„Uništenje prostora vremenom“ (Annihilation of space by time) – pronicljiva je formula Marxove analize kapitala.
Kada turisti slijeću na hrvatsku obalu, ne dolaze samo s kovčezima i kremama za sunčanje – dolaze s radnim vremenom koje su negdje drugdje prodali za novac. To radno vrijeme sada troše na hrvatskoj obali, pretvorenoj u stroj za cijeđenje deviza.
Kada se pak u Lici zakopava 46.000 kubika toksičnog medicinskog i industrijskog otpada, to nije greška sustava, već nusprodukt procesa rovanja vremena po prostoru.
Gore spomenuta Marxova formula „Uništenje prostora vremenom“ (Annihilation of space by time) upotrebljena je kao metafora za smanjenje prostorne udaljenosti zbog bržeg prometa, a uz pomoću teoretičara kao što je Moishe Postone dobiva značenje doslovne dominacije vremena, točnije radnog vremena, nad prostorom.
Prodiranjem kapitaličke logike u društvenu stvarnost vrijeme prestaje biti povezano sa sjetvom, berbom, običajima sela i obiteljskim ritmovima. Vrijeme danas nije ono koje osjećaš u tijelu – ono je sat na zidu. Mjeri se u satima rada, u tablicama produktivnosti, u rokovima; postaje razmjenjivo, jednolično i kumulativno.
Tehnologije i nova znanja ne razvijaju se kako bismo bolje živjeli, već da bismo proizvodili više. Cilj nije da imamo više vremena – nego da iz što manje prostora i vremena izvučemo što više robe. Šume, polja, rijeke – sve mora postati broj u Excel tablici; vrijednost na tržištu. Priroda se pretvara u profit, a prostor u funkciju vremena.
I ne govorimo o teoriji – to se događa upravo sada. U Hrvatskoj danas, od jadranske obale, preko ličkih šuma do slavonskih ravnica, s brutalnom jasnoćom možemo promatrati kako se ova logika upisuje u krajolik.
Uništenje prostora turističkim vremenom
Turizam u Hrvatskoj možda najjasnije demonstrira "annihilation of space by time". Dubrovnik, recimo, prima preko milijun turista godišnje što značajno premašuje broj lokalnog stanovništva. Spomenuti turisti, prije dolaska u Hrvatsku, u svojim su prostorima prodavali svoje radno vrijeme za novac, a došavši na našu obalu - prostor koji funkcionira kao stroj za cijeđenje deviza, ga trošili. Sve što na hrvatskoj obali ne doprinosi toj funkciji – lokalno stanovništvo, tradicionalne djelatnosti i nekomercijalni oblici života – postaje suvišno i izloženo je gentrifikaciji.
Gentrifikacija – istiskivanje lokalnog stanovništva s vlastitog prostora – nije slučajna nuspojava turizma, nego njegova logična posljedica. Lokalni stanovnici gube pravo na prostor jer njihovo konkretno životno vrijeme nije dovoljno isplativo u odnosu na apstraktno vrijeme turističke industrije. U očima tržišta, čovjek više nije osoba, već paket radnih sati.
Njegovo vrijeme se ne gleda kao dio života – usklađeno prema izmjenama dana i noći, i sezonskim promjenama - već kao roba – mjerljiva, usporediva, zamjenjiva. Ljudi postaju pokretne jedinice rada – nose svoje radno vrijeme gdje god tržište to traži, ali nemaju više vezu s prostorom, zajednicom, ni vlastitim ritmom života.
Apstraktno vrijeme
Filozof Moishe Postone taj fenomen naziva „apstraktnim vremenom”. Apstraktno vrijeme je iznimno bitan termin koji ćete susretati kroz ovaj članak! Riječ je o obliku vremena koji nije vezan uz konkretan sadržaj rada, ni uz prostor gdje se on odvija, nego samo uz njegovu brzinu i produktivnost. Sezonski radnici koji dolaze na hrvatsku obalu iz siromašnijih, eksploatiranih dijelova svijeta dolaze zato što njihovo apstraktno vrijeme vrijedi manje. Njihovo stvarno vrijeme – ono koje ih povezuje s obitelji, zajednicom, običajima – izbrisano je. Ostaju samo sati rada, najjeftiniji mogući.
Žive stisnuti u sobama bez privatnosti, rade više od 12 sati dnevno, bez slobodnog dana. U tom režimu, njihova tijela i životi gotovo da ne postoje u prostoru – oni postoje samo kao funkcija vremena koje treba maksimizirati. Suočeni s takvom konkurencijom, ni lokalni radnici više nisu sigurni. I njihovo se vrijeme apstrahira: prihvaćaju uvjete bliske ropstvu ili odlaze. Čovjek gubi odnos s prostorom, zajednicom i vlastitim životnim vremenom. Ostaje kao mobilna radna jedinica – premještajna, fleksibilna, potrošna.
S obzirom na jačanje fašističkih tendencija u Hrvatskoj i šire, važno je jasno reći: za to nisu krivi strani radnici i turisti koji dolaze u Hrvatsku, niti hrvatski radnici koji odlaze. Jeftini moralizmi ne pale kada je riječ o ovoj logici apstrakcije. Nitko od njih nije pokretač tog mehanizma – svi su u njega uvučeni. Svi ljudi, sav prostor, funkcionira pod logikom sve optimalnijeg, efikasnijeg i bržeg vremena.
Ljudi kao migranti tumaraju prostorom da zarade od svojega rada, kao turisti da se od njega odmore. Jedan od rezultata spomenutog nasilja vremena nad prostorom je socijalno-ekološki kolaps, odnosno golema količina nezbrinutog komunalnog otpada i fekalnih voda zbog kruzera, trajekata i preopterećenosti kanalizacije te posljedično uništenje važnih ekosustava u podmorju. Ovo nisu greške – ovo je funkcija: prostor mora proizvesti maksimalnu vrijednost u minimalnom vremenu, a sve što ostane – smatra se nuspojavom – a kao što ćemo vidjeti u nastavku teksta – zapravo pomaže u transformaciji prostora na sliku apstraktnog vremena.
Drugi tipovi uništenja prostora vremenom
Urbani i/ili turistički prostori negdje moraju odložiti svoje ostatke, svoj otpad, a Lika i unutrašnjost Dalmacije postaju njihova stražnja dvorišta. Oni nisu "zaostali" ili "zapušteni" – oni su funkcionalno integrirani kao zone apsorpcije onoga što prostori urbanog i turističkog vremena ne mogu podnijeti. Sociolog John Bellamy Foster ističe kako navodni centar akumulacije samo naizgled eksternalizira troškove (otpad, uništenje bioraznolikosti, zagađenje zraka i voda), ali da to zapravo za sustav nisu problemi, već područja zarade za druge sektore. Drugim riječima, u takozvanim „zaostalim” ili „zapuštenim” prostorima cvjeta biznis gospodarenja otpadom.
Kad se 35.000 tona toksičnog otpada odlaže u Lici, to nije slučajnost – to je prostorno-vremenska logika kapitala. Iako je spomenuti primjer ilegalan, on je i dalje preslika kapitalističke potrebe za gospodarenje otpadom (kriminalci koji su to učinili zaradili su preko 4 milijuna eura). Prostor koji ne može biti turistički valoriziran postaje zona za odlaganje, a indikativno je da taj otpad do danas nije saniran.
Osim za odlaganje, takvi prostori se koriste i za ekstrakciju resursa. U susjednoj Srbiji, kompanija Rio Tinto pokušala je otvoriti jedan od najvećih rudnika litija u Europi, što je izazvalo masovne prosvjede. U BiH se planiraju otvoriti rudnici litija bez snažne institucionalne kontrole.
Hrvatski mediji godinama izražavaju žaljenje što Hrvatska, za razliku od Srbije i BiH, nema nalazišta litijeva karbonata. Zato je za prostor grada Gospića određeno da ga onda barem prerađuje. Naime, Grad Gospić je 2024. potpisao ugovor s tvrtkom Jedro DS Innovation o preradi litija bez dijaloga s lokalnim stanovništvom. Ljudi su zabrinuti zbog mogućeg zagađenja, ali se projekt svejedno promovira kao nužni dio zelene tranzicije.
Balkan sve jasnije postaje prostor u kojem se prostorni režimi restrukturiraju u skladu s interesima kapitala. Svugdje vidimo istu matricu: prostor se mora funkcionalizirati, priroda se mora kvantificirati, vrijeme se mora apstrahirati. Priča o litiju u Srbiji i BiH logičan je ishod svjetske potražnje za digitalnim uređajima i novim energetskim modelima, no suština problema nije samo ekološka, već filozofska!
Prirodu više ne znamo misliti drukčije nego kroz mogućnost za zaradu. Prostor prirode pretvara se u apstrakciju: priroda više nije konkretna supstanca života – šuma koja diše, rijeka koja teče, zemlja koja rađa - već kvantitativno mjerljiv medij akumulacije. Ona se podređuje vremenskom režimu vrijednosti — priroda mora generirati buduću vrijednost, mora biti kontrolabilna i predvidiva. Dokle god ekološki diskurs ostaje zarobljen unutar takve kapitalističke racionalnosti (zelena tranzicija, održivi razvoj), uništenje prostora će se nastaviti – sada u ime spašavanja planeta.
Uništenje ili prenamjena prostora?
Do sada smo govorili o uništenju prostora – o tome kako ga kapitalizam melje kroz brzinu, turistički pritisak i ekološku devastaciju. No, istina je možda još mračnija: kapitalizam prostor ne uništava – on ga prepravlja za svoje potrebe. Prostor ne nestaje – on se prilagođava logici profita. Turistički prostori se pretvaraju u kulise potrošnje, dok ruralni prostori – unutrašnjost Dalmacije, Lika, Slavonija – postaju odlagališta otpada, praznine za preradu sirovina, ili poligoni za agroindustriju.
Apstraktno vrijeme – vrijeme koje sve mjeri kroz produktivnost i isplativost – oblikuje demografiju. Mjesta iz kojih mladi odlaze, poput Like ili Slavonije, polako ostaju bez ljudi. Sela se pretvaraju u zajednice staraca, a ti prazni prostori sve češće nose etiketu „zaostalih“ i „zapuštenih”. Međutim, ono što opća populacija shvaća kao „zaostalo” ili „zapušteno”, kapitalistička logika vidi kao priliku za zaradu. Odlazak mladih znači praznu i jeftinu zemlju za konsolidaciju pod velike agroindustrijske koncerne. Tako primijećujemo da broj OPG-ova opada: 2013 - 185.900, 2022 128.290, a ekonomski analitičari redovito komentiraju kako ih Hrvatska ionako ima previše.
"Modernizacija" poljoprivrede
Apstraktno vrijeme eliminira konkretni prostor zajednice. Malo obiteljsko gospodarstvo s nekoliko hektara nije "neisplativo" u kontekstu pretkapitalističkog načina života – ljudi mogu od toga živjeti - već nije isplativo po logici apstraktnog vremena koje sve mjeri kroz kvantificirane prinose i izvozne kvote. Veliki trgovački lanci očekuju od OPG-ova brzu, jeftinu i dostupnu robu, što znači da ona obiteljska gospodarstva koja ne mogu držati korak s potrebnim tehnološkim investicijima – propadaju. Budući da su OPG-ovi fragmentirani i nemaju veliku polugu moći, spomenuti ih lanci često ni ne isplaćuju, što ih tjera da zatvore biznis.
Kada zajednica ne uspijeva ući u brojke apstraktnog vremena, ona biva eliminirana i napuštena. Prostor ostaje prazan, pripremljen za konsolidaciju u agro-industrije. Ono što se često prikazuje kao „modernizacija“ poljoprivrede, zapravo je ubrzana konsolidacija zemljišta pod velike agroindustrijske koncerne – proces koji marginalizira obiteljska gospodarstva, dehumanizira rad, i konačno poništava konkretni prostor zajednice.
Ako razmišljamo marksistički, ne možemo naprosto reći da kapital koristi prirodu, već moramo primijetiti način na koji ju transformira u funkciju vlastite reprodukcije. Kapital nije nekakvo čudovište koje jede prirodu, već je određena vrsta znanja i prakse, u koje kada smo uronjeni, djelujemo prostorom onako kako ga promatra on – kao buduću vrijednost.
Kapital ne jede prirodu, već je supsumira pod sebe, on je stvara na svoju sliku. Priroda koja nas okružuje postaje jednolična. Izražava se u nepreglednim poljima monokultura, svega nekoliko vrsti životinja za proizvodnju mesa, mlijeka i jaja te pesticidima, kemikalijama i hormonima za životinje - investicijama potrebnim da bi se ostalo konkurentnim na tržištu.
Radi se o logičkoj niti: depopulacija → konsolidacija → agroindustrija → supsumpcija prirode pod logiku kapitala → priroda postaje sredstvo akumulacije.
Emancipacija prostora počinje emancipacijom vremena!
Filozof Moishe Postone u knjizi Time, Labor and Social Domination pokazuje da kapitalizam ne djeluje primarno kroz tržište – nego kroz vrijeme. Točnije, kroz poseban oblik vremena koji on naziva apstraktnim vremenom – vrijeme koje sve mjeri kroz produktivnost, količinu i profit. Zato mala obiteljska gospodarstva propadaju. Ona ne mogu preživjeti jer njihovo vrijeme nije dovoljno produktivno.
Njihov ritam je sezonski, povezan s prirodom, s ljudskim životom – ali to nije vrijeme koje stvara kapital. Apstraktno vrijeme traži da prostor služi akumulaciji. Prostor ne smije postojati zbog sebe, zbog ljudi, zbog života – nego samo kao sredstvo proizvodnje vrijednosti. Agroindustrija zato uvodi mehanizaciju, GMO, pesticide – ne zato što su bolji, već zato što proizvode više u kraćem vremenu.
U Postoneovoj analizi, ovo nije tek politička ni ekonomska promjena – ovo je promjena samog načina na koji društvo vidi stvarnost, riječ je o socijalno-ontološkoj preobrazbi prostora. Socijalna ontologija znači: način na koji društvo određuje što postoji i kako vrijedi.
Ako društvo vidi zemlju kao novac, tada zemlja prestaje biti percipirana kao uvjet života, već kao sredstvo buduće valorizacije - registar kvantiteta — hektara, tona, subvencija. Selo koje ne može isporučiti dovoljan broj tona kukuruza više nije selo – nego „neiskorišten prostor“, spreman za otkup, konsolidaciju i modernizaciju. Postone nas uči da ovi procesi nisu greške – oni jesu kapital.
Kada devet migranata dijeli sobu bez kupaonice, kad se otpad zakopava u Lici, kad se slavonska zemlja konsolidira, kad se gradovi pretvaraju u kulise za turiste – to nisu nepovezani problemi. To su sve manifestacije iste stvari: apstraktno vrijeme dominira nad prostorom. Čovjek, priroda, selo – svi postaju funkcije vrijednosti. A ono što je konkretno – ono što je stvarno – pretvara se u dim.
Danas se govori o „održivom razvoju“, „zelenim tehnologijama“, „pametnom planiranju“. No kako Postone pokazuje, problem nije u lošem upravljanju prostorom. Problem je što je prostor pretvoren u sredstvo vremena koje služi profitu. Čak i litij, čak i solarne ploče, ostaju zarobljeni u istoj logici: priroda mora donositi vrijednost da bi imala pravo postojati.
Zato je jedina stvarna promjena – revolucija vremena. Moramo raskinuti s vremenom koje služi akumulaciji, i osmisliti drugačije vrijeme koje služi brizi jednih za druge. Vrijeme zajednice, ritma zemlje, kvalitete dana – umjesto vremena proizvodnje po satu.
Jer dok god vjerujemo da je vrijeme mjera proizvodnje, a proizvodnja mjera života, svaki prostor bit će žrtvovan. Lika će biti kanta za otpad, obala će biti zabavni park, Slavonija tvornica hrane bez ljudi. Emancipacija prostora počinje emancipacijom vremena! To je najdublja lekcija koju nam Hrvatska danas pruža: ekološka kriza nije samo propast okoliša, nego propast vremena koje služi životu.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Foto: Pexels
Preporučite članak: