U ovome tekstu naš suradnik Karlo Mikić donosi vam povijesni pregled i prikazuje odnos Izraela prema Hamasu od 1980-ih do danas, odnos cionističkog pokreta prema Palestini od 1890-ih do danas, te odnos SAD-a prema Izraelu od početka Hladnog rata do danas.
Pomoću tih ključnih momenata iz povijesti argumentira da je trenutni genocid u Gazi rezultat američkih geopolitičkih interesa, te da SAD koristi stoljetne cionističke aspiracije kako bi ostvario kontrolu nad Bliskim istokom.
Ako niste do sada, svakako pročitajte i prvi tekst na ovu temu gdje se raspravlja o javnosti malo poznatim činjenicama koji okružuju sam napad Hamasa 7.10.2023. kao i njegovu bližu i dalju povijest.
Masovni propusti vlasti?
Naprotiv, napad 7.10.2023. ne bi se mogao dogoditi bez izraelske državne politike koja u kontinuitetu traje barem od sredine 1990-ih i Netanyahuovog prvog mandata, a u širem je smislu smještena u cionističkim doktrinama od samoga početka kolonizacije Palestine i odražavala se u politikama mnogih izraelskih vođa počevši sa Davidom Ben-Gurionom, preko Golde Meir i Menachema Begina, sve do i miljenika liberala poput Ehuda Olmerta i Ariela Sharona.
Izrael je financirao Hamas i prije samih njegovih početaka. General brigadir Yitzhak Segev koji je 1980-ih bio vojni upravitelj Gaze izjavio je kako je islamistički pokret bio favoriziran i podupiran po principu divide et impera, kako bi se oslabilo sekularnu Palestinsku oslobodilačku organizaciju (PLO) predvođenu Fatahom. Vlada bi njemu davala novac koji bi on onda prebacivao islamističkim džamijama. Izrael je podupirao islamiste još od kraja 1970-ih kao alternativu PLO-u, registrirajući i pomažući donacijama Islamski centar, islamističku humanitarnu organizaciju džihadističkog imama, šejha Ahmeda Yassina, koja je gradila džamije, klinike, klubove mladih, škole i knjižnice, a 1984. PLO je dojavio Izraelu da su se počeli i naoružavati.
Islamisti su često ulazili u nasilne sukobe s PLO-om, dok se službeni Izrael držao postrani. Međutim, Yassin je 1987. u jeku prve Intifade zajedno s još nekolicinom islamista suosnovao Hamas kao oružano krilo Muslimanskog bratstva. U to vrijeme Islamski centar je imao pod svojom kontrolom 40% džamija u Gazi i koristio ih kao logističku mrežu pri organiziranju islamističkog pokreta otpora i njegovih vojnih akcija. Prema Avneru Cohenu, bivšem službeniku koji se bavio vjerskim poslovima, Izrael je islamiste financirao još dvije godine, ne razumijevajući dinamiku koja se razvija.
Kada su napokon shvatili što su stvorili bilo je prekasno. Odonda traje rast Hamasa i polagana propast Fataha koji danas upravlja marionetskom i impotentnom Palestinskom Samoupravom. U međuvremenu se Izrael vodio tzv. ‘koncepcijom’ o dopuštanju Hamasu da operira kao rival Fatahu, uz povremenu ‘košnju trave’ kada bi se činilo da se previše razmahao. Već za vrijeme svog prvog mandata 1996. Netanyahu je započeo proces sabotiranja sporazuma iz Osla. Sharon je potom 2005. proveo unilateralno povlačenje iz Gaze , strateški manevar kojim je jednim udarcem trebao biti riješen rastući demografski problem, prebačen fokus sa kontinuiranog ilegalnog naseljavanja i bantuizacije Zapadne obale, te spremanja u ladicu mirovnog procesa i pregovora o uspostavi zasebne palestinske države.
Na izborima 2006. Hamas je osvojio većinu glasova, a Izrael i SAD odbili su priznati njegovu vladu. Zatim su počeli oružani sukobi između dva vodeća palestinska nacionalistička pokreta koji su završili 2007. pat pozicijom i političkom fragmentacijom preostalih palestinskih teritorija kada je Hamas zauzeo Gazu, a Fatah Zapadnu obalu. Iste godine Izrael je Gazu stavio pod potpunu zračnu, kopnenu i morsku blokadu, a financije su im blokirali i Palestinska Samouprava i Egipat. Dolaskom na vlast 2009. Netanyahu je ponovno započeo politiku poticanja zaoštravanja prekidajući sigurnosnu suradnju između IDF-a i Palestinske samouprave u borbi protiv Hamasa.
Sudbina mirovnog procesa je odonda sasvim zacementirana Netanyahuovim odbijanjem pregovora pod premisom nepostojanja ujedinjenog palestinskog političkog vodstva s kojim bi Izrael mogao pregovarati. Tijekom nekolicine kratkotrajnih izraelsko-gazanskih ratova Izrael je bombardiranjem ključnih infrastrukturnih i energetskih postrojenja Gazu učinio u potpunosti ovisnom o svojoj dobroj volji i Hamas je do 2018. došao na rub kolapsa. A onda je Netanyahu tome našao rješenje: “Svatko tko želi onemogućiti ostvarivanje palestinske države mora podržavati jačanje Hamasa i prebacivanje novca Hamasu (...). To je dio naše strategije - izolirati Palestince u Gazi od Palestinaca na Zapadnoj obali.” Netanyahu danas negira da je to rekao.
Još 2018. započeli su katarski financijski transferi pod Netanyahuovim pokroviteljstvom. Svakog mjeseca između sredine 2018. i listopada 2023. automobili su dovozili 30 milijuna dolara u gotovini. Netanyahu i tadašnji čelnik Hamasa Yahya Sinwar upustili su se u “proračunati rizik” daljnjeg oslabljivanja Fataha i pokapanja dvodržavnog rješenja pod krinkom brige za dobrobit naroda Gaze , iako je otpočetka bilo jasno da će katarski novac Hamas iskoristiti za vojne svrhe. Iste 2018. Hamas je pokušao okrenuti novi list i započeti s formalno-političkim putem zbog kojega je proglasio Fatah izdajnicima borbe za palestinsko oslobođenje. U prethodnoj je godini objavljena nova povelja pokreta prema kojoj Hamas provizorno pristaje na predokupacijske granice iz 1967. te uspostavlja jasnu razliku između svog odnosa prema Židovima kao suštinski bratskoj religiji i cionističkoj državi kao neprijateljskoj okupacijskoj sili.
U ožujku 2018. započeo je veliki niz demonstracija uz ogradu oko Gaze, koje su se održavale svakoga petka do prosinca 2019., nazvane Velikim maršom povratka, uglavnom mirnim i simboličkim prosvjedima koji su ubrzo zbog par slučajeva izoliranog nasilja i IDF-ovog poslovično disproporcionalnog vatrenog odgovora prestali biti toliko mirni. U tih 18 mjeseci ubijeno je 189 Palestinaca, od kojih su njih 29 do 40 bili militanti. Ubijeno je i 40-ak djece, a ranjeno je bilo (većinom teže) oko 13.000 Palestinaca, s time da je oko 1400 njih bilo pogođeno s 3-5 metaka. Za svo to vrijeme nekoliko je IDF-ovih vojnika bilo lakše ranjeno.
Svaki Hamasov pokušaj za političkim rješavanjem sukoba bio je ignoriran tijekom četiri godine, a onda je Sinwar 2021. započeo plan koji je kulminirao 7.10.2023. Izrael je u posjed tog plana koji broji oko 40 stranica, naslovljenog ‘Jerihonski zid’, precizno razrađenog i do u detalj praćenog, došao još 2022., ali su ga vojne i obavještajne službe odbacile kao nerealnu fantaziju, iako su primijetili “drastično povećavanje Hamasovih kapaciteta”, iako je u srpnju 2022. jedan obavještajni časnik Gaza Divizije pripremio prezentaciju pod naslovom “Plan masovne invazije Hamasa” zaključujući kako je ta “invazija najozbiljnija prijetnja s kojom se IDF-ove snage suočavaju u obrani [Izraela]”.
Godinu i pol prije napada u Gazi se na Hamas TV-u prikazivala serija o napadima na Izrael koja je dramatizirala plan napada. Mjesecima kasnije Sinwar je na ceremonijalnoj dodjeli nagrada producentima serije održao govor u kojemu je opisao seriju kao “neodvojivi dio onoga što pripremamo”, govoreći pritom o oružanim i obavještajnim aspektima plana.
Mimo toga, izraelske vojne i obavještajne službe odbacile mnoge dojave iz vlastitih redova. Ženska izvidnička jedinica u vojnoj ispostavi Nahal Oz, poznatija kao ‘spotterice’ – čije pripadnice su svoje uredovno vrijeme provodile za monitorima gledajući u kamere uperene u Gazu čiji su “svaki kamen, svako zrno pijeska” poznavale – u mjesecima prije napada više je puta očajnički raznim službenim kanalima upozoravala IDF-ovu vojnu hijerarhiju na velike promjene u Hamasovim vojnim aktivnostima, ponajprije velike vojne vježbe koje su simulirale proboj ograde i otmice taoca na vjerno rekonstruiranim modelima tenkova ali i granične zone i naselja, a zatim i svakodnevno slanje dronova oko granice.
Svi njihovi izvještaji i molbe bili su ignorirani – “Vi ste naše oči, ne glava koja odlučuje što s tim informacijama”, jedna od par preživjelih se prisjeća stava viših časnika. Spotterice su čak bile začuđene time koliko je Hamas neoprezan s otvorenošću svojih vježbi.
Scena iz Hamasove serije Qabdat al-Ahrar ‘Šaka slobodnjaka’
U ljeto prije napada u unutarnjim komunikacijskim kanalima izraelske vojno-obavještajne službe jedno od službenih lica u izraelskim medijima poznato samo kao ‘V’ skrenulo je pažnju svojih zapovjednika na Hamasov planirani napad. E-mailovi koje je prikupio Kesher 12 pokazali su da je par dana kasnije priložena evidencija već spomenutih Hamasovih vježbi. Neki od dužnosnika bili su “impresionirani informacijama” ali je jedan stariji dužnosnik skeptično odbacio Hamasove vježbe kao nerealne, iako se originalni dojavljivač i njegov kolega nisu složili s tom ocjenom, tvrdeći da se Hamas sprema za nešto veliko.
Drugi visoki dužnosnici među kojima i čelnik IDF-ove obavještajne Jedinice 8200 tvrdili su kako nisu upoznati s dotičnim mailovima. IDF je također ignorirao i dojave izraelskih civila. Menachem Gida iz kibbutza Netiv Ha’asarah desetljećima je koristio svoju satelitsku opremu kako bi više sati dnevno prisluškivao mreže u Gazi, prenoseći svoje informacije IDF-u. Od 2021. je, zajedno s još 26 drugih civila iz lokalnih mjesta samostalno organiziranih u WhatsApp grupu pod nazivom Field Security Operational Monitor obavještavao o istim činjenicama koje su navodile i spotterice, dok im otprilike šest mjeseci prije 7.10.2023. IDF nije ograničio mogućnost nadzora Hamasovih komunikacija.
Njihove dojave odbačene su kao “fantaziranje”. Grupa je nastavila pratiti aktivnosti koliko je mogla, a četiri dana prije Hamasove operacije njihovu dojavu o “glasnoj vježbi vrlo blizu granice, koja je uključivala lansiranje projektila, upadanje u Izrael i otimanje vojnika” objavio je izraelski medij Kan 11. Tri tjedna prije napada grupa vojnika iz Gaza divizije dostavila je izvješće o Hamasovom planu napada, nazvanom ‘Detaljni trening upada od početka do kraja’ koje je primio i odignorirao barem jedan stariji obavještajni časnik. Jedan od vojnika uključenih u izradu izvješća, komentirajući situaciju izjavio je nakon 7.10.2023. da mu dolazi da “plače, vrišti, proklinje”.
Otprilike oko tjedan i pol prije 7.10. tri izraelska nadzorna balona nad Gazom, ključna za promatranje situacije, srušena su. IDF je isprva držao kako se radi o tehničkom kvaru, da bi potom uzeo u obzir mogućnost da ih je Hamas onesposobio. Jedan je pao u Gazi, dva u Izraelu. IDF ih nije popravljao. Tjedan dana prije napada tadašnji zapovjednik Gaza Divizije Avi Rosenfeld obaviješten je o ogromnom porastu vježbi Hamasovih Nukhba komandosa i šest bataljuna koji su trenirali jednom do dvaput tjedno u sjevernoj Gazi i kod Khan Younisa na jugu. Rosenfeld je zaključio kako se situacija ipak smiruje. Tri dana prije napada egipatske tajne službe obavijestile su svoje izraelske kolege o skorosti napada. Opet ništa. Netanyahu negira da se to ikada dogodilo.
Par dana prije napada IDF je preraspodijelio dvije skupine komandosa sa oko 100 vojnika u palestinski gradić Huwara na Zapadnoj obali, kako bi zaštitili ilegalne naseljenike koji su tamo divljali. Glasnogovornik IDF-a admiral Daniel Hagari izjavio je ujedno kako je ta preraspodijela bila sasvim rutinska i da IDF istražuje što se tu točno dogodilo. Čak je i CIA 5.10.2023. govorila o povećanoj mogućnosti Hamasovog napada, a dan prije napada “američki su dužnosnici cirkulirali izvještaj iz Izraela koji je pokazivao neobičnu aktivnost Hamasa”, a diplomati nekih od arapskih zemalja žalili su se kako su godinu i pol dana neprestano upozoravali Washington o stalnom gomilanju oružja i problemima koji će dovesti do eksplozije iz Gaze.
U ponoć 7.10. izraelska tajna služba Shin Bet primijetila je aktivaciju nekoliko desetaka izraelskih SIM kartica u Gazi. Čelnici IDF-a i Shin Beta informirani su o tome u 1:30 i 3:30, te su u to vrijeme održavali sigurnosne konzultacije. Major general Aharon Haliva, čelnik Obavještajnog Direktorata, također je obavješten o tome oko 3:00 ali je u to vrijeme bio na godišnjem odmoru. Čelnik Shin Beta Herzi Halevi zaključio je kako situacija nije toliko alarmantna da se o njoj ne bi moglo nastaviti raspravljati ujutro.
Pa ipak, iako vojno osoblje u Erezu, Nahal Ozu i Kissufimu nitko o tome nije obavijestio, IDF i Shin Bet poslali su tu noć svoje specijalne timove i komando jedinice na jug, a mobilizirana su bila i tri drona te jedan borbeni helikopter. U 4 ujutro odlučeno je “pograničnim zajednicama poslati upozorenje zbog straha o mogućoj infiltraciji”, ali ni tada vojno osoblje u tim objektima nije bilo obaviješteno. Sve ove propuste izraelska vojska istražuje i pravovremeno će, nakon kraja rata, obavijestiti javnost o svojim zaključcima. Uostalom, sve je ionako bilo rutinski i nitko ništa nije mogao znati.
Još 2021. Izrael je razoružao pogranična naselja zbog zabrinutosti od “krađe oružja” iako je u sedam prethodnih godina tek šest komada oružja ukradeno u tim zajednicama, dok je unutar samog IDF-a ukradeno njih više stotina. Istovremeno naseljenici u Zapadnoj obali slobodno su se naoružavali do zuba. Lajtmotiv razgovora sa pograničnim stanovnicima je ogorčenost i osjećaj da su ih država i vojska napustili. Štošta se u Izraelu krivi za takvu situaciju, od prekomjernog oslanjanja na tehnološka rješenja, pretvaranja vojske u policiju, podcjenjivanja palestinskih snaga i inkompetencije, patrijarhalne zatucanosti zapovjednog lanca, mentalitetom krda i uljuljkanošću u nadmoć i vjerom da je prijetnja iz Gaze neutralizirana, do političke klime oko vlasti i želje za nezamjeranjem Netanyahuovoj partijskoj politici, iako iako su se izraelski vojni obavještajci desetljećima ponosili prakticiranjem đavoljeg advokata i kultivacijom gledišta oprečnih dominantnom mnijenju.
Sam Netanyahu se pak brani time da ga vojno-obavještajne službe nisu na vrijeme ni o čemu obavijestile, iako je osobno primio pismo čelnika istraživačke divizije vojnih obavještajaca brigadira generala Amita Saara prvo u ožujku, a zatim u srpnju 2023. o visokoj mogućnost skorašnjeg napade od strane Hamasa, Islamskog džihada, Hezbollaha i Irana. Netanyahuov odgovor na to bio je otpuštanje ministra obrane Yoava Gallanta koji je objavio to pismo u javnosti. Netanyahu se za to vrijeme bavio svojom okupacijskom kampanjom mekog pokoravanja Zapadne obale, gdje su bila raspoređena 21-22 IDF-ova bataljuna, pet puta više nego na granici s Libanonom i deset puta više nego na granici s Gazom. Za usporedbu, IDF-ova prisutnost do sredine 2022. iznosila je 15 bataljuna.
Tko je, dakle odgovoran? Netanyahu? Vojska? Vojno-obavještajne službe? Zašto odgovorni nisu niti jednom reagirali na čitav niz najrazličitijih dojava o Hamasovom napadu? Je li Netanyahu zaista bio neinformiran, a vojska ga se bojala informirati? Ili se radi o nečem drugom? Ovi događaju mogu izgledati bizarno, iako iz njih izrastaju obrasci čija se slučajnost doima sasvim nevjerojatnom. Kako je tolika razina najsnažnije sile na Bliskom istoku moguća? Postoji mogućnost da se ne radi o nekompetentnosti nego planu. Ako pogledamo dublje u kontekst dugoročnih nastojanja i interesa Izraela i njegovog najvećeg podupiratelja SAD-a, možemo početi iscrtavati sliku na kojoj se ukrštavaju radikalno desne ideologije s krutim pragmatičnim interesima nacionalnih kapitala.
Masovne teritorijalne pretenzije?
Cionizam je svoj životni vijek započeo početkom 1890-ih kao marginalna pojava u političkom životu europskih Židova, inspirirana ranijim sekularnim nacionalističkim revolucijama. Većina predstavnika Judaizma u to je doba odbacivala ideje o povratku Židova u Palestinu, na temelju raznovrsnih razloga. Dio ultra-ortodoksnih rabina vodio se midrašem o izgnanstvu Židova kao kazni za povredu zavjeta koje će okončati tek po dolasku Mesije. Drugi su se sablažnjavali nad cionističkim sekularizmom. Rabini reformiranog judaizma su pak potpuno odbacili ideju o Židovima kao naciji i shvaćali se kao vjersku zajednicu. Cionizam je bio tek nešto popularniji među židovskim modernistima.
Većina židovske inteligencije tog vremena razmišljala je o rješenju "židovskog pitanja" u smislu bilo integracije ili asimilacije Židova u nacijama u kojima već žive kao najrepublikanskije i najdemokratskije rješenje. Popularan je bio i židovski autonomizam koji je zagovarao duhovnu državnost i samoupravljanje unutar tih nacija, tj. nacionalnu ili kulturalnu autonomiju, što su favorizirale ogromne međunarodne liberalne i socijalističke stranke tog vremena poput Folksparteija, Općeg židovskog radničkog Bunda i Sejmista, te židovskih komunističkih partija koje su bile sasvim neprijateljski nastrojene spram cionizma.
Nisu cionisti bili jedini među sekularnim židovskim političkim frakcijama koji su namjeravali pronaći i uspostaviti teritorijalnu nacionalnu domovinu za njih. Jednog od glavnih rivala cionizmu osnovali su Israel Zangwill i Lucien Wolff 1905. pod nazivom Židovska teritorijalna organizacija, sa ciljem pronalaženja alternative Palestini, koja je djelovala do 1925., nakon čega je raspuštena budući da je Britanija nakon komadanja Osmanskog carstva kroz Balfourovu deklaraciju obećala cionistima državu u Palestini. Ali u tih 20 godina ozbiljno su se istraživale mogućnosti diljem svijeta: Teksas, Aljaska, Angola, neka mjesta u Aziji i Australiji također.
Uz to je Isaac Nachman Steinberg 1935. osnovao Frayland-lige far Yidisher Teritoryalistisher Kolonizatsye, koja je bila anticionistička i razmatrala Ekvador, Surinam i ponovno Australiju. Presudni razlog neuspjeha svih tih pokušaja nije nedostatak entuzijazma nego antisemitizam onih kolonijalnih sila koje nisu željele imati Židove među sobom, čak ni kad bi kupili zemlju – npr. Kimberley plan koji je odbacio tadašnji australski premijer uz bipartizansku podršku (iako je 53% javnosti bilo za). Čak i među samim cionistima tijekom prva dva desetljeća pokreta nije postojalo jednodušje oko pitanja konačne destinacije nove židovske domovine.
Theodor Herzl, utemeljitelj cionističkog pokreta u njegovoj prvobitnoj koncepciji kao liberalističko-nacionalističke ideologije, od samog je početka pokušavao zadobiti patronat Britanskog carstva, tada najveće svjetske sile. Chaim Weizmann bio je najuspješniji cionistički agitator kod Britanaca, tražeći pomoć i protekciju u uspostavi židovske države, a zauzvrat im nudeći svoje upraviteljske, posredničke i predstavničke usluge među susjednim nacijama, te je kao takav kasnije bio instrumentalan u ostvarivanju Balfourove deklaracije. U tom kontektu može se shvatiti raniji tzv. ‘Ugandanski program’ britanskog kolonijalnog tajnika Josepha Chamberlaina. Ali i prije nego što je Chamberlain predložio Ugandu, Herzl je zapravo sam predlagao lokacije poput Cipra i Sinajskog poluotoka, pogotovo oko El Ariša. Iako je cionistički program sanjao o Jeruzalemu, Herzl je bio pragmatičan čovjek, nije se fokusirao samo na Palestinu nego i na okolne regije.
Na Šestom cionističkom kongresu, koji se održao 1903. u Baselu, Herzl je predstavio prijedlog i Kongres je glasovao za slanje grupe za utvrđivanje činjenica u istočnu Afriku s 295 delegata za i 178 protiv. Sve se raspalo godinu dana kasnije jer su Britanci povukli ponudu nakon oštre reakcije tamošnjih engleskih naseljenika. Tek nakon toga Ugandanski program biva formalno odbačen na Sedmom cionističkom kongresu. U svakom slučaju, neki su to vidjeli kao privremeno rješenje, a neki su se potpuno složili s tom idejom s obzirom na to da im je Palestina, kao dio Osmanskog carstva, u to vrijeme bila potpuno nedostižna.
Herzlova mapa Židovske države
Ugandanski program međutim nikako nije bio jedina razmatrana opcija. Prije toga, u Herzlovoj knjizi ‘Židovska država’, početni prijedlog kao alternativa Palestini poslužila mu je Argentina kao “jedna od najplodnijih zemalja na svijetu”. Kako bilo, britanski imperijalni interesi i porast nacizma/fašizma (ali i staljinističkog antisemitizma) u Europi i SSSR-u od cionističkog su pokreta na koncu učinili krovno političko usmjerenje među mnogim Židovima. Do 1930-ih opći ili politički cionizam raslojio su na laburistički cionizam Ben Guriona i revizionistički cionizam Ze’eva Jabotinskog. Jabotinski je inzistirao na formalnoj deklaraciji programa ‘krajnjeg cilja’ cionizma u vidu uspostave židovske države sa židovskom većinom na obje strane rijeke Jordan, dok je Ben Gurion zauzeo pragmatičniji, politički razboritiji i prepredeniji stav postepenog i strpljivog ostvarivanja cionističke vizije.
Iako suštinski predan istim ciljevima, cionistički se pokret 1935. raskolio oko načina njihovog ostvarivanja i Jabotinski je uspostavio Novu cionističku organizaciju. Ben Gurion je i tada zastupao potrebe etničkog čišćenja, “prisilnog transfera Arapa u Transjordan”, iako je zajedno s Weizmannom 1937. lobirao u korist cionističkog prihvaćanja plana particije Peelove komisije, uvjeravajući pritom cionističke delegate da su te granice privremene, tj. da je “prihvaćanje židovske države u samo jednom dijelu Palestine taktičko, samo početak, omogućavajući cionistima da razviju svoju ekonomsku snagu i naprednu vojsku koja će im omogućiti naseliti sve dijelove zemlje (pa čak i Transjordana)”, jer im komisija nudi prostor puno veći od onog kojeg trenutno posjeduju.
Obje su frakcije težile uspostavi Velikog Izraela, kojeg su doživljavale kao dogovorenog u sklopu Balfourove deklaracije. Jabotinski je pak otvoreno koketirao s fašističkim idejama i ne samo idejama, šaljući u Mussolinijevu Italiju na treniranje pripadnike Berata, jedne od revizionističkih omladinskih organizacija. Jabotinski je 1931., otcijepivši se od glavne cionističke paravojske pod kontrolom laburista – Hagane, osnovao terorističku skupinu Irgun Zvai Leumi, koja se borila protiv britanskih vlasti i bila odgovorna za poznate zločine poput bombardiranje Hotela kralja Davida u Jeruzalemu i Deir Yassin masakr.
Od Irguna se 1940. otcijepila još ekstremnija frakcija nazvana Lehi, poznatija kao Sternova banda – prema osnivaču Avrahamu Sternu – čiji članovi su sami sebe nazivali teroristima i po tome bili jedinstveni u svijetu. Stern se tijekom Drugog svjetskog rata nastavio boriti protiv Britanaca i pokušao sklopiti savez s Italijom i Njemačkom, nadajući se uspostaviti totalitarnu fašističku židovsku državu. Nakon njegove smrti 1942. Lehi se okreće Staljinu i jednako fašističkom nacional-boljševizmu. Skupina je za svoje terorističke napade kao nagradu 1949. od Izraela dobila amnestiju za sve zločine, a 1980. Izrael je uveo ‘Lehi vrpcu’, vojno odlikovanje kojim se nagrađuju djelovanja u borbi za uspostavljanje Izraela.
Jabotinski s vođama Betara u Varšavi
Čemu sva ova povijest? Iz dva razloga. Prvi je da se skine aura nevinosti i legitimnosti sa laburističkog cionizma koji nikada nije bio dio ljevice, jednako kao što današnje tzv. socijalističke stranke u Bugarskoj, ogrezle o nacionalizam i šovinizam nisu dio ljevice. Laburisti su Izraelom vladali do 1977., a nakon toga počinje era u kojoj dominiraju stranke nasljednice Jabotinskijevog revizionizma. Drugi je da se istakne upravo taj kontinuitet. Naime, nakon uspostave Izraela Irgun se rebrandirao u političku stranku Herut, koju je osnovao Menachem Begin. Spominjanje pretenzija na Jordan počelo se napuštati 1965. nakon spajanja sa Liberalnom strankom i pretvaranjem Heruta u Gahal. Gahal i još tri manje nacionalističke stranke spojile su se 1973. i formirale Likud. Begin 1977. postaje prvi Likudov premijer. Od onda se Likudove teritorijalne aspiracije i shvaćanje Velikog Izraela (barem eksplicitno) odnose na područje bivšeg palestinskog mandata koji uključuje Zapadnu obalu i Gazu.
Netanyahu, sin nekadašnjeg Jabotinskijevog tajnika, u tome nije iznimka. Međutim, kako desnica uvijek teži desnije i teži totalnoj dominaciji, tako su posljednjih godina ponovno u izraelski mainstream isplivale maksimalističke tendencije. Njihovo trenutno lice je ministar Smotrich. U dokumentarcu na platformi Arte ‘Israel: Extremists in Power’ Smotrich u intervjuu samozadovoljno govori kako je “budućnost Jeruzalema da se proširi do Damaska”, te da će Izrael malo po malo osvajati teritorije Egipta, Libanona, Jordana, Sirije, Iraka i Saudijske Arabije. Smotrich je 2023. u Parizu na skupu posvećenom Jabotinskom snimljen kako drži govor za katedrom ukrašenom emblemom revizionističke mape Izraela koja uključuje i Jordan, ali ono o čemu je govorio u dokumentarcu još je širi koncept izraelskog maksimalizma i referira se na biblijsko obećanje Obećane zemlje Abrahamu, tj. da će njegovo potomstvo u nasljedstvo dobiti svu zemlju između “egipatske rijeke i Eufrata” . To međutim nije nikakva novotarija izraelske ekstremne desnice – tim se konceptom vodio još i sam Herzl.
I taj je koncept itekako rasprostranjen među izraelskom desnicom, tj. većinom izraelskog društva. Jedna instanca tog maksimalizma je i kontroverzna slikovnica ‘Alon i Libanon’ profesora Amosa Azarije iz ultra-desne mesijanske grupe Uri Tzafon (‘Probudi se sjevere’) koja potiče normaliziranje izraelskog naseljavanja Libanona i imputiranje čežnje za time djeci od najmlađe dobi. Smotrich i njegov fašistički kolega, ministar nacionalne sigurnosti Itamar Ben-Gvir – otvoreni rasist poznat po tome što je u svome domu držao uokvirenu fotografiju fanatičnog terorista i masovnog ubojice Barucha Goldsteina (a oportunistički ju je “pristao ukloniti” tek 2020. kako bi ušao u Knesset, tj. parlament), te u više navrata pištoljem prijetio nenaoružanim arapskim civilima i koji je direktno optužen za udvostručenje broja ubijenih Arapa u 2023. – najčešće se navode kao elementi ekstremne desnice u trenutnoj Netanyahuovoj vladi.
Ali to je eufemizam koji podcjenjuje ostale članove vlade. Orit Strook, ministrica (ilegalnih) naselja i nacionalnih misija, htjela je pod krinkom religijske savjesti liječnicima na diskreciju ostaviti hoće li ili ne liječiti gej populaciju. Također je glasove unutar izraelske službe sigurnosti koji su divljanja ekstremističkih naseljenika prozvali terorističkima usporedila s plaćenicima Grupe Wagner, a za SAD rekla kako “ne zaslužuje biti nazivan prijateljem Izraela”.
Izraelska ministrica ženskog napretka May Golan prije godinu dana rekla je “nije me briga za Gazu, doslovno me nije briga”, a ove veljače tijekom jednog govora u parlamentu izjavila je kako se “osobno ponosi ruševinama Gaze” te da “će svako dijete, čak i za 80 godina od sad, pričati svojoj unučadi o tome što su Židovi napravili”.
Yariv Levin, ministar pravosuđa (koji je bio pokretač prijedloga za podrivanje pravosudnog sustava) poznat je kao anti-arapski rasist, te zagovara postepenu aneksiju Zapadne obale na koju “Izrael ima apsolutno pravo” i tjeranje palestinskog stanovništva, a u srpnju ove godine je branio devetoricu vojnika koji su snimljeni kako metalnom šipkom siluju palestinskog zarobljenika.
Ministar odnosa s dijasporom Amichai Chikli nazvao je Palestinsku Samoupravu neonacističkim entitetom, optužio Georgea Sorosa – koji je inače antisemitima meta kao orkestrator raznih politika kojima Židovi upravljaju iz sjene – za pokroviteljstvo udruga koje mrze Židove i Izrael, a u rujnu je izjavio da IDF ima pravo preuzeti dijelove Libanona “iz kojih je moguće lansirati projektile u Izrael”.
Avi Dicther, ministar poljoprivrede i bivši direktor Shin Beta optužen za ratne zločine, izjavio je u studenome prošle godine: “Sada vršimo nakbu Gaze. S operativnog gledišta rat se ne može voditi – kako ga IDF želi voditi u Gazi – s masama između tenkova i vojnika (...) Gaza nakba 2023. Tako će to završiti.”.
Schlomo Karhi, ministar komunikacija, početkom ove godine sudjelovao je na konferenciji o izraelskoj kolonizaciji Gaze na kojoj je rekao “Moramo naseliti Gazu, sa obrambenim snagama i naseljenicima koji će omotati njih i ovu zemlju ljubavlju. (...) Imamo obavezu djelovati, za naše dobro i dobro čak i onih neinvolviranih civila, [dovesti do] voljne emigracije – čak i ako ovaj rat, na koji su nas natjerali, pretvori tu voljnu migraciju u situaciju “Prisili ga dok ne kaže “Želim to napraviti””.
Bivši ministar obrane Yoav Gallant, za kojim je (zajedno s Netanyahuom) Međunarodni kazneni sud izdao tjeralicu zbog ratnih zločina, na početku izraleske invazije izjavio je “naredio sam potpunu opsadu pojasa Gaze. Neće biti ni struje, ni hrane, ni vode, ni goriva. Sve je isključeno. Borimo se protiv ljudskih životinja i tako ćemo i postupati”.
Njegov nasljednik Israel Katz, još je jedan vokalni protivnik ikakve palestinske državnosti i zagovara aneksiju njihovih preostalih teritorija (i okupiranog dijela Sirije) na temelju izraelskog “prava na tu zemlju”, zagovarao državno atentiranje vođa nenasilnog palestinskog anti-okupacijskog pokreta BDS (bojkot, deinvestiranje, sankcije).
Ministar ekonomije Nir Barkat također je javno podržao devetoricu vojnika silovatelja. Ministrica znanosti i tehnologije Gila Gamliel predložila je humanitarno raseljavanje Palestinaca iz Gaze u Kongo. Izraelski ministar baštine Amichai Eliyahu, još jedan pobornik aneksije i branitelj silovanja Palestinaca, predložio je nuklearni napad na Gazu, te izjavio kako je Sjeverna Gaza ljepša nego ikad, kako je sjajno dizati sve u zrak, kako će, kada napokon završe s ovim, zemlje Gaze podijeliti vojnicima i ilegalnim naseljenicima koji su živjeli na njenom jugozapadu prije Sharonovog povlačenja, a za Palestince je rekao da “odu u Irsku ili pustinje, neka čudovišta iz Gaze sama sebi nađu rješenje” te da “u Gazi nema nevinih civila”.
Miri Regev, ministrica transporta, nacionalne infrastrukture i cestovne sigurnosti, usprotivila se uhićenjima devetorice vojnika silovatelja kao opasnom potezu koji “zadovoljava naše neprijatelje”. Završimo ovaj niz s donedavnom ministricom informacija Galit-Distel Atbaryan, poznatoj po izjavi da autizam ne postoji, nakon Hamasovog je napada objavila: “Izbrišite Gazu sa lica Zemlje. Neka gazanska čudovišta pohrle k južnoj granici i pobjegnu u Egipat, ili umru. I neka umru na loš način. Gaza treba biti izbrisana s mape, a vatra i kamenje na glave nacista u Judeji i Samariji . Židovski gnjev treba protresti svijet. Trebamo okrutan, osvetoljubiv IDF ovdje. Bilo što manje je nemoralno”.
Što se tiče opozicije, u trenutnom sastavu parlamenta većinu vodi centristička stranka Yesh Atid populista Yaira Lapida koji podržava dvodržavno rješenje, ali na način da Izraelci zadrže velike blokove naselja i čitav Jeuzalem unutar Izraela, pod načelom “maksimum Židova na maksimalnoj zemlji sa maksimalnom sigurnošću i minimumom Palestinaca”. Yair Golan, veliki kritičar naseljeničkog nasilja vodi stranku Demokrati, nastalu spojem dviju socijaldemokratskih stranaka, te podržava dvodržavno rješenje uz zadržavanje većine naseljeničkih blokova.
Jedine židovske stranke koje podržavaju demoliciju naselja i evakuaciju naseljenika okupljene su u koaliciji Hadash predvođene strankom Maki, tj. izraelskom komunističkom partijom. Ukupno stranke koje traže kraj okupacije i razmontiranja ilegalnih naselja čine 5 od 120 mjesta u parlamentu, a ako tome dodamo stranke koje potpisuju neku sklerotičnu verziju palestinske državnosti ta brojka diže se na 38, dakle nešto manje od trećine. Politička demagogija vjerno prati kucanje nacionalnog bila. Prema podacima Pew Research Centra objavljenima 19.5. ove godine, tek 19% Izraelaca mislilo je da je IDF-ov odgovor na 7.10. otišao predaleko – 39% držalo je da je trenutna mjera taman, a 34% da bi IDF trebao Gazu napasti još jače – tj. 79.5% Izraelaca odobravalo je trenutnu razinu uništenja Gaze. Nasuprot tome 69% njih izrazilo je jaku ili ekstremnu zabrinutost zbog duljine trajanja rata, a 61% njih zbog moguće regionalne eskalacije.
Anketa konzervativnog portala Times of Israel objavljena uoči godišnjice Hamasovog napada pokazala je odnos od 45% naprema 43% izraelskih Židova za završetak rata ili njegovo nastavljanje. U usporedbi s time, 62% izraelskih građana smatra da bi povratak taoca trebao biti glavni cilj rata (od čega 47% čine izraelski Židovi), dok 29% smatra uništenje Hamasa glavnim ciljem (tj. 23.4% Židova). Iako ne mare previše za narod Gaze na čije postojanje bi često lako i zaboravili u izostanku Hamasovih napada, gotovo polovica izraelskih Židova više ne želi rat.
A najglasniji među njima još od proljeća su obitelji i rodbina taoca, koji redovito organiziraju prosvjede s ciljem postizanja dogovora za oslobađanje svojih najmilijih i okončanje rata. Na njihovom vrhuncu ti su prosvjedi brojali stotine tisuća ljudi, a samo u Tel Avivu bilo se okupilo preko pola milijuna. Tko zna koliko je od tih taoca uopće više među živima – oni pušteni za vrijeme primirja prije godinu dana svjedočili su da im je glavnu opasnost po život predstavljalo neumorno izraelsko bombardiranje. Nakon što su iskorišteni kao povod totalnom razaranju Gaze ostali su praktički zanemareni od strane izraelske države, opsjednute teritorijalnim pohodom i perpetuacijom kriznog stanja koje je jedino što Netanyahua i dalje drži na vlasti.
Imajući ovo sve na umu, nemoguće je ne vidjeti teritorijalni ekspanzionizam kao inherentan dio logike cionizma. Ali Izrael je desetljećima potiho radio na slabljenju i iscrpljivanju palestinskih snaga. Iako se Netanyahuova vlast oduvijek zasnivala na politici podjela i zaoštravanja, a zajedno s njim izraelska i američka vojna industrija neprestano profitirale od militariziranog statusa quo, ipak je bio održavan upravo taj status quo.
Američki predsjednici do sada su u više navrata prijetili obustavom vojne i financijske pomoći Izraelu ako bi prešao određene crvene linije. Nasuprot tome, sve crvene linije Joea Bidena pokazale su se kao najobičnija farsa kojoj bi uvijek slijedile salve zakletvi vječnoj vjernosti i potpore Izraelu. Što je sada drugačije? I ako Izrael, kao što smo vidjeli, niti garantira sigurnost, niti promiče interese vlastitog stanovništva, čiju onda sigurnost garantira, čije interese promiče?
Masovni profiti?
Iako je američki predsjednik Harry Truman bio prvi koji je neformalno priznao novostvorenu izraelsku državu 1948., 11 minuta nakon njenog proglašenja, SAD i Izrael nisu oduvijek išli skupa kao prst i nokat. Glavni vanjskopolitički utjecaj na Izrael je prvih godina pod laburističkim vladama bio SSSR, koji ga je formalno gledano prvi priznao.
Kako su se 1950-ih i početkom 1960-ih SSSR i SAD natjecali za utjecaj nad arapskim zemljama koje su se borile za neovisnost od britanskog i francuskog kolonijalizma, tako Izrael nije imao mnogo za ponuditi. Ali skretanje socijalistički-orijentiranog arapskog nacionalizma od SAD-a promijenilo je te odnose. Napokon, nakon Šestodnevnog rata 1967. kada je pobijedio udružene arapske snage i okupirao Zapadnu obalu, Gazu, Sinaj i Golansku visoravan SAD prepoznaje izuzetan potencijal Izraela kao države koja bi od SSSR-ovog utjecaja branila njegove imperijalističke interese u regiji.
Jason Farbman u Jacobinu navodi da je u godini prije rata “ukupna SAD-ova pomoć Izraelu bila 23,7 milijuna dolara. Nakon njega, SAD-ova podrška skočila je na 106 milijuna godišnje.” Izrael je time dobio potrebno financiranje, a SAD čuvanje vlastitih interesa u najvažnijoj regiji svijeta bez slanja vlastite vojske i vjernu mušteriju svojim proizvođačima oružja.
Ta se dinamika razvila u svoju punu formu nakon 1973. nakon Jomkipurskog rata. Izraelske obavještajne službe su i tada, slično kao i ovaj put, godinu dana unaprijed saznale da Egipat i Sirija planiraju napasti kako bi dobile nazad svoje okupirane teritorije i premijerka Meir je htjela provesti preventivni napad. Tadašnji državni tajnik SAD-a Henry Kissinger ucijenio ju je rekavši da ako Izrael kao agresor napadne prvi, SAD Izraelu neće pomoći u ratu. Tako je Meir odlučila čekati, a zatim je uz pomoć SAD-a IDF prevagnuo. To je bio početak simbioze SAD-a i Izraela, manifestirane kroz taktiku dobar/loš policajac u kojoj Izrael dobiva pune ruke oružja dok god sluša SAD, a SAD igra ulogu korekcije Izraela.
Farbman opet navodi: “U 1973. ukupna SAD-ova pomoć Izraelu stajala je na 492,8 milijuna dolara. Iduće godine, financiranje je eksplodiralo na 2,6 milijarde – povećanje od 530 posto.” Do kraja Hladnog rata Izrael je služio kao protuteža SSSR-ovom utjecaju u regiji.
Što je to međutim tako važno u Bliskom istoku? Zašto je to SAD-u bio najvažnija regija na svijetu? Jednostavan odgovor je nafta. Kompliciraniji odgovor su energetski tokovi i trgovačke rute. Tri prolazne točke morske trgovine nalaze se oko arapskog poluotoka: Sueski kanal, Bab el-Mandeb i Hormuški tjesnac.
Kroz Sueski kanal prolazi 30% svjetskih trajekata s kontejnerima i 12% svjetske trgovine. Bab el-Mandeb je put do njega, a kroz Hormuški tjesnac prolazi 21% svjetske trgovine naftom i 20% LNG-a. SAD odavno Iran smatra ekonomskim rizikom zbog mogućnosti kontrole, tj. zatvaranja Hormuškog tjesnaca. Dodatno, ti pomorski putevi zajedno s kopnenim putem kroz Iran igraju veliku ulogu u kineskoj Inicijativi pojas i put.
Prošle godine je SAD najavio gradnju alternativnog trgovačkog puta koji bi išao od Indije i prolazio Izraelom. Od svrgavanja iranskog premijera Mohammeda Mossadegha 1953. do Iranske revolucije 1979. SAD je kroz savez sa Saudijskom Arabijom i marionetsku vlast diktatorskog iranskog šaha kontrolirao ulaz i izlaz s Bliskog istoka, nazivajući ih stupovima blizancima regionalne sigurnosti. Nakon toga Iran mu je ostao vječiti trn u oku. Mimo toga, Iran je 1979. prekinuo diplomatske odnose s Izraelom i prozvao ga uzrokom svih zala na Bliskom istoku.
Kao glavni adut za stabiliziranje američkih interesa, Izrael je sigurno jedan od ključnih faktora destabilizacije u regiji. Utjecaj SAD-a međutim slabi zbog rasta kineske ekonomije, koja sada čini najvećeg trgovačkog partnera Saudijskoj Arabiji i najvećeg svjetskog uvoznika nafte. I u tome se krije pravi razlog trenutnog američkog zatvaranja očiju pred izraelskim genocidom. Neki analitičari pokušavali su objasniti trenutnu fanatičnu podršku Izraelu Bidenovim nepokolebljivim cionističkim uvjerenjima , drugi govore o moćnom izraelskom lobiju, a treći pokazivanje moći nesigurne supersile pred geopolitičkim rivalima. Ali činjenica je da Biden ne bi bio tamo gdje je da ne podržava Izrael, a teza da SAD podržava Izrael nauštrb vlastitih interesa je ujedno neozbiljna i zalazi na teren antisemitizma.
Radi se jednostavno o tome da je američki kapital u škripcu s dvije strane: kada se izuzme financijski sektor, profitna stopa američkih firmi je u padu od 2012. i ekonomija, kako SAD-a tako i njegovih G7 partnera, konstantno usporava, dok Kina (iako također usporava) još uvijek raste dovoljno brzo da bi kroz naredno desetljeće i pol mogla u potpunosti zasjeniti SAD. Ako tome dodamo i informaciju da Kina vodi u tehnološkoj utrci sa SAD-om, vidimo kako carstvo koje je još polovicom 2000-ih prošlo svoj zenit očajnički pokušava zadržati i reasertirati svoju globalnu dominaciju.
U tom se kontekstu trenutno puštanje Izraela da se razmahuje napadajući uz Gazu i Libanon, Siriju i Iran slaže također s politikom prema Ukrajini u strategiji pokušaja oslabljivanja kineskih saveznika, u prvom redu Irana i Rusije, i kontinuiranog zaoštravanja odnosa s Kinom oko Južnog kineskog mora i Tajvana. Ako SAD ne potuče Kinu sada dok još ima šansu, do kraja ovog stoljeća past će u irelevantnost i doživjeti sudbinu Velike Britanije, jer s obzirom na deindustrijalizaciju koja se odvijala posljednjih pet desetljeća, onog trenutka kada kineske firme postaju profitabilnije američkom financijskom kapitalu, tad će se odliti iz SAD-a.
Aspiracije SAD-a za kontrolom svijeta za sada se poklapaju s aspiracijama Izraela za kontrolom Palestine i šire regije. Hoće li to tako potrajati? Znakovi da se SAD sprema na rat s Iranom već dugo su tu. Sve što iranski režim čini demonizira se i predstavlja kao iracionalno već desetljećima, i svaki spomen Irana u medijima posebno naglašava njegovo “sponzorstvo terorizma u regiji”. Umirovljeni američki general Wesley Clark u svojoj knjizi ‘Winning Modern Wars’ iz 2003. prisjeća se sljedeće post-9.11. scene: “Dok sam išao Pentagonom u studenom 2001., jedan od starijih dužnosnika vojnog osoblja imao je vremena za popričati. Da, i dalje smo na putu za ići u rat protiv Iraka , rekao je. Ali to nije bilo sve. O tome se raspravljalo kao o dijelu plana za petogodišnju kampanju, rekao je, i radi se o ukupno sedam država, počevši sa Irakom, pa onda Sirija, Libanon, Libija, Somalija, Sudan i završavajući s Iranom.”
Ako pogledamo trenutnu situaciju Irak je kao država uništen, Sirija je upravo doživjela pad režima Bashara al-Assada, oslabljenog manjkom pomoći Rusije i Hezbollaha, nakon građanskog rata koji traje od 2011. , Libanon je bio pod sankcijama koje su ga ekonomski osakatile i napadnut je od strane izraela 2006. i ove godine, a Hezbollah je desetkovan izraelskim napadima ove jeseni. Libija je kao država praktički uništena i još uvijek postoji samo de iure. Somalija se jedva počela dizati iz pepela građanskog rata 2006. stabilizirana vlašću popularnog Saveza islamskih sudova koji je izrastao iz grassroot inicijative koja je štitila populaciju od raznih velmoža, da bi nakon pola godine Etiopija, podržana od strane SAD-a, izvršila invaziju nakon koje je SAD uspostavio marionetsku vlast. Somalija je i dalje u građanskom ratu.
Sudan se 2011. raspao na Sudan i Južni Sudan, s time da je Južni Sudan bio u građanskom ratu od 2013. do 2020., a Sudan je od 2018. u periodu unutrašnjih sukoba različitih vojnih lica koja pokušavaju zauzeti vlast nakon popularne revolucije koja je dovela do smjene dotadašnjeg autokrata. Jedina država koja još stoji je Iran. Prirodno se zapitati zašto se taj plan odvija toliko sporo jer zvuči nevjerojatno je da za izvršenje petogodišnjeg plana treba preko dvadeset godina. Dva se razloga isprepliću. Primarno, sam političko-pravni liberalno-demokratski okvir zapadne buržoazije u ovom slučaju služi kao uteg nad njezinom voljom – ipak postoje određeni protokoli i procedure ali i zadrške s obzirom na političke imperative popularnosti koje se ne može preskakati, ako se ne želi razbiti prevladavajuća (iako minimalna) iluzija demokratičnosti pa je tako inicijalna opijenost kvazi-pravedničkim gnjevom SAD-a i Velike Britanije u tzv. “ratu protiv terora” nedugo zatim ishlapila.
Sekundarno, neke države, poput Irana, pokazale su se kao puno teža meta od pretpostavljene, i počele su graditi mreže odnosa sa sličnim državama koje u SAD-u prepoznaju zajedničkog geopolitičko-ekonomskog protivnika (ili neprijatelja) kako bi osigurale vlastitu sigurnost – što je imperiju koji je tada već polako počeo jenjavati uvelike otežalo izvršavanje hladnoratovskih rušenja režima koji su za njega bili rutinski tijekom godina uspona.
Zaključak
Je li moguće da je 7.10. bio operacija pod lažnom zastavom? Ne. Takvo tumačenje ulazi u domenu teorije zavjera i negira kako Hamasu tako i Palestincima sposobnost vlastitog djelovanja. Ali dostupna evidencija govori izuzetno snažno u prilog tome da je učinjen s prešutnim odobravanjem izraelskog državnog i vojnog vrha jer je u njemu prepoznata mala cijena za konačno rješenje njihovog “palestinskog problema”. A tu priliku nedvojbeno koriste do maksimuma.
Kako će se ovaj sukob razriješiti? Pa, sigurno neće u dvije države, jer Izrael to ne želi, niti je ikada ustvari htio. Čak i kada bi za to postojala politička volja, preko 700.000 naseljenika sa Zapadne obale i Istočnog Jeruzalema nitko više neće otjerati, Izrael je već toliko fragmentirao i iscrpio palestinske resurse da bi ta država morala umjetno biti održavana na životu stranom pomoći. Niti jedna zajednička država s jednakim pravima nije opcija jer to ide protiv temelja cionističke ideologije koja je neraskidiva s izraelskom državom, a ni za nju ne postoji dovoljna politička volja.
Status quo je očito završio s izraelskim ubrzavanjem ekspanzije naselja u posljednjih godinu dana i prebacivanjem nadležnosti oko naselja s vojske na civilnu administraciju vođenu pod upravom ministra Smotricha i preuzimanjem vlasti u dijelovima Područja B koji se nalaze pod ingerencijom Palestinske Samouprave.
Što onda preostaje? Pa, s obzirom da je predsjednik jedine države mimo Izraela koja o tome može odlučiti do sada stajao uz njega, a idući je predsjednik najavio da će mu pomoći da “dovrši posao” odgovor je jasan.
Ali do tada na posao u rukavicama. Kroz neumornu kampanju laganja, plasiranja dezinformacija i negiranja optužbi, prikazujući holokaust obranom, a kolektivno kažnjavanje žrtava opravdavajući izlizanim izlikama. Riječima Jeremyja Scahilla iz The Intercepta “bolnice su Hamas, UN je Hamas, novinari su Hamas, europski saveznici su Hamas, Internacionalni sud pravde je antisemitski”. Izrael je ubio 137 novinara i medijskih radnika u Gazi, što je duplo više nego broj ubijenih novinara u Drugom svjetskom ratu i osam puta više nego broj novinara ubijenih u ruskom ratu u Ukrajini, a stranim novinarima zabranjuje ulazak u Gazu, onemogućujući vidljivost velikog dijela svojih zločinačkih razaranja.
Izrael je svojim bombardiranjem, opsadama i racijama oštetio ili uništio 31 od 36 bolnica u Gazi, u opkoljenoj sjevernoj Gazi ne radi više nijedna, a Netanyahu je osobno blokirao odluku vlastitog ministra za uspostavom privremene bolnice u Izraelu za ranjenu djecu Gaze. Gabor Maté, kanadski liječnik i jedan od još uvijek živih preživjelih žrtava nacističkog holokausta opisao je svoj doživljaj situacije kao “gledanje Auschwitza na TikToku”, a izraelski vojnici nastavili su snimati zlostavljanje Palestinaca čak i nakon što je vojska intervenirala zbog lošeg publiciteta.
Koriste palestinske civile kao ljudske štiteve prilikom ulaska u neki prostor i provjeravanja miniranosti, a palestinske zatvorenike sustavno muče i siluju. Gađaju civile snajperima iz zabave, pa čak i djecu. Tijekom prvih 10 mjeseci napada najveći broj identificiranih žrtava bila su djeca stara 5 do 9 godina, a oko 70% ubijenih čine žene i djeca. Isključili su im telekomunkacijsku i internetsku mrežu. Za to vrijeme SAD ignorira oko 500 prijava o korištenju svog oružja u izraelskim ratnim zločinima ne pokrećući istrage koje im vlastiti zakon nalaže. Čak je desničarski bivši ministar obrane i IDF-ov čelnik osoblja Moshe Ya’alon optužio Izrael za etničko čišćenje Gaze. Ništa od toga ne užasava koliko možda najdijaboličkija optužba na račun Izraela, da koriste termobaričke bombe kako bi bi se vaporizacijom riješili ogromnog broja mrtvih.
Ultimativni cilj je Palestince otjerati u Egipat i Jordan ili jednostavno pobiti, a čini se da će osmodesetljetna kalvarija tog naroda koji se spletom hirovitosti povijesti našao na meti zapadnih sila tako i završiti, pod punim pokroviteljstvom Zapada.
Cionizam je atavistička ideologija 19.-stoljetnog europskog kolonijalizma, pojačana fašističkom injekcijom u 20. stoljeću, a zatim ojačana imperijalističkim interesima SAD-a. Bilo gdje drugdje takav projekt bio bi razapinjan kao ekstremistički i nedopustiv ali zbog specifičnih povijesnih okolnosti prošlostoljetnog genocida nad Židovima i straha od još uvijek živog bauka antisemitizma, te nasušnih materijalnih interesa najveće imperijalne sile u povijesti ta se osvajačka mitomanija i dalje hrani do točke eksplozije Bliskog istoka, a možda i čitavog svijeta.
Država koja već 57 godina drži domoroce nagurane u rezervate pod brutalnom okupacijom, a kojoj od 2018. službeno u Osnovnom zakonu (de facto ustavu) stoji da je država isključivo židovskog naroda ne može više ni po kojoj osnovi tvrditi da je ujedno “židovska i demokratska” (što je oduvijek bilo u međusobnom sukobu) i ne može nego biti opisana kao aparthejdska. Podupiranje takve države od strane tzv. liberalnih demokracija, a poglavito njenog najvećeg i najratobornijeg zagovornika raskrinkava stvarne vrijednosti koje stoje u temelju te fikcije.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Foto: Pexels, UNRWA
Preporučite članak: