U hrvatskom javnom prostoru često se tvrdi da u zemlji ne vlada kapitalizam, već „ortački kapitalizam“ – sustav u kojem političke elite pogodovanjem stvaraju bogataše i u kojem ne vrijede tržišna pravila. Ovaj članak će preispitati što je uopće “pravi” kapitalizam naspram ortačkog, je li ortački kapitalizam njegova devijacija ili njegov temeljni oblik te odgovoriti na pitanja kakvom kapitalizmu teže oni koji zagovaraju ne-ortački tip kapitalizma te koga treba pozvati na odgovornost zašto je stanje u Hrvatskoj takvo kakvo jest i što nam je činiti.
Kapitalizam svugdje, kako u Engleskoj (gdje nastaje), tako i u Hrvatskoj, počinje političkim oduzimanjem zajedničkog “vlasništva” kako bi ga se dalo podobnima. Naime, kmetovi u feudalizmu, što na području današnje Engleske, što Hrvatske, slobodno su raspolagali zemljom kako bi se prehranili, a manji dio toga davali bi plemstvu, ali kada su vladajuće strukture uvidjele da zemlju mogu koristiti kao sredstvo akumulacije vrijednosti (recimo, na njoj mogu zaposliti nekoliko pastira da čuvaju velike količine ovaca i zatim prodavati tu vunu na svjetskom tržištu), ta nekoć zajednička zemlja postaje vlasništvo nekolicine privatnika, iliti ortaka koji su slizani s politikom.
Taj poznati engleski enclosure movement, gdje su parlamentarni zakoni omogućili feudalnoj aristokraciji da ograđuje zajednička zemljišta i time istiskuju seljake u nadničarski odnos, ima svoju jasnu presliku u hrvatskom kontekstu, kojeg smo obradili u nizu članaka.
Iako se engleski građanski rat 1640-ih često prikazuje kao pobjeda buržoazije nad plemstvom, istina je puno slojevitija. Mnogi su feudalci postajali kapitalisti, a potonji nikada nisu bili čista tržišna klasa, već su dobili svoju klasnu poziciju pomoću države i njenih zakona. Drugim riječima, kapitalizam nikada nije bio samo „ekonomski sustav“, već nastaje kao novi režim političko-ekonomske moći.
U SAD-u je pljačkaška narav privatizacije zajedničkog dobra pri početnoj akumulaciji kapitala posebno jasna jer se radi o državi kolonijalnih doseljenika. Država osigurava akumulaciju kroz dodjelu osvojenog zemljišta podobnima, kao i kroz robovski rad kao temelj plantažnog kapitala. Čini se da kapitalizam u svojim “zavidnim” oblicima - Engleska i SAD - počinje onda kada se ortaci sližu s politikom i među sobom podijele zajedničko dobro u svrhu akumulacije vrijednosti.
Ortački kapitalizam u Hrvatskoj
Takozvani “ortački kapitalizam” koji se dogodio u Hrvatskoj 90-ih nije bio anomalija, već klasični oblik podjele kapitala u uvjetima postsocijalističke tranzicije. Državna imovina, nastala radom u socijalizmu, nije mogla biti podijeljena tržišnim putem, jer snažne domaće buržoazije gotovo da nije ni bilo. Umjesto toga, imovina je podijeljena političkim kanalima, kroz privatizacijske zakone i klijentelizam. Riječ je o strukturnom momentu kapitalističke logike koji se povijesno opetovano događa, a ne o grešci u dizajnu.
U tom smislu, tzv. ortački kapitalizam nije suprotan tržišnom kapitalizmu, već njegov preduvjet. Kapitalističke klase nigdje nisu nastale neutralnim tržišnim natjecanjem, politika je uvijek igrala ulogu u konstituciji kapitalističke klase – kroz zakone, kolonijalnu ekspanziju i državne intervencije. Privatizacija hrvatske privrede ujedno je bila uvjet MMF-a, Svjetske banke i EU zbog “liberalizacije tržišta”, no, kao što smo istaknuli, država nije imala razvijen institucionalni kapacitet za ono što bi se nazvalo “pravednom” i “transparentnom” provedbom, kao ni domaće kapitaliste koji bi mogli “pošteno” investirati u tvrtke.
Doduše, svojevrsni “kapitalisti” koje je država imala bili su sami radnici koji su do tada djelomično samoupravljali poduzećima, no to nije odgovaralo međunarodnim institucijama, kao ni domaćim ortacima. Političke elite su iskoristile priliku za konsolidaciju moći i stvaranje lokalnih kapitalista, često vlastitih suradnika. To se događalo sistemski u svim postsocijalističkim društvima. Rusija, Ukrajina, Srbija, Bugarska, Rumunjska, Češka, Poljska, kao i druge postsocijalističke države, prošle su kroz slične faze: brza privatizacija, povezanost novih poduzetnika (tajkuna) s politikom, rasprodaja vrijednih resursa i industrije, slom domaće proizvodnje i ovisnost o stranim lancima.
Neoliberalna ideologija je sugerirala da će tržište “sve srediti”, što je dodatno opravdavalo pasivnu ulogu države. Radi se o sustavnom uklopljavanju postsocijalističkih društava u globalnu kapitalističku logiku pod vodstvom međunarodnih financijskih institucija, u koje su se ugledali i hrvatski liberali željni “pravog” kapitalizma, sve kako bi zbog rezultata (koji su se pojavili svugdje) okrivili nazadni mentalitet domaćeg naroda i HDZ, premda je privatizacija povijesno uvijek izgledala isto - ortački.
Jedina alternativa “ortakluku” koja se postavlja takvim državama u nastajanju bez snažne domaće buržoazije je da naprosto proda sve tvrtke stranim investitorima koji bi “pošteno” i “transparentno” upravljali tvrtkama jer slijede zlatno pravilo slobodnog tržišta, što je opcija za koju neki hrvatski liberali priželjkuju da se dogodila u većem obimu.
Međutim, takvo što se događalo, događa se i znamo da ima kobne posljedice. U mnogim primjerima strani su investitori kupovali firme da bi ih zatvorili i eliminirali konkurenciju. Kad se to ne bi dogodilo, profit bi izlazio iz zemlje, izgubila bi se kontrola nad strateškim firmama i došlo bi do gubitka suvereniteta i mogućnosti da se razvoj vodi u skladu s javnim interesima. Takvo što se događa prodajom gotovo cijelog bankarskog sektora Hrvatske, kao i HT-a Deutsche Telekomu, što je nezamislivo da se dogodi državama kao što su SAD ili UK.
SAD ima CFIUS, komitet koji redovito blokira prodaju dionica američkih firmi strancima ako su strateški važne, UK ima snažan nadzor i regulacije nad infrastrukturom svojih telekomunikacijskih mreža (British Telecom) i stroge uvjete za ulaganje stranih firmi u industriju. To znači da 90-ih nije bilo izbora između “domaćih ortačkih tajkuna” i “poštenih stranih investitora”, nego između dva modela kapitalističke integracije - oba s velikim problemima, a Hrvatska je, kao i sve ostale postsocijalističke države, sistemski uklopljena u zapadnjačku kapitalističku periferiju.
Je li HDZ kriv za sve?
Ako svaki kapitalizam započinje s ortaklukom te je bilo očito da će svjetske međunarodne organizacije inzistirati da se zajedničko vlasništvo u tranziciji raspadne i raspodijeli podobnim lokalcima ili velikim igračima na globalnom tržištu, čemu tolika ljutnja usmjerena samo i jedino spram HDZ-a od strane domaćih liberala? Umjesto da usmjere ljutnju spram međunarodnih institucija i kapitalizma, oni udariše po korupciji, ortakluku i mentalitetu.
Ključni problemi koje mnogi Hrvati danas povezuju s “ortačkim kapitalizmom” i HDZ-om, kao što su rastuća nejednakost, pad realnih plaća, poskupljenje stanovanja, privatizacija zdravstva i obrazovanja – nisu isključivo naši problemi. Oni su prisutni i u SAD-u, UK-u, Francuskoj i Njemačkoj, odnosno onim najrazvijenijim oblicima kapitalizma kojima naši liberali teže.
Slično kao u Zagrebu i priobalju, gradovi poput Berlina, Münchena i Hamburga bilježe drastične skokove cijena stanovanja. Iako su u Njemačkoj pokrenute snažne kampanje za eksproprijaciju velikih stanodavaca poput Deutsche Wohnen, stanje se pogoršava. To nije čudno budući da su njemački “ortaci”, iliti privatnici, vrlo slizani s državom. Takvo što se događa u svim kapitalističkim državama, samo što se radi o rafiniranijem obliku. Njemački političari i bankari često se izmjenjuju na istim pozicijama pa je njemačka vlada redovito štitila banke i odbijala strožu regulaciju. Njemačka i druge europske države djeluju kao “uređene” jer relativno često procesuiraju kaznenu korupciju, no ignoriraju legalizirane oblike utjecaja kapitala na politiku.
Niz afera njemačkih i drugih europskih političara koji su slizani s privatnim sektorom ostaju neprocesuirane jer političare štiti zakon. Pravo i institucije postoje, ali njihov kapacitet za zaštitu javnog interesa erodira pod pritiscima lobija, čiji su članovi pak pod pritiskom globalnog tržišta. Uostalom, čak i da su svi političari najmoralniji ljudi na svijetu, interes svake države je da zadrži moćne privatnike u svojim granicama kako bi njoj plaćali porez i zapošljavali im građane, a za takvo što se naprosto mora događati “ortačka” slizanost javnog i privatnog.
Hrvatski liberali koji vjeruju u takozvano slobodno tržište na zapadu, u kojem je utjecaj politike samo pravosudni i zaštitarski spram javnog interesa, pate od mitomanije, a nesposobni shvatiti strukturalne uvjete hrvatske pozicije u globalnom kapitalizmu, kao i način kako kapitalizam djeluje uopće, prepušteni su pukom zgražanju nad njegovim posljedicama, upiranju prstom u ljude koji se nalaze na vodećim pozicijama i ruganju jer dolaze iz ruralnih krajeva.
Može li bolje?
Ekonomski analitičar Željko Ivanković jedan je od poznatijih dijagnostičara hrvatskog stanja kao ortačko kapitalističkog. Kada je u jednom intervjuu suočen s pozicijom Danijele Dolenec koja ne misli da postoji “ortački” kapitalizam i njemu suprotstavljen “idealni” kapitalizam, Ivanković je rekao da idealtipski kapitalizam zaista nikad nigdje nije postojao niti je konzistentan, ali da se protivi ideji da ne može biti drukčije.
On zato zagovara jačanje zrele i odgovorne javne sfere u kojoj se slušaju akademici i u kojoj bi se političare, kapitaliste i same akademike pozivalo na odgovornost. Protivi se mišljenju da smo samo kotačići u nepromjenjivim strukturama. Slažem se da ne smijemo podleći mišljenju da smo samo kotačići u nepromjenjivim strukturama, ali upravo će se to dogoditi ako ne shvatimo i ne preispitamo strukture u kojima trenutno jesmo kotačići.
Ivankovićev zahtjev za odgovornu javnu sferu zvuči plemenito, ali je teorijski plitak jer ne možemo stvoriti „zrelu javnost“ ako nismo spremni mijenjati strukture koje proizvode nezrelost, poput tržišno oblikovanih medija i obrazovnog sustava. Iako je dotični svjestan da je svaki kapitalizam više ili manje ortački te da država i tržište otkad je kapitalizma funkcioniraju zajedno, njegov pristup i dalje pokušava očistiti tržište od snažnijih devijacija (HDZ) ka nešto slabijim, dok Dolenec i drugi znanstvenici pokazuju da te devijacije nisu uopće devijacije, nego upravo način na koji kapitalizam funkcionira.
Ako se zadržimo na Ivankovićevoj tezi, trebalo bi pozvati njega na odgovornost da kritički progovori o logici kapitala koja ulazi u pore svakog društva i temelj je onoga što neki nazivaju “društvenim patologijama”. Umjesto toga, on Hrvatsku pokušava približiti privilegiranijoj i centralnijoj poziciji unutar te logike, destruktivne za mentalno zdravlje, okoliš, i još mnogo toga drugog. Uostalom, u svijetu u kojem čak i „najuređenije“ države svjedoče rastu nejednakosti i urušavanju socijalne države, gdje točno Ivanković vidi drukčiji kapitalizam koji možemo uvesti kao model?
Kada Dolenec ukazuje na to da je Hrvatska uklopljena u globalni kapitalistički sustav i da je HDZ simptom većih problema, to ne znači pasivnost i nemogućnost promjene, kao što Ivanković pokušava argumentirati, već upućuje na drukčiji predmet kritike i logički konzistentniju društvenu borbu. Upućuje i na to da pretjerani fokus liberalnih intelektualaca i medija na korupciju i HDZ u sebi često sadrži implicitnu pretpostavku: “kapitalizam je dobar, ali ljudi na vlasti nisu” iliti “slobodno tržište je pošteno, ali seljačine na vlasti se previše petljaju u njega “, dok nas Dolenec i drugi znanstvenici uče da je tržište politički obilježeno od početka kapitalizma te da seljačine na vlasti slijede jednu vrlo urbanu i elitističku globalnu logiku koju treba kritizirati.
Kao što smo istaknuli, ta kritika nas dovodi do jedne nove društvene borbe - one mimo granica pojedinih država, u kojoj se ljude s korumpiranijom vladom ne proziva nezrelim društvom i u kojoj djelujemo globalno protiv imperativa pretvaranja našeg vremena u radno u svrhu akumulacije vrijednosti. Čak i najprogresivnija politika unutar kapitalizma suočava se s granicama koje određuje sama logika kapitalističke reprodukcije – imperativ profita, međunarodna konkurencija, mobilnost kapitala i ideološka hegemonija tržišne racionalnosti. Zato odgovor mora biti globalan i odozdo.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Foto: Pexels
Preporučite članak: