Svibanj je, 2019. godina. 22-godišnja Faustina Tay iz Gane stiže u Libanon, kako bi radila za obitelj Dia-Nasrallah koja vodi trgovinu muške odjeće Dia Fashion u južnom dijelu Bejruta. Faustina Tay bit će njihova kućna pomoćnica, jedna od brojnih migrantskih radnika i radnica koji u Libanon stižu preko kafala sustava - domaći sponzor nudi posao i osigurava vize za ulazak u zemlju, a nakon dolaska radnika sponzori ih u potpunosti kontroliraju, zadržavaju putovnice, određuju uvjete rada, stanovanje i plaću.
Nakon pola godine rada u Libanonu, Faustina početkom 2020. godine priopćava obitelji Dia da želi ići kući, natrag u Ganu. Svojoj obitelji javlja da je iscrpljena, da radi svaki dan po čitav dan, da je poslodavci zlostavljaju. Kada im objasni da želi napustiti Libanon, obitelj Dia traži 2.000 dolara za pokrivanje troškova njenog putovanja natrag u Ganu. Faustina odlazi u posredničku agenciju gdje biva pretučena. Pristaje raditi besplatno sve do ožujka kada će je obitelj Dia poslati kući.
Dolazi ožujak, a Faustinini problemi još nisu riješeni. Kontaktira Ovo je Libanon (This is Lebanon), inicijativu koja pomaže migrantskim radnicama, uglavnom kućnim pomoćnicama. Moli ih za pomoć. Kaže da je ozbiljno umorna, tvrdi da nema slobodnih dana, da spava na kauču u kuhinji, nema osobni prostor niti ikakvu privatnost. Obitelj Dia duguje joj tri mjeseca plaće i ne žele je platiti ni poslati kući. Ponovno odlazi u ured posredničke agencije, a ishod je da je Faustina prisiljena pristati ostati raditi do srpnja, bez plaće. Druga je mogućnost da je obitelj Dia optuži za krađu i strpa u zatvor, što je često slučaj kad se radnice usude požaliti na robovski tretman. Aktivisti Ovo je Libanon savjetuju je da bude strpljiva i ne bježi jer nema kamo zbog ekonomske krize i koronavirusa.
Dan kasnije, između 3 i 4 sata ujutro, Faustinino tijelo pronađeno je na parkiralištu ispod stana njenih poslodavca. Pretpostavka je, kao što je to uvijek slučaj kod smrti migrantskih radnika, samoubojstvo, čime je slučaj za policiju završen. Faustinina obitelj pristaje da bude pokopana u Libanonu, bez ispraćaja obitelji i prijatelja, jer su letovi s aerodroma u Gani i Libanonu obustavljeni zbog pandemije. Ni u smrti, Faustina Tay ne dočekuje povratak doma.
Faustinina priča nije ni iznimna ni izvanredna, tek dobro oslikava svakodnevicu migrantskih radnica u Libanonu - u 2017. godini procijenjeno je, primjerice, da su najmanje dva migrantska radnika/ce umirala svaki tjedan, zbog samoubojstva ili neuspjelih pokušaja bijega. U Libanonu radi preko 250.000 migrantskih radnika i radnica. Nevladina organizacija Legal Agenda, koja pomaže u obrani migrantskih radnika u sudskim procesima, navodi kako 54 posto libanonskih poslodavaca ne daje slobodne dane, a daljnjih 23 posto radnike ostavlja zaključane u kući kad god oni (poslodavci) iziđu vani.
Za podizanje svijesti i konkretne akcije protiv kafala sustava od izuzetnog je značaja već spomenuta inicijativa Ovo je Libanon, koju je za pomoć kontaktirala i Tay. Inicijativu vodi udružena koalicija bivših radnika i radnica kafala sustava koji više ne žive u Libanonu. Bore se za zaštitu radnica i ublažavanje eksploatacije, kako bi stali na kraj suvremenom ropstvu u Libanonu. Inicijativa je pokrenuta na praznik rada, 1. maja 2017. godine, a počiva na volonterskom radu. Web stranica im je često blokirana i nedostupna u Libanonu, a vlasti su također pokušale zatvoriti i njihovu Facebook stranicu, ali u tome nisu uspjeli.
Slika 1 
„Budući da ne postoje mehanizmi za pritužbu zbog neisplate plaće, kao ni institucije kojima se radnici mogu obratiti, nemoguće je dobiti točne brojke o neisplaćenim plaćama. Ministarstvo rada potpuno je neučinkovito. Nitko se nikada ne javlja na njihov broj za pritužbe. Ako se nekim čudom netko i javi, ne poduzima se ništa. Uskraćivanje plaće vrlo je često. Agencije savjetuju poslodavcima da prvu plaću ne isplate barem 2-3 mjeseca kao 'osiguranje protiv bijega radnica'”, priča nam Patricia, jedna od aktivistkinja inicijative Ovo je Libanon.
Objašnjava kako je takvo tretiranje migrantskih radnica moguće zato što svaki građanin Libanona zna da je modus operandi države potpuno ignoriranje i nekažnjavanje učinjenih zlodjela. „Čak i kad deportiraju radnicu bez da je isplate, kome da se ona žali? Čak i nakon što smo objavili vijest o Halimi (jedna od naših najranijih slučajeva), poslodavci su je poslali kući s 4.000 dolara za 10 godina prisilnog rada. Više od dvije godine kasnije, njen slučaj još uvijek pužjim korakom gmiže kroz pravosudni sustav. Uvjeti su savršeni za zlouporabu”, kaže Patricia.
Kada dobiju informaciju od radnica, iz inicijative prvo kontaktiraju poslodavca i inzistiraju da plate svoje radnike, i/ili da ih puste na slobodu. Ako poslodavci ne pristanu, ide se s javnom objavom o slučaju, s imenima i prezimenima poslodavaca i njihovih tvrtki, bez biranja (lijepih) riječi i navlačenja rukavica. U početku su tu taktiku poslodavci ignorirali, ali s vremenom su stranice inicijative dobile velik broj sljedbenika, a o njihovom radu izvještavaju i mediji u inozemstvu, pa ih poslodavci više ne mogu ignorirati.
Slika 2 Naomi Campbell javno problematizira položaj stranih radnica u Libanonu
O najnovijem slučaju, onom Faustine Tay, na svom se Twitteru i Instagramu oglasila i Naomi Campbell, koja je s milijunima svojih sljedbenika podijelila priču o Faustini, i urgirala prema radnicama iz afričkih zemalja da ne odlaze u Libanon ako ih regrutiraju. Upravo zbog medijskog pritiska, u Faustininom slučaju Vlada je obećala pokrenuti pravu istragu, kao i kazniti njene poslodavce. Objave libanonskih vlastodržaca valja, naravno, uzeti s rezervom, ali i uvažiti da je po prvi puta zemljom odjeknuo razgovor o migrantskim radnicima.
„Za pedeset posto naših slučajeva doznajemo od samih žrtava koje kontaktiraju našu Facebook stranicu. Ostalih 50 posto dolazi putem informatora. Ponekad je to član obitelji, drugi radnik u zgradi svjestan zlostavljanja (radnice razgovaraju s balkona na balkon), a povremeno i Libanonci”, govori Patricia.
Ističe kako je problem što se radnici i radnice ne smiju sindikalno organizirati. Prema libanonskim zakonima, naime, stranim radnicama uskraćeno je pravo osnivati vlastite sindikate. 2015. godine, unatoč ozbiljnim sigurnosnim prijetnjama, više od dvjestotinjak kućnih pomoćnica i migrantkinja osnovalo je u Libanonu prvi sindikat kućnih pomoćnica u arapskom svijetu. Sindikatu je rad neprestano otežavan, a glavne pokretačice su kasnije deportirane. „Prije nego što su bile deportirane, zlostavljali su ih, ispitivali i trpali u zatvore - vrlo učinkovit način odvraćanja za sve druge radnice koje razmišljaju o tome da na tren dignu glavu iznad barikada”, kaže Patricia.
Slika 3 
Slika 4 - Sastanak stranih radnica s Nacionalnom federacijom radnika u Libanonu
I prije pandemije koronavirusa stanje u Libanonu bilo je kaotično, naročito od jeseni prošle godine, kada su započeli intenzivni protuvladini prosvjedi diljem zemlje. Sada je situacija za strane radnice zatvorene u kućanstvima još opasnija.
„Zamislite da ste zatvoreni sa svojim zlostavljačem. U jednom tjednu imali smo tri prijave o pokušaju silovanja. Broj seksualnih zlostavljanja se povećao. Teško da bilo tko prima plaću. Ne možemo intervenirati jer će poslodavci samo reći da su banke zatvorene - vrlo zgodan izgovor za neke koji nisu plaćali mjesecima prije nego što je virus pogodio zemlju. Sada radnice opslužuju cijele obitelji 24 sata dnevno, bez odmora i bez plaće. Pod velikim su stresom. Neke razmišljaju o samoubojstvu. A sve što možemo je savjetovati im da izdrže i informirati javnost”, zaključuje Patricia.
Izvor naslovne fotografije: This is Lebanon
Tekst napisala:
Preporučite članak: