Zdravstvena infrastruktura uspostavljena tijekom američke okupacije već je bila neodgovarajuća za potrebe ljudi, a sada, nakon pobjede Talibana, suočava se s novim izazovima. Mnogim Afganistancima pristup zdravstvenoj zaštiti otežan je zbog visokih troškova i velikih udaljenosti koje su im potrebne za putovanje, često kroz konfliktna područja.

Od pobjede Talibana nad afganistanskom vladom koju je podržavao SAD, tisuće ljudi koji su radili u međunarodnim organizacijama u zemlji pobjegli su. U međuvremenu je organizacija Liječnici bez granica (Médecins Sans Frontières - MSF) u nedavnom priopćenju rekla da njihovi "timovi ostaju na mjestu i pružaju neophodnu medicinsku skrb ljudima diljem zemlje". Dodali su da su, "s obzirom na trenutnu nestabilnost, raseljavanje ljudi i akutne zdravstvene potrebe, zabrinuti oko pristupačnosti zdravstvenoj zaštiti za sve kojima je potrebna". U drugom su priopćenju objasnili da zbog ozljeda više ljudi treba zdravstvenu skrb,  što je dovelo do privremenog usporavanja redovitih programa koje koordinira organizacija, uključujući skrb vezanu uz lječenje COVID-19.

U svibnju ove godine MSF je objavio izvješće o stanju zdravstvene zaštite u Afganistanu. U izvješću se naglašava da je broj umrlih civila u zemlji u stalnom porastu od 2009. godine, kada je organizacija počela bilježiti brojke nakon četverogodišnje pauze. Iskustvo MSF -a pokazuje da zdravstveni sustav u Afganistanu nije bio u stanju odgovoriti na potrebe ljudi čak i prije nego što su Talibani preuzeli vlast.

Ovisnost o međunarodnim nevladinim organizacijama kao pružateljima zdravstvenih usluga

Odluka nekih zdravstvenih organizacija da ne napuste Afganistan u ovom trenutku od presudne je važnosti za kontinuitet skrbi u zemlji. Tijekom posljednjih 10 godina konsolidirao se zdravstveni sustav ovisan o međunarodnim NGO pružateljima, model koji je određen od strane međunarodnih donatora.

U prvim godinama intervencije NATO-a pod vodstvom SAD-a, donatori su ugovaranje usluga kroz NGO sektor smatrali isplativijom alternativom izgradnji nacionalnog zdravstvenog sustava kojim upravlja Ministarstvo zdravstva. USAID, Svjetska banka i Europska komisija zalagale su se za univerzalni pristup zdravstvenoj zaštiti koji se promiče diljem svijeta, organiziran oko Osnovnog paketa zdravstvenih usluga (BPHS) i Osnovnog paketa bolničkih usluga (EPHS). Prema tom modelu, svim građanima je zajamčen skup besplatnih medicinskih postupaka koje provode međunarodne nevladine organizacije kroz ugovore s Ministarstvom zdravstva.

Međutim, jedini posao ministarstva je usmjeravanje financijskih transakcija. Ne postoji središnja koordinacija ili planiranje sustava, tako da su različite zdravstvene ustanove vođene posebnim ciljevima svake pojedinačne organizacije. MSF postavlja pitanje može li takav pristup osigurati odgovarajuću njegu. "Posebno postojeća politika dodjele ugovora o pružanju usluga BPHS -a nevladinim organizacijama koje ponude najnižu cijenu, uz rizike narušavanja kvalitete ponuđenih usluga", navodi se u izvješću.

Odstupanja između podataka i iskustva

Unatoč sumnjivim izborima u modeliranju zdravstvenog sustava, zdravstveni pokazatelji u Afganistanu su se poboljšali. U 2001. godini omjer smrtnosti majki iznosio je 1390 na 100.000 živorođene djece, u usporedbi sa 638 na 100.000 živorođene djece u 2017. Također, u 2001. stopa smrtnosti dojenčadi bila je na 87 umrlih na 1000 živorođene djece, dok je u 2019. gotovo prepolovljena na 46 .

Dramatična poboljšanja - barem formalno - postignuta su u pogledu pristupačnosti zdravstvenih ustanova. Prema podacima koje je prikupilo Ministarstvo javnog zdravstva, povećanje broja aktivnih zdravstvenih stanica u razdoblju od 2004. do 2011. godine bilo je otprilike četverostruko.

Međutim, razlike u pristupu zdravstvenoj skrbi i dalje postoje, a ljudi su i dalje prisiljeni na duga putovanja kako bi došli do zdravstvenih ustanova s ​​odgovarajućim kadrom. Neke od zdravstvenih ustanova koje su izgradili američki izvođači žestoko su kritizirane zbog manjka kvalitete. Mnogi izvještaji glavnog inspektora za Afganistan upozoravali su na zgrade koje nikada nisu stavljene u funkciju ili su bile previše opasne za upotrebu. One se, međutim, i dalje bilježe u službenim evidencijama, poboljšavajući formalnu statistiku.

Izvješće MSF-a pokazuje da čak i u slučajevima gdje se u blizini nalazi zdravstvena ustanova, ljudi i dalje moraju putovati u druga mjesta zbog skraćenog radnog vremena ili neadekvatne kvalitete skrbi. Farooq Tariq iz Narodnog južnoazijskog udruženja za regionalnu suradnju (SAARC) kaže da se to može vidjeti čak i u Pakistanu, gdje mnogi Afganistanci putuju kako bi došli do zdravstvene zaštite koja nije dostupna na lokalnoj razini.

“Čini se da su neke vrste skrbi potpuno nedostupne u Afganistanu. Na primjer, liječenje raka. Mnogi ljudi putuju u Pakistan kako bi mu pristupili. I to često u privatni sektor: ponekad privatne bolnice imaju programe koji smanjuju troškove siromašnim pacijentima, ali to nije uvijek slučaj ”, kaže Farooq Tariq.

Sukobi, udaljenost i troškovi

Međunarodni donatori otvorili su proračunsku liniju za zdravstvenu infrastrukturu, ali ona je iznosila gotovo ništa u usporedbi s vojnim proračunima. 2018. vojna potpora Afganistanu iznosila je 4,1 milijardu USD, dok je sva razvojna pomoć iznosila 3,8 milijardi USD. Ranije je razlika bila još veća, budući da je 2011. zemlja primila 8,2 milijarde USD vojne pomoći, a 6,8 milijardi USD za sve ostale sektore. Ako pogledamo razvojnu pomoć dodijeljenu posebno zdravstvu, vidimo da je u razdoblju 2018.-2019. iznosila manje od 5% svih donacija usmjerenih u Afganistan.

Novac igra veliku ulogu u pristupu skrbi za Afganistance. U 2020. godini 47,3% afganistanskog stanovništva živjelo je ispod nacionalne granice siromaštva, pa je većina njih prisiljena posuđivati ​​novac ili prodavati stvari kako bi si priuštila osnovnu zdravstvenu zaštitu. Uz nemedicinske troškove, poput prijevoza, prema MSF-u, „lijekovi su se dosljedno rangirali kao jedan od najvećih troškova koje su ljudi imali. U Kunduzu (na sjeveru) i Kabulu, više od polovice ispitanika platilo je više od 44 USD za lijekove tijekom prethodne epizode bolesti ” – to sve u zemlji u kojoj mnogi žive s manje od 1,60 USD dnevno.

Gotovo polovica onih koji su sudjelovali u istraživanju MSF -a izvijestili su da su tijekom prošle godine odgodili traženje zdravstvene skrbi zbog zabrinutosti oko sukoba, udaljenosti i troškova. Ti se problemi često isprepliću: velike udaljenosti do zdravstvenih ustanova povećavaju troškove putovanja, kao i mogućnost da se usput naiđe na konfliktnu situaciju - ako netko uopće ima sreće da se već ne nalazi u konfliktnom području.

"Građanski rat u Afganistanu nije završio samo zato što se snage NATO -a povlače", kaže Tariq. "Očekujemo da ćemo u narednim tjednima i mjesecima vidjeti sve više ljudi iz Afganistana koji putuju u Pakistan kako bi pristupili skrbi, jer lokalni kapaciteti neće biti dovoljni za liječenje svih kojima je potrebno." Zauzimanje zemlje od strane Talibana dovelo je do još neizvjesnije situacije kada je u pitanju pristup zdravstvenoj skrbi. Tijekom vrhunca borbi proteklih dana, Hitna pomoć i bolnica MSF-a u Lashkar Gahu, u jugozapadnoj provinciji Helmand, pogođene su raketom i teško oštećene. Najnovija politička zbivanja samo su dodatno oslabila ionako krhki zdravstveni sustav.



Naslovna fotografija: muškarac hoda ispred bolničkog natpisa u Afganistanu. FOTO - Peretz Partensky / Wikimedia Commons 
S engleskog preveo: Jakov Kolak

Preporučite članak: