U ovome tekstu naš suradnik Karlo Mikić donosi vam povijesni pregled i prikazuje odnos Izraela prema Hamasu od 1980-ih do danas, odnos cionističkog pokreta prema Palestini od 1890-ih do danas, te odnos SAD-a prema Izraelu od početka Hladnog rata do danas.
Pomoću tih ključnih momenata iz povijesti argumentira da je trenutni genocid u Gazi rezultat američkih geopolitičkih interesa, te da SAD koristi stoljetne cionističke aspiracije kako bi ostvario kontrolu nad Bliskim istokom.
Ako niste do sada, svakako pročitajte i prvi tekst na ovu temu gdje se raspravlja o javnosti malo poznatim činjenicama koji okružuju sam napad Hamasa 7.10.2023. kao i njegovu bližu i dalju povijest.
Masovni propusti vlasti?
Naprotiv, napad 7.10.2023. ne bi se mogao dogoditi bez izraelske državne politike koja u kontinuitetu traje barem od sredine 1990-ih i Netanyahuovog prvog mandata, a u širem je smislu smještena u cionističkim doktrinama od samoga početka kolonizacije Palestine i odražavala se u politikama mnogih izraelskih vođa počevši sa Davidom Ben-Gurionom, preko Golde Meir i Menachema Begina, sve do i miljenika liberala poput Ehuda Olmerta i Ariela Sharona.
Izrael je financirao Hamas i prije samih njegovih početaka. General brigadir Yitzhak Segev koji je 1980-ih bio vojni upravitelj Gaze izjavio je kako je islamistički pokret bio favoriziran i podupiran po principu divide et impera, kako bi se oslabilo sekularnu Palestinsku oslobodilačku organizaciju (PLO) predvođenu Fatahom. Vlada bi njemu davala novac koji bi on onda prebacivao islamističkim džamijama. Izrael je podupirao islamiste još od kraja 1970-ih kao alternativu PLO-u, registrirajući i pomažući donacijama Islamski centar, islamističku humanitarnu organizaciju džihadističkog imama, šejha Ahmeda Yassina, koja je gradila džamije, klinike, klubove mladih, škole i knjižnice, a 1984. PLO je dojavio Izraelu da su se počeli i naoružavati.
Islamisti su često ulazili u nasilne sukobe s PLO-om, dok se službeni Izrael držao postrani. Međutim, Yassin je 1987. u jeku prve Intifade zajedno s još nekolicinom islamista suosnovao Hamas kao oružano krilo Muslimanskog bratstva. U to vrijeme Islamski centar je imao pod svojom kontrolom 40% džamija u Gazi i koristio ih kao logističku mrežu pri organiziranju islamističkog pokreta otpora i njegovih vojnih akcija. Prema Avneru Cohenu, bivšem službeniku koji se bavio vjerskim poslovima, Izrael je islamiste financirao još dvije godine, ne razumijevajući dinamiku koja se razvija.
Kada su napokon shvatili što su stvorili bilo je prekasno. Odonda traje rast Hamasa i polagana propast Fataha koji danas upravlja marionetskom i impotentnom Palestinskom Samoupravom. U međuvremenu se Izrael vodio tzv. ‘koncepcijom’ o dopuštanju Hamasu da operira kao rival Fatahu, uz povremenu ‘košnju trave’ kada bi se činilo da se previše razmahao. Već za vrijeme svog prvog mandata 1996. Netanyahu je započeo proces sabotiranja sporazuma iz Osla. Sharon je potom 2005. proveo unilateralno povlačenje iz Gaze , strateški manevar kojim je jednim udarcem trebao biti riješen rastući demografski problem, prebačen fokus sa kontinuiranog ilegalnog naseljavanja i bantuizacije Zapadne obale, te spremanja u ladicu mirovnog procesa i pregovora o uspostavi zasebne palestinske države.
Na izborima 2006. Hamas je osvojio većinu glasova, a Izrael i SAD odbili su priznati njegovu vladu. Zatim su počeli oružani sukobi između dva vodeća palestinska nacionalistička pokreta koji su završili 2007. pat pozicijom i političkom fragmentacijom preostalih palestinskih teritorija kada je Hamas zauzeo Gazu, a Fatah Zapadnu obalu. Iste godine Izrael je Gazu stavio pod potpunu zračnu, kopnenu i morsku blokadu, a financije su im blokirali i Palestinska Samouprava i Egipat. Dolaskom na vlast 2009. Netanyahu je ponovno započeo politiku poticanja zaoštravanja prekidajući sigurnosnu suradnju između IDF-a i Palestinske samouprave u borbi protiv Hamasa.
Sudbina mirovnog procesa je odonda sasvim zacementirana Netanyahuovim odbijanjem pregovora pod premisom nepostojanja ujedinjenog palestinskog političkog vodstva s kojim bi Izrael mogao pregovarati. Tijekom nekolicine kratkotrajnih izraelsko-gazanskih ratova Izrael je bombardiranjem ključnih infrastrukturnih i energetskih postrojenja Gazu učinio u potpunosti ovisnom o svojoj dobroj volji i Hamas je do 2018. došao na rub kolapsa. A onda je Netanyahu tome našao rješenje: “Svatko tko želi onemogućiti ostvarivanje palestinske države mora podržavati jačanje Hamasa i prebacivanje novca Hamasu (...). To je dio naše strategije - izolirati Palestince u Gazi od Palestinaca na Zapadnoj obali.” Netanyahu danas negira da je to rekao.
Još 2018. započeli su katarski financijski transferi pod Netanyahuovim pokroviteljstvom. Svakog mjeseca između sredine 2018. i listopada 2023. automobili su dovozili 30 milijuna dolara u gotovini. Netanyahu i tadašnji čelnik Hamasa Yahya Sinwar upustili su se u “proračunati rizik” daljnjeg oslabljivanja Fataha i pokapanja dvodržavnog rješenja pod krinkom brige za dobrobit naroda Gaze , iako je otpočetka bilo jasno da će katarski novac Hamas iskoristiti za vojne svrhe. Iste 2018. Hamas je pokušao okrenuti novi list i započeti s formalno-političkim putem zbog kojega je proglasio Fatah izdajnicima borbe za palestinsko oslobođenje. U prethodnoj je godini objavljena nova povelja pokreta prema kojoj Hamas provizorno pristaje na predokupacijske granice iz 1967. te uspostavlja jasnu razliku između svog odnosa prema Židovima kao suštinski bratskoj religiji i cionističkoj državi kao neprijateljskoj okupacijskoj sili.
U ožujku 2018. započeo je veliki niz demonstracija uz ogradu oko Gaze, koje su se održavale svakoga petka do prosinca 2019., nazvane Velikim maršom povratka, uglavnom mirnim i simboličkim prosvjedima koji su ubrzo zbog par slučajeva izoliranog nasilja i IDF-ovog poslovično disproporcionalnog vatrenog odgovora prestali biti toliko mirni. U tih 18 mjeseci ubijeno je 189 Palestinaca, od kojih su njih 29 do 40 bili militanti. Ubijeno je i 40-ak djece, a ranjeno je bilo (većinom teže) oko 13.000 Palestinaca, s time da je oko 1400 njih bilo pogođeno s 3-5 metaka. Za svo to vrijeme nekoliko je IDF-ovih vojnika bilo lakše ranjeno.
Svaki Hamasov pokušaj za političkim rješavanjem sukoba bio je ignoriran tijekom četiri godine, a onda je Sinwar 2021. započeo plan koji je kulminirao 7.10.2023. Izrael je u posjed tog plana koji broji oko 40 stranica, naslovljenog ‘Jerihonski zid’, precizno razrađenog i do u detalj praćenog, došao još 2022., ali su ga vojne i obavještajne službe odbacile kao nerealnu fantaziju, iako su primijetili “drastično povećavanje Hamasovih kapaciteta”, iako je u srpnju 2022. jedan obavještajni časnik Gaza Divizije pripremio prezentaciju pod naslovom “Plan masovne invazije Hamasa” zaključujući kako je ta “invazija najozbiljnija prijetnja s kojom se IDF-ove snage suočavaju u obrani [Izraela]”.
Godinu i pol prije napada u Gazi se na Hamas TV-u prikazivala serija o napadima na Izrael koja je dramatizirala plan napada. Mjesecima kasnije Sinwar je na ceremonijalnoj dodjeli nagrada producentima serije održao govor u kojemu je opisao seriju kao “neodvojivi dio onoga što pripremamo”, govoreći pritom o oružanim i obavještajnim aspektima plana.
Mimo toga, izraelske vojne i obavještajne službe odbacile mnoge dojave iz vlastitih redova. Ženska izvidnička jedinica u vojnoj ispostavi Nahal Oz, poznatija kao ‘spotterice’ – čije pripadnice su svoje uredovno vrijeme provodile za monitorima gledajući u kamere uperene u Gazu čiji su “svaki kamen, svako zrno pijeska” poznavale – u mjesecima prije napada više je puta očajnički raznim službenim kanalima upozoravala IDF-ovu vojnu hijerarhiju na velike promjene u Hamasovim vojnim aktivnostima, ponajprije velike vojne vježbe koje su simulirale proboj ograde i otmice taoca na vjerno rekonstruiranim modelima tenkova ali i granične zone i naselja, a zatim i svakodnevno slanje dronova oko granice.
Svi njihovi izvještaji i molbe bili su ignorirani – “Vi ste naše oči, ne glava koja odlučuje što s tim informacijama”, jedna od par preživjelih se prisjeća stava viših časnika. Spotterice su čak bile začuđene time koliko je Hamas neoprezan s otvorenošću svojih vježbi.
Scena iz Hamasove serije Qabdat al-Ahrar ‘Šaka slobodnjaka’
U ljeto prije napada u unutarnjim komunikacijskim kanalima izraelske vojno-obavještajne službe jedno od službenih lica u izraelskim medijima poznato samo kao ‘V’ skrenulo je pažnju svojih zapovjednika na Hamasov planirani napad. E-mailovi koje je prikupio Kesher 12 pokazali su da je par dana kasnije priložena evidencija već spomenutih Hamasovih vježbi. Neki od dužnosnika bili su “impresionirani informacijama” ali je jedan stariji dužnosnik skeptično odbacio Hamasove vježbe kao nerealne, iako se originalni dojavljivač i njegov kolega nisu složili s tom ocjenom, tvrdeći da se Hamas sprema za nešto veliko.
Drugi visoki dužnosnici među kojima i čelnik IDF-ove obavještajne Jedinice 8200 tvrdili su kako nisu upoznati s dotičnim mailovima. IDF je također ignorirao i dojave izraelskih civila. Menachem Gida iz kibbutza Netiv Ha’asarah desetljećima je koristio svoju satelitsku opremu kako bi više sati dnevno prisluškivao mreže u Gazi, prenoseći svoje informacije IDF-u. Od 2021. je, zajedno s još 26 drugih civila iz lokalnih mjesta samostalno organiziranih u WhatsApp grupu pod nazivom Field Security Operational Monitor obavještavao o istim činjenicama koje su navodile i spotterice, dok im otprilike šest mjeseci prije 7.10.2023. IDF nije ograničio mogućnost nadzora Hamasovih komunikacija.
Njihove dojave odbačene su kao “fantaziranje”. Grupa je nastavila pratiti aktivnosti koliko je mogla, a četiri dana prije Hamasove operacije njihovu dojavu o “glasnoj vježbi vrlo blizu granice, koja je uključivala lansiranje projektila, upadanje u Izrael i otimanje vojnika” objavio je izraelski medij Kan 11. Tri tjedna prije napada grupa vojnika iz Gaza divizije dostavila je izvješće o Hamasovom planu napada, nazvanom ‘Detaljni trening upada od početka do kraja’ koje je primio i odignorirao barem jedan stariji obavještajni časnik. Jedan od vojnika uključenih u izradu izvješća, komentirajući situaciju izjavio je nakon 7.10.2023. da mu dolazi da “plače, vrišti, proklinje”.
Otprilike oko tjedan i pol prije 7.10. tri izraelska nadzorna balona nad Gazom, ključna za promatranje situacije, srušena su. IDF je isprva držao kako se radi o tehničkom kvaru, da bi potom uzeo u obzir mogućnost da ih je Hamas onesposobio. Jedan je pao u Gazi, dva u Izraelu. IDF ih nije popravljao. Tjedan dana prije napada tadašnji zapovjednik Gaza Divizije Avi Rosenfeld obaviješten je o ogromnom porastu vježbi Hamasovih Nukhba komandosa i šest bataljuna koji su trenirali jednom do dvaput tjedno u sjevernoj Gazi i kod Khan Younisa na jugu. Rosenfeld je zaključio kako se situacija ipak smiruje. Tri dana prije napada egipatske tajne službe obavijestile su svoje izraelske kolege o skorosti napada. Opet ništa. Netanyahu negira da se to ikada dogodilo.
Par dana prije napada IDF je preraspodijelio dvije skupine komandosa sa oko 100 vojnika u palestinski gradić Huwara na Zapadnoj obali, kako bi zaštitili ilegalne naseljenike koji su tamo divljali. Glasnogovornik IDF-a admiral Daniel Hagari izjavio je ujedno kako je ta preraspodijela bila sasvim rutinska i da IDF istražuje što se tu točno dogodilo. Čak je i CIA 5.10.2023. govorila o povećanoj mogućnosti Hamasovog napada, a dan prije napada “američki su dužnosnici cirkulirali izvještaj iz Izraela koji je pokazivao neobičnu aktivnost Hamasa”, a diplomati nekih od arapskih zemalja žalili su se kako su godinu i pol dana neprestano upozoravali Washington o stalnom gomilanju oružja i problemima koji će dovesti do eksplozije iz Gaze.
U ponoć 7.10. izraelska tajna služba Shin Bet primijetila je aktivaciju nekoliko desetaka izraelskih SIM kartica u Gazi. Čelnici IDF-a i Shin Beta informirani su o tome u 1:30 i 3:30, te su u to vrijeme održavali sigurnosne konzultacije. Major general Aharon Haliva, čelnik Obavještajnog Direktorata, također je obavješten o tome oko 3:00 ali je u to vrijeme bio na godišnjem odmoru. Čelnik Shin Beta Herzi Halevi zaključio je kako situacija nije toliko alarmantna da se o njoj ne bi moglo nastaviti raspravljati ujutro.
Pa ipak, iako vojno osoblje u Erezu, Nahal Ozu i Kissufimu nitko o tome nije obavijestio, IDF i Shin Bet poslali su tu noć svoje specijalne timove i komando jedinice na jug, a mobilizirana su bila i tri drona te jedan borbeni helikopter. U 4 ujutro odlučeno je “pograničnim zajednicama poslati upozorenje zbog straha o mogućoj infiltraciji”, ali ni tada vojno osoblje u tim objektima nije bilo obaviješteno. Sve ove propuste izraelska vojska istražuje i pravovremeno će, nakon kraja rata, obavijestiti javnost o svojim zaključcima. Uostalom, sve je ionako bilo rutinski i nitko ništa nije mogao znati.
Još 2021. Izrael je razoružao pogranična naselja zbog zabrinutosti od “krađe oružja” iako je u sedam prethodnih godina tek šest komada oružja ukradeno u tim zajednicama, dok je unutar samog IDF-a ukradeno njih više stotina. Istovremeno naseljenici u Zapadnoj obali slobodno su se naoružavali do zuba. Lajtmotiv razgovora sa pograničnim stanovnicima je ogorčenost i osjećaj da su ih država i vojska napustili. Štošta se u Izraelu krivi za takvu situaciju, od prekomjernog oslanjanja na tehnološka rješenja, pretvaranja vojske u policiju, podcjenjivanja palestinskih snaga i inkompetencije, patrijarhalne zatucanosti zapovjednog lanca, mentalitetom krda i uljuljkanošću u nadmoć i vjerom da je prijetnja iz Gaze neutralizirana, do političke klime oko vlasti i želje za nezamjeranjem Netanyahuovoj partijskoj politici, iako iako su se izraelski vojni obavještajci desetljećima ponosili prakticiranjem đavoljeg advokata i kultivacijom gledišta oprečnih dominantnom mnijenju.
Sam Netanyahu se pak brani time da ga vojno-obavještajne službe nisu na vrijeme ni o čemu obavijestile, iako je osobno primio pismo čelnika istraživačke divizije vojnih obavještajaca brigadira generala Amita Saara prvo u ožujku, a zatim u srpnju 2023. o visokoj mogućnost skorašnjeg napade od strane Hamasa, Islamskog džihada, Hezbollaha i Irana. Netanyahuov odgovor na to bio je otpuštanje ministra obrane Yoava Gallanta koji je objavio to pismo u javnosti. Netanyahu se za to vrijeme bavio svojom okupacijskom kampanjom mekog pokoravanja Zapadne obale, gdje su bila raspoređena 21-22 IDF-ova bataljuna, pet puta više nego na granici s Libanonom i deset puta više nego na granici s Gazom. Za usporedbu, IDF-ova prisutnost do sredine 2022. iznosila je 15 bataljuna.
Tko je, dakle odgovoran? Netanyahu? Vojska? Vojno-obavještajne službe? Zašto odgovorni nisu niti jednom reagirali na čitav niz najrazličitijih dojava o Hamasovom napadu? Je li Netanyahu zaista bio neinformiran, a vojska ga se bojala informirati? Ili se radi o nečem drugom? Ovi događaju mogu izgledati bizarno, iako iz njih izrastaju obrasci čija se slučajnost doima sasvim nevjerojatnom. Kako je tolika razina najsnažnije sile na Bliskom istoku moguća? Postoji mogućnost da se ne radi o nekompetentnosti nego planu. Ako pogledamo dublje u kontekst dugoročnih nastojanja i interesa Izraela i njegovog najvećeg podupiratelja SAD-a, možemo početi iscrtavati sliku na kojoj se ukrštavaju radikalno desne ideologije s krutim pragmatičnim interesima nacionalnih kapitala.
Masovne teritorijalne pretenzije?
Cionizam je svoj životni vijek započeo početkom 1890-ih kao marginalna pojava u političkom životu europskih Židova, inspirirana ranijim sekularnim nacionalističkim revolucijama. Većina predstavnika Judaizma u to je doba odbacivala ideje o povratku Židova u Palestinu, na temelju raznovrsnih razloga. Dio ultra-ortodoksnih rabina vodio se midrašem o izgnanstvu Židova kao kazni za povredu zavjeta koje će okončati tek po dolasku Mesije. Drugi su se sablažnjavali nad cionističkim sekularizmom. Rabini reformiranog judaizma su pak potpuno odbacili ideju o Židovima kao naciji i shvaćali se kao vjersku zajednicu. Cionizam je bio tek nešto popularniji među židovskim modernistima.
Većina židovske inteligencije tog vremena razmišljala je o rješenju "židovskog pitanja" u smislu bilo integracije ili asimilacije Židova u nacijama u kojima već žive kao najrepublikanskije i najdemokratskije rješenje. Popularan je bio i židovski autonomizam koji je zagovarao duhovnu državnost i samoupravljanje unutar tih nacija, tj. nacionalnu ili kulturalnu autonomiju, što su favorizirale ogromne međunarodne liberalne i socijalističke stranke tog vremena poput Folksparteija, Općeg židovskog radničkog Bunda i Sejmista, te židovskih komunističkih partija koje su bile sasvim neprijateljski nastrojene spram cionizma.
Nisu cionisti bili jedini među sekularnim židovskim političkim frakcijama koji su namjeravali pronaći i uspostaviti teritorijalnu nacionalnu domovinu za njih. Jednog od glavnih rivala cionizmu osnovali su Israel Zangwill i Lucien Wolff 1905. pod nazivom Židovska teritorijalna organizacija, sa ciljem pronalaženja alternative Palestini, koja je djelovala do 1925., nakon čega je raspuštena budući da je Britanija nakon komadanja Osmanskog carstva kroz Balfourovu deklaraciju obećala cionistima državu u Palestini. Ali u tih 20 godina ozbiljno su se istraživale mogućnosti diljem svijeta: Teksas, Aljaska, Angola, neka mjesta u Aziji i Australiji također.
Uz to je Isaac Nachman Steinberg 1935. osnovao Frayland-lige far Yidisher Teritoryalistisher Kolonizatsye, koja je bila anticionistička i razmatrala Ekvador, Surinam i ponovno Australiju. Presudni razlog neuspjeha svih tih pokušaja nije nedostatak entuzijazma nego antisemitizam onih kolonijalnih sila koje nisu željele imati Židove među sobom, čak ni kad bi kupili zemlju – npr. Kimberley plan koji je odbacio tadašnji australski premijer uz bipartizansku podršku (iako je 53% javnosti bilo za). Čak i među samim cionistima tijekom prva dva desetljeća pokreta nije postojalo jednodušje oko pitanja konačne destinacije nove židovske domovine.
Theodor Herzl, utemeljitelj cionističkog pokreta u njegovoj prvobitnoj koncepciji kao liberalističko-nacionalističke ideologije, od samog je početka pokušavao zadobiti patronat Britanskog carstva, tada najveće svjetske sile. Chaim Weizmann bio je najuspješniji cionistički agitator kod Britanaca, tražeći pomoć i protekciju u uspostavi židovske države, a zauzvrat im nudeći svoje upraviteljske, posredničke i predstavničke usluge među susjednim nacijama, te je kao takav kasnije bio instrumentalan u ostvarivanju Balfourove deklaracije. U tom kontektu može se shvatiti raniji tzv. ‘Ugandanski program’ britanskog kolonijalnog tajnika Josepha Chamberlaina. Ali i prije nego što je Chamberlain predložio Ugandu, Herzl je zapravo sam predlagao lokacije poput Cipra i Sinajskog poluotoka, pogotovo oko El Ariša. Iako je cionistički program sanjao o Jeruzalemu, Herzl je bio pragmatičan čovjek, nije se fokusirao samo na Palestinu nego i na okolne regije.
Na Šestom cionističkom kongresu, koji se održao 1903. u Baselu, Herzl je predstavio prijedlog i Kongres je glasovao za slanje grupe za utvrđivanje činjenica u istočnu Afriku s 295 delegata za i 178 protiv. Sve se raspalo godinu dana kasnije jer su Britanci povukli ponudu nakon oštre reakcije tamošnjih engleskih naseljenika. Tek nakon toga Ugandanski program biva formalno odbačen na Sedmom cionističkom kongresu. U svakom slučaju, neki su to vidjeli kao privremeno rješenje, a neki su se potpuno složili s tom idejom s obzirom na to da im je Palestina, kao dio Osmanskog carstva, u to vrijeme bila potpuno nedostižna.
Herzlova mapa Židovske države
Ugandanski program međutim nikako nije bio jedina razmatrana opcija. Prije toga, u Herzlovoj knjizi ‘Židovska država’, početni prijedlog kao alternativa Palestini poslužila mu je Argentina kao “jedna od najplodnijih zemalja na svijetu”. Kako bilo, britanski imperijalni interesi i porast nacizma/fašizma (ali i staljinističkog antisemitizma) u Europi i SSSR-u od cionističkog su pokreta na koncu učinili krovno političko usmjerenje među mnogim Židovima. Do 1930-ih opći ili politički cionizam raslojio su na laburistički cionizam Ben Guriona i revizionistički cionizam Ze’eva Jabotinskog. Jabotinski je inzistirao na formalnoj deklaraciji programa ‘krajnjeg cilja’ cionizma u vidu uspostave židovske države sa židovskom većinom na obje strane rijeke Jordan, dok je Ben Gurion zauzeo pragmatičniji, politički razboritiji i prepredeniji stav postepenog i strpljivog ostvarivanja cionističke vizije.
Iako suštinski predan istim ciljevima, cionistički se pokret 1935. raskolio oko načina njihovog ostvarivanja i Jabotinski je uspostavio Novu cionističku organizaciju. Ben Gurion je i tada zastupao potrebe etničkog čišćenja, “prisilnog transfera Arapa u Transjordan”, iako je zajedno s Weizmannom 1937. lobirao u korist cionističkog prihvaćanja plana particije Peelove komisije, uvjeravajući pritom cionističke delegate da su te granice privremene, tj. da je “prihvaćanje židovske države u samo jednom dijelu Palestine taktičko, samo početak, omogućavajući cionistima da razviju svoju ekonomsku snagu i naprednu vojsku koja će im omogućiti naseliti sve dijelove zemlje (pa čak i Transjordana)”, jer im komisija nudi prostor puno veći od onog kojeg trenutno posjeduju.
Obje su frakcije težile uspostavi Velikog Izraela, kojeg su doživljavale kao dogovorenog u sklopu Balfourove deklaracije. Jabotinski je pak otvoreno koketirao s fašističkim idejama i ne samo idejama, šaljući u Mussolinijevu Italiju na treniranje pripadnike Berata, jedne od revizionističkih omladinskih organizacija. Jabotinski je 1931., otcijepivši se od glavne cionističke paravojske pod kontrolom laburista – Hagane, osnovao terorističku skupinu Irgun Zvai Leumi, koja se borila protiv britanskih vlasti i bila odgovorna za poznate zločine poput bombardiranje Hotela kralja Davida u Jeruzalemu i Deir Yassin masakr.
Od Irguna se 1940. otcijepila još ekstremnija frakcija nazvana Lehi, poznatija kao Sternova banda – prema osnivaču Avrahamu Sternu – čiji članovi su sami sebe nazivali teroristima i po tome bili jedinstveni u svijetu. Stern se tijekom Drugog svjetskog rata nastavio boriti protiv Britanaca i pokušao sklopiti savez s Italijom i Njemačkom, nadajući se uspostaviti totalitarnu fašističku židovsku državu. Nakon njegove smrti 1942. Lehi se okreće Staljinu i jednako fašističkom nacional-boljševizmu. Skupina je za svoje terorističke napade kao nagradu 1949. od Izraela dobila amnestiju za sve zločine, a 1980. Izrael je uveo ‘Lehi vrpcu’, vojno odlikovanje kojim se nagrađuju djelovanja u borbi za uspostavljanje Izraela.