Large naslovna

„Pojam mobilnosti većina osoba s invaliditetom poistovjećuje s pojmom slobode. Ako zbog stepenica ne možete izaći iz stana, ako ne možete otići na toalet, ući u taksi, u tramvaj, autobus, dućan, apoteku ili bilo gdje drugdje – vaša građanska prava uskraćena su i vaša sloboda je upitna.“ O tome kako odlazak u teretanu izgleda za osobu s invaliditetom piše naš Andrija Tabak.

 

Ja ne hodam, netko drugi ne čuje, netko ne razumije, netko je prirodno nespretan, netko nema sluha, netko slabo vidi… Svi imamo neke posebnosti, osobnosti koje bi rado da nemamo, ali su tu. Osoba sam s invaliditetom od rođenja, imam 27 godina, krećem se isključivo u invalidskim kolicima, dijagnoza mi je cerebralna paraliza koja se definira kao stanje, a ne kao bolest. Znači, oduvijek i zauvijek u kolicima! Danas sam nezaposlena osoba, magistar političkih znanosti. Smatram se mladom osobom s invaliditetom, a riječ invaliditet doživljavam samo kao izraz koji govori o mojim dodatnim potrebama.

Problemi na koje svakodnevno nailazim višestruki su. Ograničit ću se na odlazak u teretanu. Kao većina mladih volim vježbanje na spravama i ispitivanje svojih mogućnosti. Međutim, taj pothvat običnog odlaska u teretanu za osobe s mojim potrebama zahtijeva istraživanje koje se prvenstveno odnosi na pristupačnost. Teretana, centara za vježbanje i rekreaciju ima na svakom ćošku, ali mogu li ja u taj prostor?

Teretana u koju se mogu učlaniti ne smije imati stepenice, prostor između sprava mora biti širok, trebaju biti prostrane svlačionice i sanitarni čvor. Kada nađem takvu teretanu, onda slijedi lokacijska pristupačnost, tj. pitanje koja prijevozna sredstva mogu koristiti do nje. Zagrebački tramvaji još nisu svi niskopodni, pa gledam linije na kojima uglavnom voze niskopodni tramvaji.

Kada riješim i taj problem pristupačnosti slijedi organizacija osobe koja će me voditi i biti uz mene jer trebam tuđu pomoć. To je najčešće moj osobni asistent, a ako on ne može dogovaram termin s prijateljem iz srednje škole. Odvesti mene u teretanu za njih je više od vježbanja u teretani, s obzirom na to da me moraju prebaciti iz kolica na spravu, i tako nekoliko puta. Ako pada kiša ili snijeg ne mogu ići jer mokra kolica ne mogu zamijeniti suhim.

Zašto forsiram teretanu? Često me to pitaju, međutim, kada imate medicinske, rehabilitacijske vježbe od kada znate za sebe i imate svijest o neophodnosti vježbanja da bi održali postignutu fizičku formu, tražite drugačije, zanimljivije načine vježbanja.

Sve ovo o čemu pišem je samo dio potrebne razine mobilnosti za osobe s invaliditetom. Mobilnost osoba s invaliditetom podrazumijeva mogućnost da svaka osoba koja ima neki oblik invaliditeta, a koji utječe na sposobnost kretanja u prostoru, može pristupiti svim javnim i drugim prostorima te uslugama kao i sve druge osobe. Pojam mobilnosti većina osoba s invaliditetom poistovjećuje s pojmom slobode. Ako zbog stepenica ne možete izaći iz stana, ako ne možete otići na toalet, ući u taksi, u tramvaj, autobus, dućan, apoteku ili bilo gdje drugdje – vaša građanska prava uskraćena su i vaša sloboda je upitna.

Poboljšanje mobilnosti uglavnom se odnosi na spuštene nogostupe, zvučne semafore, niskopodne tramvaje i autobuse, prilazne rampe, prilagođene sanitarne čvorove. O promjenama na bolje svakodnevno svjedočim u Zagrebu i u većim hrvatskim gradovima, ali to još nije niti izbliza zadovoljavajuće. Još čekam na stanici niskopodni tramvaj, jer svi to nisu.


Naslovna fotografija: Pxhere, Radnička prava
Tekst napisao:

Andrija Tabak


    Preporučite članak: