Donosimo intervju s povjesničarkom Valentinom Kezić, autoricom niza radova specijaliziranih za temu radništva u Hrvatskoj tijekom 19. stoljeća. U intervjuu prolazimo kroz uvjete rada radnica, radnika i radne djece u Hrvatskoj tog perioda, načine radničke organizacije kako bi se stanje promijenilo, povezanost domaćeg radništva s europskim radničkim pokretima te na kraju primjećujemo sličnosti 19. stoljeća sa suvremenom neoliberalnom stvarnošću.
U svojim radovima ističeš materijalne uvjete koji uopće dovode do stvaranja radničke klase. Koje su okolnosti i nagodbe dovele do željeznice, industrije i na koncu radnika u Hrvatskoj?
U prvom redu to je ukidanje feudalnih odnosa 1848. godine na području Banske Hrvatske koje je otvorilo put kapitalističkoj privredi, no tek je nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe (1868.) uslijedila akumulacija veće količine kapitala koja je stvorila preduvjete za daljnji razvoj industrijalizacije. Doduše i njezin je proces bio usporen zbog nedostatka željezničkih pruga, jedinstvenog domaćeg tržišta, ovisnosti o Beču i Pešti, kreditnih ustanova pa i kvalificiranog radništva zbog čega je Banska Hrvatska ostala uglavnom agrarna i slabo urbanizirana zemlja do kraja Monarhije.
U kojim se hrvatskim gradovima razvija radnički pokret?
Od kraja 1860-ih snažnije se razvija u Osijeku i Zagrebu, tada glavnim industrijskim centrima Banske Hrvatske, no u kasnijim desetljećima javlja se i u ostalim gradovima. U početku su se radnička društva okupljala pod vodstvom građanskih liberala. Kasnije, dolazi do pucanja tog odnosa.
Zašto?
Početkom 1860-ih takva su se odvajanja od liberala mogla uočiti i kod njemačkih i austrijskih radničkih društava, a zatim se to događa i u Hrvatskoj. Pretpostavlja se kako je tome pogodovalo prihvaćanje socijalističkih, odnosno socijaldemokratskih ideja koje su nudile konkretnije načine za poboljšanje radničkog položaja od onih koje su nudili građanski liberali. Potonji su primjerice smatrali kako se radništvo treba obrazovati, no ne i aktivno djelovati u politici, već težiti postupnom poboljšanju ekonomskog položaja u suradnji s posjedničkom klasom. Liberali su osporavali ili marginalizirali pitanje teških uvjeta rada radnika u Banskoj Hrvatskoj sve do kraja 19. stoljeća, a nerijetko se aktivistički potencijal radničkog udruživanja u Hrvatskoj negirao i umanjivao u usporedbi s pokretima njemačkog i austrijskog radništva pod izlikom da Hrvatska nema toliko razvijenu industriju pa su radnici pozivani na domoljublje umjesto na pristajanje uz socijalističke ideje.
Možeš li ukratko navesti radne uvjete u kojima su se radnici u Hrvatskoj nalazili u 19. stoljeću? Koje je bilo prosječno radno vrijeme, kakvi su bili higijenski uvjeti, a kakva kupovna moć prosječne plaće, itd?
Prosječno radno vrijeme radništva najviše je ovisilo o grani privrede u kojoj su bili zaposleni. Tako je primjerice poljoprivredno radništvo od 1870-ih do 1890-ih radilo od 15 do 18 sati dnevno, zanatlijsko od 11 do 18 sati, industrijsko od 11 do 16 sati, rudari su radili od 12 do 15 sati i sl. Dugo radno vrijeme pratile su niske i nedostatne plaće. Porast životnih troškova u tom razdoblju pratio je pad nominalnih nadnica radništva. Plaća se dobivala uglavnom tjedno ili svakih 14 dana, iznos se razlikovao za nekvalificirano, kvalificirano radništvo, žene i djecu. Za veliku većinu radništva troškovi podmirenja najosnovnijih potreba premašivali su bijedne radničke nadnice.
U nemogućnosti osiguranja kvalitetnijeg smještaja radništvo i njihove obitelji morali su živjeti u najamnim stanovima smještenima u podrumskim i tavanskim prostorijama koji su se sastojali uglavnom od manje sobe i kuhinje. Često su higijenu obavljali u kuhinji, a zahod je bio zajednički za više stanova. Oni koji su pak živjeli bez obitelji spavali su na podu u prostorijama u kojima su radili, bez svjetla i zraka zajedno s ostalim radnicima. Radna mjesta također nisu imala adekvatnu higijensko-tehničku zaštitu što je uzrokovalo česta oboljenja, ozljede na radu i smrtnost. Rad su obavljale i žene i djeca, ali za značajno manju plaću.
Koliko je manja bila plaća žena i koliko je snažno radnički pokret adresirao taj problem? Je li radnički pokret ikad kritizirao radnice jer ruše cijenu radne snage muških radnika? Je li podlegao moralizaciji o ženama kao majkama koje ne bi trebale raditi? Postoji li strah od gubitka kontrole nad ženskim tijelima i seksualnosti?
Žene su krajem 19. stoljeća dobivale uglavnom 40-70% niže plaće od muškaraca, a djeca su zarađivala četiri do pet puta manje od žena i muškaraca. Njihovo zapošljavanje u pojedinim je slučajevima smanjivalo nadnice muškim radnicima. To je kod potonjih često dovodilo do inzistiranja na zabrani rada ženama i djeci koje su smatrali svojom konkurencijom. Ne može se reći kako se tim problemom detaljnije bavilo unutar radničkog pokreta u Hrvatskoj, no postojali su članovi pokreta koji su adresirali nepovoljne posljedice zapošljavanja žena poput smanjenja mogućnosti opstanka radničke klase, otežavanje osnutka obitelji, nepovoljnog utjecaja na odgoj djece pa i razvoj prostitucije. Takvi stavovi bili su bliski radništvu drugih europskih zemalja, ali i građanskom društvu i kleru koje je isticalo poželjne identitete majki, kućanica i domaćica. Kako u tom razdoblju nije bilo većeg broja ženskog radništva može se pretpostaviti kako stvarni strah radnika nije bio toliko povezan s ekonomskim razlozima koliko s narušavanjem muškog autoriteta i koncepta ženskog domesticiteta.
Također, izlazak žene iz privatne sfere doma u javnu sferu rada uzrokovao je i gubitak muškarčeve kontrole nad ženskom seksualnošću pa se u tom kontekstu zapošljavanje žena često povezivalo s pojavom prostitucije i promiskuiteta na radnom mjestu. Nezadovoljstvo niskim nadnicama žene su pokazivale štrajkovima koji su u nekim slučajevima završili povoljno u njihovu korist. Od kraja 1870-ih mogle su se učlanjivati u uglavnom maskulina društva u kojima su imale mogućnost potpore u slučaju ozljeda, bolesti, porodiljnog dopusta i smrti. S vremenom kako jača i njihova svijest o pravima koja zaslužuju pojavljuju se i ženske sekcije unutar radničkih društava s ciljem unaprjeđivanja njihova položaja, radnice javno nastupaju i na radničkim skupštinama, a krajem 19. stoljeća imaju i vlastitu sekciju unutar Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije.
Tko je u Hrvatskoj prvi elaborirao radničke interese onkraj konsenzusa liberalnih stranaka i o kakvim je zahtjevima riječ?
Riječ je o grupi socijaldemokratski orijentiranih radnika, okupljenih oko lista ,,Radnički prijatelj”, koji su po uzoru na njemačko radništvo, odnosno na program iz Eisenacha, zahtijevali opće pravo glasa, slobodu tiska, okupljanja i udruživanja, besplatno školovanje, zabranu dječjeg rada, ograničenje ženskog rada, ukidanje indirektnih poreza, odvajanje crkve od države, škole od crkve, uspostavu narodne vojske, osnivanje velikih zadruga uz pomoć države i dr. Kasnije su se ti zahtjevi mijenjali u skladu s razvojem ideologije radničkog pokreta. Među tim radnicima treba istaknuti Dragutina Kalea, zagrebačkog tipografa i jednog od urednika ,,Radničkoga prijatelja”, koji je 1874. objavio brošuru ,,Njekoliko riječi o družtvenom životu”. Svrha joj je bila potaknuti zagrebačko radništvo na društveno-politički angažman, a među zahtjevima koje je podržao nalazili su se neki već spomenuti poput općeg prava glasa (za muškarce), slobode tiska, propisanog vremena za dnevnu radnju, ukidanje nedjeljnog rada, ukidanje stajaće vojske i uvođenje pučke narodne obrane te obavezno i besplatno školovanje.
Spomenula si list Radnički prijatelj putem kojega su radnici iznosili svoje ciljeve, obrazovali jedni druge, itd. Koliko je bila naglašena važnost radničke klase kao svjetske, a koliko se fokusiralo na interese unutar okvira države?
Oba su pitanja bila naglašena u listu, s tim da je pažnja većinom bila posvećena poboljšanju radničkog položaja unutar Banske Hrvatske isticanjem potrebe organiziranja i obrazovanja. List je bio podijeljen na hrvatski i njemački dio čiji su sadržaji bili različiti. Hrvatski dio se za uredništva Dragutina Kalea bavio poglavito praktičnim pitanjima, poput pozivanja radništva na učlanjivanje u radnička društva, prednostima istoga, pretplatu i čitanje lista te nužnosti njihova obrazovanja s ciljem stvaranja klasne svijesti. U njemačkom dijelu lista izraženije su ideje njemačkog pravnika Ferdinanda Lassallea, a nakon što uredništvo preuzima Franjo Potisk i u hrvatskom dijelu dolaze do izražaja spomenute internacionalne teme.
Danas se uočava tendencija takozvane deideologizacije pitanja radništva pa smatram da je važno primijetiti jasno politički i internacionalan karakter radničke organizacije u 19. stoljeću. Lassall je za razliku od Marxa i Engelsa imao vrlo pozitivno mišljenje o državi. Marx i Engels koji su bili važne figure Prve internacionale su ga zbog toga kritizirali. Ako to uzmemo u obzir, jesu li u Hrvatsku 19. stoljeća uopće dolazile marksističke ideje kritike države?
Istina, Lassallijanski model očitovao se primjerice u zahtijevanju ukidanja sustava najamnog rada stvaranjem radničkih zadruga uz pomoć države i kredita, ali osim naglašene lassallianske struje, u novinama su se isticale i ideje programa u Eisenachu i Neudörflu kao i same Prve internacionale. Krajem 19. stoljeća utjecaj Lassalleovih ideja u hrvatskom radničkom pokretu slabi zbog prihvaćanja zaključaka Druge internacionale i dominantnosti Marxovih ideja.
Što su sve radnice i radnici u Hrvatskoj do kraja 19. stoljeća uspjeli izboriti za sebe?
Generalno gledajući samo su pojedine struke uspjele izboriti neznatno smanjenje radnog vremena no i ono je trajalo duže u odnosu na druge europske zemlje. Konkretne pogodnosti u obliku potpore tijekom ozljede, bolesti i smrti mogli su ostvariti unutar strukovnih društava ili sindikata ukoliko su bili članovi, no situacija se za većinu nije znatno promijenila. Iako su postojeći obrtni zakoni pokušavali regulirati radne uvjete, zapošljavanje i zaštitu radništva oni su više koristili poslodavcima nego samom radništvu.
Bolji položaj radništvo je steklo tek promjenom društveno-ekonomskog poretka, u SFRJ kada dolazi do značajnih zakonskih regulativa u pogledu radnog vremena, uvjeta rada, visine plaće, prava i pogodnosti.
Ako se vratimo na loše radne uvjete koje su radnici podnosili u 19. stoljeću, teško je ne primijetiti da izboreni socijalni benefiti radnika tijekom 20. stoljeća u zadnjih nekoliko desetljeća polako nestaju zbog liberalizacije i globalizacije tržišta, odnosno zbog neoliberalizma. Znamo da je u mnogim europskim gradovima, kao i gradovima SAD-a pogotovo stanarina iznimno visoka naspram kupovne moći plaća pa se radnicima marketinški serviraju upitna rješenja obavljanja nereguliranih poslova sa strane, takozvanih side-hustleova. Koliko vidiš sličnosti između tadašnjeg i današnjeg stanja i smatraš li da je potreban slično snažan i svjetski koordinirani odgovor radništva?
Teško je ne uočiti sličnosti pogotovo kad je riječ o kupovnoj moći plaće, sve većem izrabljivanju radništva, položaju ženskog radništva, a u nekim slučajevima i neadekvatnim uvjetima rada. Mislim da je potreban snažniji odgovor radništva ako se stvari žele mijenjati na bolje.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Foto: Radnička prava/Wienerberger/privatna arhiva
Preporučite članak: