Sljedeće situacije bi svima trebale biti poznate: Rano je ujutro, tramvaj je otišao, a vi kasnite na posao ili je još par sati ranije i ne znate kako kući poslije izlaska. Prije nekoliko godina, uputili biste poziv šefu da kasnite ili prijatelju da vas pokupi, dok danas već za par eura možete naručiti taksi preko raznih aplikacija koji stiže unutar nekoliko minuta.
Slično je sa hranom: Dok bi prije imali “svoju” pizzeriju, kod koje naručujete vikendom ili za posebne prigode, danas preko istih tih aplikacija možete naručiti hranu od bilo kojeg restorana u gradu, a kada plaćate karticom možda više ni ne ostavljate napojnicu. Korisnost, a posebno udobnost, takvih uslužnih djelatnosti je očita, no kakvi su radni uvjeti za taksiste i dostavljače koji rade preko aplikacija?
Tijekom nekoliko dana provedenih u Zagrebu, pokušavao sam doći do osobnih priča ljudi koji svakodnevno prevoze putnike i dostavljaju hranu – radnika koji su postali neizostavan dio urbanog ritma grada, a ipak ostaju gotovo nevidljivi i bez glasa u javnosti. Gotovo svi su odbili dati izjavu pred kamerom ili diktafonom.
Posebno su oprezni bili strani radnici, koji su mi otvoreno rekli da se boje – ponajviše gubitka radne dozvole i prisilnog povratka u zemlju iz koje su došli u potrazi za dostojnijim životom. Dostavljači nisu imali vremena za mene i moja pitanja, dobacivši mi u polasku da “Neće oni dugo ostati u tom poslu”, pa sam brzo odustao od službenih izjava.
Ipak, kroz niz osobnih i neformalnih razgovora s taksistima uspio sam prikupiti niz korisnih uvida koji otkrivaju pravu sliku o uvjetima rada, motivima dolaska u Hrvatsku i razlozima zbog kojih mnogi ovaj posao smatraju samo privremenim rješenjem. Od mnogih razgovora koje sam vodio, tri su mi posebno ostala u sjećanju i reprezentativno stoje za mnoge njima slične.
Razgovori sa taksistima
Od svih taksista s kojima sam razgovarao o poslu, najzadovoljniji mi se činio mladi poduzetnik koji ima svoju taksi firmu i vozi preko aplikacije da zaradi nešto sa strane kada nema narudžbi preko firme. I on se žalio na visoke odbitke, tvrdeći da mu aplikacija uzima 25% dok je u drugim europskim zemljama 10%, no iz Bolta su na moj upit ustvrdili da su slične standardne provizije što znači da je provizija koja Bolt uzima u Hrvatskoj standardna i slična provizija kao i u drugim europskim zemljama u kojima Bolt posluje.
Na moje pitanje dobije li napojnicu koju mogu digitalno dodati poslije vožnje kaže mi “napola”, budući da se, kako mi je objasnio, napojnice preko aplikacije obračunavaju kao dio cijene, porazivši svrhu napojnice. No iz Bolta pak kažu da se digitalna napojnica ne računa kao dio cijene vožnje te ne ulazi u cijenu vožnje. Također, platforma Bolt po vlastitim “Općim uvjetima za vozače” ne zadržava proviziju od iznosa napojnice.
Malo manje zadovoljan, ali i dalje sretan da nije više bez posla, jedan Filipinac mi se žalio da nema vremena učiti hrvatski jer vozi po deset sati pa poslije “nema mozga ni za što”, kao većina njegovih kolega. Od njih pet s koliko dijeli sobu, samo jedan govori hrvatski, priča mi, pa im on rješava papirologiju i drugo za koje oni ne govore dovoljno hrvatskog.
Dodao je da su svjesni da su u lošoj pregovaračkoj poziciji i da ne žive kako su mislili da hoće u Europi, ali najbitnije je zaraditi novac za slati kući, pa se nitko ne želi žaliti na manjak privatnosti u zajedničkom smještaju ili duge radne sate. Također, jedan mi je vozač rekao da, ako nekoliko puta odbiješ vožnju sa stranim vozačem, aplikacija počne nuditi isključivo Hrvate.
Nepredvidivost, privremenost i povremena iluzija izbora
Iako se to može činiti kao personalizacija usluge, takav algoritamski filter otvara ozbiljna pitanja o diskriminaciji i nevidljivom profiliranju korisnika. Na upit u vezi toga, iz Bolta su mi odgovorili da od nekoliko tisuća partnera vozača diljem Hrvatske, koliko ih vozi za Bolt, prosječna dob vozača partnera je 41 godina, a čak 83% njih koristi hrvatski jezik, dok samo 13% koristi engleski. Budući da većinu čine domaći vozači partneri, sustav najčešće povezuje korisnike upravo s njima.
Naime, tvrde u Boltu, algoritam ne razlikuje strane i domaće vozače partnere, već korisnika automatski spaja s najbližim dostupnim partnerom, osiguravajući time brzu i učinkovitu uslugu. No, ako su podaci ipak točni, riječ je o funkcionalnosti koja ne samo da narušava ravnopravnost među radnicima, već ih dodatno stavlja u natjecateljski, fragmentiran položaj. Algoritam time ne samo da odlučuje tko će raditi, nego i tko je poželjniji – stvarajući tihu hijerarhiju između domaćih i stranih radnika, čime se nejednakost dalje reproducira u digitalnoj tišini.
Za razliku od Filipinca koji radi po deset sati jer na Filipinima ima djecu za školovati, jedan mlađi Zagrepčan mi se čak hvalio(!) da radi i po 13 sati bez problema. Sjetih se tada Marxa i njegove teorije primitivne akumulacije: procesa kojim je radništvo u ranim fazama kapitalizma bilo prisiljeno prodavati svoj rad kako bi preživjelo, najčešće nakon što su ih oduzimanjem zemlje i sredstava za samoodrživost lišili drugih opcija.