Kada pričamo o beskućništvu u Hrvatskoj o brojkama je teško govoriti. Kako se navodi na internetskim stranicama Središnjeg državnog portala u Hrvatskoj je u 2017. godini djelovalo 14 prihvatilišta i prenoćišta za beskućnike u gradovima diljem Republike Hrvatske i to u Zagrebu, Rijeci, Splitu, Kaštel Gomilici, Osijeku, Karlovcu, Varaždinu, Dubrovniku, Zadru, Šibeniku i Puli, ukupnog smještajnog kapaciteta do 383 korisnika. Stoga, kada vladajući govore o beskućništvu u Hrvatskoj barataju tom brojkom od oko 350 do 500 beskućnika na razini cijele Hrvatske. No, kada pričate s osobama s terena, stvari su znatno drugačije.
Naš Zakon o socijalnoj skrbi beskućnika definira kao osobu koja nema mjesto stanovanja, niti sredstava kojima bi mogla namiriti potrebu stanovanja te je privremeno smještena u prihvatilište ili prenoćište ili boravi na javnim ili drugim mjestima koja nisu namijenjena za stanovanje. Na svojim stranicama Hrvatski Crveni križ beskućništvo opisuje kao ekstremni oblik siromaštva i socijalne isključenosti koji ograničava radno produktivne potencijale pojedinaca. Vrijedi i napomenuti da je beskućništvo kao socijalna kategorija u Zakon o socijalnoj skrbi uvršteno tek 2011. godine.
Problem definiranja
Problem leži i u samoj definiciji beskućništva i tu Hrvatska nije iznimka. Postoje termini apsolutno i relativno beskućništvo, gdje se prva definicija odnosi na osobe bez krova nad glavom, a druga na osobe koje žive u neadekvatnim uvjetima. Na temelju različitih definicija vodi se različita statistika. Problem je također što velik broj ljudi ne ulazi u statistiku uopće, ili zato jer moraju “ispuniti” veliki broj formalno-pravnih uvjeta da bi spali u definiciju beskućnika, ili zato jer se uopće ne prijavljuju na centre za socijalnu skrb nadležnim socijalnim radnicima. Naime, svi ljudi s kojima smo pričali, a koji rade na terenu s beskućnicima, ističu nekoliko bitnih stvari, a to su da je broj beskućnika u rastu i da službene statistike nisu u skladu sa stvarnom situacijom na terenu, kao i to da velik broj ljudi gravitira prema Zagrebu jer u manjim mjestima osjećaju stigmu, a glavni grad pruža neke usluge za beskućnike.
Ovdje postoji veliki broj udruga koje se bave beskućništvom, rade s tom populacijom: postoje prihvatilišta i pučke kuhinje, udruge gdje se mogu otuširati, popiti kavu ili pojesti nešto, koristiti kompjuter ili nabaviti odjeću, sredstva za higijenu, a sada i dezinficijense i maske. O broju udruga svjedoči i ovaj Informator kojega je napravila jedna gospođa (ime nam je nepoznato), inače radnica u Gradskoj knjižnici Grada Zagreba, koja je posebno osjetljiva na ovu problematiku.
Oni koji s beskućnicima rade na terenu procjenjuju kako samo na zagrebačkom Glavnom kolodvoru u napuštenim objektima i vagonima prebiva stotinjak ljudi. Foto: Matea Grgurinović
Kao što smo rekli, kada pričamo s ljudima na terenu brojke koje nam oni govore bitno se razlikuju od onih službenih. Zvonko Mlinar iz Hrvatske mreže za beskućnike govori o 700 do 1.000 ljudi samo u Zagrebu koji su na ulici, dok Mile Mrvalj iz Udruge Fajter kaže da ih je čak i oko 2.000. Samo na Glavnom kolodvoru nalazi se stotinjak ljudi, kazao nam je Mlinar - spavaju u napuštenim mjestima i vagonima.
Mlinar ističe da Hrvatska i nema toliko veliku beskućničku populaciju kao neke druge države jer vučemo neke stvari iz bivšeg režima – određen dio socijalne zaštite, stambene politike. „Ali situacija za 20 godina neće biti bolja. Broj beskućnika raste, na ulici je iz dana u dan sve više ljudi“, dodaje, a Mrvalj govori kako mu se svaki dan javljaju brojni ljudi kojima je potrebna pomoć. Prava socijalna bomba tek će eksplodirati, s obzirom na gospodarsku krizu koja nas čeka, toliki broj ljudi u riziku od siromaštva i ionako nisku cijenu rada i niske plaće, mnogi ljudi u ovoj državu doslovno su tek jednu plaću udaljeni od gubitka krova nad glavom.
"Pa ima praznih kuća po Slavoniji"
Za problematiku beskućništva ne postoje jednostavna i laka rješenja. Osoba nije „samo“ beskućnik u smislu da određeni period nema krov nad glavom. Ove riječi, koliko god na prvu izgledale jasne i banalne, potrebno je izgovoriti. Na društvenim mrežama često kao "odgovore" na pozive da se pomogne i beskućnicima, da se prikuplja pomoć, vidimo zazivanje rješenja na tragu sljedeće rečenice: „Pa ima praznih kuća po Slavoniji, hajmo ondje smjestiti beskućnike“.
Dva puta tjedno Hrvatska mreža za beskućnike organizira podjelu pomoći (hrane i higijenskih potrepština beskućnicima). Foto: HMB
Problem se neće, niti treba tako riješiti. Osobe koje su na ulici često pate od cijelog niza drugih problema, narušenog su zdravlja (fizičkog i psihičkog), dugo su van tržišta rada, prekinuli su većinu ili sve obiteljske i druge socijalne veze... Sve to utječe na osobu, što je normalno i razumno te je osobama bez doma, na ulici, potrebna pomoć na više razina.
Razgovarajući s Mrvaljem, Mlinarom i radnicama u Prihvatilištu za beskućnike u Kosnici, recimo, saznajemo da je u beskućništvu sve više osoba sa psihičkim problemima. Zasad još nema studija ili istraživanja o čemu se točno radi – je li to odraz činjenice da sve veći broj osoba sa psihičkim problemima završava na ulici ili da život na ulici doprinosi tom problemu, ali činjenica je da u Kosnici završavaju mnogi za čije zbrinjavanje Prihvatilište često nema uvjete – poput onih kojima je potrebna palijativna skrb, pate od težih psihičkih oboljenja, ovisnosti i slično.
Onda se uz sve ovo o čemu govorimo desila i korona. I sve se promijenilo, ali se ništa suštinski nije promijenilo. Svijet je ostao takav kakav je, socijalne usluge isto. Da, Hrvatska i Zagreb nisu Amerika, niti Pariz i neki veći europski gradovi u smislu da ljudi doslovno spavaju na ulici, ali smatramo da čak i površan pogled po ovom našem gradu, bez statističkih podataka, može pokazati da je beskućnika sve više.
Početni kaos
Kada je krenuo lockdown, koji kod nas nikada nije bio potpun, u početku bijaše kaos. Taj se kaos, naravno, odrazio na sve nas, ne samo beskućnike. Ali ne možemo zanemariti činjenicu da su neke skupine ugroženije. Suspenzija javnog prijevoza i zabrana okupljanja posebno su utjecali na njih, pa velik broj nije mogao putovati do pučkih kuhinja koje se uglavnom nalaze u centru, dok ih je policija tjerala s trgova i većih mjesta gdje su se okupljali. Ispod se nalazi apel Hrvatske mreže za beskućnike kojim su oni u ožujku ukazali na neke od problema s kojima se beskućnici suočavali u tom početnom periodu.
Mrvalj je tada također često upozoravao na činjenicu da beskućnici nisu dobro informirani i ne znaju što se događa, a da je veliki broj njih (bio) bolestan, ima/lo i psihičkih problema te da je situacija bila poprilično kaotična. Ne treba ovdje zaboraviti da je velik broj ljudi u potrebi starije životne dobi, osobe s vrlo niskim penzijama, a i oni su pogotovo ranjivi. Njih sustav možda neće staviti u onu strogu definiciju apsolutnog beskućništva, jer imaju negdje biti, ali su vrlo često na rubu siromaštva ili su tu provaliju davno prešli. Nekima od njih nad glavom stalno visi prijetnja od beskućništva, gubitka jedinog doma ili izbacivanje na ulicu jer ne mogu platiti režije ili rentu. Ne zaboravimo ni činjenicu da milijun Hrvata živi na rubu siromaštva! Njima su pučke kuhinje od životne važnosti, doslovno, a obrok koji tamo dobiju često jedini (topli) obrok u danu. Mnogi, dodajmo i to, zbog zabrane okupljanja nisu mogli kupiti boce jer je na ulicama jednostavno bilo manje ljudi, a to im je jedini izvor „prihoda“, Na što je Mrvalj isto upozoravao.
Zbog epidemioloških razloga zatvorile su se i udruge i sva prihvatilišta i prenoćišta, osim onoga u Kosnici. Prihvatilišta i prenoćišta su se našla ukliještena između oprečnih i kontradiktornih uputa - s jedne strane upute su bile da se sve zatvori zbog epidemioloških uputa, a s druge je aktiviranjem Akcijskog plana za zbrinjavanje beskućnika istim tim prihvatilištima i prenoćištima bilo naloženo da prošire kapacitete. Neki gradovi, poput Pule, kako nam je rekao Mlinar, otvorili su dodatne kapacitete, dok u nekim drugim mjestima ništa nije napravljeno. O odnosu prema beskućnicima svjedoči i “anegdota” koju su podijelile socijalna radnica Andrea Kozar Pasanec i psihologinja Lana Trupković. Imale su jednog korisnika koji je bio bivši zatvorenik i pretrpio je moždani udar, a one su mu pokušale naći smještaj u mjestu odakle je. Naišle su, međutim, na veliki otpor, pa im je i sam gradonačelnik pisao da ga prestanu gnjaviti.
Krov nad glavom za sve više ljudi postaje samo san
U lošoj situaciji našli su se i prodavači Uličnih svjetiljki, Uličnih fajtera i sličnih časopisa beskućničke tematike koji zapravo žive od interakcije s ljudima i prodaje, jer pola prihoda od prodaje tog časopisa ide beskućniku, a pola daljnjem tiskanju časopisa. Tako je, recimo, udruga koja tiska časopis Ulične svjetiljke isti postavila na internet i prikupljala sredstva za beskućnike. Nakon upozoravanja raznih udruga jer je zbog suspenzije javnog prijevoza mnogima bilo jako teško doći do pučkih kuhinja, Grad Zagreb otvorio je nekoliko dodatnih punktova, a za starije i najnemoćnije osigurana je dostava hrane u njihove domove.
Ulične svjetiljke, Foto: Facebook
Iz Hrvatske mreže za beskućnike upozoravali su i kako nisu imali nikakvih sredstava, maski za lice i dezinficijensa, bar u početku, a i sada često ovise o donacijama, govori nam Mlinar. Iako Grad Zagreb dosta često reagira kada se digne medijska buka, ostaje činjenica da beskućnici veliki broj “usluga” dobivaju od udruga koje ovise o projektnom financiranju. Mlinar i sada ističe da beskućnici nemaju dovoljno maski. „Pa sada moraju imati masku kada ulaze u autobuse, tramvaje, bilo gdje. I što onda rade? Kupe ih s poda“, ogorčen je.
Da su maske poseban problem za beskućnike potvrdila nam je i Kristina Šolaja, magistra socijalnog rada koja radi u Udruzi Dom nade. Nešto maski beskućnici sami osiguraju, ali stalno pristižu donacije, kazala nam je, a ističe i problem obavljanja osnovne higijene. Naime, u Domu nade beskućnici se mogu otuširati i oprati robu, a ta im je usluga tijekom zatvaranja bila uskraćena i to u vrijeme kada odasvuda na nas vrište upute da što češće i temeljitije prakticiramo osobnu higijenu.
Brojke novozaraženih rastu, a udruge koje rade s beskućnicima, kao i prihvatilišta i prenoćišta sigurno imaju nova neka znanja i mehanizme kako se nositi s krizom koja više nije tako nova, ali ona nažalost u ovom vremenu u kojem smo očekivanja sveli na minimum zvuče kao utopija. Otvoriti dodatne kapacitete, otvoriti prazne stambene prostore kojih grad ima na pretek, osigurati socijalne radnike, psihologe, liječnike koji će raditi s ovom populacijom, provoditi sustavno informiranje i još važnije - testiranje beskućnika - sve su to pravci u kojima bismo trebali gledati. Međutim, uz ono što nas čeka, pad temperatura, kombinacija gripe i koronavirusa, gospodarska kriza, sigurno je da će se, kao i obično, prvi naći na udaru najranjiviji, a ono o čemu mnogi sanjaju - nitko gladan, nitko bez krova nad glavom, nitko bez podrške - još će dugo ostati samo to, snovi.
Ovaj tekst ostvaren je uz potporu Internews Europe - "Information saves lives: Rapid response fund"
Autorica naslovne fotografije i teksta:
Preporučite članak: