojnicima. Pa tako u videu izraelskog televizijskog kanala Keshet 12 možemo čuti sljedeće od jedne tenkovske zapovjednice: “Upadamo u naselje, razbijamo vrata. Vojnik upire prstom i kaže mi ‘Pucaj tamo, teroristi su tamo!’ Ja ga pitam ‘Ima li tamo civila?’, a on će ‘Ne znam, samo pucaj!’, nakon čega zapovjednica kaže kako je odbila pucati ali nakon toga izjavljuje “Pucala sam sa strojnicom na kuću.”
Je li stvarno toliko teško zamisliti da je vojska, koja godinama tretira Palestince kao nižu vrstu i koja bez problema priznaje neograničeno frivolno pucanje i ubijanje u posljednjih 14 mjeseci u Gazi, olako pucala i po svojoj strani? Nešto više od dvije trećine ubijenih 7.10. bili su civili. Koliko njih su pobili Palestinci, a koliko IDF vjerojatno nikada nećemo saznati. Za nešto takvo bilo bi potrebno provesti neovisnu međunarodnu istragu ali ne sada nego tada nakon napada jer je mnoštvo evidencije u međuvremenu uništeno tretmanom izraelske vlade koja je jasno dala do znanja da ništa takvo neće tolerirati. Citirajući UNHCR-ovo izvješće “Komisija smatra da Izrael opstruira njezino istraživanje događaja na datum 7. listopada 2023. i nakon njega, kako u Izraelu tako i u okupiranom palestinskom teritoriju”.
Masovna silovanja?
Isto se može reći u vezi spolnog nasilja. Izrael je preko glasnogovornika Ministarstva vanjskih poslova Liora Haiata UNHCR-ovu Komisiju za istraživanje okupiranih palestinskih teritorija, uključujući Istočni Jeruzalem i Izrael prozvao antisemitskom, odbio suradnju i zabranio izraelskim liječnicima govoriti s istražiteljima. S obzirom na manjak forenzičkih dokaza, koji su izgubljeni uslijed žurne procedure pokopa tijela žrtava pod egidom religijsko-ritualnih razloga, materijalni dokazi su ostali zauvijek izvan dosega. U iščekivanju potencijalnih preživjelih žrtava raznih oblika spolnog nasilja za koje se još uvijek ne zna iako se pretpostavlja da ih ima, jedinu dostupnu evidenciju čine svjedočanstva iz druge i treće ruke. Ni na jednoj od dostupnih snimaka nije aktivno zabilježen neki čin spolnog nasilja. Izraelska vlada tvrdi da je u posjedu takvih snimaka ali da ih odbija pokazati. To se čini nevjerojatnim u svjetlu njezinog neskrivenog entuzijazma da iskoristi svu moguću građu da bi amplificirala svoje optužbe, kompilirajući najgore prizore nasilja zabilježene Hamasovim kamerama i propelirajući svaki trač i insinuaciju koji bi se svojedobno pojavili u medijima. Pa ipak, ništa od dostupnih informacija ne podupire izraelski narativ o sustavnoj, organiziranoj i planskoj upotrebi spolnog nasilja, prvenstveno silovanja, u sklopu neke unaprijed smišljene kampanje koju je Hamas naredio.
Navodna priznanja koja je Izrael dobio od zarobljenih Palestinaca kritizirale su sve veće ljudskopravaške organizacije, pa čak i unutar samog Izraela, zbog nevaljanosti iskaza dobivenih kroz mučenje. Spolnog nasilja je, nesumnjivo, bilo – uostalom kao i u svakom ratnom pokolju – ali na sporadičan način i ne zna se jesu li ga počinili pripadnici Hamasa, drugih palestinskih borbenih skupina ili razni oportunisti među civilima koji su nahrupili na izraelski teritorij nakon inicijalnih napada neredima izazivajući dodatan kaos.
U drugom UNHCR-ovom izvješću na temu, koje se bavi utvrđivanjem ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti između 7.10. i 31.12. govori se o obrascu spolnog nasilja na nekoliko lokacija i navode se primjeri toga ali u tekstu se potom naglašava da po pitanju silovanja Komisija nije mogla “neovisno provjeriti te navode, zbog manjka pristupa žrtvama, svjedocima, i mjestima zločina, te opstrukciji njezinog istraživanja od strane izraelskih vlasti. Komisija nije mogla pregledati nelektoriranu verziju takvih svjedočanstava. Iz istih razloga Komisija također nije mogla provjeriti izvješća o seksualnom mučenju i sakaćenju genitalija. Osim toga, Komisija je utvrdila da su neki konkretni navodi lažni, netočni ili kontradiktorni s drugim dokazima ili izjavama te ih je odbacila iz svoje procjene.”
Vjerojatno najveći odjek imala je priča New York Timesa ‘Screams Without Words: How Hamas Weaponized Sexual Violence on 7 October’ čije su zaključke prenijeli svi veći zapadni mediji ali koja je ujedno bila višestruko kritizirana u mnogim svojim aspektima od profesionalne primjerenosti i stručnosti tima, preko vjerodostojnosti pojedinih svjedoka, konzistentnosti informacija, logičnosti pojedinih konkluzija, do nedovoljnosti evidencijskog materijala za potkrjepu tvrdnje o masovnim silovanjima.
U travnju ove godine više od 50 profesora novinarstva u trajnom zvanju je poslalo javno pismo listu inzistirajući na potrebi “potpunog i neovisnog pregleda procesa izvještavanja, uređivanja i objavljivanja” teksta, u svrhu utjecanja na NYT da “prizna kako postoje problemi u priči i povuče ju ili barem ispravi”. Šteta je nažalost odavno već učinjena. Ne samo da je Izrael u svojoj genocidnoj kampanji koristio taj tekst kao potvrdu svojih tvrdnji i legitimaciju svojeg djelovanja, nego su i zapadne vlade država poput Njemačke i Francuske obustavile financiranje ženskih NGO-ova diljem tzv. globalnog juga koji nisu pristali javno poduprijeti izraelske tvrdnje.
Azadeh Moaveni piše kako se “ženske grupe na globalnom jugu suočavaju s teškim izborom. Ako progovore protiv izraelskog nasilja u Gazi i na Zapadnoj obali, riskiraju svoje financiranje, ali ako to ne učine, potkopavaju svoj legitimitet. Sussan Tahmasebi, voditeljica ženske grupe Femena, rekla mi je da je prava kriza gubitak legitimiteta na koji se ženske grupe oslanjaju, a koji čini etički i pravni temelj njihovog rada. Kako zapadne vlade gube svoj kredibilitet kod javnosti na globalnom jugu, tako gube i grupe koje su blisko povezane s njima.”
Službene reakcije Izraela u svim su slučajevima bile primjer oportunizma, potpaljivanja javne histerije i kapitaliziranja na njoj, napuhane do krajnjih mogućih granica, katkada i karikaturalne. Kao njihov simbol može se uzeti izjava izraelskog predstavnika pri UN-u, Gilada Erdana, koji je izvješće UN-ove specijalne predstavnice za spolno nasilje Pramile Patten uzeo, kontra onoga što u njemu piše, kao jednostavnu potvrdu izraelskog prava da nastavi opsadu Gaze, dodajući “Hoće li vas ovo probuditi?! Razumijete li da prekid vatre znači napuštanje ženskih izraelskih taoca u Gazi kontinuiranom spolnom zlostavljanju Hamasa?!”
Dodatak o vjerodostojnosti izvora
Prva stvar koju u vezi novinarstva treba naučiti je da sasvim nepristrano novinarstvo ne postoji, a druga da nijedno izvještavanje nikada ne može biti sasvim objektivno. Izbor tema i njihovo uokviravanje u priču uvijek ovise o perspektivi i interesima onih koji ju piše. I to nije nikakva tragedija za mogućnost činjeničnog izvještavanja – pitanje je samo mogu li se rezultati tih interesa provjeriti i po mogućnosti uskladiti s izvorima koji ne dijele te iste interese.
Iako je sve što je u ovom tekstu navedeno u obliku tvrdnji provjereno i podržano s više kvalitetnih izvora, neki među njima ocijenjeni su kao izvori miješane činjeničnosti od strane najvećeg neovisnog fact-check portala Media Bias/Fact-Check (MBFC). Kako bi se opravdalo njihovo korištenje za te je izvore potrebno stoga ući u evaluaciju njihove ocjene. Općenito možemo primijetiti kako arapski izvori koji inače pokrivaju temu izraelsko-palestinskog sukoba oduvijek imaju jednaku ocjenu. Međutim, zanimljivo je istaknuti kako određeni zapadni izvori koje je MBFC ranije ocjenjivao kao činjenične i visoko-činjenične dobivaju slabije ocjene upravo nakon pojedinih intenzifikacija tog sukoba i njihovog angažmana u svrhu izvještavanja o istom.
Također, sama metodologija utvrđivanja činjeničnosti po pitanju tih izvora je neobično degradirana nekoherentnim korištenjem kriterija poput transparentnosti u financiranju ili ideološke pozicioniranosti za podupiranje ocjene o činjeničnosti, iako ti kriteriji sami po sebi nisu evidencijski povezani s time, a osim toga korišteni su za ocjenjivanje drugih dimenzija s kojima jesu povezani poput rejtinga medijske slobode i pristranosti.
Izvori o kojima je riječ su Electronic Intifada, Mondoweiss, The Cradle i Al Jazeera . Prije 7.10. MBFC je činjeničnost portala Electronic Intifada ocijenio sa “Mostly factual”, iako im nisu podbacili ni na kakvom fact checku. Općenito je apsurdno istovremeno hvaliti “izvrsnost u biranju izvora” i davati ocjenu “Mostly factual” zbog manjka transparentnosti u financiranju i emocionalno nabijenog jezika. Ipak, nakon 7.10. ocjena je spuštena na “Mixed” uz sljedeći zaključak: “Općenito, EI je razumno činjeničan u izvještavanju; iako su objavili neistinite tvrdnje, ponekad se oslanjajući na slabe izvore”.
Obrazloženje za to priloženo je uz neuspjeli fact-check naslovljen Israeli forces shot their own civilians, kibbutz survivor says s odgovarajućim linkom na portal. Ali, ispod toga nalazi se sljedeći link na navodno neuspjeli fact-check: Israeli forces shot their own civilians, koji (kao što možete vidjeti ako otvorite link) uopće ne adresira tvrdnje portala EI nego se bavi nekakvim videom IDF-a koji je netko na Twitteru objavio tvrdeći da se radi o snimci na kojoj IDF gađa izraelske civile.
Da stvar bude gora, EI je pokrio i materijal sa više snimaka na kojima se vidi gađanje automobila i ljudi za koje je nemoguće utvrditi jesu li palestinski militanti ili civili, a okoliš odgovara geografiji oko Supernova festivala, no sporna snimka niti je dio tog videa, niti su tvrdnje vezane uz video koji je IE prenio igdje pobijene.
Mondoweiss je na MBFC-u uživao ocjenu visoke činjeničnosti i reputabilnog progresivnog izvora s lijevom pristranošću do izbijanja Intifade jedinstva, tj. izraelsko-palestinske krize u Istočnom Jeruzalemu u svibnju 2021. Nakon toga postaje okarakteriziran kao upitan izvor miješane činjeničnosti, iako bez ikakve evidencije da su objavili nešto protučinjenično. Priloženo obrazloženje na trenutke čak odlazi u apsurdne razine branjenja Izraela: “ekstremno negativni prema izraelskoj vladi sa pričama poput If Israel accuses Iran of doing something, Israel is likely already doing it. Druga priča, Yes ‘Jewish Power’ party is fascistic, but its rise was inevitable je također vrlo negativna prema izraelskim Židovima.
Prema ADL-u, smatra ih se mrzilačkom skupinom koja promovira antisemitizam. Nadalje, ova stranica tvrdi da se dogodila inverzija holokausta u smislu da Izraelci sada vrše holokaust nad Palestincima.” Ništa od toga nije sporno. Je li i profesor Amos Goldberg sa studija o genocidu Hebrejskog Sveučilišta u Jeruzalemu također antisemit zbog izjave “Da, radi se o genocidu. Veoma je teško i bolno priznati to, ali više ne možemo izbjegavati ovaj zaključak. Židovska povijest će od sada pa nadalje biti okaljana.”?
Je li Yeshayahu Liebowitz, pokojni izraelski profesor s pozadinom religijskog cionizma, koji je za života bio praktički smatran židovskim svecem također antisemit zato jer je okarakterizirao ponašanje Izraela u okupiranim teritorijima kao “judeo-nacizam”, a još 1968. argumentirajući protiv okupacije preostalih palestinskih teritorija prorekao: “Arapi će biti radnici a Židovi administratori, inspektori, službenici i policija—uglavnom tajna policija. Država koja vlada neprijateljski nastrojenim stanovništvom od 1.5 do 2 milijuna stranaca bi nužno morala postati država tajne policije, sa svime što to implicira za obrazovanje, slobodu govora i demokratske institucije. Korupcija kao obilježje svakog kolonijalnog režima bi također prevladala i u državi Izrael. Administracija bi s jedne strane gušila pobunu Arapa, a s druge stvarala arapske kvislinge. Postoji također dobar razlog za strah da bi IDF, koji je do sada bio narodna vojska, bio kao posljedica toga transformiran u vojsku okupacije, degeneriranu, a njegovi bi zapovjednici koji bi postali vojni upravitelji, podsjećali na svoje kolege u drugim nacijama.”
S druge strane Anti-Defamation League (ADL) je danas sve češće diskreditiran kao interesna grupa, optužen od organizacije Jewish Voice for Peace za lobiranje milijunima dolara u korist IHRA-ine “proširene” definicije antisemitizma kao svega što se protivi izraelskoj vlasti, represiji slobode govora, islamofobiju, anti-arapski rasizam, nadzor i špijuniranje lijevih aktivista i korištenje svog društvenog kapitala za nasilničko zastrašivanje raznih pokreta za društvenu pravednost. Uz to časopis Jewish Currents kritizirao je ADL-ovu metodologiju vezanu uz billježenje antisemitizma zaključujući kako ADL-ov govor o antisemitizmu nije smislen.
Konačno, urednički veterani anglofone Wikipedije ove su godine proglasili ADL općenito nepouzdanim izvorom po pitanju izraelsko-palestinskog sukoba, što znači da citiranje njihovog materijala više ne može služiti kao vjerodostojan izvor informacija u kontekstu te teme, svrstavajući ga u društvo ruskih državnih medija i američkog Fox Newsa.
The Cradle, također također nosi ocjenu “Mixed factual reporting” iako nema evidencije o neuspješnim fact-checkovima, uz obrazloženje: “U opinion tekstu What really happened on 7th October? autori tvrde, “Pojavljuju se dokazi da su skoro polovinu ubijenih Izraelaca sačinjavali borci; da su izraelske snage odgovorne za smrt nekih od svojih vlastitih civila; i da je Tel Aviv širio lažne priče o ‘zvjerstvima Hamasa’ kako bi opravdao svoj razorni zračni napad na palestinske civile u Gazi”. Ovaj narativ razlikuje se od perspektive zapadnih medija.
Općenito, The Cradle ima progresivne lijeve pristranosti. Iako nisu pali ni na jednom fact checku, njihove informacije su često jednostrane.” Autori su informacije za navedene tvrdnje preuzimali od izraelskih izvora koji uvažavaju visok stupanj činjeničnosti na stranici, poput izraelskih portala Haaretz i Times of Israel, te američkih ABC News i NBC News.
Al Jazeera, za razliku od ostalih spomenutih ima dva članka navedena uz primjedbu o neuspjelom fact-checku ali nijedan nije povezan s temom izraelsko-palestinskog sukoba. Zamjera im se međutim pristranost katarskim interesima i negativna predrasuda prema Izraelu i desničarskim ideologijama u opinion člancima, a kao primjer navodi se rečenica “Europa sve više dijeli Izraelov rasistički pristup graničnoj sigurnosti i preuzima njegove ubilačke tehnologije.”, iako se potom napominje da je članak iz kojega je rečenica preuzeta potkrijepljen vjerodostojnim izvorima.
Sve u svemu, mislim da je samo čitanje irelevantnosti priloženih obrazloženja, uz jasnu sistematsku pristranost u ocjenjivanju (uz ove izvore koje sam koristio provjerio sam status još desetak bliskoistočnih izvora kritičnih spram Izraela) dovoljno da se sud MBFC-a u kontekstu izraelsko-palestinskog sukoba stavi u zagrade.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Preporučite članak: