Jeste li čuli za MAGA komuniste? Riječ je o pobornicima Donalda Trumpa i njegovih politika koji smatraju da će Trump donijeti komunizam!
Najpoznatiji od njih je samoprozvani marksist lenjinist Adam Tahir, poznatiji kao Haz Al-din, vlasnik medija Infrared, veliki pobornik Trumpa i takozvani patriotski socijalist. Njegovo rezoniranje se sastoji u tome da je kapitalizam globalni sustav koji nameće jednodimenzionalna pravila svim ljudima svijeta – svi se trebaju pokoriti jednoj specifičnoj logici. Do sada će se svaki komunist s njim složiti.
Međutim, kao svaki desničar (a i neki ljevičari), on smatra da nam tu logiku nameću ljudi koji upravljaju svijetom i imaju posebnu agendu, odnosno misli da kada bi se nekakva globalna elita srušila, svaka država bi mogla biti “pravedna”, “slobodna” ili kakav god pridjev već koji desničar koristi. On zato u jednom videu ističe: „Svi se okupljamo; MAGA industrijska radnička klasa, mali poljoprivrednici, kako bi izbacili globaliste! Izbacit ćemo Georgea Soroša, izbacit ćemo Klausa Schwaba”. Suvišno je spomenuti da Haz Al-din smatra da komunisti trebaju napustiti „liberalni kulturni rat”, odnosno napustiti borbu za prava žena, kvir osoba, osoba druge boje kože, itd, i udružiti se s američkim populističkim pokretom koji je navodno protiv establišmenta – MAGA-om.
Druga najpoznatija figura tog fringe (marginalnog) pokreta je 25-godišnji Jackson Hinkle koji osuđuje „vulgarizaciju” marksizma od strane zapadnih liberala i ruga se „obožavateljima planeta”, odbacujući borbu protiv klimatskih promjena kao „zeleni fašizam” kojeg nam nameću globalisti. Svima je poznato da fašistički pokreti kooptiraju retoriku socijalizma, gradeći "pseudorevoluciju" koja se sviđa radničkoj klasi koja zapravo ne potkopava postojeće strukture moći (kao što je kapitalističko gospodarstvo).
Međutim, važno je primijetiti da postoji sve veća tendencija da ljudi iz ljevičarskih/komunističkih partija, postaju cinični spram migranata, ekologije, žena i kvir ljudi, i počinju orijentirati svoju retoriku kako bi privukli domaće, uglavnom bijele i muške radničke glasove. Moj argument tijekom ovog članka će biti sljedeći: Retorika MAGA komunizma je samo najnakaradniji aspekt opće tendencije u koju kvazi-radikalna ljevica skreće.
Sahra Wagenknecht, njemačka političarka koja je donedavno bila članica ljevičarske stranke Die Linke, vrlo je poznato ime u Njemačkoj. Voditeljica je televizijskih talk-showova gdje, za liberalnu javnost radikalna mišljenja poput radničkog samoupravljanja i dostojanstvene plaće predstavlja na vrlo zdravorazumski način i potiče rasprave. Međutim, Wagenknecht je nedavno izišla iz Die Linkea i pokrenula svoju stranku koju je nazvala po samoj sebi. S vremenom je postajala sve kritičnija prema migraciji, klimatskim prosvjednicima i "lifestyle ljevičarima", kako naziva mnoge zagovornike spomenutih tema.
Njezina retorika o migraciji počela se činiti kao da izravno dolazi od fašističkog AfD-a. Recimo, izjavila je: "Ne bi trebale postojati četvrti gdje su domoroci u manjini.” U Hrvatsku su također nedavno pristigli strani radnici, uglavnom iz jugoistočne Azije, za koje su mnogi ustvrdili da ruše cijenu rada domaće radne snage.
Radnička fronta s Katarinom Peović na čelu se još 2020. godine oglasila protiv dolaska strane radne snage kada se o Zakonu o strancima tek raspravljalo: „Ovim Zakonom u potpunosti se liberalizira uvoz strane radne snage, bez kvota za zapošljavanje stranih radnika... Treba jasno reći – da manjak radne snage sasvim sigurno znači povećanje cijene radne snage i dizanje ionako niskih plaća u Hrvatskoj, dok liberalizacija uvoza radne snage znači stagniranje plaća”, izjavila je Peović.
Strani radnici mogu stimulirati domaću ekonomiju i za nekoliko godina povećati plaće jer država u koju dođu kreće više proizvoditi, kreditni rejting joj se poboljša, itd, istovremeno, pri samom dolasku strane radne snage, dakle na početku tog procesa, nužno se događa pad cijene rada na tržištu i zato su socijalne države druge polovice 20. stoljeća bile dosta oprezne s tim. Još je Karl Marx tvrdio da kapitalisti koriste rezervnu armiju rada kao klasnu prijetnju radnicima da uvijek može gore, a strana radna snaga iz siromašnijih zemalja koja je spremna raditi za manje i u lošijim uvjetima je upravo jedan aspekt rezervne armije rada.
Međutim, iako cijena rada domaće radne snage nužno u početku pada, takva argumentacija uvijek sadrži jedan problem. Naime, kada koristimo takav antimigrantski rječnik, koliko god se on kontekstualizirao u vidu teških uvjeta iz kojih strani radnici dolaze i koliko god formalno iskazali suosjećanje prema tim radnicima, kao što Peović redovito radi, uvijek se krećemo unutar nacionalističkog diskursa. Naime, svaki političar koji djeluje u okvirima državnih politika ima zadatak sačuvati interese domaćeg stanovništva, ako ništa onda kao svojeg glasačkog tijela, a stranka koja se zalaže za interese radničke klase koja se trenutno nalazi unutar granica neke države, morat će podleći antimigrantskim politikama u kontekstu neoliberalizma u kojem se nalazi.
Ovo nije moralistička kritika Radničke fronte ili Wagenknecht, već ukazivanje da je djelovati u okviru svoje države, unutar parlamentarnog procesa, kao komunist, sistemski neodrživo. Nijedan radnik koji se nalazi unutar neke države Zapada ne želi da dolaze radnici s Istoka koji su spremni raditi za manje, jer mu to ruši pregovaračku moć na tržištu rada. Ako kao stranka zastupamo poziciju radnika unutar države Zapada, a ne svjetsku radničku klasu, onda ćemo po determinističkoj nužnosti početi zastupati nacionalističke interese svojih radničkih birača.
Uistinu, zašto bi ijedan hrvatski radnik htio da mu država uvede stranu radnu snagu koja je spremna raditi za manje? Svakom radniku u nekoj državi je u interesu da je njegova pregovaračka moć velika, a to je lakše onda kada je potražnja za radnicima velika, odnosno kad ih nema puno u određenom sektoru. Bilo koja ljevičarska/komunistička stranka koja djeluje unutar okvira svoje države te tvrdi da zagovara interese radnika i očekuje radničke glasove, a istovremeno se poziva na ljudska prava, pozivajući izbjeglice i druge migrante da slobodno dođu u njihovu državu, čini se idealistička, odnosno kao da se ne može odlučiti kojoj bazi glasača se obraća. I ona to uistinu jest, ali ne zato što treba zabranjivati migrantima ulazak u državu, već zato što stranka djeluje unutar okvira parlamentarnog liberalnog demokratskog procesa koji tjera ljude, pretvorene u buržujske individuume - građane - da gledaju svoj interes unutar okvira svoje građanske države.
Zašto bi jedan radnik koji jedva plaća stanarinu htio da dođu radnici koji su spremni živjeti s pet kolega u stanu i raditi za manje? Zbog toga što je nekakav humanist kojem je apstrakcija “ljudskih prava” važnija od vlastite egzistencije? Teško je to očekivati. Upravo je zato globalna solidarnost među radnicima nužan politički okvir u kojem ljevica može i mora djelovati, odnosno, zato treba napustiti okvire političkog djelovanja koje joj liberalna demokracija nudi. Djelovati unutar konteksta svoje države oduzima političku oštricu ljevičarskog pokreta kao globalnog i troši naše resurse dok se bavimo partikularnim problemima.
To je bilo jasnije u 19. i početkom 20. stoljeća kada je Internacionala bila vrlo snažna sila, ali pojava planskog državnog socijalizma na Istoku, i pojava socijalne države blagostanja keynesijanskog tipa na Zapadu, te sukob istočnog i zapadnog bloka u drugoj polovici 20. stoljećala, natjerali su ljevičarski diskurs da se prebaci s globalne perspektive na geopolitički sukob Zapad/Istok i navijanje za neke države naspram drugih, pa sada uočavamo da neki takozvani komunisti uzdižu recimo Kinu na sva zvona jer je postignula veliki gospodarski rast, makar ga je postigla upravo kapitalističkim metodama robne proizvodnje, eksploatacije radnika i globalne trgovine u svrhu generiranja vrijednosti, ali eto, razlika je u tome što Kina ima partiju na čelu koja nije toliko slaba kao što su stranke Zapada.
Ljevičarski diskurs je toliko nacionaliziran da kada rijetki marksist počne govoriti o ukidanju kapitalističkog tipa rasta, odnosno rasta vrijednosti, proglase ga idealistom ili anarhistom, iako je kritika vrijednosti kao kapitalističke kategorije ono čime se Marx neprestano bavi u Grundrissama i Kapitalu. Ne zaboravimo da su Marx i Engels napadali, recimo, Ferdinanda Lassalea koji je spas od kapitalizma tražio u snažnoj državi. Danas imamo jako puno lassaleovaca koji su samoprozvani marksisti, zagovaraju snažnu državnu ili radničku kontrolu nad sredstvima proizvodnje unutar neke države i uvjereni su da je to strateški put ka boljem rastu vrijednosti, što uopće nije poanta Marxove kritike političke ekonomije.
Politički problem kojeg ljevica ima - onaj konflikta domaće i strane radne snage - riješiv samo i jedino odstupanjem iz sfere parlamentarnog procesa i nacionalističkog djelovanja uopće, u što uključujem i stranke i sindikate i udruge civilnog društva. Početak ozbiljnog i konzistentnog političkog djelovanja leži u globalnom udruživanju svih ljudi.
Ako se vratimo na Hegela, od kojeg Marx vuče svoju filozofiju, ali je tumači u materijalističkom ključu, onda moramo misliti totalitet. Svi partikulariteti, poput države, su nedovoljni (iako je upravo Hegel smatrao državu totalitetom), i svaki ljevičar koji uđe u parlamentarni proces biva progutan tim partikularnim diskursom, odnosno počne promatrati stvari iz perspektive interesa radnika stanovnika te države, a ne iz perspektive svih ljudi svijeta. Isto vrijedi i za problem uništenja biosfere.
Što je uopće kapitalizam?
Mnogi kada pomisle kapitalizam, pomisle na SAD i zapadnu Europu. Vežu za njega individualne slobode, poduzetništvo, privatno vlasništvo, pravnu jednakost i materijalnu nejednakost. Kada pomisle što nije kapitalizam, onda pomisle na socijalističke države, saveze ili federacije, kao što su SSSR, Kuba, Venezuela ili SFRJ. Obično uz socijalizam vežu snažnu partiju koja upravlja svojim narodom, ne dopušta mu poduzetništvo i privatne slobode, ali zato je materijalna razlika među pojedincima mnogo manja. Međutim, to je sasvim pogrešno razmišljanje. Socijalizmi 20. stoljeća su pokušaj nadilaženja kapitalizma, ali su jednako tako duboko u njega uronjeni. Budući da je taj pokušaj propao, ostaje upitno je li kapitalizam time nadiđen i je li to uopće pravi način da se postigne njegovo nadilaženje.
Kako bi shvatili što je kapitalizam, moramo ga usporediti sa sustavom koji mu prethodi - feudalizmom, a ne uspoređivati dvije različite interpretacije kako akumulirati vrijednost - tako da partija bude poduzetnik kao na Istoku, ili bogati privatnici kao na Zapadu. Marx upravo preko razlike feudalizam i kapitalizam definira kapitalizam, jer SSSR, naravno nije postojao. Trebamo se, dakle, vratiti toj usporedbi.
U feudalizmu rast vrijednosti gotovo da ne postoji kao koncept. Postoji vrlo snažna trgovina, ali većina ljudi ne prodaje svoj rad na tržištu rada (dakle nisu radnici). Radnu snagu prodaju samo najsiromašniji ljudi koji nemaju zemlju koju bi obrađivali. Kmetovi su smatrani dobrostojećima naspram najamnih radnika i mnogo ih je više. Kmetovi žive od onoga što proizvedu. Nemaju potrebu raditi više od onoga što im je potrebno, ne stvaraju “višak vrijednosti”, a svoje različite potrebe često zadovoljavaju časteći se, odnosno razmjenjuju dobra preko dobrosusjedskih odnosa. Brzina rada je niža, efikasnost također, jer se seljaci ne natječu međusobno tko će proizvesti što jeftiniju robu, već naprosto rade za sebe, ostavljajući neki postotak feudalcu.
Novac postoji, ali je periferna pojava. Uloga tržišta u predmodernim gospodarstvima je bila potpuno beznačajna. Karl Polany, recimo, ističe da iako su postojale različiti oblici trgovine tijekom ljudske povijesti: “nije poznato nijedno gospodarstvo prije našega koje bi bilo makar i približno kontrolirano i regulirano tržištima”. Iako nam se često predstavlja ideja linearne povijesti, po kojoj su ljudi u Srednjem vijeku crnčili od jutra do sutra, suvremena povijesna istraživanja života kmetova pokazuju radikalno drugačiju sliku.
Seljaci su redovito uživali u dugačkim blagdanima, gotovo da uopće nisu radili zimi, odlazili su na slavlja i družili se, a dolaskom kapitalističke logike, život/rad se ubrzava. Ljudi počinju prodavati svoj rad i raditi i do 18 sati dnevno, bez vikenda i blagdana. Budući da je u kapitalizmu konkurencija među različitim poslodavcima ono što ga pokreće, najamni radnici u kapitalizmu moraju biti vrlo efikasni i brzi te raditi vrlo dugo za malu plaću, zato što ako prvi poslodavac uspije natjerati svoje radnike da tako rade, a drugi ne, prvi će poslati puno jeftiniju robu na tržište koja će uništiti drugoga. S kapitalizmom dolazi do te jednodimenzionalne logike brzine, efikasnosti i vremenski vrlo dugačkog rada, koja je kmetovima bila potpuna nepoznanica.
Budući da SSSR pokušava konkurirati SAD-u na svjetskom tržištu, radnici Saveza također trebaju raditi što brže, efikasnije i vremenski duže, a isto vrijedi i za SFRJ. Iako u SSSR-u partija donosi poslovne odluke, a u SAD-u ne, oba ta politička entiteta su obilježena kapitalističkim mehanizmima robne proizvodnje, globalne trgovine i eksploatacije radne snage u svrhu generiranja vrijednosti, za razliku od feudalne ekonomije. Komunizam je pak zamišljen kao globalni sustav u kojem nema konkurencije koja bi diktirala brzinu, efikasnost i dužinu rada kao u kapitalizmu, to bi bio sustav u kojem ni nema jasne razlike između rada i odmora, jer ljudi djeluju mimo nagrade plaće, slično kao u feudalizmu.
Istovremeno, komunizam je drugačiji od feudalizma jer nema hijerarhije među klasama kao što su feudalna i kmetska, a moderna znanost i tehnologija, koje su također obilježene kapitalističkom proizvodnjom, bivaju preoblikovane u svrhu proizvodnje za sve. Iz navedenog je očito da se radi o sustavu koji nije ostvaren, a SSSR i SFRJ su potpuno uronjeni u konkurentsku globalnu logiku robne proizvodnje, samo što im poslovni plan na svjetskoj tržišnoj utakmici organiziraju druge klase nego zemljama Zapada. U SSSR-u je to partija, u SFRJ samouprava radnika i partija, dok su u državama Zapada to privatni poduzetnici.
20. stoljeće potpuno remeti perspektivu ljevice
Budući da su komunisti 20. stoljeća preuzeli samo neka teritorijalna područja planeta Zemlje, morali su nekako konkurirati kapitalističkom Zapadu, nisu naprosto mogli ukinuti brz, efikasan i dugačak rad te dopustiti da ih SAD pojede. Promijenili su strategiju i pokušali doći do globalnog komunizma koristeći državnu moć i kapitalističke metode poslovanja, ali dajući primat partiji i kolektivu, kako bi stekli globalnu nadmoć nad liberalno-kapitalističkim elementima u svijetu i tek tada, kao globalna velesila, ukinuli sami sebe i kapitalističke odnose.
Međutim, danas kada se razmišlja o tome što je uopće kapitalizam, razmišlja se unutar dihotomije kapitalističke liberalne demokracije Zapada i socijalističke planske ekonomije Istoka, makar je posljednja također stasala unutar globalnog kapitalističkog konteksta, i komunisti koji su je sastavili bili su toga potpuno svjesni. Suvremena ideja što je kapitalizam prestala je biti nužan rast vrijednosti i otuđeni jednodimenzionalni rad koji ju stvara, već liberalna demokracija s materijalnom nejednakosti, a naizgled jedina alternativa njoj je snažna država s partijom na čelu i protekcionističkom kapitalističkom politikom. Internacionala 19. i početka 20. stoljeća nikad nije raspravljala na strani koje države biti u njihovom geopolitičkom sukobu, je li recimo bolje biti na strani SAD-a ili Ruskog carstva, već je bilo jasno da radnici cijelog svijeta moraju srušiti poredak i ukinuti sebe kao klasu, donijeti na svijet novi sustav.
No danas, zbog nasljeđa 20. stoljeća, nema takve vizije, već se argumentira koja država, ili kakvo uređenje “naše” države će nas odvesti u komunizam. U Hrvatskoj je uopće smiješno razmišljati kako urediti našu državu da ona vodi u globalno bolje sutra, pa se ni ne postavljaju takva pitanja, nego naši “komunisti” naprosto žele vratiti slično uređenje kakvo je bilo u Jugoslaviji ili SSSR-u ili se pak ugledaju na državu blagostanja na Zapadu, misleći da je jaka pregovaračka moć sindikata = komunizam, zaboravljajući da je komunizam ukidanje tržišne konkurencije i rada kao tržišnog odnosa.
Ono čemu ljevica danas teži je vraćanje država u ono što su bile prije neoliberalizma - inzistira se na domaćoj proizvodnji, striktnoj kontroli granica i protekcionističkim ekonomskim politikama. Ekološka pitanja prestaju biti od velike važnosti jer je rast vrijednosti iznad svega. Drugim riječima, vraćamo se u nacionalistički diskurs socijalne države 20. stoljeća. Potpuno je razumljivo zašto je tomu tako. Neoliberalizam je od 80-ih naovamo na Zapadu srušio životni standard ljudi.
Na iduća tri grafa možemo primijetiti koliko je neoliberalno uništenje sindikalne moći premještanjem industrije na globalni Istok i priljevom migranata koji su spremni raditi za manje, naštetilo američkoj radničkoj klasi.
Na prvom grafu vidimo kako udio u ukupnoj vrijednosti koji ide radničkoj klasi pada kako članstvo u sindikatima pada.