Kina, Indonezija, Južna Koreja i Tajvan doživljavaju silan rast, usprkos tome što korupcija također cvjeta. Je li korupcija najveći hrvatski problem, ili je samo simptom jedne globalne “zaraze”?
Iako je HDZ osuđen kao kriminalna zločinačka organizacija, Hrvatska i dalje glasa za njega, a za vrijeme jedina dva mandata SDP-a, građani su se toliko naljutili na njih da su oba puta odmah na vlast vratili stare znance. Iako svi mediji i političari (uključujući i HDZ-ovce) ističu korupciju kao najveći problem Hrvatske, čini se da je ona Hrvatima najmanji problem.
Svatko tko dolazi iz siromašnije obitelji, ili je ikad iskreno popričao s nekim tko dolazi iz nje, zna da je ljudima ipak najbitnija stvar na svijetu njihov goli život. Ako potrebe trbuha nisu zadovoljene, rijetko tko može razmišljati o apstrakcijama kao što je pravedni kapitalizam. Ako ljudima nije osigurano dostupno stanovanje, prehrana i zdravstvo, neće se pobuniti ako ih uspiju osigurati kroz mito i korupciju.
Neki će reći da upravo zbog korupcije imamo takvu neimaštinu u Hrvatskoj. Korupcija je po njima kriva za pronevjeru novca koji je mogao razviti domaću proizvodnju, a lijepu našu pretvoriti u novu Švicarsku. Eh da je samo novac tekao svojim pravednim tokom, da smo samo malo više nagrađivali mozgove koji su nam se izlijevali van, da je samo nestao taj prokleti HDZ i došla na vlast neka fina građanska stranka, Hrvatska bi bila globalni kapitalistički centar, a mozgovi iz Njemačke i SAD-a bi se izlijevali nama!
Osim što je riječ o očitom autokolonijalnom preziru spram vlastite pozicije na globalnoj kapitalističkoj sceni te divljenju spram kolonijalnih giganata koji su povijesno zauzeli puno povoljniju poziciju, vrlo je humoristično kada se hrvatskim liberalima javljaju veliki upitnici nad glavama u trenucima kada uoče da “uređene” države Zapada u koje toliko vole odlaziti u šoping i na skijanje, imaju vrlo velike probleme, makar im je kvocijent korupcije mnogo manji.
Kao da ne žele uočiti sistemske pritiske s kojima se svaka država nosi i dovesti ih u pitanje, već više vole vraćati fokus na užase HDZ-a i njegove Hrvatske. Cijene stanovanja, recimo, koje su se u Zagrebu digle u nebesa, a koje silno pogađaju hrvatske stanovnike, nisu nešto što se događa izolirano u Hrvatskoj, već se događa po svim većim gradovima na Zapadu zbog kratkoročnog najma putem Airbnb-a. Makar se tako nečemu može stati na kraj, recimo, eksproprijacijom stanova kompanijama koje se naširoko bave takvim najmom, što su uostalom stanovnici Berlina izglasali na referendumu 2021. godine, takvo što se nije poduzelo. Čini se kao da rast vrijednosti unutar kapitalizma, nužno ima primat nad ljudskim potrebama, makar je riječ o “uređenoj” državi poput Njemačke.
Da se eksproprijacija poduzme, osim smanjenja njenog BDP-a i zadovoljstva brojnih investitora, Njemačkoj bi zasigurno pao kreditni rejting, jer očito ne cijeni ideale poput neotuđivog privatnog vlasništva. S druge strane, uloga države je da kao “kolektivni kapitalist” osigura da njeni stanovnici budu zadovoljni i bez pobune nastavljaju akumulirati kapital, što je vrlo teška pozicija s obzirom na sve globalniji kapital koji ucjenjuje države u svoju korist.
Korupcija nije u kontradikciji s gospodarskim rastom
Postoji široki konsenzus među stručnjacima da kvaliteta upravljanja igra ključnu ulogu u oblikovanju sudbine gospodarstva. Loša kvaliteta upravljanja potiče korupciju, što može dovesti do neučinkovitosti i troškova resursa koji sprečavaju gospodarski napredak. Ipak, postoje neke zemlje u kojima visoka razina korupcije malo utječe na rast. Najistaknutiji primjeri nalaze se u istočnoj Aziji, čineći ono što se zove "istočnoazijskim paradoksom". Države kao što su Kina, Indonezija, Južna Koreja i Tajland uživaju značajan rast svojih prihoda po glavi stanovnika, iako korupcija također cvjeta. Postoje čak i neke “razvijene” zemlje (prije svega Italija) koje dijele istu sudbinu.
Takva opažanja upućuju na to da je odnos između korupcije i razvoja slojevitiji no što se obično misli. Kada je riječ o korupciji na Dalekom istoku, taj fenomen se obično promatra dijeleći države u tri skupine:
1) Hong Kong, Malezija i Singapur su zemlje s niskom razinom korupcije i visokim rastom gospodarstva,
2) Filipini i južna Azija su visoko korumpirane i niskorastuće ekonomije, dok su
3) Kina, Indonezija, Južna Koreja i Tajland brzo rastuća gospodarstva u kojima je organizirana koruptivna aktivnost također napredovala.
Istraživanja tih područja su otkrila da korupcija manje smanjuje investicije kad je predvidljivija (organiziranija), kao u Kini, Indoneziji, Južnoj Koreji i Tajvanu, nego kada je nepredvidiva i neorganizirana. Naime, ako su birokrati neorganizirani i malo njih prima mito, tada oni nastoje maksimizirati svoj pojedinačni prihod, zaprimajući vrlo veliko mito samo od najvećih igrača, dok mali igrači uopće ne surađuju s vladom i nemaju ni prilike ponuditi svoje mito, koliko god ono maleno bilo.
Međutim, ako su birokrati organizirani i djeluju kao zajednički monopol, u interesu im je primiti što više mita i isplati im se primati manje mito u iznosu, ali od svih zainteresiranih za suradnju, pogotovo u slučaju ako imaju dobar poslovni plan. Birokrati u tom slučaju nastoje maksimizirati svoj ukupni prihod i na taj način centralizirana mreža korupcije može dovesti do niže razine plaćanja mita, većeg pružanja državnih dobara i manjeg opsega distorzija na tržištu nego što bi se pojavilo pod decentraliziranom mrežom. Organizirana korupcija, gdje svi birokrati sudjeluju u njoj po malo, je bolja nego neorganizirana, gdje jedan pruža usluge mita samo nekima. Demokratizacija birokrata u slobodnotržišnoj korupciji, dakle, može biti rješenje.
Iz navedenog uočavamo da se i korupcija može prilagoditi kapitalističkoj praksi univerzalne jednodimenzionalne logike u kontekstu što brže i efikasnije razmjene dobara te da ona nije nužna prepreka rastu vrijednosti, a problemi koji more stanovništvo u Hrvatskoj, kao što su visoke cijene stanovanja, visoke cijene hrane i male plaće, nisu tu zbog korupcije, već zbog globalnih tekovina kapitala kojima se svaka država mora prilagoditi ili će propasti.
Povijest kapitalizma i države
Iako mnogi socijaldemokrati vjeruju da država može obuzdati kapitalizam, oni zaboravljaju koja je njena uloga u kapitalizmu i u kakvoj se situaciji ona nalazi sada. Moderne države nastaju upravo u trenucima prelaska s feudalnog na kapitalističko gospodarstvo. Kako se feudalizam ukida, više ne postoji pravna razlika između više i niže klase, već svi postaju pravno jednaki građani koji na tržištu slobodno barataju svojim vlasništvom. Čak i ako jedni posjeduju samo svoju radnu snagu, a drugi i sredstva za proizvodnju, svi imaju jednako pravo raspolagati svojim vlasništvom, prodajući ga i kupujući na tržištu rada i ostalim tržištima.
Država se javlja upravo kao arbitar tih tržišnih odnosa. Feudalno pravo je bilo suviše nestabilno za “pravedne” kapitalističke transakcije, odnosno ovisilo je o volji različitih sudaca po različitim kneževinama, kao i sentimentima vladara, te je bilo potrebno uvesti jednodimenzionalno i predvidivo pravo koje se prostire duž čitave nacije, koju je također trebalo nekako izmisliti.
Karl Marx u Kapitalu piše kako “robe ne mogu same sebe poslati na tržište i razmijeniti se jedna za drugu, mora postojati vlasnik robe”. E pa upravo u kontekstu pitanja “tko će biti arbitar vlasnika roba na tržištu” nastaje država, koja omogućuje svakom građaninu (vlasniku robe) da pravedno barata svojom robom. Svrha takvog uređenja je potaknuti što veći rast vrijednosti, odnosno omogućiti neometanu akumulaciju razmjene roba, uz komodifikaciju svega što postoji. Takva nova kapitalistička gospodarstva su ujedno omogućavala ubiranje poreza koji se između ostalog koristio za nova kolonijalna osvajanja i dodatno povećanje vrijednosti.
Ljudi (u Europi) su postali “slobodni” prodavati svoj rad kome hoće i “jednaki” među sobom u “pravnom” smislu riječi, kako bi vrijednost unutar države rasla i omogućila njenu nadmoć na globalnoj sceni. Osim funkcije arbitra između vlasnika roba, država ujedno osigurava opće materijalne uvjete akumulacije kapitala. Država na kraju feudalizma i u počecima kapitalizma oduzima zemlju kmetovima kako bi bili primorani prodavati svoju radnu snagu na tržištu. Također, državi je zadaća osigurati odgovarajuću infrastrukturu (ponajprije prometne i komunikacijske mreže), istraživačke i obrazovne kapacitete, kao i stabilne valute preko središnje banke.
Država u tom kontekstu djeluje, kako je to Friedrich Engels nazvao, kao „idealan kolektivni kapitalist”, koji sa svojom politikom slijedi kapitalistički opći interes za što efikasnijom akumulacijom. Taj opći interes nije uvijek jednak posebnom interesu pojedinačnih frakcija kapitala ili pojedinačnih kapitalista, što je i razlog zašto djelovanje države može biti u suprotnosti s tim posebnim interesima – a upravo zato i jest potrebna samostalna, od posebnih kapitala neovisna instanca, kako bi državni kapitalizam mogao funkcionirati.
Upravo u tom kontekstu bi Njemačka trebala pomoći svojim stanovnicima da mogu živjeti od svojeg rada, ali kao što ćemo vidjeti u idućem odjeljku, globalna narav kapitala ucjenjuje države da to ne čine. Također, država u suradnji sa sindikatima treba sačuvati objekt eksploatacije od uništenja, jer ako kapital ne nailazi na otpor od strane sindikata, nametnut će pretjerano dugo radno vrijeme, uvjete rada koji su opasni po zdravlje i crkavicu od plaće, posljedica čega će biti to da se radnici dugoročno neće moći reproducirati. Pojedinačni kapitalist može to čak spoznati, suosjećati s radnicima i zbog toga se čak javno žaliti, ali ne može puno toga promijeniti ako ne želi bankrotirati, jer ako poveća plaću samo svojim radnicima, a to ne učini njegova konkurencija, roba mu neće biti konkurentna na tržištu.
Kako kapital ne bi uništio svoj objekt eksploatacije – tijelo radnika – taj se objekt mora zaštititi državnim zakonima poput onoga kraćeg radnog dana, pravilima zaštite na radu i zakonom o minimalnoj nadnici. Ako država nije dobar kapitalist, ona propada, jer kao što smo rekli, ona nastaje samo i jedino zato da potpomogne akumulaciju kapitala.
Neoliberalni zaokret
Država kao snažan “idealni kolektivni kapitalist” je zasigurno bila najrelevantnija u periodu nakon Drugog svjetskog rata, kada je na Zapadu vladao keynesijanski tip socijalne države blagostanja, a na Istoku planska ekonomija sovjetskog tipa. Države su tada u suradnji s radničkim organizacijama pazile da rast vrijednosti bude podjednako podijeljen među stanovnicima. Međutim, u 70-im i 80-im godinama prošlog stoljeća javlja se drukčiji oblik kapitalizma - neoliberalizam - koji odvaja ideju države od ideje kapitalizma, makar te dvije ideje, kao što smo istaknuli, povijesno srastaju zajedno. Država se počinje misliti kao socijalistička tvorevina, a slobodno tržište kao nešto kapitalističko.
To se u Hrvatskoj najviše očituje kroz izraze “uhljeb” i “realan sektor” prema kojemu svi radnici u državnom sektoru, poput odgojiteljica ili učiteljica, uopće ne stvaraju vrijednost, nego su trošak za proračun kojeg financira privatni sektor. Takav termin bio bi nezamisliv u posljeratnom periodu druge polovice 20. stoljeća. Neoliberalizam zagovara globalizaciju tržišta, odnosno dopušta preseljenje proizvodnje u ona područja gdje je radna snaga jeftinija, gdje države manje porezno opterećuju kapital i gdje su sindikati slabiji. Takve tendencije dovode do rezanja državnog sektora i u državama Zapada, koje se moraju prilagoditi tom globalnom pritisku. Globalni kapital na taj način diktira svim državama prilagodbu njemu.
Upravo zato pokušaj eksproprijacije stanova u Berlinu stavlja Njemačku u vrlo težak položaj. Vrlo zanimljiv zaključak suvremenih istraživanja o korupciji je da usprkos standardnom neoliberalnom uvjerenju da što veća država znači veću korupciju, istina je upravo suprotna, a neoliberalni zaokret je dopustio utjecaj globalnog kapitala na politiku, ostavljajući države na milost i nemilost.
Ideja države kao kolektivnog kapitalista koji sprječava kapitalu da uništi objekt svoje ekploatacije postaje neodrživa u ovakvoj konstelaciji odnosa moći. Ono što država može napraviti je, kao u “istočnoazijskom paradoksu”, organizirati i centralizirati korupciju, dopuštajući neometani rast vrijednosti, no ne može stati na kraj globalnom kapitalu, već mu se mora prilagoditi.
Ujedno, tlapnje o povratku u socijalnu državu blagostanja su neodržive bez globalne poluge moći protiv kapitala. Dok god su države u konfliktu među sobom i natječu se za položaj kapitalističkog vladara nad ostalim državama (što uostalom i je ideja svake države), one ne mogu izvršiti svoju funkciju kolektivnog kapitalista, jer se moć nalazi izvan sfere njihovih ingerencija; u jednodimenzionalnoj globalnoj logici. Suveren više nije unutar granica pojedine države, već je u apstrakciji kapitala.
Korupcija u Hrvatskoj je samo simptom jedne globalne “zaraze”, odnosno, ako ćemo izbjegavati moralistički ton, jedne globalne logike, koju je moguće zaustaviti samo globalnom solidarnošću i napuštanjem kratkovidne, autokolonijalne mržnje prema “lokalnim šerifima” koji ne dopuštaju građanskim idealima “slobode”, “jednakosti” i “pravde” da puste svoja krila i učine Hrvatsku novom Švicarskom. Priče o suverenim državama koje se pravedno bore protiv korupcije odavno su nadiđene, nalazimo se u puno kompleksnijoj priči globalnih dimenzija, koju urbani tipovi koje živciraju hercegovački naglasci odbijaju shvatiti.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Foto: Pexels, Shutterstock
Preporučite članak: