Udžbenička povijest obično se bavi vladarima, a životi robova, sluga, kmetova i radnika joj izmiču. Kako bismo se kvalitetnije bavili radnicima i radničkim pravima u Hrvatskoj, važno je shvatiti što uopće znači biti radnik, odnosno uočiti jasnu razliku između kmetova koji im prethode te razliku između feudalizma i kapitalizma općenito.
Treba imati na umu da je povijesno teško govoriti o “Hrvatskoj” jer ono što je danas Hrvatska je bilo teritorijalno razdijeljeno područje istarskog, kvarnerskog, dalmatinskog i slavonskog prava te onog uže ili banske Hrvatske. Međutim, iako postoje jasne klasne razlike između kontinentalne i mediteranske “Hrvatske” (prva ima više kmetova i poljoprivrednih radnika, a druga mnogo robova i sluga), vrijedi spomenuti da su svi teritoriji pod utjecajem globalnog širenja kapitalističkih odnosa, odnosno geneze jedne potpuno nove logike djelovanja.
Iako se korijeni kapitalizma jasno vide u 14. i 15. stoljeću, duboka transformacija europske ekonomije događa se u 16. stoljeću. Eksproprijacija seljaka sa zemljišta je sve intenzivnija, iz čega slijedi porast najamnog rada i svjetske trgovine. Od početka do kraja 16. stoljeća cijena pšenice je u Engleskoj narasla je trostruko, u Francuskoj peterostruko, a u Sjevernoj Italiji za dva i pol puta. Zemljišna renta poskupila je tri do pet puta, a cijena zemlje čak i do šest puta.
Šesnaesto stoljeće u “Hrvatskoj” je također obilježeno osamostaljivanjem kapitalističko-spekulativnog trgovačkog kapitala koji zamjenjuje srednjovjekovne „pravedne cijene”. Javlja se novčani zakup feudalnih imanja te najamni rad, a cijena žita, ovisno od područja do područja, raste za tri do šest puta. U pretkapitalističkoj srednjovjekovnoj “Hrvatskoj” seljaci su vlasteli plaćali daće u naturi, odnosno davali bi im postotak plodova svojega rada ili obavili za njih neki poslić sa strane.
Novac je, dakako, postojao, ali rijetko koji seljak je njime baratao, već su seljaci konzumirali ono što bi proizveli, međusobno se časteći i na taj način oviseći o svojoj užoj zajednici i dobrosusjedskim odnosima. Postupni prelazak na kapitalističku robnu proizvodnju u “Hrvatskoj” događa se u 15. stoljeću, kada kmetovi sve više razmjenjuju svoja dobra, počinju koristiti novac i samostalno se uključuju u rastuću trgovinu. Taj poslovni podvig je financijski osamostalio neke kmetove. Međutim, u 16. stoljeću vlastela primjećuje da kmetovi troše svoje vrijeme na samostalno zarađivanje te im odlučuje nametnuti puno veća davanja te se ona uključuje u globalnu trgovinu.
Vlastela se bogati preko leđa kmetova
Osim što im je vlastela zbog svoje političke prevlasti nametnula veća davanja, ona razvija metode prisiljavanja seljaka da rade više, brže i efikasnije kako bi mogla konkurirati na svjetskom tržištu. Naime, ako vlastela u Engleskoj natjera seljake da rade brže, više i efikasnije od seljaka u Hrvatskoj, roba hrvatske vlastele neće imati konkurentnu cijenu. Kapitalizam zahtjeva neprestani rad kako bi se ostalo konkuretnim. Imajmo na umu da prije 16. stoljeća takvo generalizirano svjetsko tržište robom nije postojalo. Do tada su određene zajednice bile u dobrom odnosu s nekim drugim zajednicama pa su one međusobno obavljale razmjenu dobara. Nije bilo svjetskog tržišta koje određuje cijene koje su vezane za rad, a njegova pojava rađa jednu potpuno novu logiku - sve veću potrebu za jednodimenzionalnim, predvidivim, brzim, efikasnim, jeftinim i vremenskim dugim najamnim radom.
Kako bi vlastela u tome uspjela, 1514. godine navodi Ugarski sabor da raspiše poznati Tripartit i zakonski zabrani pravo slobodnog seljenja kmetova (liberomigraciju), a ta odluka je vrijedila i za Slavoniju. Osim što je seljacima bilo zabranjeno seliti se, pravno im je onemogućena promjena socijalnog statusa i ukinuti su im svi izvanagrarni prihodi (novac kojeg zarade prodajom ne pripada njima). Kmetovi se dakle ne smiju seliti (mijenjati vlastelu za koju obavljaju posao), ne smiju primati novac i onemogućena im je pravna promjena socijalnog statusa kmeta. Postali su “vekivečni kmeti” (coloni perpetuae obligationis).
Vlastela dakle primijećuje da kapitalistička generalizirana robna proizvodnja omogućuje kmetovima da se obogate i uzdignu iznad ostalih pa pravno postavlja sebe kao proto-kapitalista. Upravo se u tom kontekstu javlja Matija Gubec i pobuna kmetova. Imajmo na umu da vlastela nije nekakva preslika moderne “države” koja uzima porez kako bi, barem u ideji, poslovno oprerirala određenim sektorima od krucijalnog značaja i osiguravala sigurnosnu socijalnu mrežu kako se njeni građani ne bi ustručavali samostalno ulaziti u rizičnije poslovne pothvate, već je puno sličnija kapitalistima, koji uvjetuju radnike da rade više, brže i efikasnije, uzimaju plodove njihova rada sebi i prodaju ih kao robu na tržištu.
Dakle, već u 16. stoljeću dolazi do proto kapitalističke klasne dinamike. Kmetovi, koji su u 15. stoljeću samo pokušali biti uključeni u robno-novčanu razmjenu, bivaju izbačeni iz nje te su eksploatirani radi rasta vrijednost vlastelinskih poslovnih pothvata na globalnom tržištu. Vrlo važno pitanje tijekom feudalizma obilježenog sve većom generalizacijom robne proizvodnje je ono vlasništva.
Spomenuti Tripartit također zakonski propisuje vlasništvo i nasljedno pravo kmetova. Kada se čita Tripartit, čini se kao da kmetovi imaju vrlo jasno i čvrsto vlasničko pravo nad imovinom kojom raspolažu, kao i na prepuštanje te imovine svojem potomstvu. Međutim, treba imati na umu da iako kmetovi imaju pravo ostaviti nekretninu ili pokretninu u nasljedstvo, njihovo vlasništvo je samo prividno. Ono čime kmet smije raspolagati je razlika u vrijednosti nekretnine od trenutka kada ju je (na neki način) pozajmio od vlastelina do trenutka kada ju ostavlja svojem potomstvu.
Naime, vlasništvo nad nekretninom bilo je i ostalo vlastelinovo, koji uvijek ima pravo da tu razliku u vrijednost otkupi od nasljednika, što znači da je nasljedstvo bilo iluzorno. Ako vlastelin može otkupiti naslijeđeno bez pristanka onoga koji je to naslijedio, i platiti samo razliku između vrijednosti, onda to i nije neko čvrsto pravo nasljeđivanja. Također, širina raspolaganja imovinom koju je svaki kmet imao prema Tripartitu je bila vrlo ograničena mjesnim običajima, koji su imali prednost nad onim što je Tripartit propisivao.
Pobune
Običajima svakog mjesta mogao je manipulirati vlastelin koji je u svojim rukama držao upravnu i sudsku vlast pa je sloboda raspolaganja imovinom zapravo ovisila o njegovoj volji. Pitanje što je vlasništvo kmetova je kroz cijeli feudalizam lebdjelo u zraku. Nikad se nije do kraja znalo što kmet ima jer je vlastelin na sve imao pravo; u najboljem slučaju to otkupiti, a u najgorem se pozvati na mjesne običaje i uzeti. Tripartit je vrijedio sve do 1756. godine.
Opterećenje kmetova brojnim radnim i novčanim obvezama te mnoge zlouporabe zakona od strane vlastele bile su uzrok velikim i čestim pobunama. Tadašnja kraljica Marija Terezija provela je istragu koja je pokazala da konstantne bune i njihovo slamanje uzrokuju silnu štetu po gospodarstvo i otežavaju ubiranje poreza od vlastele. Rezultat toga bio je Slavonski urbar (1756.) koji je popraćen Hrvatskim urbarom (1780.) i Patentom o osobnoj slobodi kmetova (1785). Kmetovima je napokon dopušteno seljenje, ali nije im dopuštena ključna stvar; vlasništvo nad zemljištem koje su obrađivali.
Upravo u 18. stoljeću, kada seljaci dobivaju kakva takva prava, vlastela kreće u drugačiji tip ofenzive. Cilj joj je oduzeti kmetovima zemlju i pretvoriti ih u najamne radnike bez svojeg vlasništva. Iako ona tehnički na to ima zakonsko pravo, svjesna je silnih pobuna koje bi nastupile pa se boje za svoj nadmoćni klasni položaj. Tako da osim što je vlastela mjestimično direktno oduzimala kmetovima oranice i kuće, ona poseže i za šumama, koje su do tada smatrane zajedničkom zemljom.
Šume služe za ispašu stoke, drvarenje, skupljanje žireva za svinje i gradnju kuća u okolini. Te su šume nerazgraničene i nad njima nije bilo osobnog vlasništva. Svatko je mogao uzeti drva koliko je htio, a mogao je čak i iskrčiti zemlje koliko je htio. Od druge polovice 18. stoljeća feudalci počinju seljacima braniti sječu drva. Drže se načela „Nulle terre sans seigneur”, odnosno „Nema zemlje koja nije u vlasništvu gospodina”. Razlog za to je što upravo u 18. stoljeću drvo na svjetskom tržištu sve više postaje roba. Feudalci brže bolje svojataju šume kako bi kao kapitalisti unajmili radnike za njihovu sječu i uključili se u globalnu trgovinu drvom.
Bez zemlje nema života za seljake
Ti zakoni su silno otežavali život seljaka jer kada bi seljačka obitelj narasla i više nije bilo dovoljno zemlje na starom posjedu, dio obitelji bi se odvojio, iskrčio jedan dio šume i stvorio novu obradivu površinu. Budući da je krčenje šume iznimno težak posao, po običaju su iskrčeni posjedi bili oslobođeni kmetskih podavanja. Međutim, feudalci su u 18. stoljeću prestali poštovati te običaje i krenuli tražiti dadžbine za tek iskrčenu zemlju, usprkos prosvjedima kmetova. Dolazi i do zakonske zabrane krčenja šume bez dozvole feudalca.
Tim propisima je onemogućeno kmetovima da osnivaju selišta na novoj zemlji. Nemogućnost da se proširuje obradiva površina jedan je od najvećih uzroka naglog pogoršanja seljačkog položaja u relativno kratko vrijeme. Kako se seljačke obitelji šire, njihov posjed se cijepa i imaju sve manje obradive površine. Nove generacije nisu bile u mogućnosti iskrčiti šumu i napraviti novo zemljište, već su živjele na sve manjoj i manjoj zemlji.
Kada bi površina zemlje koju obrađuju postala toliko mala da ne mogu živjeti od uroda, seljaci su bili primorani prodavati svoj rad na tržištu - postajali bi (najamni) radnici. Kako je vrijeme prolazilo, povećavao se broj najamnih radnika, odnosno ljudi bez svoje zemlje. Kada se 1848. ukidaju feudalni odnosi, u Slavoniji već 38 posto obitelji obavlja najamni rad, a na području Ugarske postotak prelazi 50 posto. Brojke jasno pokazuju da se puno prije formalnog ukidanja feudalnih odnosa može govoriti o značajnom broju poljoprivrednih proletera. Kao što smo vidjeli, kapitalistički odnosi na mala vrata ulaze u Hrvatsku još u 15. stoljeću, a feudalizam 1848. biva ukinut kako bi se robna proizvodnja počela još lakše širiti.
Budući da je poljoprivrednih proletera bilo sve više, vlastela i bogatiji seljaci su ih mogli plaćati vrlo malo, a zahtijevati puno. Ti poljoprivredni radnici su radili i do 18 sati dnevno. Proces proletarizacije kmetova se nakon ukidanja feudalnih odnosa ubrzava Hrvatsko-ugarskom nagodbom (1868.), kojom se akumulira velika količina kapitala za razvoj industrijalizacije, poglavito u Zagrebu i Osijeku.
Izvlašteni kmetovi dolaze u gradove gdje rade i do 16 sati dnevno. Vrijedan kmetski poljoprivredni rad, koji je vremenski ovisio o potrebama osobe koja ga obavlja i godišnjim dobima koja zahtijevaju manje ili više truda, dopuštao je zabavu, razonodu i dobrosusjedske odnose, a biva zamijenjen brzim, efikasnim, dugim, jednodimenzionalnim, nezdravim i često smrtonosnim tipom kapitalističkog rada, što kod veleposjednika na polju, što kod industrijalca u tvornici.
Informacije za članak prikupljene su iz znanstvenog rada Mirele Krešić i Matee Pilipović “De succesione colonorum: O nasljednom pravu kmetova u
Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji”, iz knjige Rudolfa Bićanića ”Počeci kapitalizma u hrvatskoj ekonomici i politici” i knjige Suzane Leček ”Seljačka obitelj u sjeverozapadnoj Hrvatskoj 1918.-1941.”
Također, neke informacije su prikupljene iz mojih prošlih tekstova za Radnička prava:
Dolazak kapitalizma na hrvatsko selo
Položaj današnjih radnika sličan je onome radnika iz 19. stoljeća
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Foto: Profil, Hrvatska enciklopedija, WikiCommons
Preporučite članak: