U hrvatskom javnom prostoru često se tvrdi da u zemlji ne vlada kapitalizam, već „ortački kapitalizam“ – sustav u kojem političke elite pogodovanjem stvaraju bogataše i u kojem ne vrijede tržišna pravila. Ovaj članak će preispitati što je uopće “pravi” kapitalizam naspram ortačkog, je li ortački kapitalizam njegova devijacija ili njegov temeljni oblik te odgovoriti na pitanja kakvom kapitalizmu teže oni koji zagovaraju ne-ortački tip kapitalizma te koga treba pozvati na odgovornost zašto je stanje u Hrvatskoj takvo kakvo jest i što nam je činiti.
Kapitalizam svugdje, kako u Engleskoj (gdje nastaje), tako i u Hrvatskoj, počinje političkim oduzimanjem zajedničkog “vlasništva” kako bi ga se dalo podobnima. Naime, kmetovi u feudalizmu, što na području današnje Engleske, što Hrvatske, slobodno su raspolagali zemljom kako bi se prehranili, a manji dio toga davali bi plemstvu, ali kada su vladajuće strukture uvidjele da zemlju mogu koristiti kao sredstvo akumulacije vrijednosti (recimo, na njoj mogu zaposliti nekoliko pastira da čuvaju velike količine ovaca i zatim prodavati tu vunu na svjetskom tržištu), ta nekoć zajednička zemlja postaje vlasništvo nekolicine privatnika, iliti ortaka koji su slizani s politikom.
Taj poznati engleski enclosure movement, gdje su parlamentarni zakoni omogućili feudalnoj aristokraciji da ograđuje zajednička zemljišta i time istiskuju seljake u nadničarski odnos, ima svoju jasnu presliku u hrvatskom kontekstu, kojeg smo obradili u nizu članaka.
Iako se engleski građanski rat 1640-ih često prikazuje kao pobjeda buržoazije nad plemstvom, istina je puno slojevitija. Mnogi su feudalci postajali kapitalisti, a potonji nikada nisu bili čista tržišna klasa, već su dobili svoju klasnu poziciju pomoću države i njenih zakona. Drugim riječima, kapitalizam nikada nije bio samo „ekonomski sustav“, već nastaje kao novi režim političko-ekonomske moći.
U SAD-u je pljačkaška narav privatizacije zajedničkog dobra pri početnoj akumulaciji kapitala posebno jasna jer se radi o državi kolonijalnih doseljenika. Država osigurava akumulaciju kroz dodjelu osvojenog zemljišta podobnima, kao i kroz robovski rad kao temelj plantažnog kapitala. Čini se da kapitalizam u svojim “zavidnim” oblicima - Engleska i SAD - počinje onda kada se ortaci sližu s politikom i među sobom podijele zajedničko dobro u svrhu akumulacije vrijednosti.
Ortački kapitalizam u Hrvatskoj
Takozvani “ortački kapitalizam” koji se dogodio u Hrvatskoj 90-ih nije bio anomalija, već klasični oblik podjele kapitala u uvjetima postsocijalističke tranzicije. Državna imovina, nastala radom u socijalizmu, nije mogla biti podijeljena tržišnim putem, jer snažne domaće buržoazije gotovo da nije ni bilo. Umjesto toga, imovina je podijeljena političkim kanalima, kroz privatizacijske zakone i klijentelizam. Riječ je o strukturnom momentu kapitalističke logike koji se povijesno opetovano događa, a ne o grešci u dizajnu.
U tom smislu, tzv. ortački kapitalizam nije suprotan tržišnom kapitalizmu, već njegov preduvjet. Kapitalističke klase nigdje nisu nastale neutralnim tržišnim natjecanjem, politika je uvijek igrala ulogu u konstituciji kapitalističke klase – kroz zakone, kolonijalnu ekspanziju i državne intervencije. Privatizacija hrvatske privrede ujedno je bila uvjet MMF-a, Svjetske banke i EU zbog “liberalizacije tržišta”, no, kao što smo istaknuli, država nije imala razvijen institucionalni kapacitet za ono što bi se nazvalo “pravednom” i “transparentnom” provedbom, kao ni domaće kapitaliste koji bi mogli “pošteno” investirati u tvrtke.