Čitavo jedno stoljeće prije ukidanja feudalizma na području sadašnje Hrvatske, mnogim je seljacima oteta zemlja te su bili primorani raditi kao poljoprivredni proleteri. Radili su i do 18 sati dnevno, tempo rada je bio iznimno brz i zamoran, a plaća mala. U tom kontekstu se javlja socijalistički pokret na selu.
Teško je utvrditi kada nastaju kapitalistički odnosi uopće, pa onda i na tlu današnje Hrvatske. Šesnaesto stoljeće u Zapadnoj i Srednjoj Europi obilježeno je nekim važnim kapitalističkim obilježjima poput eksproprijacije seljaka sa zemljišta, posljedičnog porasta najamnog rada i porastom svjetske trgovine. Od početka do kraja stoljeća cijene pšenice su porasle tri puta u Engleskoj, pet puta u Francuskoj, a dva i pol puta u Sjevernoj Italiji. Zemljišna renta poskupila tri do pet puta, a cijena zemlje čak i do šest puta.
Šesnaesto stoljeće u Hrvatskoj je također obilježeno osamostaljivanjem kapitalističko-spekulativnog trgovačkog kapitala koji zamjenjuje sredovječne „pravedne cijene”. Cijena žita u današnjoj Hrvatskoj, ovisno od područja do područja, raste za tri do šest puta. Pojavljuje se novčani zakup feudalnih imanja te najamni rad. To su međutim samo kapitalistički zameci unutar još uvijek prilično snažnog feudalnog sustava.
Najamni rad
Intenzivirani kapitalistički odnosi na području današnje Hrvatske primjećuju se na području Slavonije u 18. stoljeću. U tada iznimno popularnom književnom djelu Satir, književnik Matija Antun Reljković daje ekonomsko-politički program u kojem smjeru bi se Slavonija trebala kretati, a njegovi su savjeti vrlo izričito kapitalističke naravi. Njegov je Satir izašao u dva izdanja, 1762. godine i zatim 1779. u proširenom izdanju, u kojem je autor vidno zadovoljan smjerom u kojem se Slavonija kreće.
U prvom izdanju Satira, Reljković proziva Slavonce da su lijeni, odnosno tuži se na „linost Slavonca”. Književnik se glasno protivi narodnim običajima i svetkovanju svetaca jer se po njemu radi o rasipanju radne snage. Reljković zagovara da samo nedjelja bude neradna, ali upozorava Slavonce da se ni tada ne smije slaviti ni igrati kolo jer to umara tijelo, već treba čitati litanije i skupljati snagu za rad u idućem tjednu. Reljković je veliki dio svog života boravio u protestantskim zemljama pa Slavoncima želi nametnuti takvu dinamiku rada.
„zalud side i puše duhane,
Nek u svetac, jer u poslendane,
oni šeću pak još lindovane?
A posao neurađen stoji”
Poslovi u poljoprivredi ne zahtijevaju jednako intenzivan rad tijekom cijele godine, što dopušta seljacima da u određenim razdobljima godine često slave, odnosno piju i igraju kolo. Kapitalistička logika želi rad pretvoriti u učinkovit, jednoličan i vječno potreban proces koji konstantno akumulira kapital. Reljković se u tom kontekstu kritički obrušava na narodni običaj „moljbe”. Naime, u periodima kada je rad intenzivniji, seljačke obitelji s više ukućana pomažu onim obiteljima s njih manje. To se smatra njihovom kršćanskom dužnošću. Seljačke obitelji s više ukućana dolaze tim obiteljima na „moljbu”, odnosno pomažu im oko rada u polju, a zauzvrat dobivaju kakvu hranu i piće.
Takozvani „moljbenici” bili su ponosni na to što odbijaju uzeti novac za svoj rad:
„Ako sam ti na moljbu došao,
ja ti nisam za novce pošao,
niti ti ćeš novcem naplatiti,
što sam vridan, ja ću uraditi.”
Rekljović jasno ističe da taj besplatni, novcem nenaplaćeni rad nije dovoljno produktivan:
„Višje valja četvero čeljadi,
što prez sveca teb' za novce radi,
neg' da skupiš stotinu na moljbu.
Pak da vazdan š njima imaš koljbu”
Očito je, dakle, da Reljković zagovara najamni rad, koji je iznimno bitan aspekt kapitalističke logike jer je jednodimenzionalan, efikasan, ponovljiv, itd. Druga glavna Reljkovićeva briga je unapređenje trgovine. Ta briga odgovara upravo zahtjevima robnog gospodarstva i znači unošenje kapitalističkih elemenata u poljodjelstvo. Književnik se obrušava na Slavonce jer piju rakiju i vino sa svojim susjedima, umjesto da ih prodaju na tržištu kao robu. Kao pravilo, autor se obrušava na sve narodne običaje koji ne sadrže u sebi moment novčane razmjene već je riječ o direktnoj razmjeni dobara ili čašćenju.
Zanimljivo je da Reljković ne govori ništa o porezima u novcu, koji su silno tištili slavonske Graničare u to vrijeme. Reljković je svjestan da ako spomene potrebu za većim porezima u novcu da bi to izazvalo pobunu naroda. Njegovo prešućivanje tako nečeg vrlo je indikativno. Književnikovo zagovaranje robnog gospodarstva ne proizlazi samo iz težnje za gospodarskim napretkom, već iz toga da slavonski Graničar može više platiti Graničarsku vojnu upravu.
Zagovaranje podložnosti graničarskim vojnim vlastima jasno se vidi u Reljkovićevim stihovima:
„Zato svoga oficira slidi
Koji svašta bolje neg ti vidi.”
Reljković je propagandist koji upotrebljava svoj dar da na narodnom jeziku prenese i objasni ideje i politiku Graničarskih vojnih vlasti koja pod pritiskom stvaranja buržujskih država i robne ekonomije diljem Europe, mora prilagoditi vlastiti način socijalne reprodukcije. Vlasti su ubrzo shvatile njegove sposobnosti i davale mu zadatke da popularizira pojedine mjere. Reljkovića još i danas čitaju seljaci po slavonskim selima jer je dao tako živ, a ujedno programatski i propagandistički, isječak slavonske stvarnosti.
Otimanje zemlje
Zemlja je u feudalizmu najvažnije sredstvo za proizvodnju. Borba za zemlju, tj otimanje zemlje neposrednim proizvođačima – seljacima - predstavlja dugotrajnu i žestoku klasnu borbu. Seljak koji ima dovoljno zemlje za samoodržanje, nema potrebu prodavati svoju radnu snagu kao robu, zato mu je se, kako sve više navire kapitalistička logika robne proizvodnje, mora oduzeti.
Proces oduzimanja zemlje posebno je jak u 18. stoljeću, a traje sve do sredine 19. stoljeća. Treba imati na umu da feudalno vlasništvo nije isto što i privatno vlasništvo građanskog prava. Tek se 1836. godine unosi u zakon da je zemljište koje kmet obrađuje vlastelinska svojina. Tim se potezom dozvoljava oduzimanje čitavih posjeda kmetova. Prije tog čina, tijekom 18. stoljeća, feudalci su često uzimali kmetovima oranice, na njima zapošljavali najamne radnike, a kmetovima bi ostavljali grmlje i šikare. Iako, vrijedi napomenuti da su se kmetovi često pravno borili protiv takvih mjera i uspijevali provoditi neke zakone sebi u korist.
Da bi se shvatila logika kapitalističkih odnosa, moramo pokazati za čim su sve feudalci, koji su se vremenom pretvarali u kapitaliste, na području današnje Hrvatske pravno posezali i često u tome uspijevali. Naime, feudalci ne posežu samo za zemljom koju su obrađivali pojedini kmetovi, nego i za šumama, koje su do tada smatrane zajedničkom zemljom. Šume služe za ispašu stoke, za drvarenje okolnom stanovništvu, za sječu drva, za građu seljačkih kuća u okolini, itd. Te su šume nerazgraničene i nad njima nema osobnog vlasništva. Svatko je mogao uzeti drva koliko je htio, a mogao je čak i iskrčiti zemlje koliko je htio.
Od druge polovice 18. stoljeća feudalci počinju seljacima braniti sječu drva. Drže se načela „Nulle terre sans seigneur”, odnosno „Nema zemlje koja nije u vlasništvu feudalnog gospodina”. Feudalci su svojatali svu zemlju koja nije bila u individualnom posjedu seljaka. Razlog za to, dakako, nije ekološka briga za šume koju su seljaci krčili, već to što je drvo upravo u 18. stoljeću na području današnje Hrvatske postala roba. Feudalci brže bolje svojataju šume kako bi kao kapitalisti unajmili radnike za njihovo krčenje i uključili se u globalnu trgovinu drvom.
Kad bi seljačka obitelj narasla i više nije bilo dovoljno zemlje na starom posjedu, dio obitelji bi se odvojio, iskrčio jedan dio šume i stvorio novu obradivu površinu. Tako se ujedno osvajala nova zemlja za poljoprivredu. Budući da je krčenje šume težak posao, zakoni su inače stimulirali taj proces tako što su se iskrčene zemlje oslobađale kmetskih podavanja. U počecima kapitalističkih odnosa na selu, feudalci koji su polako postajali kapitalisti, to nisu poštovali nego su tražili dadžbine, usprkos prosvjedima kmetova. Kada se to pokušalo zakonski riješiti, umjesto inzistiranja na provođenju bivših zakona, dolazi do zabrane da seljaci krče šumu bez dozvole feudalca. Tim propisima je onemogućeno kmetovima da osnivaju selišta na novoj zemlji. Iako je u Hrvatskoj u to vrijeme preko 54% zemlje pod šumom, spriječen je proces osvajanja obradive zemlje u korist kmetova, sve kako bi feudalci mogli trgovati drvom.
Nemogućnost da se proširuje obradiva površina jedan je od najvećih uzroka naglog pogoršanja seljačkog položaja u relativno kratko vrijeme. Kako se seljačke obitelji šire, njihov posjed se cijepa i imaju sve manje obradive površine, a feudalcima je ujedno pravno omogućeno da kmetovima oduzimaju zemljišta na kojima generacijama rade. Nakon što su kmetovima oduzeta zemljišta u 18. stoljeću, ista su im zemljišta često dana u zakup. Do 1848. godine, čak je 12% svih oranica i 27% svih vinograda bilo obuhvaćeno zakupnim odnosom.
Davno prije sloma feudalizma postoji dakle veliki broj proletariziranih seljaka, koji su se pretvorili u poljoprivredne najamne radnike, a zvalo ih se „želiri”. To su seljaci koji imaju samo kuću i potkućnicu pa moraju raditi za druge. Oni koji nemaju ni kuće, nego plaćaju najam, zovu se podželiri.
Što se više razvija robno gospodarstvo, to je veći broj želira. U Slavoniji 1848. godine želirskih obitelji naspram kmetskih ima čak 38%, što znači da se prije ukidanju feudalnih odnosa spomenute godine može govoriti o značajnom broju poljoprivrednih proletera.
Kapitalistički šok i socijalistički pokret
Povjesničar Stefano Petrungaro u knjizi Kamenje i puške prikazuje kapitalistički šok koji je uslijedio nakon što je 1881. Hrvatska vojna krajina ujedinjena s Civilnom Hrvatskom, a administrativne ovlasti odlaze hrvatskom banu.
Hrvatska vojna krajina prostirala se širokim pojasom smještenim duž južnih granica Habsburškog carstva, u dodiru s Osmanskim. Nastala je još početkom 16. stoljeća kako bi se Habsburgovci branili od Osmanlija. Posebnost tog područja nije samo njegov vojni karakter, nego i postojanje raznolikih pravnih i poreznih privilegija dodijeljenim mnogim stanovnicima. U zamjenu za svoje stalne vojne usluge, stanovnici su dobivali zemlju na korištenje, imali su besplatan ogrjev i sol, pravo na pečenje rakije i sadnju duhana, a dadžbine su mogli platiti u radnoj snazi ili u naturi, umjesto u novcu.
Potrebe rastuće kapitalističke ekonomije diljem Europe i smanjenje opasnosti od Osmanlija tjeraju krajišnike da od vojnika postanu civili. Oni time gube povlastice koje su imali i mnogi su izloženi najamnom radu. Petrungaro ističe da nijedna prethodna kriza identiteta nije usporediva s ovom.
Sve je više najamnih radnika pa ih bogatiji seljaci mogu plaćati malo, a zahtijevati puno. Težaci su radili i do 18 sati dnevno (uz 2 sata pauze za ručak), a jedan od njih opisuje da je tempo rada bio tako brz i zamoran da su volovi i konji u podne samo ležali na podu, iako im je bilo vrijeme za hranu i vodu. Za tih 18 sati dnevno dobivala se vrlo mala plaća. Recimo, radnik je za par cipela trebao raditi 10 puna radna dana, a za hlače do 8 dana, ističe povjesničarka Suzana Leček u knjizi Seljačka obitelj.
Upravo se u tom kontekstu, krajem 19. stoljeća javlja socijalistički pokret u Hrvatskoj. Obično ga se veže s izlaskom prvog broja časopisa „Slobode” 1892. godine. Prvi socijalistički teoretičari imali su vrlo složen i proturječan odnos oko seljačkog pitanja, no 1896. godine Socijaldemokratska stranka Hrvatske obvezuje se na osnivanje klubova u svakom mjestu u kojem je stranka brojala najmanje pet članova, što je značilo da se radničko pitanje počinje vezati i za najamne radnike na selu. Već su u veljači 1897. godine seljani u Srijemu prosvjedovali protiv odluke da se zabrani „Sloboda”.
Barun Matell Ožegović prvi je tražio zabranu slanja „Slobode” u seljačke krajeve te ukazivao na „sve više šireći socialni demokratizam, koji već dobiva obilježje anarkizma, imenito u zagorskim kotarima”. Kasnije se prijetnja naziva „agrarni socijalizam”, a ističe se kako se protivi privatnom vlasništvu, posebice velikim posjedima te na taj način ugrožava uspostavljeni poredak i način života ljudi.
Redovito se uhićuju članovi seoske zajednice koji su simpatizeri socijalizma, ali i svi okupljeni pri proslavama Prvog maja. Mnogi seljaci završavaju iza rešetaka na tim proslavama iako nisu socijalisti, nego naprosto zahtijevaju opće pravo glasa ili oslobođenje nekog „druga”, a takav agresivan odgovor vlasti tjera seljake da počnu podizati pesnicu. Godine 1897. vlast djeluje preventivno tako što nagoviješta posebna uhićenja za sve okupljene na proslavi Prvog maja. To će rezultirati glasovitom parnicom na sudu u Mitrovici gdje će se osuditi čak petoricu članova centralnog komiteta stranke i trideset šestoricu seljaka iz Srijema.
Velika pobuna diljem cijele banske Hrvatske dogodila se upravo 1897. godine. Početkom godine, oružnici vode istrage, pretresaju kuće aktivista, otkrivaju osnivanje novih društava socijalističkog karaktera, zabranjuju „Slobodu” i nastavljaju s brojnim prijavama i još brojnijim uhićenjima. To rezultira još snažnijim seoskim prosvjedima koji osporavaju općinske izbore koji su se događali te godine. U Kloštar Ivaniću dolazi do oružanog sukoba sa snagama reda, mnogi prosvjednici zadobivaju teške rane, a jedan prosvjednik umire.
U Novom Selu nedugo zatim oružanik također ubija jednog seljaka. Broj pobunjenih sela i žrtava je mnogo, a dok prosvjednici na snage reda bacaju kamenje (u nekim slučajevima i cigle i sjekire), oni im uzvraćaju mecima iz pušaka. U Slušnici za vrijeme proslave Velike Gospe oružanici ubijaju još jednog pobunjenog seljaka. U Sjeničaku, mjestačcu nedaleko od Karlovca, dolaze tri državna službenika, a gomila nezadovoljnih seljaka ih linčuje do smrti.
Petrungaro ističe kako zahtjevi pobunjenika nisu bili jasno ideološki određeni. Uglavnom su zagovarali zabranu kandidata kojem su se protivili i zabranu podizanja mađarske zastave. Seljaci zagovaraju „moralnu ekonomiju” pa neki interpretatori smatraju da se naprosto žele vratiti u ancien régime, no Petrungaro je sumnjičav spram toga jer je među seljacima jasno bujao socijalistički pokret. Doduše, treba se zapitati što socijalizam znači za seljake. Prema onome što donose optužnice, „oni su uglavnom agitirali da će, pristanu li ljudi uz socijalizam, nestati poreza, da će prestati financija, da će se smjeti saditi besplatno duhan, prestati pecarina i regal, da će nestati činovnika, povisiti se nadnica, ljudi biti svi jednaki u imovinskom pogledu”.
Iako se ne radi o nekom razrađenom socijalističkom planu, iz navedenog se vidi jasan utjecaj koji je socijalistički pokret imao na hrvatsko seljaštvo koje sve više stradava pod čizmom kapitalističke logike.
Informacije u članku prikupljene su iz knjige Rudolfa Bićanića Počeci kapitalizma u hrvatskoj ekonomici i politici, knjige Suzane Leček Seljačka obitelj u sjeverozapadnoj Hrvatskoj 1918.-1941. i knjige Stefana Petrungara Kamenje i puške.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Foto: selo.hr, Ministarstvo kulture i medija
Preporučite članak: