Large wheelchair disability paraplegic 1595794

Usluga osobnog asistenta u Hrvatskoj, iako manjkava, od velike je važnosti za osobe s invaliditetom. “Od kada sam ostvario pravo na asistenciju, moj život je dobio na kvaliteti, prvenstveno zbog povećane samostalnosti i mobilnosti.” piše Andrija Tabak, korisnik usluge osobnog asistenta. U svom novom tekstu priča nam o vlastitom iskustvu i uspoređuje naš sustav s ostatkom EU.


Uslugu osobnog asistenta koristim već pet godina jer sam osoba s invaliditetom, krećem se isključivo uz pomoć invalidskih kolica. Na drugoj godini fakulteta Političkih znanosti ostvario sam pravo na osobnog asistenta. Ono se utvrđuje komisijski i to prema stupnju invaliditeta, no asistenti se još uvijek odobravaju samo osobama s visokim stupnjem invaliditeta.

Od kada sam ostvario pravo na asistenciju, moj život je dobio na kvaliteti, prvenstveno zbog povećane samostalnosti i mobilnosti. Pošto se krećem u invalidskim kolicima smanjila se potreba za roditeljskom pomoći što je i njima olakšalo svakodnevicu, a ja sam dobio mogućnost, ali i obvezu, organiziranja vlastitog vremena i vremena asistenta u trajanju od dvadeset sati asistencije od ponedjeljka do petka. Kada kažem da mi se povećala samostalnost i mobilnost, mislim na pomoć asistenta u aktivnostima kao što su oblačenje, higijena, odlasci u dućan, grad, teretanu, šetnje, rješavanje obaveza vezanih uz studiranje, udrugu i drugo.

Osobni asistenti u Hrvatskoj nemaju mogućnost dobivanja putnih naloga

U našoj zemlji usluga asistencije za osobe s invaliditetom uvedena je 2003. godine kada su mlade osobe na civilnom služenju vojnog roka bile podrška malom broju osoba s invaliditetom kroz projekt neovisnog življenja (projekt Saveza osoba s invaliditetom Hrvatske - SOIH). Godine 2006. pokreće se Pilot projekt osobnog asistenta (SOIH) koji je uključio 78 osoba s invaliditetom i bio financiran od tadašnjeg Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti. Danas na području Hrvatske oko 2000 ljudi radi posao osobnog asistenata, a još uvijek se financira dijelom iz sredstava Europske unije, a dijelom iz sredstava Državnog proračuna od igara na sreću. Natječaje za projekte osobne asistencije raspisuje Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, a projekte realiziraju udruge koje rade s osobama s invaliditetom.

Tijekom studiranja sudjelovao sam na konferencijama Modela Ujedinjenih naroda i Modela Europske unije, te u projektu From Mix Abilities to New Opportunities u Ankari. Na projektu u Ankari sudjelovale su mlade osobe s invaliditetom iz Španjolske, Poljske, Slovenije i Švedske. Svi su imali uz sebe asistente i dosta razgovora je bilo baš o usluzi osobnih asistenata u tim zemljama. Uz mene je kao asistent bio prijatelj jer osobni asistenti u našoj zemlji nemaju mogućnost dobivanja putnih naloga.

Iz Slovenije je na projektu bio Andrej, osoba s invaliditetom i njegov osobni asistent. Slovenija je (za razliku od naše zemlje) 2017. godine donijela Zakon o osobnoj asistenciji te postavila sustav u kojem je usluga asistencije pravo osobe s invaliditetom. Usluga osobne asistencije je u sustavu socijalne skrbi, nadležno je Ministarstvo, a financira se iz budžeta. U Zakonu su popisane sve teškoće/invaliditeti, postupak podnošenja zahtjeva, radno vrijeme osobnih asistenata, njihova prava i obveze i dr. U ovakvoj strukturi sve osobe s invaliditetom koje imaju potrebu za uslugom osobne asistencije u jednakom su položaju.

Ovo naglašavam jer u našoj zemlji osoba s invaliditetom mora biti član neke udruge (koja realizira projekt osobne asistencije) da bi mogla ostvariti pravo na osobnog asistenta, dok u slovenskom zakonu piše „Korisniku se jamči slobodan izbor pružatelja osobne asistencije i osobnog asistenta“. Pružatelji usluge mogu biti udruge, zavodi i tvrtke koje dobiju suglasnost Ministarstva rada, obitelji, socijalne zaštite i jednakih mogućnosti. Sustav osobne asistencije podrazumijeva edukacije asistenata, nadzor njihovog rada, a osnovan je i sindikat.

Na projektu sam upoznao i Manuela iz Španjolske, osobu s invaliditetom uz koju je bio prijatelj. Prema njihovim riječima Zakon o osobnoj asistenciji u Španjolskoj donesen je 2006. godine i do danas nije usustavljen. Uslugu osobne asistencije za osobe s invaliditetom pružaju razne udruge, a financiraju se kroz projekte ili donacije. Usluga je još uvijek na neki način „sramotna“ i za same osobe s invaliditetom i za osobe koje rade kao osobni asistenti. Manuel i njegov prijatelj smatraju da je usluga nedovoljno predstavljena u javnosti i da se premalo zna o dobrobiti i koristi ove usluge općenito.

Uz osobu s invaliditetom iz Poljske, Sajmona, bila je asistentica, koja je privatno angažirana za to putovanje. Specifičnost Poljske je postojanje vladinog programa "Osobni asistent za osobe s invaliditetom" koji realizira Ministarstvo obitelji i socijalne politike kroz svoje lokalne centre. Udruge također mogu pružati usluge asistencije kroz projekte financirane iz Fonda solidarnosti Europske unije. Od 1997. godine u Zakonu o socijalnoj skrbi nalazi se pojam usluge osobne asistencije, koja i danas u Poljskom sustavu iznosi 30 sati mjesečno. U takvoj situaciji neophodno je “uskakanje” udruga koje se time bave, kako bi usluga asistencije bila na razini barem 20 sati tjedno.

Prva Europska udruga pod vodstvom korisnika

U primjeru djevojke s invaliditetom iz Švedske, Sare, otvorio mi se novi pogled na ovu temu. Sara dobiva mjesečni „vaučer“ na određeni iznos koji može prema svojim potrebama iskoristiti za uslugu osobne asistencije. Ona je tako bila u pratnji svoje asistentice kojoj taj tip aktivnosti spada u radne sate. Prema njihovim riječima, sustav podrške za osobe s invaliditetom, djecu s teškoćama ili za stare i nemoćne osobe pružaju razne tvrtke, najčešće malene. Iznenadila me je činjenica da te tvrtke uslugu asistencije nude i turistima koju dođu u njihovu zemlju.

Osamdesetih godina 20. stoljeća Ratzka (švedski znanstvenik, osoba s invaliditetom) inspiriran idejom osobne asistencije i samostalnog življenja koja se razvijala u SAD-u osnovao je Stockholmsku udrugu za samostalan život - prvu Europsku udrugu pod vodstvom korisnika. Godine 1993. donesen je Zakon o podršci i uslugama za osobe s invaliditetom kako bi im se pružile veće mogućnosti za samostalni život, osigurali jednaki uvjeti života i puno sudjelovanje u zajednici. Zakon osobama s invaliditetom daje pravo na osobnu pomoć, oblik potpore koji se uglavnom financira iz budžeta, ali i putem donacija (zaklada). Količina pomoći koju primaju određuje se prema stupnju invaliditeta. Veliki naglasak se, osim na neovisno življenje, stavlja i na zapošljavanje osoba s invaliditetom i u tom području osiguravaju se radni asistenti koji pružaju dodatnu podršku.

Općenito, usluga asistencije za osobe s invaliditetom nova je usluga koja se razvija različito u pojedinim zemljama. U nekima od njih, poput Španjolske, usluga asistencije ne uključuje osobe s intelektualnim teškoćama, dok su se u Hrvatskoj osobe s intelektualnim teškoćama izborile su ovu uslugu tek 2015. godine. Kada pričamo o Zakonu o osobnoj asistenciji, o njemu se raspravlja još od početaka pružanja usluge - udruge se bore da se on donese i da se osobna asistencija uvede u sustav socijalne skrbi. Jedan od glavnih razloga je nemogućnost kontinuiteta pružanja usluge jer svaki projekt ima svoj početak i kraj. Završetak projekata za same osobe s invaliditetom znači ostanak bez asistenta, a za asistente gubitak posla, no preuzimanje usluge od strane sustava još nije na vidiku.


Izvor naslovne fotografija: Pixabay
Autor teksta:

Andrija Tabak


    Preporučite članak: