„Uništenje prostora vremenom“ (Annihilation of space by time) – pronicljiva je formula Marxove analize kapitala.
Kada turisti slijeću na hrvatsku obalu, ne dolaze samo s kovčezima i kremama za sunčanje – dolaze s radnim vremenom koje su negdje drugdje prodali za novac. To radno vrijeme sada troše na hrvatskoj obali, pretvorenoj u stroj za cijeđenje deviza.
Kada se pak u Lici zakopava 46.000 kubika toksičnog medicinskog i industrijskog otpada, to nije greška sustava, već nusprodukt procesa rovanja vremena po prostoru.
Gore spomenuta Marxova formula „Uništenje prostora vremenom“ (Annihilation of space by time) upotrebljena je kao metafora za smanjenje prostorne udaljenosti zbog bržeg prometa, a uz pomoću teoretičara kao što je Moishe Postone dobiva značenje doslovne dominacije vremena, točnije radnog vremena, nad prostorom.
Prodiranjem kapitaličke logike u društvenu stvarnost vrijeme prestaje biti povezano sa sjetvom, berbom, običajima sela i obiteljskim ritmovima. Vrijeme danas nije ono koje osjećaš u tijelu – ono je sat na zidu. Mjeri se u satima rada, u tablicama produktivnosti, u rokovima; postaje razmjenjivo, jednolično i kumulativno.
Tehnologije i nova znanja ne razvijaju se kako bismo bolje živjeli, već da bismo proizvodili više. Cilj nije da imamo više vremena – nego da iz što manje prostora i vremena izvučemo što više robe. Šume, polja, rijeke – sve mora postati broj u Excel tablici; vrijednost na tržištu. Priroda se pretvara u profit, a prostor u funkciju vremena.
I ne govorimo o teoriji – to se događa upravo sada. U Hrvatskoj danas, od jadranske obale, preko ličkih šuma do slavonskih ravnica, s brutalnom jasnoćom možemo promatrati kako se ova logika upisuje u krajolik.
Uništenje prostora turističkim vremenom
Turizam u Hrvatskoj možda najjasnije demonstrira "annihilation of space by time". Dubrovnik, recimo, prima preko milijun turista godišnje što značajno premašuje broj lokalnog stanovništva. Spomenuti turisti, prije dolaska u Hrvatsku, u svojim su prostorima prodavali svoje radno vrijeme za novac, a došavši na našu obalu - prostor koji funkcionira kao stroj za cijeđenje deviza, ga trošili. Sve što na hrvatskoj obali ne doprinosi toj funkciji – lokalno stanovništvo, tradicionalne djelatnosti i nekomercijalni oblici života – postaje suvišno i izloženo je gentrifikaciji.
Gentrifikacija – istiskivanje lokalnog stanovništva s vlastitog prostora – nije slučajna nuspojava turizma, nego njegova logična posljedica. Lokalni stanovnici gube pravo na prostor jer njihovo konkretno životno vrijeme nije dovoljno isplativo u odnosu na apstraktno vrijeme turističke industrije. U očima tržišta, čovjek više nije osoba, već paket radnih sati.
Njegovo vrijeme se ne gleda kao dio života – usklađeno prema izmjenama dana i noći, i sezonskim promjenama - već kao roba – mjerljiva, usporediva, zamjenjiva. Ljudi postaju pokretne jedinice rada – nose svoje radno vrijeme gdje god tržište to traži, ali nemaju više vezu s prostorom, zajednicom, ni vlastitim ritmom života.
Apstraktno vrijeme
Filozof Moishe Postone taj fenomen naziva „apstraktnim vremenom”. Apstraktno vrijeme je iznimno bitan termin koji ćete susretati kroz ovaj članak! Riječ je o obliku vremena koji nije vezan uz konkretan sadržaj rada, ni uz prostor gdje se on odvija, nego samo uz njegovu brzinu i produktivnost. Sezonski radnici koji dolaze na hrvatsku obalu iz siromašnijih, eksploatiranih dijelova svijeta dolaze zato što njihovo apstraktno vrijeme vrijedi manje. Njihovo stvarno vrijeme – ono koje ih povezuje s obitelji, zajednicom, običajima – izbrisano je. Ostaju samo sati rada, najjeftiniji mogući.
Žive stisnuti u sobama bez privatnosti, rade više od 12 sati dnevno, bez slobodnog dana. U tom režimu, njihova tijela i životi gotovo da ne postoje u prostoru – oni postoje samo kao funkcija vremena koje treba maksimizirati. Suočeni s takvom konkurencijom, ni lokalni radnici više nisu sigurni. I njihovo se vrijeme apstrahira: prihvaćaju uvjete bliske ropstvu ili odlaze. Čovjek gubi odnos s prostorom, zajednicom i vlastitim životnim vremenom. Ostaje kao mobilna radna jedinica – premještajna, fleksibilna, potrošna.
S obzirom na jačanje fašističkih tendencija u Hrvatskoj i šire, važno je jasno reći: za to nisu krivi strani radnici i turisti koji dolaze u Hrvatsku, niti hrvatski radnici koji odlaze. Jeftini moralizmi ne pale kada je riječ o ovoj logici apstrakcije. Nitko od njih nije pokretač tog mehanizma – svi su u njega uvučeni. Svi ljudi, sav prostor, funkcionira pod logikom sve optimalnijeg, efikasnijeg i bržeg vremena.
Ljudi kao migranti tumaraju prostorom da zarade od svojega rada, kao turisti da se od njega odmore. Jedan od rezultata spomenutog nasilja vremena nad prostorom je socijalno-ekološki kolaps, odnosno golema količina nezbrinutog komunalnog otpada i fekalnih voda zbog kruzera, trajekata i preopterećenosti kanalizacije te posljedično uništenje važnih ekosustava u podmorju. Ovo nisu greške – ovo je funkcija: prostor mora proizvesti maksimalnu vrijednost u minimalnom vremenu, a sve što ostane – smatra se nuspojavom – a kao što ćemo vidjeti u nastavku teksta – zapravo pomaže u transformaciji prostora na sliku apstraktnog vremena.
Drugi tipovi uništenja prostora vremenom
Urbani i/ili turistički prostori negdje moraju odložiti svoje ostatke, svoj otpad, a Lika i unutrašnjost Dalmacije postaju njihova stražnja dvorišta. Oni nisu "zaostali" ili "zapušteni" – oni su funkcionalno integrirani kao zone apsorpcije onoga što prostori urbanog i turističkog vremena ne mogu podnijeti. Sociolog John Bellamy Foster ističe kako navodni centar akumulacije samo naizgled eksternalizira troškove (otpad, uništenje bioraznolikosti, zagađenje zraka i voda), ali da to zapravo za sustav nisu problemi, već područja zarade za druge sektore. Drugim riječima, u takozvanim „zaostalim” ili „zapuštenim” prostorima cvjeta biznis gospodarenja otpadom.
Kad se 35.000 tona toksičnog otpada odlaže u Lici, to nije slučajnost – to je prostorno-vremenska logika kapitala. Iako je spomenuti primjer ilegalan, on je i dalje preslika kapitalističke potrebe za gospodarenje otpadom (kriminalci koji su to učinili zaradili su preko 4 milijuna eura). Prostor koji ne može biti turistički valoriziran postaje zona za odlaganje, a indikativno je da taj otpad do danas nije saniran.
Osim za odlaganje, takvi prostori se koriste i za ekstrakciju resursa. U susjednoj Srbiji, kompanija Rio Tinto pokušala je otvoriti jedan od najvećih rudnika litija u Europi, što je izazvalo masovne prosvjede. U BiH se planiraju otvoriti rudnici litija bez snažne institucionalne kontrole.