Na ovom portalu smo se u nekoliko navrata bavili prijelazom hrvatskog prostora iz feudalizma u kapitalizam — od dolaska kapitalizma na hrvatsko selo, preko transformacije kmetova u proletere, do uvjeta rada slugu i robova na Jadranu. Unutar tih procesa, ban Josip Jelačić (1801–1859) ostaje nezaobilazna figura.
U službenoj povijesti i kolektivnoj imaginaciji često se prikazuje kao osloboditelj hrvatskih seljaka i mitski vojni junak, no kritička historiografija nudi drugačiju, slojevitiju sliku — onu u kojoj Jelačić ne stoji na strani narodne emancipacije, nego plemstva i očuvanja postojećeg poretka. U ovom članku propitujemo njegovu ulogu na razmeđu između feudalizma i kapitalizma, s posebnim naglaskom na odnos prema hrvatskim kmetovima.
Povijesni kontekst 1848.
Da bismo razumjeli Jelačićevu ulogu u ukidanju kmetstva, moramo najprije razumjeti kontekst u kojem se to dogodilo. Kako navodi povjesničar ekonomije Rudolf Bićanić, na početku 19. stoljeća austrijski i ugarski su plemići na ideju oslobođenja kmetova često odgovarali tada popularnom teorijom da kmet voli svoje prirodno stanje i da je on posrednik između čovjeka i životinje - ima čovječje lice, ali ne osjeća svoje podređeno stanje jer je u duši tegleća životinja.
Do 1840-ih situacija se mijenja. Mnogi su plemići već postali kapitalisti, sve više zagovaraju formiranje kapitalističke države i 1847. otvoreno raspravljaju o ukidanju kmetstva. Dok se konzervativci protive reformama, liberali argumentiraju da bi ukidanje moglo biti financijski isplativo. Postavljaju se pitanja bi li novonastala država trebala isplatiti feudalcima gubitak kmetova ili bi kmetovi sami trebali otkupiti svoju zemlju i slobodu.
Stvar se radikalno ubrzava kada u Francuskoj u veljači 1848. bukne revolucija, a raspoloženje se proširi po Beču, Pragu, a zatim i Mađarskoj, Hrvatskoj i Slavoniji. Prijedlog zakona napisan je tri dana nakon pobune, 25. ožujka 1848., i poslan caru. Feudalci iz hrvatske provincije napadaju zagrebačke zbog toga, ali zagrebačka im gospoda obrazlaže svoj strah od hrvatskog naroda: "Zar smo mogli čekati da se kakav Gubec pojavi i seljake protiv plemstva pobuni? Mi smo dali, što se više ne može uskratiti” (Bićanić).
Osim što je narodna skupština u Zagrebu poslala austrijskom caru zahtjev o ukinuću kmetskih davanja, ona mu se usput požalila da je "narod ugrožen trajnim podbadanjem komunizma, koji dolazi izvana, pobunom seljaka i općom revolucijom u nutarnjosti” (Bićanić). Skupština zato traži od cara da im pošalje bana jake ruke, vojnika Jelačića, da smiri narod, obuzda ga i uguši narodni pokret oslobođenja.
Jelačić 1848.
Josip Jelačić rođen je 1801. godine u Petrovaradinu, no njegov rodni kraj nije imao previše utjecaja na njega jer je već s osam godina poslan u vitešku školu Theresianum u Beču, gdje je boravio više od desetljeća. Kada 1819. započinje svoju vojnu službu, Jelačić redovito biva premještan po raznim dijelovima Monarhije, što ga tjera da zaboravi svoj materinji jezik. Ovo dugotrajno obrazovanje u austrijskim institucijama, kao i vojno i političko djelovanje u okrilju cara, ključno je za razumijevanje njegovog osjećaja pripadnosti plemićkom sloju i duboke lojalnosti Habsburškoj Monarhiji.
Nakon što je narodna skupština u ožujku 1848. poslala pismo caru da im pošalje Jelačića da uguši narodnu pobunu, dotični dolazi u roku dva i pol tjedna, a 25. travnja izdaje svoje glasovito pismo, oko kojeg se stvara ideja da je on oslobodio hrvatske seljake od kmetstva, iako Jelačić u njemu samo spominje da je u Hrvatskoj već proglašen zakon.
Međutim, i to je bila laž. Zakon o ukidanju urbarijalnih davanja stupa na snagu godinama kasnije. Iako je narod uvjeravan da je zakon proglašen, Jelačić i bansko vijeće ne šalju ga na potvrdu caru punih godinu dana, a 1850., kada car potvrđuje ostale zakone, on ne potvrđuje zaključke o ukinuću kmetskih davanja. Iako su mnogi kmetovi prestali s daćama, pitanje njihova pravnog oslobođenja ostaje otvoreno. Naime, iz feudalnih računovodstava možemo vidjeti da su kmetska davanja prestala skoro svuda u ožujku 1848., u doba narodne pobune, puno prije nego što je zakon o ukidanju urbarijalnih davanja došao na snagu.
Mnogi se povjesničari radi te povijesne činjenice slažu da su kmetovi oslobođenje izveli sami, ali je plemićima, kao i uvijek, bilo u interesu da predstave da su to učinili oni. Konačno je, nakon trogodišnjih pregovaranja, 1853. godine donesen treći pravni propis o uređenju urbarskih odnosa koji opet "oslobađa kmetove" i donosi propise o naknadi feudalcima, no taj patent zbog banove diktature nije smatran pravno valjanim pa je tek 1876., davno nakon smrti Jelačića, oslobođenje kmetova steklo potpunu pravnu valjanost, navodi Bićanić.
Zanimljivo je da su Mađari krajem ožujka 1848. uistinu ukinuli feudalne privilegije, uključujući urbarijalnu daću, i predvidjeli vjeran prijenos zemlje na kmetove. Takvo što je izostalo u Austriji i Hrvatskoj, što je utjecalo na prougarski sentiment među hrvatskim seljaštvom, a Mađarima dalo prostora da propagandom šire svoj utjecaj nad hrvatskim zemljama.
Gubitak podrške naroda
Seljaci koji su 1848. s nadom gledali na Jelačićev proglas o ukidanju kmetstva, brzo su se razočarali. Ukidanje kmetstva provedeno je nepotpuno, a zemlja koju su seljaci obrađivali često nije bila dodijeljena već podložna otkupu. Krajem listopada 1848., događa se još jedno veliko razočaranje. Habsburški car Jelačića podčinjava konzervativnom austrijskom maršalu Windischgrätzu, što je označilo kraj iluzije Jelačićeva samostalnog političkog djelovanja. Hrvatska javnost, koja je očekivala da će ban imati samostalnu moć u artikulaciji hrvatskih interesa unutar Carstva, doživjela je to kao pretvaranje Jelačića u vojnog činovnika austrijskog imperija.
Jelačić 1848. dobiva diktatorske ovlasti te počinje donositi političke odluke koje nisu bile u skladu s interesima hrvatskog društva, osobito ne nižih slojeva. Osim stopiranja agrarne reforme, Jelačić je u svibnju 1849. donio zakon koji je ograničio slobodu tiska. "Liberalni dio hrvatske političke javnosti osudio je taj tiskovni zakon kao... kršenje slobode tiska i građanskih prava", ističe povjesničarka Vlasta Švoger.
Time je Jelačić jasno stao uz konzervativne austrijske i hrvatske krugove i pokazao da je njegov osnovni politički instinkt očuvanje klasnog poretka, a ne emancipacija naroda.
Ignjat Alojzije Brlić, jezikoslovac iz Broda na Savi, danas Slavonskog Broda, piše povodom zabrane oporbenog lista Slavenski Jug: “Jug je zabranit... Bogme ti je Ban i sva Zagrebačka Bureaucratia žestoko natraške krenuo, to će za sada banganetskoj sili za rukom ići, ali dokle?” (Švoger)
U narodu se sve više čuje da je Jelačić instrument carske politike, koji je izigrao narod i iznevjerio njegova očekivanja, a značajne ličnosti tog perioda često su ga morale braniti pred narodom.
Bogoslav Šulek piše: “ Mi nismo nikada Jelačića bana za boga držali, već za čovjeka i zato se nećemo u čudu naći ako u njemu naidemo na kakvu slabost ili manu, te nećemo zato odmah povući od njega vjeru koju bijasmo u njega položili...” (Švoger)
Ova izjava je pokušaj obrane Jelačića od kritika koje su očito kolale javnim prostorom, i pokušaj da se umanji razočaranje naroda. Retorika priznavanja pogrešaka sugerira da je Jelačić nešto zgriješio, ali da to treba oprostiti jer je samo čovjek. Potreba za pisanjem članaka u obranu bana Jelačića ukazuje na realnu eroziju njegove popularnosti nakon 1848., osobito nakon njegova podčinjavanja Windischgrätzu, diktaturi, zanemarivanja agrarne reforme i gušenja slobode tiska.
Kako se stvara legenda o Jelačiću?
Unatoč kritičkim ocjenama njegove politike od 1848., Jelačić je u hrvatskoj nacionalnoj svijesti ostao zapamćen kao mitski junak, a stvaranju te legende pridonijelo je nekoliko zanimljivih razloga. Naime, Jelačić se zapravo proslavio prije 1848. kao narodni heroj u Prvoj banskoj pukovniji. Vojnici i njihove obitelji iznimno su ga cijenili zbog njegovih zapovjedničkih sposobnosti, poštenja, brige za njihove potrebe te skromnosti i neposrednosti.
Jelačić je, po svemu sudeći, bio čovjek koji je stvarno suosjećao s vojnim pukom i donosio političke odluke koje su im olakšavale svakodnevicu. Tijekom velikih revolucionarnih previranja u ožujku i travnju 1848. godine, mađarski nacionalni pokret tražio je veća prava i samoupravu unutar Habsburške monarhije, što se nije sviđalo austrijskom caru, a ujedno su htjeli i potpunu kontrolu nad hrvatskim zemljama, što se nije sviđalo hrvatskom plemstvu.
Jelačić, kao simpatizer austrijskih i hrvatskih interesa, usprotivio se mađarskom nacionalizmu i odbio priznati mađarsku vladu u Pešti, što je zaštitilo hrvatsku autonomiju (koja je doduše ubrzo nestala podčinjavanjem Jelačića Windischgrätzu) i osiguralo mu mitski status narodnog junaka. Također, u rujnu 1848., Jelačić je s vojskom prešao Dravu i krenuo prema Mađarskoj, formalno da pomogne caru ugušiti revoluciju (koja je u biti bila nacionalno-emancipatorska), ali u narativu koji se kasnije razvio, to se interpretiralo kao obrambena akcija protiv mađarskog pokušaja podjarmljivanja Hrvatske.
Nakon gušenja revolucije, car nagrađuje Jelačića. Istovremeno, ukida Sabor, ukida samoupravu i uvodi apsolutistički režim. Nadalje, osim što je Jelačić došao na bansku funkciju u godini koja je imala karakter prekretnice, on je i otišao s nje, odnosno preminuo, u isto tako prekretničkoj godini. Godina 1859., kada je umro, bila je obilježena ratom protiv Sardinije te vojnim porazima Monarhije, koja se morala suočiti s gubitkom teritorija i utjecaja u Italiji, kao i slabljenjem ukupne vojne snage.
Jelačićeva se smrt u kontekstu gubitka moći Monarhije predstavila kao velika tragedija, a osobito su važnu ulogu imale Narodne novine koje su izvještavale kako cijeli Zagreb tuguje otkako se saznalo za Jelačićevu smrt.
Već tada je Jelačić bio nazvan slavnim mužem čija će djela ostati upisana u povijest Monarhije i Hrvatske zlatnim slovima. Narodne novine zatim prenose posmrtni govor tada iznimno utjecajnog Ivana Kukuljevića Sakcinskog, a u idućih sedam brojeva Jelačićevu biografiju u više nastavaka, gdje je njegovo banovanje prikazano isključivo pozitivno, a uloga u političkom životu Hrvatske rezultatom djelovanja Božje providnosti u trenutku osobite opasnosti za njen suverenitet.
Spomenik na glavnom trgu Zagreba koji prikazuje Jelačića s mačem okrenutim prema Mađarskoj dodatno učvršćuje simboliku bana kao zaštitnika Hrvata od imperijalista, a krajem 19. stoljeća, u vremenima mađarizacije, legenda o Jelačiću dodatno potvrđuje svoj narodnooslobodilački potencijal. Hrvatski nacionalni pokret, osobito pravaši i kasnije jugoslavenski ideolozi, romantizirali su Jelačića kao 'narodnog bana' – osobu koja je 'ustala za narod'."
Jelačićevo političko djelovanje prije 1848. godine jasno pokazuje da je imao određenu dozu empatije spram "malog čovjeka", no njegovo obrazovanje u austrijskim institucijama, zaborav materinjeg jezika i slijepa vjernost caru, indikativni su spram političkih odluka donesenih nakon 1848. te otkrivaju duboku klasnu odanost austrijskom plemstvu.
Kritička historiografija ne nudi dokaze o Jelačiću kao borcu za narodnu emancipaciju. Umjesto toga, ona otkriva umjerenog plemića, lojalnog austrijskim interesima, čije djelovanje nikada nije nadilazilo granice staleškog poretka.
Podaci iz članka pronađeni su u radovima „Josip Jelačić između historiografije, ideologije i kolektivnog pamćenja” Kristine Milković i „Ban Josip Jelačić u očima svojih suvremenika” Vlaste Švoger te knjige „Počeci kapitalizma u hrvatskoj ekonomici i politici” Rudolfa Bićanića.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Foto: Wikimedia, Muzej grada Zagreba
Preporučite članak: