U modernoj povijesti Njemačke nove stranke rijetko se osnivaju, a još rijeđe u kratkom vremenu ostvare zamjetan uspjeh na izborima. Većina novih stranaka mora proći kroz više izbornih ciklusa kako bi izgradila dovoljnu podršku. No, nova njemačka stranka bivše ljevičarke Sahre Wagenknecht uspjela je ostvariti zamjetan uspjeh i postati ključan faktor u formiranju novih vlada u nekoliko njemačkih saveznih država.
Sve ovo posebno je zanimljivo ako uzmemo u obzir da su parlamentarni izbori u Njemačkoj za manje od godinu dana. U dvije istočnonjemačke savezne pokrajine, u Tiringiji i Saskoj 1. rujna ove godine održani su izbori za pokrajinski parlament, a 22. rujna održani su izbori u Brandenburgu. Dok traju pregovori za formiranje novih vlada, u njemačkoj javnosti se uglavnom govori o dvije stranke: o AfD-u, koji je u Tiringiji bio prvi, a u Saskoj i Brandenburgu drugi, i o BSW-u, koji je u sve tri pokrajine bio na trećem mjestu.
Zajedničko im je da druge stranke na njih ne gledaju blagonaklono, da su najjači na istoku i da je većinski prihvaćeno u njemačkom društvu da zastupaju neke “ekstremne” pozicije. CDU (Kršćanski demokrati), najveća opozicijska stranka na saveznoj razini i vladajuća u Saksoniji, te Scholzov socijaldemokratski SPD koji vlada u Brandenburgu, su tamo gdje vladaju porasli za nekoliko posto.
Zeleni i Die Linke (Ljevica) nisu ušli u parlament savezne pokrajine Brandenburg koja okružuje Berlin i u kojima su povijesno, posebno Die Linke, imali dobre rezultate. No, najveći gubitnik ovih izbora bio je liberalni FDP, dio vladajuće koalicije (uz socijaldemokrate i zelene), koji sada više nije prisutan u nijednom od tih troje pokrajinskih parlamenata.
Složena politička situacija nije isključivo istočnonjemački fenomen, ali je vidljivija na istoku zemlje, gdje su proturječnosti njemačkog društva izraženije, kao što su nejednakost usprkos velikom bogatstvu i politička apatija usprkos visokoj politizaciji društva. Za bolji uvid u politička dešavanja, objasnit ćemo ukratko povijest nekoliko njemačkih stranaka.
AfD ili “Alternativa za Njemačku” je osnovana 2013. godine kao neoliberalna stranka, čiji je glavni cilj bio izlazak Njemačke iz eurozone. U međuvremenu je djelomično, a posebno na istoku Njemačke, ekstremno desna stranka koja uz planove za masovne deportacije, negiranje ljudskog utjecaja na klimatske promjene i korištenje zabranjenih parola kao što su “Alles für Deutschland” (Sve za Njemačku) od strane nositelja liste u Tiringiji već duže vrijeme izaziva kontroverze.
Nositelj tirinške liste, Björn Höcke, inače učitelj povijesti, pred sudom je tvrdio da “nije znao” da je zabranjen slogan koji je tijekom razdoblja nacionalsocijalizma koristila Sturmabteilung (SA), paravojna borbena organizacija NSDAP-a. Stranku AfD i prati njemački Verfassungsschutz (doslovno “zaštita ustava”), državna agencija zadužena za praćenje i suzbijanje prijetnji koje ugrožavaju ustavni poredak. Služba je ironično osnovana 1951. godine, između ostalog od strane bivših nacista u zapadnoj Njemačkoj, većinski za suzbijanje komunističkih i drugih ljevičarskih organizacija. No u današnjoj Njemačkoj, najveća opozicija nisu više komunisti, već ekstremna desnica.
A BSW, skraćeno za “Bündnis Sahra Wagenknecht” (“Savez Sahra Wagenknecht”) je još novija stranka, osnovana tek u siječnju ove godine. Osnivačica i predsjednica stranke, koju je nazvala po sebi, Sahra Wagenknecht, do tada je bila dugogodišnja članica i zastupnica stranke Die Linke. Učlanila se u rano ljeto 1989. kada se stranka još zvala “Sozialistische Einheitspartei Deutschlands” (Stranka socijalističkog jedinstva Njemačke) i bila na vlasti bez prekida u istočnoj Njemačkoj od Drugog svjetskog rata.
Kada se stranka s padom Berlinskog zida preimenovala u “Partei des Demokratischen Sozialismus” (Stranka demokratskog socijalizma), bila je protiv preimenovanja. Kada se stranka 2007. godine spojila sa zapadnonjemačkim WASG-om i stvorila današnju Die Linke, također je bila protiv. Kao tadašnja šefica unutrašnje stranačke frakcije “Kommunistische Plattform” (Komunistička platforma), realni socijalizam na istoku Njemačke branila je žestoko i bez straha od kritike zapadnonjemačkih liberala i konzervativaca. No s vremenom, Sahra Wagenknecht revidirala je mnoge svoje stavove i danas promovira ekonomsku i socijalnu politiku kakvu je imala (zapadna) Njemačka prije globalizacije, protivljenje zelenim politikama i strože migracijske politike.
Zbog zalaganja za obustavu ispostave oružja Ukrajini, neki je zovu “Putinovom prijateljicom”, dok je za druge “zadnja razumna političarka”. Većina ovog članka bit će o njezinoj osobi i stranci, no prvo ćemo morati pojasniti stanje stranke Die Linke, iz čijih redova je mnogo članova, a posebno glasača “prebjeglo” ka novoj stranci bivše drugarice. Kao što je već spomenuto, stranka Die Linke nastala je 2007. godine ujedinjenjem “istočnonjemačkog” PDS-a i “zapadnonjemačke” stranke WASG, "Arbeit & soziale Gerechtigkeit – Die Wahlalternative” (Rad i socijalna pravda – izborna alternativa), no mora se napomenuti da su obje stranke službeno postojale u cijeloj Njemačkoj.
Na izborima 2009. godine, novoosnovana stranka Die Linke dobila je iz današnje perspektive nevjerojatnih 11,9% na saveznoj razini, sa rezultatima preko 20% u svim istočnim pokrajinama. Na izborima 2013. godine postala je čak najjača opozicijska stranka sa 8,6%. A na prošlim izborima, 2021. godine, s 4,9% glasova promašila je izborni prag od 5% i da nije bilo troje izravnih mandata sa istoka, ne bi ušla u sadašnji saziv njemačkog parlamenta. Od tada se stranka u anketama kreće između 3 i 4 posto ispitanih. Kako je Die Linke od najjače opozicijske stranke prije deset godina postala rubna pojava na njemačkoj političkoj sceni danas?
Greške ljevice (i Sahre Wagenknecht)
“Die Selbstgerechten. Mein Gegenprogramm – für Gemeinsinn und Zusammenhalt” (Samopravedni. Moj protuprogram – za zajedništvo i solidarnost), objavljena 14. travnja 2021. godine i vjerojatno je najpoznatija od knjiga Sahre Wagenknecht. U knjizi, Wagenknecht razlikuje tradicionalne ljevičare, poput Jeremyja Corbyna i Jean-Luca Mélenchona, koji su imali podršku radničke klase, od "lifestyle ljevičara" (lifestyle engl. životni stil), koji danas dominiraju javnom slikom ljevice, a uživaju podršku prvenstveno među obrazovanom srednjom klasom. Prema Wagenknecht, "Lifestyle ljevičari" zalažu se za raznolikost, antirasizam, liberalnu imigracijsku politiku i borbu protiv klimatskih promjena, ali ne pokazuju interes za klasnu politiku.
Umjesto preraspodjele bogatstva, njihovi ciljevi usmjereni su na pitanja životnog stila, potrošačkih navika i moralnih stavova. Wagenknecht kritizira da oni svoje povlastice smatraju vrlinama i s prijezirom gledaju na one koji, zbog svoje socijalne pozadine, drugačije doživljavaju pitanja migracije ili mjere protiv klimatskih promjena. "Lifestyle ljevičari" često su netolerantni prema suprotnim mišljenjima i koriste "cancel culture" kako bi ušutkali neslaganja, čime, prema Wagenknecht, doprinose podjeli društva jednako kao i desnica. Stoga zaključuje da današnji lijevi liberalizam, koji zastupaju "lifestyle ljevičari", nije ni lijevo ni liberalno.
Wagenknecht opisuje poslijeratno društvo srednje klase, gdje je prevladavalo uvjerenje da svatko ima šansu za društveni napredak. Iako je to bio svojevrsni "mit", društvo je tada bilo bliže tom idealu zahvaljujući državnim regulacijama, snažnim sindikatima i zajedničkoj odgovornosti. No, neoliberalne reforme i globalizacija od 1970-ih promijenile su ovu dinamiku, uz deregulaciju tržišta rada i preseljenje industrijskih poslova u zemlje s jeftinom radnom snagom. To je dovelo do pada socijalnog statusa mnogih radnika, dok je obrazovana elita profitirala. Socijalna mobilnost se pogoršala, a pripadnici radničke klase, bez pristupa visokokvalitetnom obrazovanju ili dobrim "vezama”, bili su isključeni iz ove nove "znanstvene" ekonomije.
Wagenknecht smatra da "lifestyle ljevičari", koji dolaze iz bolje obrazovanih srednjih klasa, nemaju razumijevanja za probleme manje privilegiranih jer su sami lišeni egzistencijalnih briga. Današnji lijevi liberalizam, koji promoviraju obrazovani akademici, prema Wagenknecht, povezan je s neoliberalizmom. Nancy Fraser to naziva "progresivnim neoliberalizmom", gdje su društvene devastacije, uzrokovane slobodnom trgovinom i globalnim ekonomskim interesima, opravdane argumentima otvorenosti prema svijetu. Državne mjere za zaštitu domaćih radnih mjesta često su prikazane kao nacionalističke ili elitističke. Prema Wagenknecht, lijevi liberalizam je preoblikovao ekonomski liberalizam u pozitivnim terminima, prikazujući egoizam kao samoostvarenje, a globalizaciju kao otvorenost prema svijetu, dok je zanemario odgovornost prema ljudima unutar vlastitih granica.
Uz te pretpostavke, samo je logično da se bivša internacionalistkinja Wagenknecht zalaže za snažniju nacionalnu državu i priznavanje zajedničkih kulturnih vrijednosti koje su ključne za društveno jedinstvo i prihvaćanje socijalne države. Ona smatra da bi uspješan socijalni program trebao uključivati više od pukog osiguranja minimalnih prihoda te osigurati pristojan životni standard za sve. Također podržava ideju društva u kojem i manje privilegirani mogu napredovati kroz trud, za što su potrebna veća ulaganja u obrazovanje. Također, skeptična je prema daljnjoj integraciji Europske unije, tvrdeći da većina ljudi još uvijek sebe ne vidi kao Europljane te da su EU strukture osjetljivije na utjecaj lobista nego nacionalne vlade.
Wagenknecht odbacuje ideje poput europskog osiguranja za nezaposlene, smatrajući da bi to rezultiralo minimalnim standardima zaštite ispod razina koje trenutno postoje u mnogim nacionalnim državama poput Njemačke. No, u knjizi se također nalaze i politički lijevi prijedlozi, pa također upozorava na opasnost koncentracije moći i bogatstva te predlaže uvođenje građanskih referenduma i stvaranje dodatnog parlamentarnog tijela čiji bi članovi bili izabrani slučajnim odabirom. To bi povećalo sudjelovanje građana u donošenju političkih odluka, čime bi se revitalizirala demokracija.
Također, zagovara smanjenje moći velikih korporacija, koje često koče inovacije i povećavaju svoje profite na štetu radnika i okoliša. Umjesto kroz potrošačke debate, smatra da bi zaštita okoliša trebala biti postignuta kroz stroge državne regulacije. Također se protivi komercijalizaciji osnovnih usluga i predlaže veću kontrolu nad financijskim tržištima i digitalnim sektorom, kritizirajući pritom fenomen "kapitalizma nadzora" (Überwachungskapitalismus/surveillance capitalism). Poduzeća bi trebala funkcionirati prema modelu zaklada, gdje bi kapitalni ulagači imali ograničenu moć, a fokus bi bio na zajedničkoj dobrobiti.
Reakcije na knjigu Sahre Wagenknecht "Die Selbstgerechten" bile su burne i podijeljene. Neki su je hvalili zbog njezine kritike modernih ljevičara i zalaganja za povratak korijenima stranke Die Linke, dok su je drugi oštro kritizirali, tvrdeći da je skrenula udesno i da se Die Linke treba distancirati od nje. U ovom kontekstu, rasprava o njezinu položaju unutar stranke dosegnula je vrhunac u listopadu 2023. kada je više od 50 članova Die Linke zatražilo njezino isključenje iz stranke. Članovi Die Linke optužili su Wagenknecht da ne samo da spekulira o osnivanju vlastite stranke, već da aktivno radi na tome koristeći resurse stranke.
Sofia Leonidakis, predsjednica kluba zastupnika Die Linke u Bremenskom parlamentu, izjavila je kako je neprihvatljivo da Wagenknecht koristi infrastrukturu stranke za promociju vlastitih političkih planova. Sličan stav iznijela je i Elif Eralp, zastupnica Ljevice u Berlinu, koja je zajedno s Leonidakis podnijela zahtjev za njezino isključenje. Ova inicijativa pokrenuta je nakon izvješća da je u rujnu 2023. osnovana udruga pod nazivom "BSW - za razum i pravdu", koju su tad već mnogi prepoznali kao preteču nove političke stranke koju bi mogla osnovati Sahra Wagenknecht. Iako ona nije bila izravno uključena u osnivanje, njezini bliski suradnici bili su povezani s inicijativom, što je dodatno potaknulo strahove unutar Die Linkea da bi moglo doći do raskola.
Tko je uopće Sahra Wagenknecht?
Sahra Wagenknecht rođena je 16. srpnja 1969. godine u Jeni, tirinškom gradu slične veličine kao Rijeka. Svoj akademski put započela je 1988. godine, kada je završila gimnaziju u tadašnjem Istočnom Berlinu, a potom se posvetila studiju filozofije i novije njemačke književnosti. Studij je pohađala u Jeni, Berlinu i nizozemskom Groningenu, gdje je u rujnu 1996. godine završila svoj diplomski rad o filozofima Hegelu i Marxu. Njezin akademski put nije stao tu - u listopadu 2012. godine doktorirala je u području ekonomskih znanosti s disertacijom na temu "Granice izbora: Odluke o štednji i osnovne potrebe u razvijenim zemljama", pokazujući snažan interes za ekonomske teorije i društvenu pravednost.
Wagenknecht se vrlo rano uključila u politiku. Od 1991. do 1995., a zatim ponovno od 2000. do 2007., bila je članica stranačkog odbora PDS-a. Godine 1998. postala je direktna kandidatkinja PDS-a na izborima za Bundestag u zapadnonjemačkom Dortmundu, unatoč mnogim izjavama, koje su djelovima tadašnje zapadnonjemačke ljevice bile nezamislive. Primjerice 1996. godine kada je, nakon što je donirala svoju najljepšu bluzu – duhovito opisanu kao „30 posto pamuka i 80 posto marksizma“ – za nagradnu igru u sklopu promotivne kampanje marksističkih novina Junge Welt, bila upitana koliko bi bluza donirala da bi se ponovno uspostavila Njemačka Demokratska Republika odgovorila je: „Naravno, sve koje imam“.
Usprkos, ili možda baš zbog kontroverzi, njezin politički angažman nastavio je usponom unutar stranke Die Linke. Od lipnja 2007. do svibnja 2014. bila je članica glavnog odbora stranke, dok je od listopada 2007. do srpnja 2010. sudjelovala u izradi programa stranke kao članica programske komisije. Njezin politički utjecaj dodatno je ojačao kada je od svibnja 2010. do svibnja 2014. bila zamjenica predsjednika stranke. Također, od 2004. do 2009. bila je članica Europskog parlamenta, gdje je radila u Odboru za gospodarstvo i monetarna pitanja te bila zamjenska članica Odbora za industriju, istraživanje i energetiku. Ova uloga joj je omogućila da aktivno sudjeluje u raspravama o ključnim pitanjima koja su oblikovala europsku ekonomsku politiku.
Wagenknecht je ostala aktivna i u Bundestagu, gdje je od studenog 2011. do listopada 2015. bila prva zamjenica predsjednika kluba zastupnika Die Linkea, a zatim od listopada 2015. do studenoga 2019. predsjednica tog kluba. Njezina sposobnost da jasno artikulira svoje stavove i kritiku kapitalističkog sustava (iako ne toliko temeljnu kao u mlade dane) osigurala joj je značajnu podršku unutar stranke, ali i posebno šire javnosti.
O tome koliko je popularna svjedoči i činjenica da su istraživač Christian Lukhaup i biolog Rury Eprilurahman 2022. godine jednu vrstu raka, otkrivenu u Indoneziji i prvi put opisanu od strane njih, nazvali Cherax wagenknechtae. Prema časopisu Spiegel, Lukhaup je time želio odati priznanje za angažman Sahre Wagenknecht „za bolju i pravedniju budućnost“.
Nova stranka – stara lica?
Priča o novoj stranci započinje u veljači 2023., kada su Sahra Wagenknecht i Alice Schwarzer pokrenule online peticiju pod nazivom “Manifest für Frieden” (Manifest za mir), u kojoj pozivaju njemačkog kancelara Olafa Scholza da zaustavi daljnje isporuke oružja Ukrajini te da se založi za primirje i mirovne pregovore, kako bi se spriječile "daljnje stotine tisuća mrtvih i još gore posljedice." Također, organizirale su veliki mirovni prosvjed u Berlinu, čiji je glavni zahtjev također bio prekid isporuke oružja i povratak pregovorima. Peticija, objavljena na platformi change.org, prikupila je do danas preko 900.000 potpisa.
Alice Schwarzer je poznata novinarka i publicistkinja, ujedno je i osnivačica te urednica feminističkog časopisa Emma. Kao i Wagenknecht, Schwarzer je često u središtu kontroverzi zbog svojih stavova, uključujući zagovaranje zabrane prostitucije i pornografije te zbog raznih ranijih izjava koje su ponekad ocijenjene kao islamofobne ili antisemitske. Međutim, manifest, kao i poslije mirovni prosvjed, je izazvao oštre rasprave i podjele u Njemačkoj i inozemstvu, posebno među liberalima i desnici.
Kritičari, uključujući tadašnje stranačke kolege iz Die Linkea upozoravali su da bi prekid isporuke oružja Ukrajini, koja je pod napadom suprotnim međunarodnom pravu, ostavio zemlju nezaštićenom pred ruskim agresijama. Također, smatrali su da bi takav potez mogao potaknuti Vladimira Putina na daljnje napade na druge zemlje, no zanimljivo je za dodati da je određeni broj tadašnjih kritičara, posebno na istoku Njemačke, revidirao svoje stavove te sada podupire vraćanje k pregovorima. Ranije spomenuti sukob unutar stranke Die Linke se samo daljnje zakuhao uz kontroverznu demonstraciju i suradnju sa (za neke) “problematičnim” ličnostima. Na kraju za stranku Die Linke u tadašnjem obliku nije spasa. Prevelike su bile razlike između Wagenknechtinog krila i “onih drugih”, “lifestyle-ljevičara”, onih koji svoje politike ne prilagođavaju političkoj situaciji, već imaju svoj stav.
Udruga “BSW – Za razum i pravdu”, sa sjedištem u Karlsruheu, službeno je upisana u registar udruga 26. rujna 2023. godine, dok statut datira od 20. srpnja 2023. godine. Prema statutu, mnogi ljudi su „izgubili povjerenje u politiku i više se ne osjećaju zastupljenima od strane postojećih stranaka.“ Udruga ima cilj „pružiti glas tim ljudima i sudjelovati u oblikovanju političke volje u Njemačkoj“. Također, udruga može „podržavati aktivnosti postojećih političkih stranaka ili osnivanje novih, pod uvjetom da se njihovi ciljevi podudaraju s ciljevima udruge“. Dana 23. listopada 2023. godine, udrugu su na konferenciji za medije u Berlinu predstavili tadašnja predsjednica kluba zastupnika Die Linke u Bundestagu, Amira Mohamed Ali, zastupnici Sahra Wagenknecht i Christian Leye, te političar Die Linkea iz Bonna Lukas Schön te poduzetnik iz Karlsruhea, Ralph Suikat.
Istovremeno, Wagenknecht i devet drugih zastupnika napustili su nakon više desetljeća Die Linke. Tom prilikom najavljena je kandidatura na izborima za Europski parlament 2024., kao i planovi za sudjelovanje na pokrajinskim izborima u Brandenburgu, Saskoj i Tiringiji. Sahra Wagenknecht pridružila se udruzi tek nakon njenog osnivanja. Među osnivačima su, između ostalih, Jochen Flackus, bivši glasnogovornik premijera Saarlanda Oskara Lafontainea, Jana van Helden, glasnogovornica Die Linkea u Viersenu, i Amelie Gabriel, bivša glasnogovornica Die Linkea u Bonnu. Prvi predsjednik udruge bio je gradski vijećnik Jonas Höpken, također član Die Linkea u Oldenburgu.
Stranka je osnovana na osnivačkom skupu 8. siječnja 2024. u Berlinu s 44 osnivača. Pun naziv stranke glasi “Bündnis Sahra Wagenknecht – Vernunft und Gerechtigkeit” (Savez Sahra Wagenknecht – razum i pravda), a skraćeni naziv je BSW. Wagenknecht je prilikom osnivanja najavila da će kompletan stranački program biti predstavljen do izbora za Bundestag 2025. godine, te da će se tada promijeniti ime stranke kako više ne bi sadržavalo njeno ime. Prvi stranački kongres održan je 27. siječnja 2024. u Berlinu, na kojem je predstavljen privremeni program za Europske izbore 2024. Za nositelja liste na tim izborima izabran je bivši europarlamentarac stranke Die Linke, Fabio De Masi.
Broj članova stranke ograničen je na početnih 450, uz plan da stranka polako i kontrolirano raste. Do ožujka 2024. godine, stranka je zaprimila 17.000 prijava za podršku, no taj status nema veze s punopravnim članstvom, prema riječima stručnjaka za stranačko pravo Sebastiana Roßnera. Stranka je do tada zaprimila 8.000 zahtjeva za članstvo, ali je za 2024. planiran prijem maksimalno 1.000 novih članova. Novi članovi bit će pomno provjereni, a prijem svakog kandidata zahtijevat će suglasnost stranačkog vodstva, koje ima pravo veta.
Stranka je također isključila mogućnost prelaska članova AfD-a u BSW kako bi spriječila preuzimanje stranke od strane ekstremista. Deset zastupnika BSW-a u Bundestagu izabrano je preko lista stranke Die Linke, a 2. veljače 2024. godine službeno su priznati kao parlamentarna grupa pod nazivom „Grupa BSW“. Grupa se interno konstituirala još 11. prosinca 2023., a za predsjednicu je izabrana Sahra Wagenknecht, dok su Klaus Ernst i Jessica Tatti izabrani za zamjenika predsjednice i glavnu tajnicu grupe.
Na pitanje zašto stranka nosi ime koje nosi, Sahra Wagenknecht je kod Caren Miosge rekla: “Rijetko je u Njemačkoj bilo uspješnih osnivanja stranaka. Stalno se osnivaju stranke, a većina njih nestane bez traga i glasa. Mnoge od njih imaju sasvim poštene namjere, ali uopće nisu prepoznate. Naravno, mi smo imali prednost jer sam ja vrlo poznata, pa ljudi znaju što ta stranka predstavlja, jer znaju što ja predstavljam. Smatram da je mnogo važnije govoriti o tome što u našoj zemlji ne valja i što se mora promijeniti. Mi smo jako, jako bogata zemlja, a ipak ne uspijevamo svako dijete u školi barem osnovno ispravno naučiti čitati, pisati i računati.”
Na dodatno pitanje Caren Miosge: "To što ste sve to radili preko drugog mandata, odnosno onog iz stranke Die Linke, i sada sjedite u Bundestagu te koristite utjecaj i resurse Bundestaga na temelju mandata stranke Die Linke, smatrate li to još uvijek doličnim?", na što je Wagenknecht odgovorila: “Ne koristim to na temelju mandata stranke Die Linke, i rekla bih da rezultati stranke od kada smo je napustili pokazuju da smo i mi donekle pridonijeli tih 4,9% tada. Na europskim izborima to je bilo 2,7% (za Die Linke, dok je BSW dobio 6,2%; napomena autora). Dakle, nije da su svi ljudi koji su 2021. glasali za Die Linke bili protiv mene, već su neki očito glasali i zbog mene. Sada imamo rezultate iz Saske i Tiringije i mislim da bi tu poruku trebale razumjeti sve stranke. To je doista dokaz koliko ljudi žele nešto drugačije od onoga što radi vlada, ali i od onoga što zastupa CDU.”
Gregor Gysi je bio posljednji predsjednik istočnonjemačke vladajuće stranke prije demokratizacije, za koju je i on sam velikim dijelom zaslužan. Jedan od najpoznatijih političara Njemačke, koji je u rodnom istočnom Berlinu i osvojio jedan od izravnih mandata za Die Linke na prošlim izborima, te dugogodišnji poznavatelj Sahre Wagenknecht, u vezi nove stranke rekao je na televizijskoj emisiji “Maischberger”: "Nikada nisam porekao da će biti uspješna na prvim izborima u istočnim pokrajinama, jer sam itekako primijetio potrebu za njom i za onim što prikazuje i nudi. Samo ne vjerujem da će to trajati dugoročno, jer nudi sljedeću mješavinu: migrantsku i europsku politiku poput AfD-a, ekonomsku politiku poput bivšeg kancelara CDU-a Ludwiga Erharda, i socijalnu politiku poput Die Linkea, polazeći od pretpostavke da će se ti glasovi zbrajati. To uspijeva neko vrijeme, ali potom više ne funkcionira jer te jedni ne biraju iz jednog razloga, a drugi te ne biraju iz drugog razloga. To je barem moja procjena, ali mediji joj također puno pomažu. Na kraju krajeva, ona je u svakom drugom televizijskom razgovoru."
Široj javnosti je Gregor Gysi najkasnije poznat od 1994. godine kada je sa stranačkim kolegama započeo štrajk glađu, bojeći se daljnje financijske štete za stranku nakon zapljene od 3,2 milijuna maraka. Gregor Gysi izjavio je tada da je situacija ozbiljna, dok su vlasti odbile zatražiti odgodu dodatnih izvršnih mjera. Drugi tada najpoznatiji političar PDS-a, Lothar Bisky, smatrao je da to potvrđuje "želju za uništenjem" stranke. Na skupu u Berlinu okupilo se oko 5.000 članova PDS-a koji su podržali svoje vođe. Novine su tog 3. prosinca 1994. godine pisale: “Tijekom noći gladni drugovi ponovno su lutali gradom. Konačno su našli utočište u (kazalištu) Volksbühne (“Narodna pozornica”). Nasuprot zgradi Karl-Liebknecht-Haus (centrala PDS-a, kasnije Die Linkea), zaposlenici PDS-a sada uvijek prate gladne. Neki cinični posjetitelji jučer nisu mogli odoljeti da ne ponesu hladnu platu. Među pristašama, međutim, raste zabrinutost koliko će dugo ta ne više tako mlada gospoda moći izdržati štrajk glađu, s obzirom na to da Gregor i Lothar nikako ne žele prestati pušiti.”
Zanimljivo (a nekima možda i tragično) je za dodati, da se u istom članku, starom trideset godina, u usputnoj rečenici spominje kako štrajk glađu Gregora Gysia i Lothara Biskyja zasjenjuje unutarstranački konflikt sa Sahrom Wagenknecht. Bodo Ramelow, bivši sindikalni vođa i premijer pokrajine Tiringije, jedini član na toj funkciji u povijesti stranke Die Linke, rekao je u vezi nove stranke u televizijskoj emisiji “Maischberger”: "Svi oni koji su sada suosnivači BSW-a, prije toga su bili dužnosnici u mojoj stranci i nisu učinili ništa kako bi naša stranka postala pluralna ljevica. Uvijek su radili na tome da manjina određuje većini, a sada se, tako reći, stvara stranka vezana uz jednu osobu, koja je gotovo postala sveta figura, dok medijski valovi preplavljuju zemlju. Nije bilo televizijske emisije u kojoj ona nije bila prisutna." No, priznao je također da je BSW njegovu stranku “kanibalizirao”.
Još premijer Ramelow, poznat po reformističkom pristupu unutar Die Linkea i pripadnosti njezinu "desnom" krilu, zalaže se za suradnju sa socijaldemokratima i Zelenima, kao i za podršku Ukrajini u vidu daljnjeg naoružavanja. Njegova popularnost među Tiringijcima ostala je visoka, unatoč pojedinim kontroverzama, poput incidenta iz 2021. godine kada je u podcastu "Clubhouse" otkrio kako je tijekom sastanka premijera saveznih pokrajina o protuepidemijskim mjerama igrao igricu Candy Crush na mobitelu, “da razbistri glavu”. Mediji su ovaj događaj nazvali "Afera Candy Crush" i Ramelowo tadašnje ponašanje izazvalo je i kritike drugih političara.
U istom razgovoru, Ramelow je tadašnju kancelarku Angelu Merkel nazvao "Merkelica" (Merkelchen). Kasnije joj se osobno ispričao, nazvavši svoju izjavu "činom muške ignorancije". Također je priznao da je tijekom razgovora bio pod utjecajem alkohola. I dalje, premijer pokrajine je daleko najpopularniji političar. Prema anketama, više od 50 posto Tiringijaca je zadovoljno njime i njegovim radom, dok 40 posto nije. Ipak, njegova stranka dobila je samo 13 posto glasova, umjesto 31 posto koliko su dobili prije četiri godine.
Predsjednik ekstremno desnog AfD-a u toj pokrajini, Björn Höcke, iako ga 64 posto ispitanih odbacuje, a samo 21 posto podržava, osvojio je više od 32 posto glasova sa svojom strankom. Još uvijek nepoznata čini se predsjednica BSW-a Tiringije, Katja Wolf, koju ne podržava 21 posto ispitanika, dok je podržava samo 16 posto. Podsjetimo, stranka BSW dobila je 16 posto glasova i mogli bi biti ključ za formiranje nove vlade u Tiringiji.
Prema nedavnoj anketi, pristaše stranke BSW s 68% podrške najviše zagovaraju ponovno uvođenje vojne obveze u Njemačkoj. Odmah iza njih su pristaše desnog AfD-a i konzervativnog CDU-a, s po 67%. Sveukupno, 52% građana podržava ovu ideju, dok među pristašama socijaldemokratskog SPD-a tu mjeru podupire 51%. Pristaše drugih stranaka uglavnom su protiv ponovnog uvođenja vojne obveze.
Koliko taj podatak odgovara pacifističkom profilu, može se raspravljati i ovisi o osobnim stavovima, no ono što se BSW-u ne može osporiti je da je stranka dosljedna u pitanjima Ukrajine i Palestine te se iz njihovih redova, za razliku od nekih slučajeva u stranci Die Linke, ne čuju zahtjevi za isporukom oružja Ukrajini niti umanjivanje genocida u Palestini. Čak su u travnju ove godine u saveznom parlamentu tražili embargo na oružje protiv Izraela. U Brandenburgu su već uspijeli da socijaldemokrati, koji matematički nisu mogli imat drugog koalicijskog partnera osim ekstremne desnice, u koalicijskom sporazumu dovedu u pitanje trenutnu njemačku politiku prema Ukrajini i tamošnjem ratu.
Što se tiče novoosnovane stranke, predstojeći izborni ciklusi pokazat će hoće li ostati relevantan faktor u njemačkoj politici ili joj slijedi budućnost slična stranci Die Linke, od koje se odcijepila.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Foto: Bayerischer Rundfunk, Der Bund, BSW
Preporučite članak: