Po mnogim se stvarima često ugledamo na Zapad. Je li austrijski sindikalizam nešto na što bi se također trebali ugledati?
U Austriji živi značajan broj osoba podrijetlom iz bivše Jugoslavije. Prema statistikama iz 2023. godine, oko 530.000 ljudi u Austriji ima hrvatsko podrijetlo ili su migrirali iz Hrvatske. Osim toga, među osobama s migrantskim porijeklom iz bivše Jugoslavije, tu su i ljudi podrijetlom iz drugih zemalja, točnije Srbije, Bosne i Hercegovine, Slovenije, Crne Gore i Makedonije.
Zajedno, broj osoba iz bivše Jugoslavije u Austriji procjenjuje se na oko 1,3 milijuna, uključujući i one koji imaju migrantski status ili su njihovi potomci. Osobe s “migracijskim podrijetlom” (uključujući i Nijemce i Švicarce) čine oko 26% ukupne populacije u zemlji, od kojih su najveća grupa baš “Jugosi”, kako ih (nas) često zovu Austrijanci. Migranti i njihovi potomci većinom rade u djelatnostima kao što su građevina i zdravstvo, posebno ako nisu rođeni u Austriji, već migrirali u potražnji za boljim poslovnim uvjetima.
No, nisu u Austriji svi pronašli znatno bolje živote nego u svojim domovinama. Dostavljači paketa rade do 17 sati dnevno, a dostavljači hrane i za šest eura po satu. Tijekom posljednjih nekoliko godina, više od desetak rumunjskih šumskih radnika poginulo je u austrijskim šumama, a indijske čistačice prijavljuju seksualna nasilja dok čiste stanove diplomata i profesora, bez odgovarajućih papira.
Srećom, postoje organizacije koje se bore za bolje radne uvjete i to neovisno o porijeklu, spolu i drugim čimbenicima. Organizacije koje organiziraju sve radnike i koje se zajedno s njima bore za bolje radne uvjete i veće plaće. Te organizacije su, naravno, sindikati, a njihovo najjače sredstvo za osiguravanje izborenih prava su, isto kao kod nas, kolektivni ugovori.
Kolektivni ugovori i kolektivno pregovaranje
Prema podacima Austrijskog saveza sindikata, u Austriji postoji oko 800 kolektivnih ugovora, od kojih sindikati godišnje ponovno pregovaraju o 450. Službeno, 98 posto radnika u Austriji službeno je zaštićeno kolektivnim ugovorima – to je svjetski vrh. Kolektivni ugovori su važni za osiguranje interesa radnika i uređuju daleko više od samih plaća i nadnica. Oni uključuju modele za skraćivanje radnog vremena, određuju dodatke i naknade ili osiguravaju regres i božićnicu. Prema prošlogodišnjoj studiji Zaklade Friedrich Ebert, među zemljama s visokom stopom pokrivenosti kolektivnim ugovorima nalaze se Italija, Austrija i Belgija.
Njemačka na primjer ima znatno nižu stopu od 54%, što je i dalje iznad europskog prosjeka, dok Poljska ima vrlo nisku stopu od 13%. Hrvatska sa 45% ostaje ispod prosjeka i daleko od austrijskog standarda. Također, u Hrvatskoj politički štrajk nije dozvoljen, za razliku od Austrije, gdje je takav oblik štrajka legalan. Prema hrvatskom Zakonu o radu, štrajk je dopušten isključivo u vezi s kolektivnim pregovorima, odnosno za ostvarivanje ili zaštitu ekonomskih i socijalnih interesa radnika. Politički štrajk, koji ima cilj utjecati na političke odluke ili promjene, smatra se nezakonitim.
U Austriji je situacija drugačija jer se politički štrajk legalno dopušta i prepoznaje kao legitimni oblik izražavanja nezadovoljstva radnika prema političkim odlukama. To znači da radnici u Austriji mogu štrajkati ne samo zbog radnih prava, već i kako bi ukazali na politička pitanja ili odluke vlasti. Početkom rujna ove godine pričali smo i sa radnicima na Bečkom Volksstimmefestu, koji su nam poručili da su zadovoljni sa legalnim okvirima u kojima se bore za svoja prava, no naravno, uvijek može bolje.
Sindikalna središnjica i njezine frakcije
Za razliku od Hrvatske s njih tri, Austrija ima samo jednu veliku sindikalnu središnjicu, zvanu “Österreichischer Gewerkschaftsbund” (Austrijski savez sindikata), skraćeno ÖGB, koja okuplja sedam sindikata: Sindikat GPA predstavlja radnike u privatnom sektoru i trgovini, dok Sindikat javnih službi (GÖD) brine o zaposlenicima u javnom sektoru i državnoj upravi. Sindikat younion okuplja radnike u lokalnoj samoupravi, kao i u djelatnostima poput umjetnosti, medija, sporta i slobodnih zanimanja. Sindikat građevinarstva i drvne industrije (GBH) predstavlja radnike u građevinskom sektoru i preradi drva. Sindikat Vida uključuje radnike u prometu, turizmu i osobnim uslugama, dok Sindikat poštanskih i telekomunikacijskih radnika (GPF) zastupa zaposlenike u poštanskom i telekomunikacijskom sektoru. Konačno, Sindikat PRO-GE, poznat kao sindikat proizvodnje, pokriva industrijske radnike i tehničke djelatnosti.
Vodstvo ÖGB-a organizirano je prema frakcijama, koje imaju bliske veze s odgovarajućim političkim strankama. Najjača frakcija je Frakcija socijaldemokratskih sindikalista (FSG), koja zauzima većinu vodećih pozicija. FSG ima bliske odnose sa Socijaldemokratskom partijom Austrije (SPÖ). Druga po snazi je Frakcija kršćanskih sindikalista (FCG), koja je povezana s Austrijskom narodnom strankom (ÖVP) i dominira Sindikatom javnih službenika. Ostale frakcije uključuju Nezavisne sindikaliste u ÖGB-u (UG), Frakciju nestranačkih sindikalista (PFG), Slobodne radnike (FA) i Frakciju Sindikalno-lijevog bloka (GLB), koja je povezana s Komunističkom partijom Austrije (KPÖ).
Georg Erkinger iz Graza je predsjednik komunističkog GLB-a te, također za GLB, član upravnog odbora Štajerske radničke komore. S njim smo porazgovarali o trenutnoj sindikalnoj situaciji u Austriji i o ulozi koja njegova frakcija igra u istoj.
Kako biste opisali trenutnu ulogu GLB-a unutar ÖGB-a? Koje su glavne vrijednosti i ciljevi koje vaša frakcija zastupa?
GLB je jedna od osnivačkih i manjih frakcija unutar ÖGB-a. Iako brojčano mala, naša uloga je kritična – često se javljamo na sjednicama i ukazujemo na probleme s kojima se radnici suočavaju. Naša glavna misija je osigurati borbeni kurs sindikata, što znači biti glas koji potiče aktivnu borbu za prava radnika, kako unutar ÖGB-a, tako i među članstvom sindikata.
Koji su, po vama, najveći izazovi s kojima se suočavaju radnici u Austriji danas?
Glavni izazovi uključuju inflaciju, koja je prošle godine u Austriji bila među najvišima u eurozoni, ali i sve veći radni pritisak. Liberalizacija tržišta rada i EU članstvo omogućili su velikim korporacijama da prijete preseljenjem proizvodnje, čime se smanjuju plaće i pogoršavaju uvjeti rada. Posebno je izražen pritisak u regijama blizu granica, kao što je Štajerska, gdje poslodavci zapošljavaju radnike iz susjednih zemalja kako bi smanjili troškove rada. Iako kolektivni ugovori formalno štite radnike, u praksi se često događa da poslodavci smanjuju dodatke iznad kolektivnog ugovora ili premještaju proizvodnju u inozemstvo. Što se tiče inflacije, vlada nije regulirala tržište, već se oslonila na jednokratne isplate, što nije riješilo problem dugoročnog rasta cijena. Pregovori o kolektivnim ugovorima prošle su godine bili intenzivniji nego inače, uz značajan broj štrajkova.
Kako GLB surađuje s drugim frakcijama unutar ÖGB-a, s obzirom na njihove različite političke i ideološke pozicije?
Iako postoje ideološke razlike – primjerice, GLB jedina odbacuje institucionalizirano socijalno partnerstvo – surađujemo s drugim frakcijama u pitanjima koja zahtijevaju zajedničku akciju. To uključuje borbu za bolje plaće i mjere protiv inflacije, gdje postoji prostor za kooperaciju.
Koje su glavne koristi koje radnici mogu očekivati od sindikalnog članstva u Austriji? Na koji način GLB specifično pomaže radnicima?
Članovi sindikata imaju pristup pravnoj zaštiti u radnim sporovima, kao i financijskoj podršci u slučaju štrajka. Kao dio ÖGB-a, koristimo zajedničke resurse, uključujući pravnike, koji pomažu svim radnicima bez obzira na frakcijsku pripadnost. Naš doprinos je i u tome što podižemo svijest o problemima i osiguravamo da se glas radnika čuje.
Kako GLB vidi budućnost sindikalnog pokreta u Austriji, osobito u svjetlu promjena na tržištu rada, poput rasta nesigurnih oblika rada i digitalizacije?
U Austriji imamo oko 1,2 milijuna sindikalnih članova. Kada želimo voditi radničku borbu, pitanje je koliko ih je zaposleno, a koliko ih je u mirovini. Lijepo je kada su umirovljenici članovi sindikata, ali kao sindikalni pokret moramo se pobrinuti da se ljudi koji ulaze na tržište rada pridruže sindikatu. Također, postoji promjena u načinu financiranja sindikata, jer sektori s dobro plaćenim poslovima nestaju, a sektori u kojima prevladavaju nesigurni uvjeti rada rastu, što ima utjecaj na financije sindikata.
Ako plaćam 1 posto bruto plaće kao sindikalnu članarinu, onda je važno za sindikat hoće li osoba zarađivati 1500 eura bruto ili 5000 eura bruto. Što se tiče digitalizacije, postoje izazovi. Dobro plaćeni poslovi u industriji nestaju, a u bankarskom sektoru se zatvaraju podružnice, gdje se sve obavlja elektronički i dolazi do smanjenja broja radnih mjesta. Zbog toga gledam na budućnost prilično kritički. Oko digitalizacije su se pojavile tvrdnje da to neće biti tako loše, ali mogla bi nastati još ozbiljnija pitanja u budućnosti.
Dodatno, Austrija nema pravu tradiciju štrajkova. Od 2005. do 2010. i od 2015. do 2017. godine nismo imali niti jednu minutu štrajka. U 2023. imali smo barem 70.000 radnika koji su sudjelovali u štrajkovima, s ukupno 788.000 sati štrajka. Međutim, s obzirom na 4 milijuna zaposlenih, to nije velika brojka. U drugim zemljama situacija je puno bolja.
Postoje li specifični sektori ili industrije u kojima GLB vidi veće probleme za radnike, i kako planirate povećati njihovu zaštitu?
Od pristupa Austrije Europskoj uniji, razvili su se određeni sektori s niskim plaćama i nesigurnim radnim uvjetima, kao što su dostava paketa, mali transporti i dostava hrane. U poljoprivredi, naravno, sezonski radnici u berbama, te u šumarstvu također. Jedna od naših kolegica, primjerice, ima rumunjske korijene, pa smo putem ove zajednice uspjeli uspostaviti neke kontakte, čak iako mnogi radnici ne govore dobro ili uopće ne govore njemački jezik. Također, pružamo podršku radnicima putem pravnih sredstava, na primjer, u slučaju tužbi zbog neisplaćenih plaća.
Kakvu podršku GLB nudi radnicima koji se suočavaju s problemima poput otpuštanja, kršenja radnih prava ili nesigurnih radnih uvjeta?
Osnovni cilj sindikata mora biti da se radnici sami organiziraju i da postanu aktivni. U poduzećima ili u sukobima oko kolektivnih ugovora, nešto se može postići samo ako se radnici sami podignu i organiziraju sastanke radnika i štrajkove. Temeljna poboljšanja neće se postići ako se samo delegira izabrani predstavnik.
Kako se GLB bori za prava slabije zastupljenih skupina radnika, poput migranata, žena ili mladih, koji su često najslabije plaćeni i u najnesigurnijim uvjetima?
Ovdje vrijedi isti princip "pomoći za samopomoć", no dolazi i do toga da takvi oblici zaposlenja, poput onih u poljoprivredi, traju samo nekoliko tjedana. U nekim područjima, organiziranje je stoga vrlo teško. Što se tiče biciklističkih dostavljača, sa sindikalne strane postoji Bečki "Riders Collective", koje pokušava organizirati ljude. Gdje imamo radnička vijeća, nastojimo zastupati interese zaposlenika u cjelini. Kao GLB, naravno, često se ne slažemo s većinskim frakcijama radničkih vijeća i nezadovoljni smo mnogim kolektivnim ugovorima.
Kako GLB potiče radnike da se aktivno uključe u sindikalni rad i na koji način pridobivate nove članove?
To je ukupno strukturalni problem, jer nije tako jednostavno sudjelovati u sindikatu ako niste član radničkog vijeća ili predstavnik mladih. Mi u GLB-u smatramo da bi trebalo biti više mogućnosti za aktivno uključivanje. Uvijek možete raditi u GLB-u, ali kao običan član sindikata ne možete sudjelovati na konferencijama radničkih vijeća. Spomenuti "Riders Collective" u Beču, na primjer, organizira redovite sastanke biciklističkih dostavljača. Smatramo da bi takve inicijative trebalo proširiti. Ipak, mi smo i dalje mala manjinska frakcija.
Što smatrate ključnim uspjesima GLB-a unutar ÖGB-a u posljednjih nekoliko godina? Možete li navesti konkretne primjere?
Nažalost, nismo u poziciji da značajno utječemo na smjer ÖGB-a. Ono što uspijevamo je da određene teme nametnemo kao teme za raspravu. Na posljednjem ÖGB-ovom saveznom kongresu, na licu mjesta sam uputio izmjenu prijedloga, zahtijevajući povećanje poreza na korporacije, odnosno oporezivanje velikih poduzeća. Trenutno imamo prijedlog u Štajerskoj radničkoj komori za skraćenje radnog vremena, s prijedlogom da nova savezna vlada provede opće zakonsko skraćenje radnog vremena, nakon što je sada već 50 godina postojalo 40-satni radni tjedan. Također unosimo i temu četverodnevnog radnog tjedna u diskusiju.
Možete li nam za kraj dati neku poruku za lijeve sindikaliste u Hrvatskoj?
U različitim zemljama uvjeti su različiti, na primjer u pitanju postoji li sindikat s određenim političkim smjerom ili jedinstveni sindikat. No, uvijek vrijedi: biti dosadan! Čak i ako se ne sviđate svima, biti kritičan i ne odustajati od svojih stajališta. Za nas u Austriji u kontekstu izbora za Nacionalni parlament, bit će važno da zajednički i izvan granica frakcija surađujemo sa svima koji se sindikalno angažiraju, kako bismo pružili otpor. Inače, sigurno će doći do ozbiljnih rezova u socijalnoj državi, kao što je to već slučaj diljem Europe.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Foto: Pexels, Slavko Stilinović
Preporučite članak: