U Hong Kongu, jednom od financijskih centara svijeta, mnogi se odlučuju kućanske poslove poput čišćenja, kuhanja, ali i odgajanja djece prepustiti migrantskim radnicama iz siromašnijih predjela susjednih zemalja. Njihov jeftin rad značajno sudjeluje u ekonomiji grada, no status migrantica vrlo je nesiguran, a otkazi i deportacije redovita su reakcija obitelji i vlasti na “prijestupe” kao što je primjerice trudnoća.
Trebate dobro naćuliti uši da biste čuli Shenyl, čiji se eteričan glas jedva nadmeće sa zvečkom kojom se igra Ibrahim, njezin trogodišnji sin krupnih crnih očiju. Mlada Filipinka (31), lica obrubljenog crnom maramom, napustila je svoje selo 2002. godine, uputivši se u Hong Kong s vizom na kojoj je pisalo “FDH”, kratica za Foreign Domestic Helper (“strana kućna pomoćnica”). Više od tristo tisuća imigrantica iz južne Azije posjeduje istu šifru za novi život: one su zaposlenice u domovima hongkonških obitelji. Ogromna većina njih dolazi s indonezijske Jave ili s Filipina. Deset je godina Shenyl šest dana tjedno provodila u intimi hongkonških domova, radeći po nepromjenjivom obrascu: kuhanje, pranje, ribanje, odgajanje tuđe djece.
Nedjeljom biste život pod hongkonškim neboderima mogli zamijeniti za onaj u Manili ili Džakarti: rijetke sate predaha pomoćnice provode po livadama parkova, u društvu drugih migranata, uglavnom muškaraca.1Iseljenici stupaju u veze među drvoredima parka Kowloon, iza velike bijele džamije. Shenyl je 2012. upoznala pakistanskog izbjeglicu i zatrudnjela. Kad je rodila Ibrahima život joj se preokrenuo naglavce: “Tražila sam da ga se upiše u matičnu knjigu rođenih”, pripovijeda u prostoru malene nevladine organizacije koja pomaže kućnim pomoćnicama majkama. “Kad je provjerio moje papire, službenik me obavijestio da mi je istekla viza.” Zapravo joj je šef upravo raskinuo ugovor i to potpuno protuzakonito: po zakonu o radu kućne pomoćnice zaposlene duže od 10 mjeseci imaju pravo na porodiljni dopust od deset tjedana, a tijekom trudnoće im se ne smije uručiti otkaz. No, neovisno o tome je li raskid ugovora nezakonit ili ne, za migrantice on znači trenutno poništavanje vize. “Rečeno mi je da imam dva tjedna da se vratim na Filipine”, žali se Shenyl.
Nemoguće je doći do službenog broja žena koje su pretrpjele ovu nepravdu, ali organizacije za zaštitu imigranata tvrde da se problem širi kao prava pošast. Kristina Zebua bori se za prava kućnih pomoćnica više od deset godina. “Isprva smo se borili za minimalnu plaću, pravo na odmor i prokazivanje nasilja”, pripovijeda ta Indonežanka, uvijek zainteresirana za temu sudbine svojih “klijentica”. “Pojam imigrantice je nakon 2006. preuzeo značenje otpuštene trudnice ili rodilje kojima su oduzeti papiri.” Aktivisti su otvorili centar PathFinders koji prima više od šesto kućnih pomoćnica godišnje. “To je i dalje kap u moru”, tvrdi Zebua. “Naše projekcije, koje se temelje na prosječnoj dobi kućnih pomoćnica i obrađenim slučajevima, govore da je riječ o više tisuća žena na godinu. No izrazito je teško do njih doći.”“Indonežanke su najranjivije po pitanju protuzakonitih otkaza”, smatra Nicole Constable, antropologinja sa Sveučilišta u Pittsburghu i autorica longitudinalne studije o kućnim pomoćnicama koje postaju majke:2“Ujedno su i mlađe i manje obrazovane od Filipinki, kojima se hongkonška aktivistička scena dugo bavi”, objašnjava. “Indonežanke često ne znaju ni engleski ni kineski jezik i nemaju pristup Internetu. I to su glavni faktori zbog kojih ne znaju svoja prava.” Socijalni radnici također priznaju da su nemoćni u informiranju i davanju podrške ženama iz Burme, Bangladeša, Tajlanda ili Šri Lanke, koje su u Hong Kong došle posljednje u sve većem valu migrantica.
Povijest kućnih pomoćnica u Hong Kongu traje gotovo pedeset godina. Filipinskom predsjedniku Ferdinandu Marcosu 1970-ih je sinula ideja da putem agencija za zapošljavanje pošalje mlade žene sa sela u dobrostojeće susjedne zemlje. Korist je bila dvostruka: nezaposlenost i podzaposlenost s pali, a u zemlju su počeli stizati prihodi od radnica vani i to u stranoj valuti. Deset godina kasnije u stopu ga slijedi Indonezija, organizirajući emigraciju mladih žena, prvo na Bliski istok, pa u Hong Kong nakon istočnoazijske ekonomske krize 1997. godine. U to doba Hong Kong se nalazi u posljednjem stadiju tercijarizacije i nastoji zaposliti svoje građanke. “S obzirom na nedostatak i cijenu adekvatne skrbi, kućne pomoćnice su ispale pristupačno rješenje za brigu o djeci i starijima”, objašnjava Albee Chen, hongkonška zaposlenica PathFindersa. “Bez njih ne bi moglo raditi oboje supružnika”. S godinama su imigrantice postale diskretni pokretač rasta kojega se Hong Kong ne može brzo odreći. Godine 2006., Asian Migrant Centre njihov je doprinos ekonomiji, kako zahvaljujući potrošnji, tako i prihodima ostvarenim na čuvanju djece i starijih osoba, procijenio na 13,8 milijardi hongkonških dolara (1,6 milijardi eura, tj. 1 posto BDP-a).
Hong Kong međutim njihovu prisutnost tolerira samo na određeno vrijeme. Kako su prisiljene živjeti kod svojih poslodavaca, kućne pomoćnice moraju obitelj ostaviti u domovini. Za razliku od ostalih stranaca, one ne mogu dobiti dozvolu za stalni boravak koja se obično izdaje nakon sedam godina života u zemlji. Ovaj nejednaki tretman bio je predmet zaoštrenog sukoba kojeg je u ožujku 2013. godine okončalo najviše sudbeno tijelo u Hong Kongu. Evangeline Vallejos, porijeklom s Filipina, nakon dvadeset i sedam godina života i rada u Hong Kongu tražila je pravo stalnog boravka. Nije uspjela. Pošto je parnica zaključena, New York Times3 prenio je riječi Christophera Chunga, člana hongkonškog zakonodavnog vijeća: “Kad strankinje dođu ovdje, jedini njihov cilj treba biti da rade kao kućne pomoćnice”. Izrekao je prilično rašireno stajalište: “Obitelji od imigrantica očekuju samo da budu radnice, da nemaju slobodnog vremena ni, naravno, nikakve seksualnosti”, potvrđuje Zebua.
Majke u limbu
Trudnoća tih žena iznevjerava ova očekivanja. Dakle, nije ni čudo da znatan broj poslodavaca ne poštuje njihovo pravo na majčinstvo, bilo iz pohlepe ili iz neznanja, no ponajprije zato što ono problematizira položaj koji im je društvo voljno dati. Jedan posjet online forumima za iseljenike dovoljno govori o načinu razmišljanja tih dezorijentiranih šefova. Neki od njih razmjenjuju savjete kako da se ne gnjave s tim “pogrešnim” zaposlenicama: “Vaša kućna pomoćnica trebala bi preuzeti odgovornost za sve to. Trebali biste razgovarati s njom i, uz malo sreće, uspjet ćete je otjerati”, može se naprimjer pročitati u raspravama. “Niste vi krivi što je zatrudnjela.” “Zar nije mogla koristiti zaštitu?” “Pitajte aviokompaniju do kojeg mjeseca trudnoće smije letjeti.” “Ponudite joj da platite pobačaj, pa će vam to naknadno vratiti.” Većina povreda zakona prolazi nekažnjeno. Ministarstvo rada je 2014. primilo 1913 žalbi kućnih pomoćnica, od kojih se samo 14 odnosilo na protuzakonit otkaz zbog trudnoće. “Devet slučajeva završilo je mirenjem, a pet parnicama”, precizno navodi glasnogovornik ministarstva. “Agencije za zapošljavanje odgovaraju žene od pritužbi, govore im da, ako sudski gone svojeg poslodavca, neće pronaći drugoga”, sa žaljenjem konstatira Zebua. “Uloga takvih agencija svodi se na to da uče pomoćnice da se smiješe i budu marljive unatoč svim okolnostima.” Nakon što ih otpuste i istekne im viza, mnoge žene ostaju u Hong Kongu i skrivaju se od izgona. “Kad sam im pokušala pristupiti, otkrila sam cijeli grad za koji nisam imala pojma”, govori gđa Chen. Socijalni radnici su 2007. otkrili trudnice skrivene u zakucima Chungking Mansions, divovske zgrade u četvrti Tsim Sha Tsui. Sa svojim labirintom hodnika pod neonskom rasvjetom, zgrada služi kao glavni štab imigrantima s indijskog potkontinenta. Ostale kućne pomoćnice odlaze u egzil na Nove teritorije, blizu granice sa Šenženom.
U gradu nebodera kakav je Hong Kong, geta nastaju na krovovima. Neprijavljene žene tamo žive u limenim barakama gdje je madrac jedini namještaj. “Za vrijeme tajfuna voda se uvuče među limene ploče i sve treba ponovno sagraditi”, kaže gđa Cheng. Aktivisti pokušavaju odgovoriti žene od života na “crno”, ali nemaju bolje rješenje. Nirmala,4 rođena na Javi, stigla je u Hong Kong prije sedam godina. Na krilu joj sjedi dvogodišnja kći, kovrčave kose na oca Afrikanca i očiju na majku. Kad su je poslodavci otpustili, mlada žena je pristala ući u proceduru za povratak: ilegalke “se predaju” odjelu za imigracije, što njihovu deportaciju odgađa za vrijeme razmatranja žalbe – bilo da osporavaju otkaz, bilo da traže odobrenje azila. No to može trajati mjesecima, čak i godinama, a za to im je vrijeme zabranjen rad. “To je život u limbu”, nastavlja Nicole Constable. “Hrana i smještaj ovise im o prijateljima ili udrugama.” Budući da su zaradu poslale kući, žene bojažljivo spominju povremene poslove na crno, jedino sredstvo preživljavanja.
Ovo ih iščekivanje, uz nevolju otkaza, čini posebno ranjivima. “Kad su me poslodavci otjerali, osjećala sam se strašno poniženom”, govori Nirmala. “Danonoćno sam naporno radila, bez odmora, a preko noći sam se našla na cesti. Tri mjeseca sam spavala kod prijateljice, pa sam se počela vucarati po barovima, pušiti, piti…” Nirmalina rečenica ostaje visjeti u zraku. Problem prostitucije je tabu, ali aktivisti nevladinih udruga znaju da se u barovima s “hostesama” u crvenoj četvrti Wan Chai lako može susresti nekadašnje kućne pomoćnice. Većina žena nema velike šanse da im se odobri zahtjev za azilom. “Stopa prihvaćanja zahtjeva preniska je za imigrante općenito, a za kućne pomoćnice još je i niža”, tvrdi Mark Daly, kanadski odvjetnik i najpoznatiji zagovornik migrantskih prava u Hong Kongu. “Unaprijed su opterećene time da će njihovi zahtjevi biti ‘uzalud’ ili zakašnjeli.” Jedina korist od zahtjeva jest to što im na taj način preostane vremena za pripremu neželjenog odlaska. Pošto su uskratili dozvolu za stalni boravak gospođi Vallejos, unatoč dvadeset i sedam godina koje je provela na teritoriju Hong Konga, suci su svoju odluku opravdali riječima da bi imigrantice trebale očuvati “bliske” odnose sa zemljama iz kojih potječu. Njihova je stvarnost međutim daleko složenija.
Nirmala u Indoneziji više nije dobrodošla. “Moja me obitelj ne želi vidjeti otkad im ne šaljem novac”, bojažljivo objašnjava. Samohrane majke se izlažu i odbacivanju. Kristina Zebua može napamet izrecitirati riječi pojedinih članova obitelji kućnih pomoćnica, koje zvuče kao ironična jeka hongkonških stanovnika: “Poslali smo te tamo da radiš i šalješ novac, a ne da zatrudniš! Što si ondje radila? Potucala se naokolo?” Shenyl se pak pokušala vratiti u domovinu, a i otac djeteta joj se bio obećao ondje pridružiti. No od njega kasnije ni glasa. “Trebala sam sama odgajati sina čime sam osramotila obitelj. Susjedi i roditelji su me vrijeđali i prijetili mi smrću.” Shenyl se na koncu s turističkom vizom vratila u Hong Kong da se prijavi vlastima u nadi za regulacijom statusa. Mlada žena nježno promatra Ibrahima i sanjari: “Možda ćemo se kad naraste vratiti na Filipine i zajedno nositi sa situacijom. Zahvaljujući svojem ocu, moj sin je građanin Hong Konga. On barem ima budućnost.”
1 Vidi Julien Brygo, “Profession, domestique”, Le Monde diplomatique, rujan 2011.
2 Nicole Constable, Born out of Place: Migrant Mothers and the Politics of International Labor, University of California Press, Oakland, 2014.
3 Keith Bradsher, “Hong Kong court denies residency to domestics”, The New York Times, 25. ožujka 2013.
4 Ime je promijenjeno.
S francuskoga prevela: Mirna Šimat
Tekst napisala:
Preporučite članak: