Postoje dva temeljna modela razvoja vještina u kapitalističkim ekonomijama, objašnjava nam Nikola Buković. Koji su elementi ovih dvaju modela primijenjeni u hrvatskom obrazovanju (spoiler alert: uglavnom oni loši) te koji su smjerovi u kojem se ono može razvijati?
Grubo govoreći, postoje dva osnovna pristupa igri s LEGO kockicama. Prvi se oslanja na tzv. „kreativne setove“, koji u pravilu uključuju dosta univerzalnih dijelova, omogućavajući njihovo kombiniranje te raznolike ishode koji često mogu „imati smisla“ čak i ako u potpunosti ne odgovaraju onome što su tvorci igračke predvidjeli/sugerirali. Drugi pristup se u pravilu oslanja na setove koje bismo općenito mogli nazvati „tematskim“, s jasno predodređenim završnim ishodom te samim time, velikim brojem specijaliziranih elemenata koje ima smisla međusobno kombinirati upravo na način predviđen uputama. Nije baš neposredno vezano uz radnička prava, ali recimo i ovo (jer i radnici ponekad imaju djecu): klinci većinom zahtijevaju „tematske“ setove, ali im često brzo dosade njihova ograničenja pa se s njima služe/igraju kao s „kreativnima“. To nerijetko prati i nemalena frustracija roditelja/skrbnika koji gledajući kako umjesto predviđenog Millennium Falcona ili kompleksnog Ninjago trening centra nastaje recimo mješanac nosoroga i kante za smeće (u ružičastoj, žutoj i bež boji) polako shvaćaju da su financijski prošli jako, jako, jako loše.
Ove dvije kategorije LEGO setova su više-manje analogne dvama osnovnim modelima razvoja vještina u kapitalističkim ekonomijama, na način kako su ih 2001. u sad već seminalnom zborniku Varijante kapitalizma opisali Peter A. Hall i David Soskice. Prvi model Hall i Soskice vežu uz tzv. liberalne tržišne ekonomije (na engleskom: liberal market economies – LMEs) čija je glavna ideja da razvoj vještina svake pojedinke treba biti vođen vlastitim izborima i trenutnim zahtjevima tržišta; odnosno, potražnjom za vještinama. Prema takvom narativu, svatko može (i treba?) slagati vlastiti „kreativni“ set vještina koji onda, koji onda „prodaje“ na tržištu, pritom ga naravno ažurirajući, dopunjavajući i preslagujući, opet prema zahtjevima istog tog tržišta. Implicitno se pretpostavlja kako će se upravo tržište pobrinuti da u datom trenutku nađete upravo one elemente/blokove (odnosno vještine) koje želite i trebate te da ste ih u mogućnosti kupiti. Ili u ekonomskim terminima: da ponuda odgovara na potražnju. Radnice bi tim modelom trebale dobiti fleksibilnost kroz tzv. modularizaciju obrazovnih sadržaja, odnosno njihovo razbijanje u manje blokove koji se mogu „slagati“ na različite (kreativne) načine. To im treba jamčiti slobodu da grade vlastiti „obrazovni portfelj“ te se samim time bolje prilagođavaju promjenjivim tržišnim trendovima. Glavni „izvozni proizvod“ ovog modela su kvalifikacijski okviri, čija je osnovna ideja sljedeća: kroz analizu se popiše što sve radnica u pojedinom zanimanju treba znati (standard zanimanja), nakon čega se definiraju skupovi obrazovnih ishoda koji bi to trebali zajamčiti (standard kvalifikacija), što bi trebalo voditi do izmjena u sadržaju obrazovnih programa. Osim što bi na taj način trebali zajamčiti famozno „usklađivanje obrazovanja sa zahtjevom tržišta rada“, ideja da nacionalni kvalifikacijski okviri budu kompatibilni s europskim okvirom, na taj način omogućavajući usporedivost kvalifikacija te povećavajući mobilnost radne snage na unutarnjem tržištu EU.
Drugi model razvoja vještina Hall i Soskice vežu uz tzv. koordinirane tržišne ekonomije (na engleskom: coordinated market economies – CMEs). Ideja je tu da se kroz koordinaciju ključnih privrednih aktera (države, udruženja poslodavaca, sindikata te ponekad, istraživačke zajednice) pojedince više ili manje striktno usmjerava prema pojedinim poželjnim setovima vještina. U tom narativu pretjeranom individualizacijom „obrazovnih portfelja“ žrtvuje se koherentnost, odnosno cjelina pojedinih zanimanja koja su u konkretnoj koordiniranoj tržišnoj privredi „potrebna“. Logika je da će polaznici imati manje slobode u izboru, ali da im se zauzvrat na kraju procesa i jamči nešto doista iskoristivo; konkretno, diplomu iza koje doista stoji znanje obavljanja posla u pojedinom zanimanju koje se traži na tržištu rada. Najvažniji „izvozni proizvod ovog modela je dualno obrazovanje, o kojemu je već bilo riječi na ovome portalu. Ukratko, ideja je da se za dobar dio poslova srednje razine složenosti radnike obrazuje na način koji uključuje intenzivno sudjelovanje (licenciranih) poslodavaca te samim time, značajan udio izvanškolske stručne prakse, koja nerijetko već na srednjoškolskoj razini obrazovanja prerasta u pravi radni odnos u nepunom radnom vremenu.
Utjecaj na položaj radništva
Jonathan Winterton je u svojoj analizi utjecaja liberalnog modela, objavljenoj u recentnom zborniku Skill Formation in Central and Eastern Europe, dosta nedvosmislen: taj model za brojne radnike, naročito one koji nisu stekli (prestižno) visoko obrazovanje, često dovodi do vrlo nepovoljnih ishoda. Nerijetko rezultira kvalifikacijama koje su više-manje neiskoristive na tržištu rada jer poslodavci jednostavno ne vjeruju da iza njih stoji relevantno znanje, što opet često dovodi do stalne percepcije manjkova radne snage, ali i tzv. uravnoteženja privredne aktivnosti na niskoj razini vještina (engleski: low skill equilibrium). Jednostavno rečeno, poslovni procesi brojnih kompanija trajno se strukturiraju na način da računaju s relativno niskom razinom vještina svojih radnika, što uključuje brojne elemente, od kojih ovdje nabrajamo samo nekoliko: odabir tržišnih niša u kojima takvo poslovanje može proći, uvođenje detaljnih mehanizama nadzora radnog procesa (odnosno, maksimalno ograničavanje autonomije u radu) te suzbijanje sindikalnog organiziranja. To pak dovodi do toga da brojni radnici često trajno zaglave na iznimno nesigurnim te loše plaćenim poslovima jer se takva radna snaga brzo nalazi i po potrebi jednostavno zamjenjuje. Svjetski prvak u toj kategoriji kompanija vjerojatno je Amazon.
Istovremeno se brojni radnici susreću s ozbiljnim preprekama u pronalasku novih prilika u vidu prekvalifikacija, dokvalifikacija te drugih tipova „aktualizacije svog obrazovnog portfelja“ jer su im u praksi obično dostupna osposobljavanja koja ne vode do bitno boljih nego obično sličnih poslova. Razloga je više, ali je vjerojatno najvažniji da sami radnici obično nisu prethodno pripremani za neki vid uzlazne obrazovne, a onda i socijalne mobilnosti. Winterton navodi kako je u Ujedinjenom Kraljevstvu, državi koja je za vrijeme konzervativnih vlada 80-ih i prve polovice 90-ih „usavršila“ liberalni model razvoja vještina, na početku prvog mandata Blairove vlade (1997) oko 20 posto odrasle populacije bilo funkcionalno nepismeno, a još veći udio imao problema s osnovnim numeričkim vještinama. Takvi će teško ikada izaći iz Amazonovog skladišta, Burger Kingove kuhinje ili neke slične varijante vrlo nepovoljnog/katastrofalnog karijernog ishoda.
U istome zborniku Andreas Saniter te Christiane Eberhardt puno pozitivnijim tonovima opisuju utjecaj tzv. koordiniranog modela razvoja vještina, karakterističan za države njemačkog govornog područja. Taj model, posebice na razini poslova srednje složenosti, omogućava da nove radnice iz obrazovanja izlaze s konkretnim vještinama koje poslodavke trebaju te u čijem formiranju često i same sudjeluju kroz dualno obrazovanje. Kvalifikacije su istovremeno formirane na način da se priječi pretjerano usitnjavanje koje bi radnice moglo usko vezati uz konkretno radno mjesto. Takav ishod radnicama omogućava popriličnu razinu profesionalne mobilnosti, obično na razini pojedine industrijske grane. U takvim okolnostima poslodavkama se isplati samostalno ulagati u specijalizaciju radnica, ali i obeshrabrivati međusobnu krađu (engleski: poaching) radne snage. Tu u igru ulazi jako socijalno partnerstvo te makro-ekonomska koordinacija. Direktne posljedice: uvjeti rada bitno su bolji za usporedive poslove u odnosu na one u liberalnim tržišnim ekonomijama, pri čemu su plaće i dobrom dijelu privatnog sektora putem kolektivnih ugovora čvrsto vezane uz formalne kvalifikacije, odnosno diplome.
Zašto onda, pita se Winterton, brojne države, a naročito post-komunističke, u svoje sustave razvoja vještina bitno češće ugrađuje elemente liberalnog modela? Jednostavno, puno ih je jednostavnije uvesti. Ekonomska koordinacija ne funkcionira tamo gdje nema relativno snažnog socijalnog partnerstva, a to je bio slučaj u više-manje svim post-komunističkim državama, osim možda izuzetkom Slovenije (o tome je više riječi bilo ovdje). Također, sofisticirani mehanizmi poput dualnog obrazovanja, razvijeni u specifičnim okolnostima koordiniranih tržišnih ekonomija, jako se teško mogu na smislen način transferirati u drugi društveni, ekonomski te politički kontekst. Konačno, liberalni model nudi relativno brzu prilagodbu radne snage na zahtjeve tržišne ekonomije, a katkad vrijeme doista igra ključnu ulogu. To pokazuju primjeri dijela država srednje Europe poput Češke, Slovačke i Poljske koje su se, naročito zbog blizine Njemačke, relativno brzo i uspješno uključile u ključne lance proizvodne vrijednosti, što se ne može reći primjerice za Hrvatsku. Konačno, ne treba zaboraviti da je taj model bitno kompatibilniji cilju povećavanja mobilnosti radne snage na unutarnjem tržištu EU, što je jedan od ključnih ciljeva Europskog kvalifikacijskog okvira.
Što imamo u Hrvatskoj?
Hrvatska priča je u kontekstu rasprave o ova dva dominantna modela razvoja vještina zapravo već dosta puta ispričana, a vrti se oko opće nesposobnosti države i društva da provede iole smislene reforme na brojnim poljima, uključujući i obrazovno. Konkretnije, u Hrvatskoj su prisutni značajni utjecaji jednog i drugog modela, ali se realiziraju na načine koji u praksi donose vrlo malo inherentnih koristi, a da istovremeno baštine gotovo sve njihove slabosti. Tako glavni element liberalnog modela – Hrvatski kvalifikacijski okvir, koji bi trebao omogućavati famozno brzu prilagodbu obrazovnog sektora zahtjevima tržišta rada, od svog je uvođenja 2014. generirao tek 85 obrazovnih programa razvijenih po pripadajućoj metodologiji. Pritom su to odreda ono što se zove „mikrokvalifikacijama“: slično ranijim upisima u radne knjižice temeljem uspješno završenih kratkih tečajeva. Nije razvijen niti jedan novi program koji bi vodio cjelovitoj kvalifikaciji povezanoj s nekim konkretnim zanimanjem, a bogami nije zaživio niti mehanizam kojim bi se službeno vrednovale prethodno stečene vještine, primjerice kroz rad (neformalni obrazovni programi i slično). Dakle, niti jednostavno, niti fleksibilno, niti prilagodljivo.
Dualno je obrazovanje pak najznačajniji „izvozni proizvod“ koordiniranog modela razvoja vještina. U ranijem tekstu je među ostalim objašnjeno kako on funkcionira u Hrvatskoj: broj je poslodavaca spreman upustiti se u takav tip procesa premalen, a kada na to i pristanu, često ne isplaćuju naknadu polaznicima koja je ionako ispod razine koju propisuje Europska socijalna povelja Vijeća Europe. Ne samo da poslodavci u Hrvatskoj nisu što voljni, što sposobni za ulaganje u buduće radnike kroz dualno obrazovanje, već sve više očekuju da im se za uključivanje u takve programe osigura financijski poticaj države, što se sve obilatije i čini putem sredstava Europskog socijalnog fonda. Time se naravno gubi osnovni element koordiniranog modela razvoja vještina – da poslodavci cijene te se trude dugoročno zadržati radnike u čije su obrazovanje prethodno puno uložili, a sve to jer upravo na njihovim sposobnostima grade svoju tržišnu poziciju.
Perspektive i mogućnosti
Saniter i Eberhardt, govoreći o mogućnostima transfera modela dualnog obrazovanja u okvire post-komunističkih država, zapravo otvoreno savjetuju protiv takvih nastojanja, sugerirajući da je puno smisleniji put učiti iz iskustava država njemačkog govornog područja, ali lekcije interpretirati iz specifičnog nacionalnog konteksta te nastojati dizajnirati „nešto svoje“. Ovaj jednostavni savjet se i u ovom slučaju pokazuje aktualnim kad je riječ o Hrvatskoj, pri čemu je veliko pitanje tko od ključnih aktera (središnja država, poslodavke i sindikati) ima kapaciteta da ga uopće posluša. Konačno, valja podsjetiti da su oba modela razvoja vještina koja se razmatraju ovdje čvrsto vezana uz okvir kapitalističke tržišne ekonomije, koja ne mora nužno predstavljati krajnju točku društvene kreativnosti, a niti borbe za društvenu pravdu. No to je već tema za neki drugi članak.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Naslovna fotografija: Pixnio/Radnička prava
Tekst napisao:
Preporučite članak: