Povjesničar i profesor na Filozofskom fakultetu u Rijeci Neven Budak napisao je knjigu Na dnu društvene ljestvice: robovi i služinčad na istočnoj jadranskoj obali. Radi se o iznimno zanimljivom i detaljnom uvidu o povijesti robova i sluga na primorskom području današnje Hrvatske, a dijelom i Crne Gore, Slovenije i Italije.
Koje su razlike između robova, serva, sluga i šegrta? Kakva su bila njihova prava? Kakav je bio položaj žena? Odgovore na pitanja donosimo u razgovoru koji je s profesorom vodio naš suradnik Fran Radonić Mayr.
Razdoblje od 800. do 1300. godine na istočnom Jadranu nazivate razdobljem serva. Koja je razlika između serva i antičkih robova?
Razlika između srednjovjekovnih serva i antičkih robova nije jako velika. Gospodari u srednjem vijeku više nemaju pravo ubiti serva, a i fizičko kažnjavanje je ograničeno nekim propisima. Servi i robovi se također koriste za različite stvari. U antici su robovi često radili u rudnicima i bili gladijatori, dok servi uglavnom rade u kućanstvima i na zemlji. Razlika nije velika, ali pošto ipak postoji, činilo mi se bolje koristiti termin servi.
U knjizi napominjete da su se u Dalmaciji u 2. i 3. stoljeću nalazili uglavnom libertini, odnosno oslobođeni robovi. Možete li pojasniti razliku?
U antici kao i kroz cijeli srednji vijek postoje robovi koji su oslobođeni. Ti oslobođenici nisu zapravo u potpunosti slobodni jer ostaju vezani za svoje bivše gospodare određenim obvezama, ali mogu samostalno sudjelovati u sudskim procesima i raspolagati svojom imovinom. Oni imaju gotovo sva prava slobodnih ljudi, ali uz to imaju i neke obveze prema gospodarima. Recimo, u Dubrovniku je bilo regulirano da libertini moraju pomagati u pripremi svadbe kada je riječ o članovima familije gospodara, a ako gospodar mora negdje otputovati, oni moraju prekinuti to što rade i čamcem ga tamo odvesti.
Postoje slučajevi prilično bizarnih odredbi. Jedan dubrovački vlastelin je oslobodio svoju robinju, no ostala je dužna prati mu kosu. Bilo je propisa, ali i specifičnih dogovorenih odredbi u pojedinačnim slučajevima. Libertini su slobodni zarađivati i imati svoju imovinu, osim u tim segmentima vezanih za bivšeg gospodara.
Međutim, ne smijemo zaboraviti da i robovi mogu imati svoju imovinu, kako u antici, tako i u srednjem vijeku. Njihova imovina naziva se pekulij ili peculium. Formalno-pravno ta je imovina bila vlasništvo gospodara, ali de facto vlasništvo roba. On je mogao steći taj novac kojim se mogao otkupiti i steći slobodu, a ako ga je gospodar odlučio svojevoljno osloboditi, oslobađao ga je zajedno s njegovom imovinom.
Kako robovi i servi uspijevaju zaraditi tu imovinu s obzirom da su gospodareva svojina?
Nemamo zapise koji o tome specifično govore, ali vjerojatno je serv u slobodno vrijeme obavljao poslove za nekog drugoga. Također, moguće je da je ulagao u trgovinu jer ljudi koji su tada imali razmjerno malo novaca često bi ga ulagali u trgovinu kako bi ga oplodili. Danas te prakse gotovo da i nema. To je kao da danas ljudi s malim primanjima ulažu u dionice kako bi spasili vrijednost ili stekli neku veću, no u ono doba to je bilo razmjerno često. Ima dosta podataka o služavkama u 13. i 14. stoljeću koje ulažu u trgovinu, daju novac trgovcima koji putuju na Levant, tamo kupuju robu koju zatim prodaju u Veneciji, a sluškinje sudjeluju u zaradi od tog putovanja.
Koliko je serve štitio zakon? Bi li gospodar bio kažnjavan ako tuče serve bez razloga ili ako ih ubije? Koliko su često gospodari kažnjavani na sudu za to što su činili servima?
Nije mi poznat nijedan slučaj u kojem bi gospodari bili kažnjeni zbog toga, ali zakoni su predviđali kazne. Gospodar nije smio ubiti serva, nije ga smio ni bezrazložno osakatiti. Serva se moglo kažnjavati, a kazne su znale biti drakonske. Bilo je dopušteno, u nekim slučajevima, kada su u pitanju žene, da im se odreže nos, što je naravno teška fizička kazna i na taj način im se daje pečat koji se ne može izbrisati.
Ono što znamo je da su neki gospodari i suci zapravo postupali humanije nego je to bilo predviđeno zakonom. Bilo je slučajeva da je netko počinio zločin za koji je bila predviđena smrtna kazna, ali vidimo ga u spisima nekoliko godina kasnije, što znači da nitko nije izvršio tu smrtnu kaznu.
Rekli ste da se libertini mogu sami predstavljati na sudu, a da servi ne mogu. Kako se onda servi predstavljaju ako ih gospodar neopravdano fizički kazni i time prekrši zakon?
Nemoguće je da se serv samostalno predstavlja, mora ga zastupati gospodar. Ako je, recimo, netko drugi serva oslijepio, moguće je da njegov vlasnik podigne tužbu protiv te druge osobe, ali sam serv to nije nikako mogao.
Znači eventualno ako gospodar ubije roba, može biti procesuiran.
Onda bi vjerojatno gradske vlasti, odnosno u Dubrovniku republičke, pokrenule postupak za to, iako nemamo zabilježen nijedan takav slučaj. Moguće je da se ubojstva nisu ni događala. Znamo da su se servi drastično kažnjavali. Za bjekstvo su bile predviđene iznimno oštre kazne. Servi su morali goli prolaziti gradom, a gospodari bi ih šibali cijelim putem. Imamo zapise o takvim drastičnim kaznama, ali nemamo podataka o ubojstvima serva.
Je li moguće da se naprosto nije procesuiralo gospodare koji ubiju svoje serve i da zato nema podataka o tim slučajevima?
Možemo samo nagađati da bi neki gospodar mogao izbjeći procesuiranje, iako to nije jako vjerojatno, jer je ubojstvo bilo koje osobe, a napose kršćanina, bio pretežak zločin da se samo tako zataška.
Koliko je bila učestala trgovina ljudima na istočnom Jadranu u tom razdoblju?
To se naravno kroz povijest mijenjalo. U antici se trgovalo robovima na veliko, pogotovo u klasično antičko doba dok je postojao izvor robova iz osvojenih provincija, a u ranom srednjem vijeku se susrećemo s problemom koji nas muči bez obzira kojom se temom bavili, a to je da nema puno sačuvanih izvora. Iz rijetkih izvora vidimo da se u 11. stoljeću javljaju trgovci robovima. Ako su postojali, očito je da je za neke to bila probitačna djelatnost, ali apsolutni brojevi koje imamo vrlo su mali. Radi se o nekoliko desetaka ljudi u 11. stoljeću, no to može biti vrh ledenog brijega.
Robovi su radili uglavnom na velikim imanjima velikaša, a u ranom srednjem vijeku je još uvijek bilo dosta slobodnih seljaka koji su obrađivali vlastitu zemlju pa se može pretpostaviti da nije bilo puno robova. Međutim, crkva, kralj i velikaši su sigurno imali robovsku radnu snagu, odnosno serve, što znači da je morala postojati trgovina. Iz 10. stoljeća imamo jednu odluku mletačkih vlasti kojom se zabranjuje da se robovi ukrcavaju u Veneciji i prodaju u drugim gradovima, a u dokumentu se navodi Pula kao važno tržište robova.
Prodaja robova raste od 14. stoljeća nadalje, djelomično zato jer je to razdoblje osmanlijskih prodora na Balkan što završava porobljavanjem ljudi i na jednoj i na drugoj strani. Ti zarobljenici se zatim prodaju kao robovi. U tom ih je razdoblju ponovno prikladno nazivati robovima, a ne više servima, jer su po svojem položaju slični robovima kojima se trgovalo na Atlantiku. Imamo više sačuvanih podataka iz tih kasnijih razdoblja pa možemo pratiti trgovinu ljudima u tim periodima. Znamo da tada postoje specijalizirani trgovci ljudima, ali više je podataka o trgovcima koji nisu s naše obale Jadrana. Recimo, Katalonci su se isticali kao trgovci ljudima jer u Kataloniji, kao i u južnoj Italiji, postoje golemi zemljišni posjedi. Talijanski gradovi 13. i 14. stoljeća silno rastu, a uglavnom se kupuju žene kao kućna posluga.
U trgovini ljudima sudjeluju i plemići i pojedini svećenici. Iako je crkva formalno bila protiv te trgovine, izgovor se pronalazio u tome da se ljude kojima se trgovalo proglašavalo takozvanim patarenima iz Bosne, bez obzira jesu li stvarno to bili ili ne. Crkva je zapravo zabranjivala trgovanje katolicima, ali s inovjercima se slobodno trgovalo. Trgovci bi svakog zarobljenog čovjeka proglasili patarenom, a ako oni to nisu bili, mogli su se žaliti, no proces dokazivanja je bio vrlo težak. Doduše, ima slučajeva gdje su ljudi dokazali da nisu patareni i bili bi oslobođeni.
Dakle crkveni zakon protiv trgovine ljudima se odnosio samo na katolike, a ne na druge vjere i denominacije kršćanstva?
Da. Nitko nije imao ništa protiv trgovanja inovjercima. Često se to krivo tumači. Dubrovčani se vole hvaliti kako su prvi zabranili ropstvo. To nije istina, oni su samo zabranili trgovanje ljudima, a ne držanje robova. Osim toga, nekoliko desetaka godina prije Dubrovčana su trgovinu ljudima zabranili Splićani. Kod nas nikada nije došlo do zabrane ropstva kao takvog. Ropstvo je naprosto izumrlo. Ne znam da je ijedan vladar u 18. stoljeću donio baš zabranu. Doduše, to bi trebalo pitati one koji se profesionalno bave tim razdobljem.
Je li ropstvo izumrlo zato što je jeftinije platiti najamnu radnu snagu nego čitavog čovjeka koji može umrijeti ili se razboliti?
Tako je. Kod kupovine ljudi gospodar, ako ima imalo ljudskosti, mora brinuti o servu ili servi (ancili) i kad ovaj ili ova više ne može raditi. On kupovinom plaća cijeli njegov život, a u punoj radnoj snazi je samo određeni broj godina. Isplativije je stalno na ugovor uzimati novu mladu radnu snagu.
Obično se ukidanje i odmicanje od ropstva promatra kakvim humanističkim napretkom, što u neku ruku i jest, no zanemaruje se da bi se to teško dogodilo da ne postoji financijska isplativost prelaska s jednog na drugi tip eksploatacije. Naravno. Robovi se drže onoliko dugo koliko su financijski isplativi, a kad više nisu, onda se uzima najamna radna snaga.
Vrijeme od 14. stoljeća nazivate razdoblje famula, odnosno služničadi. Biste li rekli da su famuli svojevrsni povijesni nastavak serva? Koja je razlika među njima, a koje su sličnosti?
Oni koje nazivamo služničad su muškarci i žene koji su zaposleni na temelju ugovora. Događa se promjena s kupovanja na unajmljivanje ljudi. Famuli su slobodni i nisu imovina kao što su servi, ali dok se nalaze u službi i rade putem ugovora njihova su prava jako ograničena. Oni su dio familije gospodara. Danas kada kažemo familija mislimo na krvne srodnike, no onda je familija uključivala i poslugu. Gospodar je imao vlast nad cijelom familijom, odnosno nad svojom ženom, nad sinovima, snahama, unucima i poslugom. Jednostavnije rečeno, nad svim ukućanima ili, kako piše u izvorima, nad svima koji jedu njegov kruh.
Njegova vlast je bila gotovo neprikosnovena, a ograničena samo nekim statutarnim odredbama. Kada govorimo o služinčadi uglavnom mislimo na žensku radnu snagu, a odnos gospodara prema njoj bio je vjerojatno nešto bolji nego prema servima, ali ne pretjerano drugačiji. Uglavnom je to ovisilo o naravi i volji gospodara i gospodarice. Neke su famule prolazile bolje, a druge jako loše.
To znamo jer imamo puno podataka o bjekstvima. Budući da su se bjekstva jako strogo kažnjavala, netko je morao biti poprilično očajan da pobjegne. Razlozi za to su najčešće izgladnjivanje sluškinja, učestalo fizičko kažnjavanje, prisiljavanje na odviše teške poslove i nedovoljno oblačenje tijekom hladnih vremenskih perioda. No također treba imati na umu da su sluškinje dolazile raditi već kao djevojčice od 8 ili 9 godina, a roditelji od kojih su otišle bi se nekad nalazili u mjestima udaljenima kakvih 50 ili 100 kilometara. Moguće je da su neke djevojčice bježale naprosto zato što su im nedostajali roditelji.
Po isteku ugovora od kojih 10 ili 12 godina, famule su opet bile slobodne. Djevojčice su često ulazile u takav odnos zato da kroz desetak godina rada steknu ušteđevinu koja im je bila potrebna za miraz, ali su mogle i produžiti ugovor, nastaviti raditi za istu familiju ili otići raditi za neku drugu.
Znade li se nešto o učestalosti seksualnog iskorištavanja služavki?
Postajale su statutarne odredbe koje kažnjavaju silovanje služavki. Te kazne su bile znatno blaže nego one za silovanje uglednih žena, ali silovanje se nije toleriralo. Međutim, to se događalo vrlo često, a to vidimo po velikom broju vanbračne djece. Gospodari su iskorištavali svoj položaj pa su služavke, baš kao i serve, često imale izvanbračnu djecu, koju bi gospodari nekad priznavali, nekad ne.
Služavke su, za razliku od servi, mogle slobodno birati partnere za koje bi se udavale, no serve su se mogle udati samo uz privolu gospodara, a djeca rođena od servi bi rođenjem stjecala položaj serva. Djeca famula bila su slobodna, ali izvanbračno dijete nije imalo jednak društveni status kao dijete rođeno u braku.
Postoje li podaci o tužbama i presudama za silovanje u korist služavki?
Meni nije poznat nijedan takav slučaj.
Uz famule, u tom razdoblju spominjete i šegrte. Koja je razlika među njima?
Šegrti su u gotovo istom statusu kao i famuli. To su uglavnom muška djeca koja od 8 ili 9 godina sklapaju ugovor na određeni broj godina i rade za nekog majstora koji ima vlast nad njima. Međutim, majstori su tim ugovorom obvezani da će šegrtima davati odjeću, da će ih hraniti i uzdržavati u slučaju bolesti, a po završetku te službe im moraju pokloniti potreban alat kako bi mogli sami početi raditi. U tom smislu su u boljem položaju od famula, no šegrti su uz rad u radionici morali raditi i u kućanstvu te obavljati mnoge druge teške poslove. Riječ je o dječacima koji bi po zapošljavanju morali raditi od zore do mraka.
U knjizi spominjete kako je služničad zapravo prekarijat tadašnjeg doba i kako bi bilo zanimljivo povezati ovu priču sa suvremenim prekarijatom. Osobno mi je knjiga otvorila jednu novu perspektivu. Naime, obično se podređene klase povijesno tumače tako da su nekoć podređeni ljudi bili robovi, zatim kmetovi, a sada radnici. Razlika između kmetova i radnika je u toj priči prelazak s teškog ali relativno sigurnog tipa rada vezanog za zemlju, na iznimno težak, vremenski dug i nesiguran tip rada za nadnicu. Međutim, vaša knjiga promatra radnika kao svojevrsnog povijesnog nasljednika služinčadi, a ne kmetova. Povijest rada se promatra kroz prekarijat, koji se globalizira nastajanjem radničke klase.
Priča o robovima pa kmetovima pa radnicima je jedna jako simplificirana shema koja potječe iz vulgarnog marksizma, a stvarnost nije baš tako jednostavna. U robovlasničkom društvu većina ljudi nije u poziciji robova, a u srednjem vijeku kao dobu kmetova bilo je i mnogo robova, koji uostalom postoje i danas. Seljaci su dugo vremena u srednjem vijeku bili uglavnom slobodni, a pozicije više i manje slobodnih kmetova ovise o razdobljima i regijama. U našim je krajevima koncem srednjeg vijeka bilo bogatih kmetova koji su raspolagali velikim količinama svinja ili vina.
Radnika je bilo i u srednjem vijeku jer su postojale manufakture u kojima su oni obavljali najamni rad. Sve te kategorije su postojale istovremeno i ovisile su o metodama privrede koje su prevladavale u pojedinim periodima. Tipovi rada su se previrali i miješali. Velike su se diskusije vodile u historiografiji o tome jesu li se robovi pretvorili u kmetove ili su kmetovi nastali neovisno, od slobodnih seljaka. Broj robova se smanjivao, ali se smanjivao i broj slobodnih seljaka.
Famuli svakako jesu prekarijat jer oni rade na ugovor. Oni se nalaze u neizvjesnosti hoće li steći dovoljno tijekom jednog ugovora da se osamostale ili će morati ući u novi ugovor, a što su stariji to su manje šanse da će ih netko zaposliti, dok su kmetovi vezani uz zemlju. Pozicija kmeta ne mora nužno biti nešto dobro, postoje razdoblja gdje su kmetovi jako iskorištavani, ali ima i regija i razdoblja u kojima im je bilo dobro.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Foto: die-bogomilen.de, Wikimedia
Preporučite članak: