Large ruke

Partnerstvo sindikata i aktivističko-zagovaračkih udruga u zaštiti socijalnih prava pokazalo se kao jako produktivno u mnogim recentnim kampanjama, kao što su „Hrvatska može bolje“ i „Vrijedim više“. O tome kako promjene u Operativnom programu „Učinkoviti ljudski potencijali“ utječu na udruge, kakav je dosadašnji odnos udruga i sindikata te kakav bi on mogao biti pročitajte u prvom iz serije tekstova Nikole Bukovića o radu u udrugama i sindikatima.

 

Ovo je prvi u seriji tekstova čiji je povod informacija koja još uvijek nije službena, ali je prema dobro provjerenim izvorima gotovo posve točna: u sklopu Operativnog programa „Učinkoviti ljudski potencijali“ koji je osnova za povlačenje sredstava Europskog socijalnog fonda (ESF) u razdoblju 2021. – 2027. više neće postojati linije financiranja za udruge koje bi se mogle grubo povezati sa zagovaračko-aktivističkim radom, već će sredstva udrugama biti dostupna gotovo isključivo u ulozi pružatelja socijalnih usluga. Izvjesno je da ovo nije hrvatska specifičnost, već preuzimanje „dobre prakse“ ostalih EU članica u kojima već i u prošloj financijskoj perspektivi takvih linija financiranja uglavnom nije bilo. Situacija je u Hrvatskoj bila nešto drugačija jer su u sklopu Prioritetne osi 4 Operativnog programa „Učinkoviti ljudski potencijali“ planirani natječaji koji su udruge mogle koristiti za zagovaračko-aktivistički rad na temama kao što su suzbijanje korupcije, uvođenje građanskog odgoja i obrazovanja, razvoj participativnih proračuna, uspostavu društveno-kulturnih centara i slično.

Ideja je ovdje razmotriti implikacije ovog izvjesnog scenarija za razdoblje 2021. – 2027. na razvoj scene udruga i sindikata u Hrvatskoj kroz analizu nekoliko konkretnih, strateški bitnih tema. Prva tema koja se obrađuje u ovom tekstu je budućnost strateških partnerstava aktivističko-zagovaračkih udruga i sindikata u zaštiti socijalnih prava te javnih dobara i usluga koja su u proteklom desetljeću iznjedrila nekoliko važnih te uspješnih kampanja/inicijativa, kao što su „Ne damo naše autoceste“, „Hrvatska može bolje“, „Vrijedim više“ pa i „67 je previše“, koja je, iako dominantno vođena od strane sindikata, uživala široku javnu i logističku podršku zagovaračko-aktivističkih udruga. Iz navedenih primjera jasno je da se sintagma „zagovaračko-aktivističke udruge“ u ovom članku odnosi na organizacije s određenog, u javnosti obično nazivanog „lijevo-liberalnog“ spektra. Iako postoje značajne raznolikosti unutar ove grupacije, njihova analiza nije presudna za raspravu koja se iznosi u ovom članku. Također, za kontekst je korisno spomenuti kako će sindikalni rad na izgradnji internih kapaciteta te jačanju socijalnog dijaloga s državom te poslodavcima izvjesno i dalje biti predmetom financiranja iz ESF-a u narednoj financijskoj perspektivi.

Razgovarali smo sa Sarom Lalić, Cvijetom Sentom i Sandrom Kasunić iz Centra za mirovne studije (CMS) te Darkom Šeperićem iz Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH).

Postignuća proteklog desetljeća i kako ih očuvati

Sugovornice iz CMS-a ističu kako su strateška partnerstva „progresivnog civilnog društva“ te sindikata u proteklom desetljeću bila iznimno važna za zaštitu ljudskih prava, prirodnih resursa i javnih dobara te usluga. Naglašavaju kako je ta suradnja postala prirodnijom recentnim rastom interesa dijela udruga za socijalna pitanja.

„Organizacije aktivne u području ljudskih prava dugo su bile usmjerene gotovo isključivo na pitanja koja se tiču građanskih i političkih prava, a naše bavljenje ekonomskim i socijalnim pravima bilo je uglavnom ograničeno. To se posljednjih desetak godina uvelike promijenilo i danas u našem sektoru jača svijest da su ova prava međusobno povezana i da borba za progresivne politike uključuje i borbu za ekonomsku demokraciju, radnička prava, dostupnost i priuštivost stanovanja, kvalitetno, uključivo i svima dostupno obrazovanje, dostupne i kvalitetne zdravstvene usluge itd. Upravo nas ta svijest približava sindikatima koji se iz svoje perspektive zalažu za zaštitu i promociju ekonomskih i socijalnih prava. U nadolazećem razdoblju očekujemo da će napadi na u Hrvatskoj dosegnute standarde ovih prava biti sve jači, a da će se ekonomske nejednakosti produbljivati, i to bi trebao biti poticaj na užu suradnju udruga i sindikata te svih drugih progresivnih društvenih aktera“, kažu nam.

Ocjenjuju i kako izostanak financiranja iz ESF-a u bitnome ne bi trebao utjecati na kapacitete udruga da budu što ravnopravniji partner u takvim procesima koji dosada nisu slijedili logiku projektnih ciklusa. Međutim, posve su svjesne indirektnih rizika: „Postoji mogućnost da će smanjeno financiranje i pretjerana birokracija dodatno oslabiti udruge i da će se kapaciteti za velike kampanje također smanjiti, protiv čega se svi zajedno trebamo izboriti“, poručuju iz CMS-a.

Darko Šeperić iz SSSH nudi nešto manje optimističnu viziju budućnosti kad je riječ o suradnji između zagovaračko-aktivističkih udruga i sindikata. „Sa sindikalne strane takva su savezništva uvijek prvenstveno ovisila o preklapanju trenutnih prioriteta i tako će biti i u budućnosti. Ograničene mogućnosti financiranja iz ESF-a utjecat će, očito, na ono što udruge mogu pridonijeti takvim kampanjama, posebno kad se radi o velikim akcijama na nacionalnoj razini. Interes i napori za suradnjom sigurno će ostati živi na obje strane, ali bit će veći izazov operacionalizirati ih u praksi. No možda je važnije pitanje što će ta promjena značiti za same udruge o kojima govorimo i njihove aktivnosti. Mislim da će se mnoge od njih suočiti s teškim izazovima u nastojanju da ‘obrane’ neka svoja dosad važna područja djelovanja, ali se nadam i da će naći načina da na njima ostanu prisutne“, kaže Šeperić.    

Foto: Facebook


Upitane o konkretnim faktorima koji mogu pozitivno ili negativno utjecati na razvoj sličnih suradnji, sugovornice iz CMS-a navode kako ograničeni materijalni resursi i priroda njihova funkcioniranja udruge često usmjeravaju prema reaktivnom djelovanju. Pritom vjeruju da će prilika za takvo djelovanje u sljedećem razdoblju biti mnogo: ističu primjerice, prijeteću inflaciju te srozavanje ekonomskih i socijalnih prava, što će sigurno zahtijevati koordiniranu suradnju udruga i sindikata. Nadaju se da će te negativne okolnosti znati iskoristiti kao priliku za produbljivanje suradnje i zajedničko javno djelovanje. “Mnogo je tema u kojima vidimo slične prilike - pitanje migracija i migrantskog rada, diskriminacije manjina u području rada, skorašnje izmjene radnog zakonodavstva, najavljene reforme sustava socijalne skrbi, u Nacionalnom planu oporavka i otpornosti najavljenu privatizaciju državne imovine itd.“, kažu.

Šeperić pak navodi ograničenja uvjetovana prolongiranom pandemijom, koja, unatoč potencijalima digitalne tehnologije, utječe na ukupni društveni te aktivistički potencijal, ali upozorava i na otegotni kontekst povezan s (ne)djelovanjem aktualne političke garniture.

„Čini mi se da je opća politička situacija u zemlji još više potonula u pesimizam nego prije 5-6 godina. A to je povezano i s činjenicom da trenutna vlada ne pokušava ozbiljno provesti značajnije reforme, posebno ne na područjima koja bi imala širi mobilizacijski potencijal. To nas dovodi do onoga što je još uvijek problem na obje strane, i u udrugama i u sindikatima, a to je naš nedostatak kapaciteta da javnim politikama pristupimo proaktivno, a ne samo reaktivno“, objašnjava Šeperić.

Konačno, upitane što sindikati, kao izvjesno jača strana u ovom partnerstvu, mogu učiniti da bi podržali djelovanje zagovaračko-aktivističkih udruga, sugovornice iz CMS-a navode kako pomaže bilo kakva podrška inicijativama te kampanjama udruga (pa i ona simbolička), ali i iskustva sindikata u masovnom organiziranju i terenskom radu koja su iznimno vrijedna za sve udruge. Istovremeno, eksplicitno se nadaju podršci sindikata vezano uz institucionalne pritiske s kojima se suočavaju udruge orijentirane zagovaračko-aktivističkom radu.

„Proteklih godina sve više svjedočimo i pokušavamo se boriti protiv raznih tendencija sužavanja prostora za djelovanje civilnog društva. Institucionalni okvir za naše djelovanje je gotovo u potpunosti uništen, financiranje udruga je sve nesigurnije i nedostupnije, a vlast aktivno radi na smanjenju našeg društvenog utjecaja. Podrška sindikata u tom polju mogla bi nam dati vjetar u leđa i učiniti naše zahtjeve vidljivijima. Sindikati tu mogu prepoznati da je slabljenje kritički orijentiranih udruga opasnost i za njih jer potencijalno gube prirodnog saveznika“, zaključuju iz CMS-a.

Takav ishod iz sindikalne perspektive, sudeći prema Šeperiću, nije vjerojatan. “Osim tamo gdje nam se prioriteti poklope, i neke načelne podrške u drugim trenucima, mislim da je teško očekivati da sindikati mogu bitno utjecati na razvojnu putanju ostatka civilnog društva. Jednostavno zato jer su previše zauzeti problemima u svojem području djelovanja, kojih uvijek ima dovoljno, pa i izazovima za vlastitu opstojnost i budućnost. Stoga im često nedostaje kapaciteta da i na svom užem području rada gledaju dovoljno unaprijed“, kaže nam.

„Prirodno partnerstvo“ – ako takvo postoji

Iskazi naših sugovornika/ica ukazuju da postoje društvene tendencije, ali i konkretne institucionalne potrebe zagovaračko-aktivističkih udruga te sindikata za nastavak i produbljivanje ranijih suradnji. Te su suradnje u pravilu imale pozitivne učinke na socijalnu osjetljivost pojedinih politika i zaštitu javnih dobara i usluga. Šeperićeva ocjena o manjku sindikalnog interesa da podrži opstanak zagovaračko-sindikalnih udruga nedvojbeno brine.

Valja se prisjetiti da su u jeku najsnažnijih kampanja za očuvanje neovisnog institucionalnog okvira funkcioniranja civilnog društva (a naročito zagovaračko-aktivističkih udruga) 2016. sindikati su bili uglavnom upečatljivo tihi, što stoji u snažnom raskoraku s prilično unisonom i glasnom podrškom koje je sindikalni pokret iz civilnog društva dobio primjerice prilikom donošenja novog Zakona o radu 2013, ali i kasnije, tijekom kampanje „67 je previše“ u jesen 2019. Ostaje nada da će makar dio sindikalnih čelnika izaći iz okvira uskih taktičkih kalkulacija te osvijestiti da se u ovom slučaju, iz sindikalne perspektive, može postići puno uz relativno mala ulaganja.

Pojedine teme koje su ključne za funkcioniranje udruga relativno su periferne iz društvene perspektive (primjerice: rad Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva, financiranje udruga iz lutrijskih sredstava i državnog proračuna, ograničenja koja se nameću kroz Zakon o udrugama te Zakon o financijskom poslovanju računovodstvu neprofitnih organizacija) pa bi i čak i „simbolički istupi“ viđenijih sindikata u korist pozicija koje zagovaraju zagovaračko-aktivističke udruge „lijevo-liberalnog“ ideološkog predznaka mogli pokolebati donositelje odluka i makar doprinijeti izbjegavanju najgorih institucionalnih ishoda. Pouzdane saveznike, ma koliko nesavršeni bili, nije jednostavno za pronaći, tim više kad postoji potencijalno još jedan  institucionalni problem koji u značajnoj mjeri pogađa i sindikate i udruge: prekarizacija rada kroz širenje obuhvata projektnog (privremenog) zapošljavanja koje ESF nedvojbeno potencira. Ovom se temom, ponovno iz vizura zagovaračko-aktivističkih udruga i sindikata, bavimo u sljedećem članku iz serije.


Izvor naslovne fotografije: Flickr
Tekst napisao:

Nikola Buković


    Preporučite članak: