Jedan od velikih mitova kapitalizma je da je smanjio količinu rada. Razlog za taj mit je činjenica da se količina rada uistinu smanjila s obzirom na rad prije 200 godina, odnosno spram 18. i 19. stoljeća. No kada se prošeta još malo dalje u prošlost, dolazimo do zanimljivih saznanja.
Industrijski i poljoprivredni radnici su tijekom 18. i 19. stoljeća radili i do 18 sati dnevno bez vikenda i nerijetko umirali na radnom mjestu. Taj brutalni režim rada nije se događao samo u zapadnoj Europi i njenim kolonijama, već i u Hrvatskoj, no krajem 19. i početkom 20. stoljeća uslijedile su uspješne radničke borbe za kraće radno vrijeme, bolje radne uvjete, veće plaće, zdravstveno i mirovinsko osiguranje, koje su na Zapadu nakon Drugog svjetskog rata završile konsenzusom o 40-satnom radnom tjednu i spomenutim beneficijama.
Implicitna i neartikulirana pretpostavka tog uspjeha radničkog pokreta je da su ljudi oduvijek radili iznimno puno, a da su u kapitalizmu uspostavili kakav-takav balansiran odnos rada i slobodnog vremena. Kao što je slučaj s mnogim društvenim pitanjima, tako se i pitanju rada i slobodnog vremena retroaktivno nameće linearna povijest napretka. Međutim, suvremena povijesna istraživanja su pokazala kako je prosječan najamni radnik u srednjem vijeku, u vremenu koje nije bilo obilježeno kapitalističkim odnosima, u radnoj godini radio manje od suvremenog radnika na Zapadu, pa čak i ako računamo da suvremeni radnik radi samo 40 sati tjedno i ima 20 dana godišnjeg, što je neoliberalizam mnogima oduzeo.
Manjkavost spomenutih istraživanja nalazi se u tome što rad žena koje su ostajale kod kuće i obavljale poslove reprodukcije - rađanje, odgoj djece, čišćenje, kuhanje, itd - nije dio spomenute računice. Povijesni izvori nabrajaju što su sve žene radile, ali nema dokaza o vremenskoj dužini tog posla, iako valja primijetiti kako ni dan danas neplaćeni reproduktivan rad žena uglavnom nije uzet u obzir. Pod radno vrijeme se zbraja ono koliko radnik ili radnica provedu vremena u najamnom radu, a reproduktivni rad kojeg obavljaju u kući, smatra se njihovom privatnom dužnosti.
S obzirom na rečeno, mi ćemo se baviti muškim najamnim radom u 13. i 14. stoljeću u Engleskoj jer su istraživanja o Engleskoj najzastupljenija, a zatim ćemo iskoristiti neke povijesne izvore o pretkapitalističkom radu seljaka/kmetova u Hrvatskoj, kako bismo pokazali da je tendencija svugdje bila slična.
U grafu iznad uočavamo da se najveća razlika u količini rada nalazi pri usporedbi 1300. godine, u kojoj su radnici prosječno radili 1440 sati godišnje, i 1850., kada su radili 3650 sati godišnje, što je 250 posto više. Suvremeni prosječni radnik u Engleskoj radi 1800 sati godišnje, što je 20 posto više nego radnik 1300. godine. Međutim, suvremeni rad je po mnogo čemu zahtjevniji od srednjovjekovnog.
Tipičan srednjovjekovni radni dan bio je rastegnut od sumraka do zore (16 sati tijekom ljeta i 8 sati tijekom zime), no tadašnji radni dan imao je četiri velike pauze - za doručak, ručak, popodnevni počinak i večeru - a u doba najdužih ljetnih radnih perioda, ubačene su dodatne dvije pauze za sredinu jutra i sredinu popodneva. Spomenute pauze su se poštovale čak i tijekom vrhunca sezone žetve.
Iako su neki radili čitavih 16 sati, istraživanja pokazuju da je većina radnika radila osam sati, a oni koji su odlučili raditi svih 16, bili bi plaćeni za dva radna dana. To znači da su se sindikalne borbe krajem 19. i početkom 20. stoljeća zalagale za tradicionalan način odnosa rada i odmora kakvog su imali njihovi preci prije nekoliko stoljeća, doduše bez toliko pauzi tijekom dana. Međutim, to ni izbliza nije kraj priče.
Koncept vremena u srednjem vijeku i danas
Osim što je bilo puno više pauza nego danas, brzina rada je bila mnogo sporija. Francuski povjesničar Jacques LeGoff opisuje pretkapitalističko radno vrijeme kao bezbrižno i neopterećeno produktivnošću, a s obzirom na to, opisuje ljude kao skromne i bez velikih konzumerističkih apetita. Svijest o vremenu je bila potpuno drugačija. Temporalne jedinice koje mi uzimamo zdravo za gotovo - kao što su minute i sati - nisu postojale, već se govorilo o danima rada, a ideje punktualnosti, uštede vremena, pa čak ni jasne percepcije prošlosti i budućnosti, nisu postojale.
Prvi znaci moderno shvaćenog vremena pojavili su se u 14. stoljeću kada je tekstilnu industriju zahvatila ekonomska kriza. Budući da svaka kriza snižava cijene proizvoda, prva reakcija tadašnjih poduzetnika bila je smanjenje plaće radnicima, no ovoga su puta pokušali i nešto novo - nametnuti duži i efikasniji režim rada. Kako bi uspostavili taj novi režim, poduzetnici su u suradnji s vlastima postavili prve javne satove u tekstilnim centrima diljem Europe. Ti radnički satovi, iliti Werkglocken, kako su ih zvali, signalizirali bi radnicima kada trebaju doći na posao, jesti i završiti s radom. Satovi su zamijenili sunce kao ono koje regulira vrijeme rada, a poslodavci su napokon mogli nametnuti dinamiku i dužinu kakve žele.
Prije Werkglockena, radnici bi vrlo fleksibilno dolazili na posao, odmarali se i odlazili. Radili bi puno opuštenije, bez stresa, u skladu sa svojim unutarnjim radnim tempom i često uz razgovor. Zbog Werkglockena im je ta “privilegija” oduzeta, morali su vremenski ispoštovati kvote proizvedenog ili biti zamijenjeni. Jasno je da su radnici reagirali.
Redovito su prosvjedovali i štrajkali, zahtijevajući ukidanje tih novih temporalnih jedinica rada, a gradski službenici stali su na stranu poslodavaca, financijski kažnjavajući sve radnike koji se na posao ne bi pojavili “na vrijeme” ili bi otišli s njega prerano. Budući da nije riječ o mehaničkim satovima, već se njihovim zvonom upravljalo manualno, pobunjeni radnici bi zvonjavom na satu obznanili štrajk, a za takve radnike, koji su “krivotvorili vrijeme” i organizirali pobune, bile su zadužene strože kazne, uključujući smrtnu.