Jedan od velikih mitova kapitalizma je da je smanjio količinu rada. Razlog za taj mit je činjenica da se količina rada uistinu smanjila s obzirom na rad prije 200 godina, odnosno spram 18. i 19. stoljeća. No kada se prošeta još malo dalje u prošlost, dolazimo do zanimljivih saznanja.
Industrijski i poljoprivredni radnici su tijekom 18. i 19. stoljeća radili i do 18 sati dnevno bez vikenda i nerijetko umirali na radnom mjestu. Taj brutalni režim rada nije se događao samo u zapadnoj Europi i njenim kolonijama, već i u Hrvatskoj, no krajem 19. i početkom 20. stoljeća uslijedile su uspješne radničke borbe za kraće radno vrijeme, bolje radne uvjete, veće plaće, zdravstveno i mirovinsko osiguranje, koje su na Zapadu nakon Drugog svjetskog rata završile konsenzusom o 40-satnom radnom tjednu i spomenutim beneficijama.
Implicitna i neartikulirana pretpostavka tog uspjeha radničkog pokreta je da su ljudi oduvijek radili iznimno puno, a da su u kapitalizmu uspostavili kakav-takav balansiran odnos rada i slobodnog vremena. Kao što je slučaj s mnogim društvenim pitanjima, tako se i pitanju rada i slobodnog vremena retroaktivno nameće linearna povijest napretka. Međutim, suvremena povijesna istraživanja su pokazala kako je prosječan najamni radnik u srednjem vijeku, u vremenu koje nije bilo obilježeno kapitalističkim odnosima, u radnoj godini radio manje od suvremenog radnika na Zapadu, pa čak i ako računamo da suvremeni radnik radi samo 40 sati tjedno i ima 20 dana godišnjeg, što je neoliberalizam mnogima oduzeo.
Manjkavost spomenutih istraživanja nalazi se u tome što rad žena koje su ostajale kod kuće i obavljale poslove reprodukcije - rađanje, odgoj djece, čišćenje, kuhanje, itd - nije dio spomenute računice. Povijesni izvori nabrajaju što su sve žene radile, ali nema dokaza o vremenskoj dužini tog posla, iako valja primijetiti kako ni dan danas neplaćeni reproduktivan rad žena uglavnom nije uzet u obzir. Pod radno vrijeme se zbraja ono koliko radnik ili radnica provedu vremena u najamnom radu, a reproduktivni rad kojeg obavljaju u kući, smatra se njihovom privatnom dužnosti.
S obzirom na rečeno, mi ćemo se baviti muškim najamnim radom u 13. i 14. stoljeću u Engleskoj jer su istraživanja o Engleskoj najzastupljenija, a zatim ćemo iskoristiti neke povijesne izvore o pretkapitalističkom radu seljaka/kmetova u Hrvatskoj, kako bismo pokazali da je tendencija svugdje bila slična.
U grafu iznad uočavamo da se najveća razlika u količini rada nalazi pri usporedbi 1300. godine, u kojoj su radnici prosječno radili 1440 sati godišnje, i 1850., kada su radili 3650 sati godišnje, što je 250 posto više. Suvremeni prosječni radnik u Engleskoj radi 1800 sati godišnje, što je 20 posto više nego radnik 1300. godine. Međutim, suvremeni rad je po mnogo čemu zahtjevniji od srednjovjekovnog.
Tipičan srednjovjekovni radni dan bio je rastegnut od sumraka do zore (16 sati tijekom ljeta i 8 sati tijekom zime), no tadašnji radni dan imao je četiri velike pauze - za doručak, ručak, popodnevni počinak i večeru - a u doba najdužih ljetnih radnih perioda, ubačene su dodatne dvije pauze za sredinu jutra i sredinu popodneva. Spomenute pauze su se poštovale čak i tijekom vrhunca sezone žetve.
Iako su neki radili čitavih 16 sati, istraživanja pokazuju da je većina radnika radila osam sati, a oni koji su odlučili raditi svih 16, bili bi plaćeni za dva radna dana. To znači da su se sindikalne borbe krajem 19. i početkom 20. stoljeća zalagale za tradicionalan način odnosa rada i odmora kakvog su imali njihovi preci prije nekoliko stoljeća, doduše bez toliko pauzi tijekom dana. Međutim, to ni izbliza nije kraj priče.
Koncept vremena u srednjem vijeku i danas
Osim što je bilo puno više pauza nego danas, brzina rada je bila mnogo sporija. Francuski povjesničar Jacques LeGoff opisuje pretkapitalističko radno vrijeme kao bezbrižno i neopterećeno produktivnošću, a s obzirom na to, opisuje ljude kao skromne i bez velikih konzumerističkih apetita. Svijest o vremenu je bila potpuno drugačija. Temporalne jedinice koje mi uzimamo zdravo za gotovo - kao što su minute i sati - nisu postojale, već se govorilo o danima rada, a ideje punktualnosti, uštede vremena, pa čak ni jasne percepcije prošlosti i budućnosti, nisu postojale.
Prvi znaci moderno shvaćenog vremena pojavili su se u 14. stoljeću kada je tekstilnu industriju zahvatila ekonomska kriza. Budući da svaka kriza snižava cijene proizvoda, prva reakcija tadašnjih poduzetnika bila je smanjenje plaće radnicima, no ovoga su puta pokušali i nešto novo - nametnuti duži i efikasniji režim rada. Kako bi uspostavili taj novi režim, poduzetnici su u suradnji s vlastima postavili prve javne satove u tekstilnim centrima diljem Europe. Ti radnički satovi, iliti Werkglocken, kako su ih zvali, signalizirali bi radnicima kada trebaju doći na posao, jesti i završiti s radom. Satovi su zamijenili sunce kao ono koje regulira vrijeme rada, a poslodavci su napokon mogli nametnuti dinamiku i dužinu kakve žele.
Prije Werkglockena, radnici bi vrlo fleksibilno dolazili na posao, odmarali se i odlazili. Radili bi puno opuštenije, bez stresa, u skladu sa svojim unutarnjim radnim tempom i često uz razgovor. Zbog Werkglockena im je ta “privilegija” oduzeta, morali su vremenski ispoštovati kvote proizvedenog ili biti zamijenjeni. Jasno je da su radnici reagirali.
Redovito su prosvjedovali i štrajkali, zahtijevajući ukidanje tih novih temporalnih jedinica rada, a gradski službenici stali su na stranu poslodavaca, financijski kažnjavajući sve radnike koji se na posao ne bi pojavili “na vrijeme” ili bi otišli s njega prerano. Budući da nije riječ o mehaničkim satovima, već se njihovim zvonom upravljalo manualno, pobunjeni radnici bi zvonjavom na satu obznanili štrajk, a za takve radnike, koji su “krivotvorili vrijeme” i organizirali pobune, bile su zadužene strože kazne, uključujući smrtnu.
U srednjovjekovnoj Europi je svijest o vremenu bila vrlo nejasna, a jedinica rada bila je vezana za sunce i aproksimalna. Moderna svijest o vremenu bazira se na vlasništvu nad vremenom, koje postaje važno klasno oružje koje se upotrebljava protiv zaposlenika. Kako su poslodavci konsolidirali temporalnu kontrolu nad svojom radnom snagom, dan sve više postaje podijeljen na dva tipa vremena: “vrijeme vlasnika, odnosno vrijeme kada se radi” i “vrijeme radnika, odnosno vrijeme kada se odmara (u teoriji)”.
Radnici polako počinju percipirati vrijeme ne kao vrijeme u kojem žive svoj život, već kao “objektivnu silu u kojoj su zarobljeni”. To znači da nije pošteno ni uspoređivati radno vrijeme u srednjem vijeku i radno vrijeme danas, zato što u srednjem vijeku ljudi nisu imali tako izražen osjećaj “davanja svojeg vremena nekome”, već je intuitivno to i dalje bio njihovo vrijeme, te su radili puno opuštenije i u skladu sa svojim unutarnjim radnim ritmom.
Vrijeme polako postaje puno preciznija ekonomska varijabla koja pomaže biznisu da preživi na rastućem globalnom tržištu, sve više obilježenom najamnim radom. Potreba za uspostavom Werkglockena ne dolazi od nekakve “zle naravi” poslodavaca, već je naprosto nužnost kako bi se oni nosili s ekonomskim krizama u geografski sve širem i kompetitivnijem tržištu. Kako bi spriječili da im biznis propadne, oni intenziviraju rad. Polako shvaćaju da tržišni sistem ima strukturalni imperativ za eksploataciju rada jer oni poslodavci koji ne uspiju izvršiti intenzivniju organizaciju rada, imat će skuplju robu (potrošit će više temporalnih jedinica uzalud) i bit će progutani od svojih konkurenata.
Taj imperativ se posebno osjeća tijekom ekonomskih kriza, kada niske cijene i mala potražnja tjeraju mnoge poslodavce iz biznisa, a upravo u kontekstu krize tekstilne industrije se spomenuto i događa. Engleski povjesničar E.P. Thompson ističe kako je vrijeme postalo valuta: nije više prolazilo, već se trošilo.
Feudalna ekonomija nije ovisila o višku vrijednosti. Većina je obavljala kmetski rad u polju koji ne proizvodi robu za prodaju, već hranu, piće i ostale potrepštine koje proizvođači izravno koriste, razmjenjuju među sobom bez posredstva novca ili se pak međusobno časte, ne oviseći o tržištu već o dobrosusjedskim odnosima. Kapitalizam donosi novu logiku brzine, dužine i efikasnosti rada, jer se nova klasa poslodavaca mora prilagoditi cijenama svjetskog tržišta te nemilosrdno eksploatirati radnu snagu ili izgubiti na tržišnoj utakmici.
Neradni dani u srednjem vijeku
Kontrast između pretkapitalističkog i kapitalističkog radnog vremena vidljiv je i u brojnim i vrlo dugačkim blagdanima koje je Crkva koristila za svoj utjecaj. Srednovjekovni kalendar prepun je praznika. Osim onih vrlo dugačkih tijekom Božića, Uskrsa i ljeta, pauze od rada su se događale u vrijeme slave brojnih svetaca, a ti dani su provedeni u trijeznom odlaženju u crkvu u jutarnjim satima te uživanju u jelu, piću i plesu u popodnevnim i večernjim satima.
U srednjovjekovnoj Engleskoj su praznici otprilike trajali jednu trećinu godine, s tim da je Engleska bila jedna od radišnijih europskih zemalja tog perioda. Na području današnje Francuske su sve 52 nedjelje bile neradne, imali su 90 dodatnih dana odmora i 38 praznika, koji su se protezali od jednog dana do nekoliko tjedana. Na području današnje Španjolske, ljudi su imali ukupno 5 mjeseci praznika.
Slobodno vrijeme seljaka protezalo se i izvan službeno odobrenih praznika. Postoje brojni dokazi o periodima u kojima su nadnice bile toliko visoke da se radnicima naprosto nije isplatilo puno raditi. Tijekom jednog razdoblja neuobičajeno visokih plaća (kasno 14. stoljeće), mnogi su radnici odbijali obećati da će raditi pola godine, što je bio uobičajen uvjet, već su radili samo po danu. Jasno je da su radili samo onoliko dana koliko je bilo potrebno da zarade svoj uobičajeni prihod, koji je tijekom tog razdoblja iznosio oko 120 dana godišnje. Procjena iz čitavog 13. stoljeća otkriva da seljačke obitelji nisu provodile više od 150 dana godišnje radeći, a zapisi iz Engleske iz 14. stoljeća ukazuju na izuzetno kratku radnu godinu za robove - 175 dana.
Čak su i robovi 14. stoljeća radili manje od mnogih od vas
Ako vam se ta izjava čini pretjerana, probajte zamisliti ekonomiju u kojoj desetljeća obilnog uroda žita i ostalih poljoprivrednih dobara ne potiču dodatnu optimizaciju tehnologije i ne tjeraju ljude na još više rada, investiranja i marketinški potaknutog konzumiranja, već im omogućavaju da žive jednako ugodan život kao do tada, ali s manje rada. Tako je funkcionirala svaka ekonomija prije kapitalizma. Kapitalizam je jedini sustav u kojem ne postoji homeostaza, već svaka zarada nudi priliku za dodatnu zaradu.
Jasno je da u feudalizmu nisu svi periodi bili ugodni, bilo je perioda velikih bolesti, neimaštine i smrti, no poanta ovog članka nije veličati feudalizam već kroz usporedbu primijetiti logiku kapitalizma. Jednom kada primijetimo da kada govorimo o kapitalizmu, govorimo o međuljudskim odnosima u kojima proizvodnja dobara počinje samo onda kada investitor očekuje povrat na uloženo plus profit, i kada shvatimo da to nije nekakav naturalizirani imperativ svake ekonomije, kako nam ga ortodoksni ekonomisti predstavljaju, već je nedavna novost, možemo početi razmišljati o viziji drugačijeg međuljudskog odnošenja i organizaciji za njeno ostvarenje.
S obzirom da su seljaci u srednjem vijeku radili manje nego ljudi danas, očito je da nam trenutna tehnologija i znanost mogu omogućiti ugodan, skroman i održiv život s puno vremena za pomaganje jedni drugima mimo striktnih definicija rada i odmora, uz intelektualnu, emotivnu i kreativnu interakciju.
Hrvatski kontekst
U pretkapitalističkom razdoblju na području današnje Hrvatske ljudi su također radili puno manje. Osim neradne nedjelje i redovitih svetkovanja, svako godišnje doba nudilo je barem jedan duži praznik kada je rad bio obustavljen, a igrale bi se igre te se posluživalo meso, kolači i pivo. Četrnaest dana, od Badnjaka pa sve do Tri kralja, dakle gotovo mjesec dana, ljudi bi se častili, plesali i slavili. Za vrijeme Uskrsnog tjedna također se nije radilo na polju, kao ni u ljetnim periodima.
Osim spomenutih dužih blagdana, narod je vrvio svetkovinama svetaca, a ujedno je svako selo posebno slavilo i odmaralo se na dane sveca zaštitnika tog sela.
Upravo zato hrvatski književnik i propagandist kapitalističkih odnosa Matija Antun Reljković u svojem djelu Satir proziva Slavonce da su lijeni, odnosno tuži se na „linost Slavonca”. Književnik se glasno protivi narodnim običajima i svetkovanju svetaca jer se po njemu radi o rasipanju radne snage. Reljković zagovara da samo nedjelja bude neradna, ali upozorava Slavonce da ni tada ne smiju slaviti ni igrati kolo jer to umara tijelo, već treba čitati litanije i skupljati snagu za rad u idućem tjednu. Reljković je veliki dio svog života boravio u protestantskim zemljama pa Slavoncima želi nametnuti takvu dinamiku rada.
„zalud side i puše duhane,
Nek u svetac, jer u poslendane,
oni šeću pak još lindovane?
A posao neurađen stoji”
Reljković se ujedno kritički obrušava na narodni običaj „moljbe”. Naime, u periodima kada je rad intenzivniji, seljačke obitelji s više ukućana pomažu onim obiteljima s njih manje. To se smatra njihovom kršćanskom dužnošću. Seljačke obitelji s više ukućana dolaze tim obiteljima na „moljbu”, odnosno pomažu im oko rada u polju, a zauzvrat dobivaju kakvu hranu i piće. Takozvani „moljbenici” bili su ponosni na to što odbijaju uzeti novac za svoj rad:
„Ako sam ti na moljbu došao,
ja ti nisam za novce pošao,
niti ti ćeš novcem naplatiti,
što sam vridan, ja ću uraditi.”
Rekljović jasno ističe da taj besplatni, novcem nenaplaćeni rad nije dovoljno produktivan:
„Višje valja četvero čeljadi,
što prez sveca teb' za novce radi,
neg' da skupiš stotinu na moljbu.
Pak da vazdan š njima imaš koljbu”
Osim što zagovara najamni rad, Reljković želi unaprijediti trgovinu, pa se obrušava na Slavonce jer piju rakiju i vino sa svojim susjedima, umjesto da ih prodaju na tržištu kao robu. Kao pravilo, autor se obrušava na sve narodne običaje koji ne sadrže u sebi moment novčane razmjene već je riječ o direktnoj razmjeni dobara ili čašćenju.
Zanimljivo je da Reljković ne govori ništa o porezima u novcu, koji su silno tištili slavonske graničare u to vrijeme. Reljković je svjestan da ako spomene potrebu za većim porezima u novcu da bi to izazvalo pobunu naroda. Njegovo prešućivanje tako nečega vrlo je indikativno. Naime, Reljkovićevo zagovaranje robnog gospodarstva ne proizlazi samo iz težnje za gospodarskim napretkom, već iz toga da slavonski graničar može više platiti Graničarsku vojnu upravu. Zagovaranje podložnosti graničarskim vojnim vlastima jasno se vidi u Reljkovićevim stihovima:
„Zato svoga oficira slidi
Koji svašta bolje neg ti vidi.”
Reljković je propagandist koji upotrebljava svoj dar da na narodnom jeziku prenese i objasni ideje i politiku graničarskih vojnih vlasti koja pod pritiskom stvaranja modernih država i robne ekonomije diljem Europe, mora prilagoditi vlastiti način socijalne reprodukcije. Vlasti su ubrzo shvatile njegove sposobnosti i davale mu zadatke da popularizira pojedine mjere. Reljkovića još i danas čitaju seljaci po slavonskim selima jer je dao tako živ, a ujedno programatski isječak slavonske stvarnosti.
Posljednje riječi umjesto zaključka
Cilj ovog članka nije otići u drugu krajnost i predstaviti srednjovjekovni život kao potpuno idiličan. On takav sigurno nije bio. Medicina je bila manje učinkovita, a razdoblja nestašica hrane su se događala relativno često. Ono što nam ovaj članak objašnjava je način kako kapitalistička logika oblikuje ljudsko djelovanje među sobom i spram ostatka prirode. Kapitalizam transformira ljude i ostatak prirode u tehnologiju, sve što postoji se kvantificira kako bi se dogodio porast razmjene roba. Naše tijelo/um postaje kapital, a na državi, poslodavcu i nama je dužnost da ga prilagodimo tržištu rada.
Budući da proizvodnja u kapitalizmu počinje samo onda kada investitor pretpostavlja da će dobiti povrat na uloženo plus profit, a kao kapitalist istovremeno mora stalno optimizirati proizvodnju da ostane konkurentan na tržištu, postaje jasno da je riječ o sustavu koji se neprestano mora širiti, a to čini upravo kroz optimizaciju rada, bilo kroz tehnologiju (minuli rad), efikasnost rada i/ili dužinu radnog vremena.
U svim prethodnim sustavima, rad je bio aktivnost koja se poduzimala radi nekih neposrednih rezultata. Seljak je sadio da bi mogao jesti i direktno razmjenjivati proizvod svog rada sa susjedima. Rad u kapitalizmu prestaje imati neki konkretan uporabni cilj, on je tu radi akumulacije vrijednosti. Budući da se proizvodnja u kapitalizmu neprestano širi, on je sustav proizvodnje par excellance, a budući da je rad ono čime se proizvodi, on se također stalno širi te je kapitalizam sustav rada par excellance. Rad unutar kapitalizma je u tom smislu beskonačan rad.
Informacije u članku prikupljene su iz knjiga Six Centuries of Work and Wages Jamesa E. Thorolda Rogersa, The Overworked American Juliet Schor, Počeci kapitalizma u hrvatskoj ekonomici i politici Rudolfa Bićanića te iz diplomskog rada Ivana Rončke Svakodnevni život seoskog stanovništva u srednjovjekovnoj Europi.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Foto: Pexels
Preporučite članak: